SUZE ZA SVET – SAVREMENI GRČKI STARCI I Starac Tihon, Starac Pajsije i Starac Porfirije

 

STARAC PORFIRIJE
 
Razgovori sa prijateljima iz Grčke i sa Kipra – Uvod
 
Jeromonah Atanasije (iz sv. manastira Vatopeda. Starešina Sv. Gore od 1. 6. 1991. do 31. 5. 1992; sada iguman sv. manastira Panagija Mahera na Kipru); razgovor je zabeležen pet dana nakon prestavljenja starca Porfirija.
K. J. – Jedan od najznamenitijih staraca našeg vremena, starac Porfirije, upokojio se na Svetoj Gori, u Kavsokaliviji, u kojoj je i započeo njegov monaški život. Želeo bih da vas zamolim, oče Atanasije, da nam kažete nekoliko reči o poslednjim časovima ovozemaljskog života ovog svetog starca.
O. A. – Sveti skit u Kavsokaliviji jedan je od najdaljih i najnepristupačnijih skitova na Svetoj Gori i starac Porfirije je ovde primio monašku shimu.
Razlikujući se od drugih po svojim velikim blagodatnim darovima, predvideo je i svoju smrt. Zbog toga se i vratio na Svetu Goru kako bi se tu okončao njegov život.
I zaista, u nedelju uveče 1. decembra 1991, njegovo zdravlje je počelo da se pogoršava. Stoga je sazvao svoju sabraću i podsticao ih da se mole da se njegov život što pre okonča, kako bi dušu predao Bogu.
Svi oci su se okupili u jedan sat ujutro i započeli da se mole i čitaju Kanon na ishod duše, kako je zahtevao starac Porfirije. Nakon toga se on sam, kako su mi pričali prisutni oci, javno ispovedio pred svima njima. Kada mu je sveštenik pročitao oproštajnu molitvu, on je u 4:31 ujutro 2. decembra 1991. predao svoju dušu Bogu.
Istoga dana primio je sv. pričešće tako da je bio potpuno spreman. Dva dana ranije, znajući da napušta ovaj svet, zamolio je da ga niko ne uznemirava. Nije više primao posetioce niti telefonske pozive. Bili su prisutni jedino oci koji su služili njegovim potrebama.
K. J. – Vi ste, oče Atanasije, rekli da je znao za svoju smrt. Na osnovu čega to znamo?
O. A. – Svim ocima koji su dolazili da ga posete u Kavsokaliviji govorio je da se priprema za odlazak sa ovog sveta. Zatražio je od njih da se mole kako bi mogao dati dobar odgovor pred Strašnim sudom Hristovim. To je bila fraza koju je često koristio. Oprostio se sa svim ocima koji su došli da ga posete. Govorio je da napušta ovaj svet i da su mu potrebne njihove molitve. „Molite se, molite se“, govorio im je. Ono što ga je brinulo bilo je njegovo pojavljivanje pred Bogom.
K. J. – Sada ćemo govoriti o velikim darovima koje je starac Porfirije primio od Boga.
O. A. – Starac Porfirije je, pored ostalog, u velikoj meri posedovao kako dar rasuđivanja, tako i dar prozorljivosti. Mogao je da se zagleda u dušu svakog čoveka i u ono što ga brine, u problem sa kojim se suočava i poseban cilj zbog čega je čovek došao kod njega da bi ga posavetovao. Video je stvari koje će se desiti u budućnosti ili ono što se desilo u prošlosti.
Kao što je i sam govorio, Božija blagodat bi mu pokazala mesta, građevine, lica, stvari i događaje. On bi ih video kao da se nalaze ispred njega. Tokom poslednjih godina života bio je slep. Nije mogao da vidi fizičkim očima; mogao je da vidi jedino očima duše.
K. J. – Imao sam veliki blagoslov da poznajem starca Porfirija. Još od našeg prvog susreta osećao sam da ovaj sveti čovek, još dok je bio u ovom životu, uistinu živi u dva sveta. Kada sam čuo vest o njegovom upokojenju, znao sam da se jednostavno udaljio.
O. A. – Starac Porfirije je, kao i svaki čovek ispunjen blagodaću, dostigao takav stepen prisnosti sa Bogom da je mogao umreti kad god to poželi, kao što se priča i za sv. Vasilija.
Verujem da se isto dogodilo i sa starcem Porfirijem. Takav utisak je ostavljao na svakoga ko bi mu pristupio. To se i meni dogodilo. Svaki put kada bih ga video, rekao bih da sam pred sobom video fizički mrtvog čoveka. Pa ipak, bio je to čovek začuđujuće bistrine i sa iznenađujućim sposobnostima proricanja i prozorljivosti.
