USPON KA VASKRSENJU
BESEDA O SAMOLJUBLJU, MAJCI SVIH ZALA
Ako hoće ko za mnom ići, neka se odrekne sebe,
i uzme krst svoj i za mnom ide
(Mt 16, 24; Mk 8, 34).
Oci, braćo i ljubljeni verni,
Najteža i najtananija od svih strasti koje porobljavaju ljudsku prirodu jeste samoljublje. Njega je našim umom preteško spoznati i teško poraziti, jer vlada nama kroz svakovrsne strasti, svoje kćeri. Znajući to, to jest da sve nas ono previše porobljava, naš Sazdatelj Bog savetuje nama, koji hoćemo da ga sledimo, da se odreknemo sebe samih, kazujući nam: Ako hoće ko za mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i za mnom ide (Mt 16, 24; Mk 8, 34). Svi Sveti bogoslovi i božanski Oci Hristove crkve dokazuju da je samoljublje mati, koren i istočnik svih strasti i grehova.
Više nego bilo kog od ljudi, ona porobljava mene, grešnog i lenjivog, i vlada mnome u svakom trenu i vremenu. I kako li bih mogao ja, potpuno obuhvaćen i svezan njenim mrežama, da potanko iskažem zlobu i lukavstvo te strasti, ako delom nikad nisam pokušao da joj se usprotivim? To moje plača dostojno stanje trebalo bi me zastaviti da ćutim, pošto poznajem svoju nemoć i ubožestvo u iskustvu, budući podvlašćen toj pretananoj strasti, koja je više od svih svezana za ljudsku prirodu. Ali nije dobro da ko upadne u jamu – prebiva tamo i ćuti, a da ne viče k drugima što nailaze putem, da bi ih zaštitio od pada u ponor.
Razmatrajući to, namislio sam da od onoga što sam spoznao – ne iz sopstvenoga iskustva – u nastavku koliko-toliko pokažem zloću samoljublja i njegovih prokletih grana.
Današnji ljudi ga nazivaju „egoizmom“, drugi ga nazivaju „ja“, treći „samokorišću“ itd. A božanski Otac, veliki filosof i učitelj pravoslavlja Maksim Ispovednik naziva samoljublje „nerasudnom ljubavlju prema telu“ (Dobrotoljublje, Sibiu, 1947, tom 2, gl. 8 i 57). On pokazuje da je ta strast „mati i koren svih zala“. Evo šta kaže i Sveti Isihije Sinajit o toj prokletoj strasti: „Nema jačeg otrova od otrova aspide i zmije otrovnice, i nema greha većeg od greha samoljublja“ (Dobrotoljublje, tom 4, gl. 100, str. 9). Isto i Sveti Jefrem Sirijski naziva samoljublje „porodiljom zala i korenom svih zala i strasti“ (Beseda o dobrim delima i duhovnim strastima, Manastir Njamc, 1823, tom 3, str. 495).
Samoljublje, budući mati i koren svekolikoga zla, ima mnoštvo prokletih kćeri i lastara, koji se iz nje rađaju i izrastaju. Naznačićemo ovde samo nekoliko njenih premnogih grana, i to:
Njeno prvorođenče je samosažaljevanje (Sveti Teofan Zatvornik, Zbornik o Isusovoj molitvi, gl. 6). Ta kći samoljublja uči nas da bezmerno sebe sažaljevamo. Ona nam kazuje kroz pomisli: „Gledaj šta radiš; brini o sebi i ne zamaraj se previše, ne posti previše, nemoj bdeti previše, nemoj podnositi preveliki bol ili ukor ili trud, jer ti to ne priliči, da ne bi islabeo ili se razboleo; nemoj davati previše milostinje, jer na kraju ti nećeš imati šta da jedeš ili čime da se odevaš i ostaćeš siromah i prezren“. Tako nas na svaki način svetuje da sažaljevamo sebe i svoje telo. Zato i Sveti Maksim Ispovednik kaže o tome: „Strast samoljublja uliva monahu misao da sažaljeva svoje telo i da se drzne jela preko onoga što mu priliči. I to čini, privodeći kao razlog dobro zbrinjavanje i upravljanje, da bi, privlačeći ga malo-pomalo, učinilo da najzad padne u bezdan slastoljublja; a mirjanina zastavlja da brigu o telu tvori pohote radi“ (Dobrotoljublje, tom 2, gl. 60, str. 68).
