DEO DRUGI – ODELJAK PRVI
Odnos Boga prema tvari – Bog kao Tvorac sveta
35. O prvobitnom stanju čovekovom
- Stvoren po liku Božjem, čovek je izašao iz ruke Božje neporočan, bestrastan, bezazlen, svet, bezgrešan, besmrtan, što je sve dušu njegovu činilo neobično bogočežnjivom. Takvu je ocenu o čoveku dao sam Bog, kada je za sve što je stvorio, pa i za čoveka, rekao da je „dobro veoma“[1]. „Bog stvori čoveka bezazlenim (άκακον), bezbolnim (άλυπον), bezbrižnim, svakom vrlinom ukrašenim, svakim dobrom izobilnim“[2]. Kao takav, čovek je bio sposoban da, pomagan blagodaću Božjom, postigne cilj koji mu je Bog postavio. Celo biće njegovo, sa svima sastojcima i svojstvima, bilo je čisto i sveto, i time sposobno za beskrajno usavršavanje u dobrodetellji i mudrosti. „Naše jestestvo, veli sv. Grigorije Niski, bilo je prvobitno sazdano Bogom kao neki sasud, sposoban za primanje savršenstva“[3]. Sazdan i ustrojen Bogom, čovek je, po rečima svetog Irineja, izgrađivao sebe po obrazu i po podobiju nestvorenog Boga: blagovoljenjem i naređenjem Oca, dejstvom i stvaralaštvom Sina, hranom i uzrastanjem Duha on je posteleno napredovao i penjao se ka savršenstvu (προς τέλειον), to jest ka Bogu. Trebalo je da čovek najpre bude stvoren, a pošto je stvoren — da raste, i rastući da jača, i jačajući da postane izobilan, i postavši izobilan da se usavrši, i usavršavajući se da se proslavi, i proslavljajući se da se udostoji videti svoga Boga Gospoda.[4] Nema sumnje, um prvozdanog čoveka bio je čist, svetao, bezgrešan, sposoban za duboka poznanja, ali je ujedno, kao um stvorenog bića, bio i ograničen; on je trebao da se razvija i usavršava kao što se razvijaju i usavršavaju umovi samih Anđela.
Bog je stvorio čoveka bezgrešnim (χωρίς αμαρτίας).[5] Ali, ta je bezgrešnost bila relativna, ne apsolutna; ona je ležala u čovekovoj slobodnoj volji, a nije bila neophodnost njegove prirode. Drugim rečima: čovek je mogao ne grešiti, a ne: čovek nije mogao grešiti. O tome sveti Damaskin piše: „Bog stvori čoveka po prirodi bezgrešnim (φΰσεν άναμάρτητον) ipo volji slobodnim (θελήσει αύτεξοΰσιον). Bezgrešnim, velim, ne u smislu da nije mogao primiti greh – ούχ ώς μη έπιδεχόμενον άμαρτίαν (jer je jedino Božanstvo nedostupno grehu), nego u tom smislu da je mogućnost greha imao ne u svojoj prirodi, već pre u slobodnoj volji. To znači, on je mogao, pomagan blagodaću Božjom, ostati u dobru i napredovati u njemu, kao što je po svojoj slobodi mogao, uz popuštenje Božje, odvratiti se od dobra i obresti se u zlu“.[6] Dakle, prvi ljudi bili su bezgrešni ne u smislu da po prirodi ne mogu grešiti, nego da po slobodnoj volji mogu ne grešiti. Greh nije bio sastavni deo njihove bogozdane prirode, ali je mogao postati dostojanje njihove slobodne volje. Iako stvoreni bezgrešni, njima je kao slobodnim bićima bilo ostavljeno da se dragovoljno, uz pripomoć blagodati Božje, utvrđuju u dobru i usavršavaju u božanskim dobrodeteljima.
Što važi za dušu, važi i za telo prvih ljudi. Stvoreno Bogom, i ono je bilo bezgrešno, bestrasno, a sa tim i slobodno od bolesti, stradanja i smrti.[7] Sa takvom dušom i takvim telom čovek je mogao nesmetano i radosno postići cilj života koji mu je Bog postavio.