Tu vrstu dara čovek dobija nakon velike duhovne borbe i nakon očišćenja života. Zadobija ga najvećim smirenoumljem i potpunom ljubavlju prema Bogu. Čovek tada postaje oruđe u rukama Božijim. U takvom čoveku nema više ničega što bi nas podsećalo na čovekovo palo stanje.
K. J. – O. Atanasije, da li se može reći da se starac Porfirije, nakon što je dostigao taj stepen svetosti, nalazi u „oblaku svetitelja?“
O. A. – Izvesno je da mi to možemo da kažemo jer je to saborna svest Crkve već izrekla. Svi koji su ga znali svedoče i ispovedaju svetost tog čoveka. Obilje čuda koja je satvorio svedoče da je svet, jedan od svetitelja naše Crkve.
Starac Porfirije je bio otkrovenje za svakog čoveka koji bi mu prišao. To se dešavalo i nepravoslavnima. Želeo bih da vam ispričam jednu karakterističnu priču.
Jednom, dok smo boravili u Novom skitu, ugostili smo rimokatoličkog monaha koji je došao u posetu Svetoj Gori da bi naučio nešto više o tome kako žive monasi, o podvižništvu i opštem uređenju na Atosu. Pričali smo mu o starcu Porfiriju i kada je doputovao u Atinu, otišao je da ga poseti.
Kada ga je starac Porfirije ugledao, započeo je, ništa ga ne pitajući, da opisuje njegov manastir u Italiji i tamošnji način života. Opisao je čak i susedni, ženski manastir. Video je sve monahe i monahinje koji tamo žive i svakoga od njih spomenuo po nekoj posebnoj pojedinosti.
Monah je doslovno bio zaprepašćen jer mu se tada prvi put u životu dogodilo da sretne takvog čoveka. Kada se vratio na Svetu Goru, rekao nam je: „Ako bi mi neko pričao o ovome, da je čuo i video ove stvari, ja ne bih verovao. Kako je moguće da ovaj čovek, koji živi u Grčkoj, detaljno opiše naš manastir u severnoj Italiji, da mi ispriča sve te detalje, da mi priča o monasima, o monahinjama, i to o svakome od njih pojedinačno?“ Na pitanje kako je u stanju da vidi sve te stvari, starac Porfirije je, po kazivanju ovog monaha, odgovorio: „Blagodat Božija otkriva tajne nama, pravoslavnima.“
K. J. – Divan je Bog u svetima Svojim.
O. A. – Kao što sam vam već rekao, imao sam veliki Božiji blagoslov da više puta susretnem starca i da izbliza posmatram događaje u njegovom čudesnom životu. Navešću vam, kao primer, jedan od njih.
Jednog dana smo se dovezli čamcem da posetimo starca u Kavsokaliviji. Bio je bolestan i mogli smo da ga posetimo samo nakratko; jedva da smo i razgovarali, a onda nas je zamolio da odemo. Budući da smo došli samo po njegov blagoslov, odlučili smo da istoga časa napustimo Kavsokaliviju.
Dok smo napuštali keliju i polazili prema glavnoj crkvi (koja se nalazi na oko desetak minuta hoda), pridružio nam se jedan od monaha. Mislio je da smo uzrujani jer nas je starac zamolio da odemo. U jednom trenutku je rekao: „Ostanite još malo; sada je jutro i starac se izjutra obično ne oseća dobro. Mnogo mu je bolje popodne. Verujem da će popodne biti u stanju da vas primi, tako da vaš dolazak neće biti uzaludan.“
Čim je to rekao, zazvonio je telefon tamo gde smo se nalazili, pored Crkve. Upravitelj se javio i pozvao starčevog učenika koji nam se pridružio, kao što sam već rekao. Starac Porfirije je želeo da razgovara sa njim. I zaista, on je otišao do telefona i javio se. Čuo je da starac Porfirije kaže: „Zašto si rekao posetiocima da ostanu do popodneva jer ću se bolje osećati i biti u stanju da razgovaram sa njima, kada sam im ja već rekao da odu? Popodne će more biti uzburkano i oni neće moći da odu.“ Mi smo, naravno, poslušali i odmah krenuli. I zaista, ubrzo nakon toga more je postalo nemirno i mi bismo, da smo se tada našli u čamcu, bili u velikoj opasnosti.“
K. J. – To je jedan od događaja kakvi ukazuju na visinu koju je starac dosegao. Sve to biva zato da bismo videli kako govori vera. „Verujem onome što mi je rečeno.“