26. O čoveku
Tako je Bog, dakle, sazdao umstveno suštastvo, odnosno, anđele i sve činove koji su na nebu – jer oni, sasvim je jasno, predstavljaju umstvena i bestelesna suštastva; a velim „umstvena“, poredeći ih sa težinom materije, jer samo je božanstvo istinski neveštastveno i bestelesno, – zatim je stvorio čuvstveno suštastvo, odnosno, nebo i zemlju i ono što se nalazi između njih; ono prvo, naime, stvorio je bliskim sebi (jer Bogu je bliska slovesna priroda, i ona koja se samo umom može pojmiti), a ono drugo stvorio je dalekim sebi, kao nešto što, zapravo, podleže čulima.
Trebalo je, znači, da se ostvari sjedinjenje obeju priroda kao pokazanje najveće mudrosti i izdašnosti kada su u pitanju prirode, kao što kaže bogoglagoljivi Grigorije, i kao nekakva sveza vidive i nevidive prirode.[1] A rekao je „trebalo je“, velim, imajući na umu volju Tvorca, jer ona je zapovest i najprimereniji zakon; Niti iko može reći majstoru: „Zašto si me tako stvorio“? Jer grnčar ima vlast da od svoje gline izrađuje različito posuđe, da bi time pokazao svoju veštinu.
A pošto se sve tako zbilo, Bog je, iz vidive i nevidive prirode, vlastitim rukama sazdao čoveka po svome obrazu i podobiju, oblikujući telo od zemlje, i svojim duvanjem podario mu je slovesnu i umnu dušu; a toga čoveka, kao što je poznato, nazivamo božanskom ikonom; jer izraz „po obrazu (ikoni)“ otkriva ono što je umno i samovlasno[2], dok izraz „po podobiju“ otkriva mogućnost upodobljavanja vrlini.
Telo i duša su, opet, sazdani istovremeno; a ne najpre jedno a zatim drugo, kao što je Origen[3] praznoslovio.
Bog je, dakle, stvorio čoveka nezlobivog, ispravnog, vrlinskog, radosnog, bezbrižnog, okićenog svakom vrlinom, ukrašenog svakim dobrom, stvorio ga je kao nekakav drugi svet (kosmos, ukras), mali u velikome, kao drugog anđela, poklonika Bogu, složenog, očevica vidive tvorevine i posvećenika u tajne umstvene tvorevine; stvorio ga je carem svega što je na zemlji, koji je pod vlašću višnjega Cara; zemaljskim i nebeskim, privremenim i besmrtnim. vidivim i umstvenim, međom između veličanstva i ništavnosti, samim duhom i telom; duhom za blagodat a telom za uznošenje; stvorio ga je duhom da ostane postojan i da proslavlja Blagodetelja, a telom da strada i stradajući da se seća i da se poučava, umudrujući se veličanstvom Božanstva; stvorio ga je kao živu dušu koja je po ikonomiji ovde, odnosno u ovom životu, i koja prelazi negde drugo, odnosno u budući vek; a vrhunac tajne je u tome što se čovek obožuje priklanjajući se Bogu: obožuje se, naime, učestvovanjem u božanskoj svetlosti, a ne zajedničareći sa božanskom suštinom.
Stvorio ga je Bog, dakle, bezgrešnim po prirodi i slobodnim kada je u pitanju volja. Velim „bezgrešnim“, ne zbog toga što nije mogao prihvatiti greh – jer samo božanstvo je neprijemčivo za greh, – nego zbog toga što sklonost grehu nije imao u svojoj prirodi, nego u svom opredeljenju, odnosno, imao je mogućnost da, uz pomoć božanske blagodati, bude postojan i da napreduje u dobru, ali i da se odvrati od dobra i da se, po dopuštenju Božijem, svojom slobodnom voljom obrati ka zlu, jer ono što biva po prinudi, nije vrlina.
Duša je, pak, živo suštastvo, prosto i bestelesno, po svojoj prirodi nevidivo duhovnim očima; slovesna je i umna i neizobraziva; prebiva u organskom telu i daruje mu život, rast, čula i sposobnost rađanja. Ona nema um koji bi bio nešto drugo u odnosu na nju samu, nego um predstavlja njen najčistiji deo, kao što je, naime, oko najčistije u telu, tako je um u duši; slobodna je, poseduje volju i energiju, promenjiva je, odnosno, menja se po svojoj volji, jer je stvorena. Sve to je po prirodi zadobila blagodaću Onoga ko ju je stvorio, kojom je zadobila i biće i takvo stanje svoje prirode.
Kakva sve može biti bestelesnost? Ono što je bestelesno i nevidivo i bezoblično shvatamo na dva načina. Jedne shvatamo takvima po suštini, a druge po blagodati; jedna su takva po prirodi, a druga u poređenju sa masivnošću materije. O Bogu se, naime, govori kao o bestelesnom po prirodi, a o anđelima. o demonima i o dušama, kao o bestelesnima po blagodati i u poređenju sa masivnošću materije.
Telo je ono što ima tri dimenzije, to jest, ono što ima dužinu i širinu i dubinu, odnosno, ima masivnost. A svako telo sastavljeno je iz četiri elementa[4], dok su tela životinja sastavljena iz četiri tečnosti.
Treba znati da su ta četiri elementa: zemlja, suva i hladna; voda, hladna i vlažna; vazduh, vlažan i topao, te vatra, topla i suva. Postoje takođe i četiri tečnosti, koje odgovaraju četirima elementima: crna žuč odgovara zemlji (suva je i hladna); flegma odgovara vodi (hladna je i vlažna); krv odgovara vazduhu (vlažna je i topla); smeđa žuč odgovara vatri (topla je i suva). Plodovi su, dakle, sastavljeni iz elemenata, a sokovi iz plodova kao i tela živih organizama sastavljeni su od tečnosti i u njih se razlažu, jer sve ono što je složeno, razlaže se na ono od čega je složeno.