Druga kći samoljublja je samopošteđivanje (Sveti Teofan Zatvornik, navedeno delo, str. 257). I ona nas, kao i njena pređe pomenuta sestra, stalno kroz pomisao uči, i kazuje nam: „Čoveče, poštedi sebe, nemoj se mučiti; nemoj podnositi bol, žeđ, glad, trud, nevolje, nipodaštavanja, ukore i slično; nego spavaj, jedi, pij, šetaj, odmaraj se. Što si stekao nemoj trošiti na sirotinju, štedi u svemu, poštedi imetak, novac, zdravlje, jer ti predstoji da još živiš. Šta hoćeš, baš danas da učiniš toliko truda, toliko metanija, toliko bdenja, toliko milostinje? Ostavi, ta ima još dana i sutra i preksutra i dogodine i u starosti. Učinićeš tada što bude trebalo činiti, a sada je dobro da sebe poštediš svega“.
Nerasudna pošteda sebe, kada je reč o dobrom delu, toliko je opasna i zla, da je zbog te strasti sam Spasitelj nazvao velikoga apostola Petra „satanom“. Malo pre toga Gospod beše upitao Svoje učenike: Šta o Meni govore ljudi: ko je Sin čovečiji? A oni mu rekoše: Jedni govore da si Jovan Krstitelj, drugi da si Ilija, drugi opet Jeremija ili koji od proroka. Reče im Isus: A vi šta velite: ko sam Ja? A Simon Petar, odgovarajući, reče: Ti si Hristos, Sin Boga živoga. A Isus, odgovarajući, reče mu: Blažen si, Simone, sine Jonin! Jer telo i krv ne otkriše ti to, nego Otac Moj, Koji je na nebesima. A i ja tebi kažem da si ti Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu Svoju, i vrata adova neće je nadvladati. I daću ti ključeve od Carstva nebeskoga; i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdrešiš na zemlji biće razdrešeno na nebesima (Mt 16, 13-19).
A nakon malo vremena, toga blaženog i velikog apostola Spasitelj naziva „satanom“. Zašto? Zbog samopoštede. Jer božansko Jevanđelje veli u nastavku: Od tada poče Isus kazivati učenicima Svojim da Njemu valja ići u Jerusalim, i mnogo postradati od starešina i prvosveštenika, i ubijen biti, i treći dan da će ustati. I uzevši ga Petar poče Ga odvraćati govoreći: Bože sačuvaj! To neće biti od Tebe. A On, okrenuvši se, reče Petru: Idi od Mene, satano! Sablazan si Mi, jer ne misliš što je Božje, nego što je ljudsko (Mt 16, 21-23). Eto kako najrevnosnijega i najvrelijega u veri od svih Svojih učenika Spasitelj naziva „satanom“, samo što Ga je podstakao na samopošteđivanje, da ne ide u Jerusalim da strada i umre za spasenje ljudskoga roda.
Ta prokleta strast samopoštede svagda nam kliče, kao nekada Petar: „Poštedi sebe, čoveče, da ti se ne bi dogodilo takvo štogod, da ne bi podnosio bolove, prezire ili smrt ili bilo koji trud zarad dobrih dela!“ O kako je blažena duša koja će, videći da je u tajnosti svetuje misao samopošteđivanja, reći joj kao nekada Spasitelj Petru: „Idi od mene, satano, jer ta tvoja tajna nagovaranja da samsebe poštedim nisu od Boga, nego od đavola“; i tako će, usprotivivši se, truditi da ide nepokolebivo i blagorazumno na putu stradanja i bolova do smrti.
Ina strast koja ističe iz samoljublja jeste samoopravdavanje, koje nam veli otprilike ovako: „Vidi, čoveče, ti imaš pravo da sebe poštediš, da više spavaš, da uzimaš bolja i masnija jela, da piješ i vina i da se više ne trudiš toliko, kako ne bi islabeo ili oboleo. Zatim, ti imaš pravo da budeš zapažen, jer i ti si neko i nešto, i ne treba da dopustiš da te svi nipodaštavaju, da te ukoravaju ili da ti kvare dobar glas. Ti imaš pravo da poštediš svoju čast, svoj život, svoje bogatstvo i ostalo slično“. I tako, stalno se opravdavajući u svom umu, ne želimo da se odreknemo sebe i da trpimo trud radi delanja dobrih dela.
