ISTORIJA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
U AUSTRALIJI, NOVOM ZELANDU
I JUŽNOJ AFRICI
SPROVOĐENJE SABORSKIH ODLUKA
U CRKVENI ŽIVOT
Po prihvatanju i potpisivanju Prelaznih Uredbi odslužena je Sveta liturgija pomirenja u Sabornom hramu u Beogradu na Sretenje Gospodnje 1992. godine. Tako su se deca Svetog Save našla zajedno pod njegovim omoforom, kao što i Sveto Pismo kaže: „Pre svega, imajte neprestanu ljubav među sobom, jer ljubav pokriva mnoštvo greha!“ (I Petr. 4, 8.) Nakon donošenja ovih odluka, pristupilo se njihovom sprovođenju u crkveni život Srba u Australiji i Novom Zelandu, Evropi i na Severnoamerčikom kontinetu, kao i uopšte svuda u dijaspori, gde su postojale crkvene jedinice Srpske crkve.
U prvom izveštaju Svetom arhijerejskom saboru posle odslužene Svete Liturgije pomirenja na Sretenje 1992. godine, episkop za Australiju i Novi Zeland Novogračaničke mitropolije, Vasilije (Vejnović) izrazio je blagodarnost za najveću milost Božiju što je doživeo dugoočekivano sveto zajedništvo i duhovno jedinstvo.
Po povratku iz Beograda 1992. godine, episkopi Srpske crkve za Australiju i Novi Zeland Vasilije i Longin, dogovorili su se da zajedničkom liturgijom obeleže dugoželjeno izmirenje i jedinstvo u zajedničkoj Svetoj čaši, na australijskom kontinentu. Prva Sveta Liturgija odslužena je u Treću nedelju časnog posta, Krstopoklonu, u manastiru Svetog Save u Ilajnu. Tom prilikom episkop Longin je poklonio episkopu Vasiliju arhijerejsku panagiju i krst. Pete nedelje Časnog Posta, posle odslužene Svete liturgije u manastiru Svetog Save, Kalenić, Novogračnička mitropolija, episkop Vasilije je uručio episkopu Longinu Sveto Jevanđelje. „U obadva manstira“, kaže episkop Vasilije, „bilo je kako se samo poželeti može. Na hiljade blagočestivih vernika, do juče grehom razdvojeni i zavađeni, sada bratskom ljubavlju ujedinjeni i pokajničkim suzama umiveni, jedne duše i jednog srca, prineše blagodarnost Gospodu Bogu i zajednički se zavetovaše da ih nikada više mračne sile neće posvađati.“[1]
Posle prvih zajedničkih bogosluženja u manastirima, sedištima eparhija, episkopi Vasilije i Longin su nastavili zajednička bogosluženja po crkvenim opštinama obe eparhije.
U to vreme, dok je na međunarodnom planu režim Slobodana Miloševića, a sa njime i čitav srpski narod postepeno bivao pod sve jačim političkim i vojnim pritiscima velikih sila koje su izjednačavale režim sa narodom, crkveno jedinstvo je bilo zaista blagodatni, ohrabrujući i radosni događaj.
Sprovodeći u delo odluke Svetog arhijerejskog sabora, donete na zasedanju 1991. godine, Episkop Longin je sazvao zajedničku sednicu članova Eparhijskog upravnog odbora, Eparhije za Australiju i Novi Zeland i članove Upravnog i Prosvetnog odbora Mitropolije novogračaničke, za 6. avgust 1992. godine.[2] Dalje manifestovanje jedinstva episkopi su izrazili praktičnim koracima u izdavanju zajedničkog časopisa pod nazivom Svetosavski vesnik, crkvenog kalendara i u spajanju dveju paralelnih crkvenih opština u Vodonogi i Đilongu.
Međutim, neke od ovih inicijativa na putu ka jedinstvu, od strane pojedinih grupa i vodećih lica u eparhijskim telima eparhije Novogračaničke mitropolije, ocenjene su kao prebrze i nasilne. Ubrzo je unutar Eparhije Novogračaničke mitropolije došlo do oštrog sukoba sa nadležnim episkopom Vasilijem.
NAPOMENE:
- Arhiv Novogračaničke mitropolije, Izveštaj Episkopa australijsko-novozelandskog Svetom arhijerejskom sinodu SPC, 29. april 1992.
- Arhiv Novogračaničke mitropolije, Episkopi Vasilije i Longin članovima upravnih odbora, 6. avgust 1992.