O tome da je čovek pričastnik i nežive i beslovesne i slovesne prirode
Treba imati na umu da čovek ima učešće u životu i neživih i beslovesnih bića, a primio je od razuma slovesnih bića. Sa neživom prirodom, naime, zajedničari po telu i njegovom sastavu iz četiri elementa; sa biljkama, opet, zajedničari i po tome, ali i po mogućnosti hranjenja, rasta i proizvođenja semena, odnosno, po mogućnosti rađanja; dok sa beslovesnim životinjama zajedničari i po tome, ali povrh toga i po strasti, odnosno, jarosti i želji, kao i po čulnosti i urođenom porivu.
Postoje pet čula: vid, sluh, miris, ukus i dodir; nagonskoj kretnji, međutim, pripada mogućnost prelaženja sa mesta na mesto i mogućnost pokretanja celoga tela te govora i disanja; jer na nama je da to činimo ili ne.
Kroz slovesnost, čovek se pribrojava bestelesnim i duhovnim bićima, i to razmišljajući, umujući i rasuđujući o svačemu i stremeći ka vrlini i celivajući blagočešće, krunu svih vrlina; zbog toga čovek i jeste svet u malom.
Valja još znati da samo telo, a nikako i duša, može da se komada[5], da teče i da se pretvara iz jednog oblika u drugi. Pretvaranje, dakako, biva po kakvoći, to jest, u odnosu na toplotu i hladnoću i tome slično; tečenje biva pri pražnjenju tela, jer prazne se suve, tečne i vazdušaste materije koje je potrebno nadoknaditi, prema tome glad i žeđ su prirodne strasti; dok komadanje predstavlja uzajamno razdvajanje telesnih tečnosti i njihovu podelu prema vrstama i materiji.
A posebna svojstva duše su blagočešće i snosobnost mišljenja. Dok su zajednička svojstva duše i tela vrline, koje se takođe pripisuju i duši, jer se duša služi telom.
Treba imati na umu da ono što je slovesno, po prirodi upravlja onim što je beslovesno[6]; jer sile duše dele se na slovesne i beslovssne. Po dva su dela onoga što je beslovesno: jedan koji ne sluša reč razuma, odnosno, ne pokorava se razumu, i drugi koji sluša reč razuma i pokorava mu se. A reč razuma ne sluša i ne pokorava joj se ono što je u našem biću životno[7], koje se naziva i nagonskim i semenonosnim[8], odnosno, polnim i rasadnim[9], koje se naziva i hraniteljnim; njemu, naime, pripada i ono što se tiče razmnožavanja i oblikovanja tela. Njima ne upravlja razum, nego priroda. Dok ono što je poslušno i pokorno razumu, deli se na jarost i na želju. A naziva se opštim imenom beslovesni deo duše, jer je strastan[10] i nagonski. Treba još znati da onom delu duše koji je pokoran razumu pripada nagonsko kretanje.
A onome delu duše koji se ne pokorava razumu pripada ono što je hraniteljno, polno i nagonsko; proizvodnim se, naime, naziva ono što se odnosi na razmnožavanje, ishranu i polnost, a životnim se naziva ono što se odnosi na pulsiranje.
Postoje, dakle. četiri sile koje sačinjavaju sistem ishrane: sila privlačnosti, koja privlači hranu; sila zadržavanja, koja zadržava hranu i ne dozvoljava joj da odmah bude izbačena; sila pretvaranja, koja pretvara hranu u tečnosti; i sila izbacivanja, koja odstranjuje i putem zahoda odbacuje ono što je suvišno.
Valja, dakako, znati da od sila koje u živom organizmu počivaju neke su duševne, neke fizičke. a neke životne. Duševne sile su one koje delaju po proizvoljenju, odnosno, to su voljno delanje i čulo. A voljnom delanju pripada mogućnost premeštanja u prostoru i kretanje celog tela, kao i sposobnost govora i disanja, jer na nama je da li ćemo to činiti ili ne. A prirodne sile su one koje se tiču ishrane, razmnožavanja, osemenjavanja, životne energije i damara, one, naime, deluju hteli mi to ili ne.
Treba još znati da su neke od stvari dobre a neke loše. Tako da očekivano dobro predstavlja želju, a ono dobro koje je prisutno predstavlja uživanje; na isti način očekivano zlo izaziva strah, a prisutno zlo izaziva žalost. Treba znati da smo, rekavši ovde „dobro“, imali na umu istinsko dobro, odnosio, ono što se čini dobrim, a tako je i sa rečju „zlo“.
NAPOMENE:
[1] Sveti Grigorije Bogoslov. Beseda 38. RG 36.321.
[2] Samovlasnost: sloboda volje.
[3] Origen je učio o prapostojanju duša, zaveden neoplatonskim i gnostičkim učenjem.
[4] Zemlja, voda, vatra i vazduh
[5] Da se deli na delove.
[6] Ono što je bez razuma (logosa, slova). Aristotel je beslovesnim smatrao ono što je prirodno, jer Priroda ni po čemu nije u zajednici sa razumom (Nikomahova etika, 1.13).
[7] Onaj deo duše koji održava život.
[8] Poseduje silu plodnosti i obnavljanja vrste (Zenon Stoik, 1.39).
[9] Ono što se tiče bilja. (Arist. Nikomahova etika. 1,13).
[10] Deo duše koji je podložan strastima, čuvstvenost duše.