Ini prezli lastar samoljublja, po Svetome Teofanu Zatvorniku, jeste samozadovoljstvo. Ta strast samozadovoljstva, kao i njena prokleta mati, vrlo je tanana i teško prepoznatljiva, budući gora od pređe navedenih, pošto nas one neposredno spečavaju u delanju dobrih dela, dok nas ova drugim lukavstvom obmanjuje. Ona čini da naša duša bude sita dobrih dela i tako podstiče našega unutrašnjeg fariseja da nam kroz pomisli stane ovako klicati: „Hvala ti, Gospode (Lk 18, 11), što ipak i ja imam neka dobra dela. Toliko i toliko sam se truda, izvršio sam toliko godina poslušanja u manastiru, tvorio sam pravilo, dobrovoljno sam čuvao siromaštvo, sačuvao sam devstvenost, podneo sam toliko nevolja i sačuvao obete monaškog života“.
Takvim satanskim laskanjima samozadovoljstvo se zatvara našu dušu u nerad, ne dozvoljavajući joj da uznapreduje u želji za tvorenjem dobroga dela do smrti i učeći nas da se zadovoljimo onim što imamo i stanjem u kojem se nalazimo. Ta preprokleta i tanana strast čini nas da više nikada ne budemo gladni i žedni pravde (Mt 5, 6); čini nas da tavorimo i stojimo u mestu na putu duhovnoga napredovanja i rasta. Božanski Oci kazuju da ko se zaustavi u delanju dobrih dela jednak je onom koji se vraća (Dobrotoljublje, 2, Sveti Maksim Ispovednik, str. 155).
Ina prokleta kći samoljublja jeste samohvala. Ona je gore zla od prethodno navedenih, jer i ona, ne samo da nas ometa u tvorenju dobrih dela, nego nas podstiče na hvaljenje onim što nam se čini da su dobra dela. Ta zloća nas čini da zaboravljamo da ništa nije naše, kao što je napisano: Šta li imaš što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio? (1. Kor 4, 7; Jak 1, 17; 2. Pt 1, 3).
Ina prokleta grana samoljublja jeste samohvalisanje. O tome je jedan od Svetih Otaca rekao da „podvig koji se samohvališe isprazan je i bezvredan“ (Sveti Teofan Zatvornik, navedeno delo, str. 234). Ona nas podstiče ne samo da se hvalimo svojim dostignućima, nego – što je još gore – da se njima hvališemo i mnogima ih objavljujemo, kako bismo na taj način iz usta ljudi sakupili trulež tašte slave i izgubili celi trud za dobrim delom.
Ini đavolski lastar koji ističe iz samoljublja jeste i uživanje u sebi samom. Ono nas čini da se zadovoljimo stanjem u kojem se nalazimo i zaslepljuje nas veoma da ne bismo spoznali nebrojano mnoštvo naših telesnih i duhovnih nedostataka i nemoći. To je samoobmana (Gal 6, 3) i koreni se u samoopravdanju (Priče 28, 26; 30, 13; Isaija 1, 15; 65, 5).
Ina zloća koja ističe iz samoljublja jeste umišljanje o sebi. Ta naša ludost da sami sebi umišljamo da smo nešto, da znamo nešto, da imamo nešto i ostalo slično, dolazi nam od nepoznavanja naše nemoći i ništavnosti na ovoj zemlji. Kad bismo se smatrali prahom i pepelom i kvarnim crvima na zemlji (Ps 21, 6; Jov 25, 6; 42, 6), to umišljanje o sebi bi prestalo u našem umu, a ako ga ne budemo smirili sećanjem na smrt, na sud i osudu zbog naših grehova, ono će u nama rasti, donoseći i utvare kroz snove i đavolska viđenja. Tako ćemo dostići da imamo utvare kao i lažni i đavolima obmanuti proroci (Lestvica, Pouka 3 i druge).