- Pored svih izvanredno dragocenih svojstava duhovnih i telesnih kojima je Bog obdario čoveka, ipak je čoveku, kao biću nesamobitnom i ograničenom, za njegovo bogougodno postojanje bila potrebna neprekidna pomoć od Boga, koji je jedini izvor života za sva stvorenja duhovna i telesna. Tu pomoć Bog pruža čoveku još i time što nasadi raй vo Edeme na vostocehъ, i vvede tamo čeloveka, egože sozda.[8] Raj je, po rečima svetog Damaskina, bio kao neko carstvo, u kome bi čovek provodio život blažen i radostan; on je bio riznica svake radosti i veselja, jer Edem znači naslada. U njemu je sve bilo ispunjeno miomirom, zaliveno svetlošću, i prevazilazilo svaku pretstavu čulne krasote i divote. To je bio zaista božanski kraj, obitalište dostojno onoga koji je sazdan po liku Božjem.[9]
Raj u kome su živeli prvi ljudi bio je i veštastven i duhovan: za telo veštastven, kao vidljivo blaženo obitalište, a za dušu — duhovan, kao stanje blagodatnog opštenja sa Bogom i duhovnog sozercanja tvari. Sveti Oci shvataju raj kao netto u isto vreme i veštastveno i duhovno. To shvatanje sažeto izražava sveti Damaskin: „Neki su zamišljali raj veštastvenim (οάσθητόν), a drugi — duhovnim (νοητόν); meni pak izgleda da, kao što je čovek bio sazdan ujedno veštastvenim i duhovnim, tako je i njegov presveti hram bio ujedno veštastven i duhovan, i na taj način imao dvojak izgled. Čovek je telom nastavao u božanstvenom i divnom kraju, a dušom je živeo u neiskazano uzvišenom i divnom mestu, gde je Boga imao za svoj dom i za svoju svetlu odeću; obučen je bio u njegovu blagodat, naslađivao se i hranio preslatkim sozercanjem Boga, kao neki drugi anđeo… Ja mislim, dakle, da je božanski paj bio dvojak, i stoga je pravilno učenee, predano od bogonosnih Otaca, od kojih su jedni zamišljali raj veštastvenim a drugi duhovnim“.[10]
Živeći u raju, čovek je dobijao neposredna otkrivenja od Boga koji je opštio sa njim, učio ga bogopodobnom životu, upućivao na svako dobro.[11] Našim praroditeljima u raju nije ništa nedostajalo; i oni su mogli neprestano i neotstupno ići iz blagodati u blagodat, iz otkrivenja u otkrivenje, iz savršenstva u savršenstvo, iz bogoviđenja u bogoviđenje. Bestrastan, jer je podobije bestrasnoga Boga, čovek se, po reči sv. Grigorija Niskog, naslađivao samim bogojavljenjem lice u lice[12]. Kao bezgrešan Adam je mogao opštiti neposredno sa Bogom, gledati njegova neizrečena savršenstva, jer je stvoren da Boga gleda i njime se ozarava i prosvetljava.[13] Živeći u raju, Adam je dobijao poznanja neposredno od Boga i usavršavao se sozercanjem duhovnih predmeta (τη των νοητών θεωρία), i živeo istinski svetim životom[14]. Čovek je bio stvoren po liku Božjem da bi sličnim mogao videti slično, jer se život duše sastoji u sozercanju Boga.[15] Bog je nastanio čoveka u raju, veli sveti Damaskin, koji je bio veštestven i duhovan: on je telom boravio u veštastvenom raju, na zemlji, a duhom je opštio sa Anđelima, gajeći božanske misli (θείας γεωργών εννοίας) i hraneći se njima. On je bio nag, jer je bio bezazlen srcem i provodio je nevin život; kroz stvorenja se uznosio ka jedinom Tvorcu i naslađivao se sozercanjem Boga (τή αύτοΰ θεωρία).[16] Bog je odredio čoveku da čuva lik Božji u sebi, da se kroz bogolikost duše stalno seća Boga tvorca, da u svojoj čistoj duši, slobodnoj od greha i strasti, sozercava Reč i u Reči Oca, i da se sozercanjem duhovnih vrednosti božanskih usavršava beskrajno.[17] Bog je stvorio čoveka bogolikim, i, obdarivši ga svojom božanskom blagodaću, kroz nju ga stavio u opštenje sa sobom.[18] Bez pomoći Božje čovek ni u raju ne bi mogao živeti blagočestivo.[19] I u divnom raju čovek je mogao živeti jedino hraneći dušu blagodaću Božjom, a telo — plodovima rajskim. Kao što telo umire ako ostane pri svojoj prirodi i ne uzima hrane iz spoljašnjeg sveta, tako isto i duša umire ako ostane pri svojoj prirodi i ne hrani se božanskom životvornom blagodaću.