Ino čedo samoljublja jeste i uobražavanje o sebi. Kad nam ono dođe u um, počinjemo da razmišljamo o sebi i da kazujemo u sebi: „Kao što sam ja ne mogu mnogi biti; šta ja znam ne zna svako; šta ja mogu ne može svako“ i drugo slično. Tako se ovim gadnim samouobražavanjem nadimamo taštom slavom i lebdimo u mraku svojih zala, ne spoznajući svoju ništavnost i nemoć svoje kvarne prirode, iz koje svakoga trena ističe zlo grehova. Samouobražavanje nas svagda drži u obmani, da se ne bismo prenuli, ne dopuštajući nam tako da se od sveg srca vratimo Bogu da bismo ožalošćenim srcem iskali od Njega oproštaj svojih grehova, kojima nema broja. Ta strast nas čini samo prividno pobožnim (2. Tim 3, 5; Tit 2, 16) i ne dopušta nam da spoznamo da smo puni greha i nepravde (Mt 23, 25-28; Lk 11, 39 i dr.).
Ina prokleta kći samoljublja jeste samouvažavanje. I ono nam šapće u umu: „Ti, čoveče, imaš veliku vrednost, koju nemaju mnogi. Ti vrediš mnogo, i zato bi trebalo da budeš cenjen po svojoj vrednosti i po svojim zaslugama i da ne budeš prenebregnut kao običan čovek. Tu prokletu strast sasvim uzremeti onaj koji beži od ljudske slave i razmišlja o večnoj i besmrtnoj slavi budućega veka i koji svagda boravi u molitvi iz srca (Sveti Isak Sirijski, Dobrotoljublje, Dž, Beseda 1).
Ini truležni lastar samoljublja jeste samouznošenje. I ono nas podstiče da se umom i srcem uzdižemo zbog ko zna kojih svojih dostignuća, koja izgledaju da su dobra, i čini da želimo pohvalu od ljudi i da mrzimo smirenje i ruženje Hristovo (Rim 15, 3; Fil 2, 8).
Iz ovoga ističe divljenje sebi, koje čini da se u svom umu i misli divimo sebi, smatrajući da smo mi štogod i da su drugi niže od nas.
To nas zatim vodi u ponositost sobom, koje čini da hodimo s glavom u oblacima, da se držimo na odstojanju od onih koje smatramo nižim od sebe. Ono nas čini da ispotcenjujemo smirene i da se uzdajemo u svoje vrline i osobine, kao nekada farisej iz Jevanđelja (Lk 11, 44; 18, 11).
Ino zlo koje ističe iz samoljublja jeste nadimanje sobom. Ono čini da se nadimamo i da smatramo kako smo dostojni da nas ljudi hvale, da nam se dive i da nas čestvuju.
Ina loza je gorđenje sobom. Ono nas čini uobraženim, oholim, drskim i bestidnim pred Bogom i pred ljudima.
Za njim sledi uverenost u sebe, nakon koje, ne budemo li se smirili i odagnali je od sebe, sledi žalosni pad, po onome što je pisano: Ko se pouzda u sebe žalosnim će padom pasti(Priče 28, 26).
Zatim je samopouzdavanje, koje nas, kao i pređašnja strast, uči da se pouzdamo u svoja dela, dostignuća i iskusnost.
Za njim sledi oslanjanje na sebe, čiji je truli temelj gordost, i koje nas zastavlja da se oslanjamo na temelj senke naših dostignuća. Ako ne budemo ispravili svoj život samopoznanjem i smirenjem, stići ćemo do pada i udaljavanja od pomoći Božje (Jov 40, 7; Isaija 2, 11).
Poslednja je neosećanje sebe, koje božanski otac Jovan Lestvičnik naziva „smrću uma i umrtvljenjem duše pre smrti tela“ (Lestvica, Pouka 18). Neosećanje sebe ubija u nama upravo sozercateljni deo duše, koji je um. Ono nas čini da budemo mudri, ali bez pameti, razmišljajući o učenjima koja nas same osuđuju (Lestvica, Pouka 13, 4). Neosećanje čini da hodimo po groblju među grobovima kao po gradu; da govorimo o paklu bez osećaja prema mukama što su u njemu; da se pričešćujemo Prečistim Tajnama Tela i Krvi Gospodnje, kao običnim hlebom i vinom. Najzad, ta užasna strast nas zastavlja da živimo na zemlji kao da smo besmrtni i kao da nećemo nikada odgovarati pred Bogom o tome kako smo u životu proveli svaki čas i minut.
Te tanane strasti, koja vodi čoveka u okamenjenje i zaboravljanje Boga, bojali su se svi Svetitelji Božji i veoma su se borili protiv nje. I ako su se nje bojali Svetitelji ozareni Duhom Svetim, šta ćemo činiti mi, koje ona svakoga trena svezuje, robi i nama vlada? Te dušegubne strasti bojao se i jedan blaženi starac iz Svetoga manastira Sihastrije, koji je tu skoro otišao Gospodu. Kada bih ga pitao: „Oče Venjamine, kako si još?“, odgovarao bi: „Oče, ja sam mrtva duša u živoj lešini i ništa više, jer živim u neosećanju svojih grehova!“ Te strasti se još bojao i čuveni duhovni otac Vikentije Malau (+1945), kojeg sam jednom upitao: „Prepodobni oče, kako ste još?“. On mi je odgovorio uzdišući: „Mali moj brate, slušaj! Šta da radim? Rob sam neosećanja, i nisam postigao da koliko-toliko ubijem svoje ja!“
Ali pored svih malobrojnih čeda samoljublja što smo ih dovde spomenuli, taj koren zala ima i mnoga druga, koja, zbog kratkoće, nećemo više spominjati. Slično drugim božanskim Ocima, i Sveti Maksim Ispovednik, pokazujući da je samoljublje mati i koren svekolikoga zla, veli: „Telesno ljubljenje samoga sebe – kao što je često kazivano – jeste razlog svih strasnih misli. Jer iz njega se rađaju tri uopštenije misli pohote: misao stomakougađanja, srebroljublja i tašte slave. Dalje, iz stomakougađanja se rađa misao bluda; iz srebroljublja – misao lakomstva i tvrdičluka; a iz tašte slave – misao gordosti. Iz te tri strasti – stomakougađanja, srebroljublja i tašte slave – ističu sve ostale zle misli, kao: misao gordosti, tuge, pominjanja po zlu, očajanja, zlobe, ogovaranja i druge. Te strasti svezuju um za ono što je materijalno i drže ga prizemljenog, stojeći sve nad njim podobno vrlo teškom kamenu, jer um je po prirodi lakši i žustriji od ognja. Početak svih strasti jeste telesno samoljublje, a njihov svršetak je gordost. Telesno samoljublje je nerazumno prema telu. Ko je njega sasekao, sasekao je odjednom sve strasti koje se iz njega rađaju (Dobrotoljublje, tom 2, str. 88-89). I Sveti apostol Pavle, sasud izbrani, pokazuje da se odricanje sebe sastoji od odricanja od strasti (Rim 6, 1-2; Tit 2, 12).
Oci, braćo i ljubljeni vernici,
Eto, dakle, zbog kojeg nas je razloga Premudri naš Spasitelj i Bog Isus Hristos učio, nas koji hoćemo da Ga sledimo, da se pre svega odreknemo sebe, to jest pređe pomenutih strasti, znajući da prva vrlina, koja obuhvata sve ostale vrline, jeste odricanje sebe, koje je i najsilnije oružje protiv samoljublja, majke i korena svekolikoga greha.
Ima još i drugih vrlina koje se protive i ubijaju samoljublje, kao na primer: poricanje sebe, samopoznanje, potpuno nepouzdavanje u sebe, protivljenje sebi, mržnja sebe itd. Samoljublju se još veoma silno protive ljubav i uzdržanje (Dobrotoljublje, tom 2, Sveti Maksim Ispovednik, str. 90).
A pošto vrhunci zla koji se rađaju iz samoljublja jesu tašta slava i gordost, pomenimo ono što ove odgoni od nas, to jest: „taštu slavu odgoni dobro delo učinjeno u tajnosti, a gordost obaljujemo kada pripisujemo Bogu sva svoja postignuća“ (Isto, str. 90).
Sa ovo malo reči zaključiću ovaj smireni sastav o samoljublju, uz veliku molbu svima koji ga budu čuli, da pomognu i meni grešniku, sasvim svezanom mrežama samoljublja, da bih makar mišlju ikada pokušao da sledim one što su se sasvim odrekli sebe, i uzevši Krst, sledili Hrista.
Amin.