Da bi bogoliki čovek mogao živeti punim blagodatnim i besmrtnim životom, čovekoljubivi Gospod je zasadio „usred raja drvo života.“[20] Hraneći se rodom ovog drveta, čovek je mogao i telom ostati bezbolestan i besmrtan, jer je drvo života imalo silu da daje život, i od njega su se mogli hraniti samo dostojni života i nepodložni smrti.[21] Da je tako, svedoči Sveto Otkrivenje kada veli: Bogъ smerti ne sotvori[22]; Bogъ sozda čeloveka vъ neistlenie i vo obrazъ podobiя svoego sotvori ego; zavistiю že diavoleю smertь vnide vъ mirъ.[23] Bogomudri Apostol jasno uči da je smrt ušla u čoveka kroz greh.[24] Poput Otkrivenja, sveti Oci jednodušno uče da je čovek bio sazdan besmrtan i za besmrtnost,[25] a Crkva je vaseljensku veru u bogootkrivenu istinu o toj besmrtnosti saborski izrazila odlukom Kartagenskog sabora: „Ako ko reče da je Adam, prvozdani čovek, stvoren smrtnim, tako da, sagrešio on ili ne, umro bi telom, tj. izašao bi iz tela ne po kazni za greh nego po neophodnosti prirode, — da bude anatema.“[26]
Oci i Učitelji Crkve shvatili su Adamovu besmrtnost po telu ne kao da on nije mogao umreti po samom svojstvu svoje telesne prirode, nego da je mogao ne umreti po osobitoj blagodati Božjoj. Kao biće sazdano čovek je po prirodi (κατά φΰσιν) bio prolazan, krajan, konačan; a da je ostao u božanskom dobru, on bi blagodaću Božjom ostao besmrtan, neprolazan.[27] To znači, čovek je bio predodređen za besmrtnost koju je mogao postići samo da je ostao poslušan Bogu. „Bog je stvorio čovek, veli sveti Teofil, ni smrtnim ni besmrtnim nego… sposobnim i za jedno i za drugo, to jest, ako bude težio onome što vodi besmrtnosti, ispunjujući zapoved Božju, on bi dobio od Boga besmrtnost kao nagradu za to i postao bi bogopodoban, a ako se bude okrenuo za delima smrti, ne pokoravajući se Bogu, on bi sam postao vinovnik svoje smrti“.[28] „Do greha, piše blaženi Avgustin, telo čovekovo se moglo nazivati i smrtnim u jednom pogledu i besmrtnim u drugom: smrtnim, jer je moglo umreti (quia poterat mori), besmrtnim, jep je moglo ne umreti (quia poterat non mori). Jedna je stvar: ne moći umreti (non posse mori), kakvima je Bog stvorio neka besmrtna bića; a druga je stvar: moći ne umreti (posse pop mori), u kakvom je smislu sazdan besmrtnim prvi čovek. To se davalo njemu od drveta života, ne od ustrojstva njegove prirode (non de constitutione naturae), zbog čega je, čim je sagrešio, odvojen od drveta života, da bi mogao umreti (ut posset mori); dok bi, da nije sagrešio, mogao ne umreti (posset non mori). Dakle, on je bio smrtan po svojstvu svoga zemaljskog tela, a besmrtan po blagodati (beneficio) Tvorca“.[29]
Da bi Adam mogao razvijati svoje telesne sile stremleniem ka besmrtnosti i blaženstvu, Bog ga je uveo u „raй sladosti“ da obrađuje ičuva raj[30]; a da bi mogao razvijati svoje duhovne sile bogopodobnim usavršavanjem u božanskom dobru, Bog mu je, shodno njegovoj bogolikoj prirodi, dao zapoved da ne jede od drveta poznanja dobra i zla: I zapoveda Gospodь Bogъ Adamu, glagolя: otъ vsяkago dreva, eže vъ raй, snediю snesi; otъ dreva že, eže razumeti dobroe i lukavoe, ne sneste otъ nego; a vъ onь že aщe denь sneste otъ nego, smertiю umrete.[31] Bog je obdario čoveka slobodnom voljom, veli sveti Grigorije Bogoslov, da bi se slobodnim izborom opredeljivao za Dobro, i nastanio ga u raju da obrađuje besmrtne biljke koje verovatno označavaju božanske misli. On mu je takođe dao zakon (νόμον) kao materijal za vežbanje slobodne volje. Zakon pak bejaše zapoved, koje rodove sme da jede, a koje ne treba da dira.[32] Pod drvetom života,[33] veli sveti Damaskin, može se razumeti ona božanstvena misao koju mi crpemo iz posmatranja veštastvenoga sveta, i onaj put kojim mi kroz ovu misao ushodimo ka Rodonačalniku, Tvorcu i Uzroku svega postojećeg. To je Bog i nazvao „svakim drvetom“,[34] tj. punim i nedeljivim, i nosećim jedino privrženost dobru. I kad Bog govori: otъ vsяkago dreva, eže vъ raй, snediю snesi, On kao da veli: kroz sva moja stvorenja penji se meni — Tvorcu, i sa sviju njih saberi jedan plod — mene, istinski život; neka ti svaka tvar donosi kao plod — život i opštenje sa mnom, i neka ti opštenje sa mnom bude osnov tvoga postojanja; jer ćeš na taj način biti besmrtan.[35]
Dajući čoveku takvu zapovest u raju, Bog mu je time dao mogućnosti da vežba svoju slobodnu volju u dragovoljnom izboru i činjenju onoga što je bogougodno i izbegavanьu onoga što je Bogom zabranjeno. Slobodnim ispunjavanjem ove Božje zapovesti čovek je imao da dokaže da je dostojan blaga kojima ga je Gospod bio obdario i okružio. A on je mogao lako i radosno ispunjavati ovu zapovest, jer je sve u njemu i u prirodi oko njega bilo sveto, bezgrešno i čisto, pa ga je vuklo Bogu. Premudri Isus, sin Sirahov, u pravu je kada veli za prve ljude: Bog po obrazu soemu sotvori я; pomыšleše яzыkъ i oči i uši i serdce dade imъ razmыšlяti; hudožestvomъ razuma ispolni я i dobraя i zlaя pokaza imъ. Položilъ estь oko svoe na serdcahъ ihъ, pokazati imъ veličestvo delъ svoihъ, da imъ svяtыni ego voshvalяtь i da povedaюtъ veličestva delъ ego. Priložilъ imъ hudožestvo i zakonъ života dade vъ nasledie imъ. Zavetъ večnый postavi sъ nimi i sudьbы svoя pokaza imъ. Veličestvo slavы videša očesa ihъ, i slavu glasa ihъ slыša uho ihъ[36]. Iskoristivši sva ova bogodana preimućstva, čovek bi svojom bogougodnom delatnošću pokazao da zaslužuje besmrtnost, pošto bi svim bićem svojim živeo u bogočežnjivim mislima, osećanjima, željama, delima. U samoj stvari, za čoveka ne bi bilo korisno, rasuđuje sveti Damaskin, da dobije besmrtnost pre no što bude iskušan i oproban, jer bi se mogao pogorditi i potpasti podjednakoj sa đavoljom osudi (1 Tm. 3, 6) koji se po proizvolьnom padu, zbog svoje besmrtnosti, bespovratno i neotstupno utvrdio u zlu; dok su Anđeli, pošto su dragovoljno izabrali dobrodetelj, nepokolebljivo blagodaću utvrđeni u dobru. Zato je bilo potrebno da čovek najpre bude kušan, da bi, kada se pri kušanju kroz čuvanje zapovesti pokaže savršen, primio besmrtnost kao nagradu za dobrodetelj. U stvari, budući po prirodi svojoj nešto srednje između Boga i veštastva, čovek bi se, da je izbegao pristrasnost prema sazdanim predmetima i sjedinio se ljubavlju sa Bogom, očuvanjem zapovesti utvrdio u dobru nepokolebljivo (άμετακίνητον)[37]. Zapovest je bila neka vrsta vaspitača (τις παιδαδωγία) za dušu i obuzdavača u nasladi (τρυφής σωφρόνισμα)[38]. Bog je čoveka, stvorenog po obrazu Božjem, uveo u raj i dao mu zakon po kome se imao upravljati. Da je čuvao taj zakon i ostao u dobru, on bi u raju provodio zdrav, radostan i sladostan život i stekao bi nebesku besmrtnost[39]. Život duše, sazdane po obrazu Božjem, sastoji se u sozercanju Boga; njen stvarni život sastoji seu zajedničarenju sa božanskim Dobrom; čim prestane duša da opšti sa Bogom, prestaje njen stvarni život[40]. „Pokoravanje Bogu jeste besmrtnost (υποταγή Θεού, αφθαρσία), veli sveti Irinej; istrajnost u besmrtnosti je slava Nestvorenoga… Sozercanje Boga grad i besmrtnost (δρασις Θεού περιποιητική αφθαρσίας), a besmrtnost čini bliskim Bogu (αφθαρσία δε εγγύς είναι ποιεί Θεού)“[41]. Da smo ostali ono što smo bili, izjavljuje sveti Grigorije Bogoslov, i sačuvali zapovest, mi bismo postali ono što nismo bili i pristupili bi drvetu života od drveta poznanja. Šta bi, dakle, postali? Besmrtni i vrlo bliski Bogu[42].
Bog je Adamu u raju dao onakvu zapovest da bi mu još od samog početna pokazao da je za čoveka najglavnije u životu: dragovoljno se potpuno pokoravati Tvorcu, jer je bogopodobno usavršavanje moguće samo ako čovek bude volju svoju saobražavao sa voljom Božjom. Da je to zaista najvažnije za čoveka Bog pokazuje još i time što za prekršaj zapovesti preti smrću, jer je otstupanje od volje Božje — smrt za dušu i telo čovekovo i prekid bogocentričnog usavršavanja. U toj jednoj zapovesti sadržao se sav zakon, sve potonje zapovesti Božje date u Svetom Otkrivenju. U zakonu datom Adamu, piše Tertulijan, nalazimo prikrivene sve zapovesti koje su kasnije objavljene preko Mojseja, kao: vozlюbiši Gospoda Boga tvoego otъ vsego serdca tvoego i otъ vseя duši tvoeя (5 Mojs. 6, 5); vozlюbiši bližnяgo svoego, яko samъ sebe (3 Mojs. 19, 18); ne ubš, ne ukradi, ne posluševstvuй na druga tvoega svidetelйstva ložna (2 Mojs. 20, 13. 14); čti otca tvoego i materь (2 Mojs. 20, 12), ne poželi tuđe (5 Mojs. 5, 20). Na taj način, prvi zakon dat u raju Adamu i Evi jeste kao neka majka svih ostalih zapovesti Božjih. U samoj stvari, da su Adam i Eva ljubili Gospoda Boga svog, oni ne bi postupili protiv njegove zapovesti; da su ljubili bližnjega, tj. jedan drugoga, oni ne bi poverovali nagovoru zmije i ne bi neposredno za tim ubili sebe izgubivši besmrtnost narušenjem zapovesti; oni ne bi izvršili krađu okusivši tajno od roda drveta i starajući se da se sakriju od lica Božija; oni ne bi postali saučesnici lažovu — đavolu, poverovavši mu da će postati kao bogovi; najzad, da nisu poželeli tuđe, u tom opštem i prvobitnom zakonu Božjem sadržale sve zapovesti kasnijega zakona koje su bile objavljene u svoje vreme.[43]
Što se tiče same prirode drveta poznanja dobra i zla, većina Učitelja Crkve smatra da je ono bilo stvarno kao i ostala drveta u raju, jer seu Bibliji veli: I prozяbe Bogь eщe otъ zemli vsяkoe drevo krasnoe vъ videnie i dobroe vъ snedь; i drevo žizni posrede raя, i drevo eže vedeti razumetelnoe dobrago i lukavago[44]. Povodom ovih svetih reči Biblije sveti Teofil piše: „Divno je bilo samo po sebi drvo poznanja, divan je bio i plod njegov. Jer nije ono bilo smrtonosno, kako to neki misle, već prekršaj zapovesti“[45]. Ono je nazvano drvetom poznanja dobra i zla zato što je čovek preko ovog drveta saznao opitom kakvo se dobro sadrži u pokoravanju, a kakvo zlo u protivljenju volji Božjoj. Sveto Pismo je nazvalo ovo drvo — drvetom poznanja dobra i zla, veli sveti Zlatoust, ne što je ono saopštavalo takvo poznanje, nego što se preko njega imao izvršiti prekršaj ili održanje zapovesti Božje. Čovekoljubivi Gospod, želeći da od samog početka urazumi čoveka i predoči mu da on ima svoga Tvorca, blagovoleo je pokaziti mu svoju vlast u ovoj maloj zapovesti. Gospod je poverio čoveku sav vidljivi svet, dao mu da živi u raju i da se koristi svime što je u njemu; a da se čovek, malo po malo, ne bi zaneo mišlju o samobitnosti svega vidljivoga i uzmaštao mnogo o svome dostojanstvu, Bog mu naređuje da se uzdržava od jednoga drveta, a za narušenje ove zapovesti određuje tešku kaznu, da bi on znao da se nalazi pod Gospodom i da se i svim ostalim koristi po dobroti Gospoda. Ali pošto je Adam po krajnjoj nepažnji prestupno sa Evom datu zapovest i jeo od drveta, to je drvo nazvano drvetom poznanja dobra i zla. To ne znači da čovek dotle nije znao šta je dobro a šta zlo; znao je on to, jer je žena, razgovarajući sa zmijom, rekla: Reče Bogъ: da ne яste otъ nego, da ne umrete; to znači, ona je znala da će smrt biti kazna ako prestupe zapoved. Ali pošto su oni posle jedenja od toga drveta lišeni i višnje slave i osetili nagotu, to ga je Sveto Pismo nazvalo drvetom poznanja dobra i zla: u njega je, tako reći, bilo vežbanje u poslušnosti ili neposlušnosti. Smrt i ostale nevolje došle su u stvari ne od drveta nego od prekršaja zapovesti, od neposlušnosti[46]. Bog je u raju dao čoveku zakon za vežbanje u slobodi, veli sveti Grigorije Bogoslov; zapovest je bila zakon: kakvim se plodovima koristiti a kakvog se ne doticati. Zapoveđeno im je ne doticati se drveta poznanja dobra i zla, koje je bilo zasađeno ne zlonamerno i zabranjeno, ne iz zavisti; naprotiv, ono je bilo dobro (καλόν) za one koji bi ga upotrebili blagovremeno (εύκαίρως), jer je ovo drvo, po mome nahođenju, bilo sozercanje (θεωρία), kome bez opasnosti mogu pristupiti samo oni koji su se iskustvom usavršili, ali koje nije bilo dobro za proste i u svojim željama naumerene[47]. Drvo poznanja u raju služilo je kao neka proba, i kušanje, i vežbanje čovekove poslušnosti i neposlušnosti; otuda je i nazvano drvetom poznanja dobra i zla. A možda mu je takav naziv dat stoga što je ono, onima koji njegov rod jedu, davalo moći da poznadu svoju sopstvenu prirodu. To je poznanje dobro za savršene i utvrđene u božanskom sozercanju (εν τή ϋεία θεωρία) i za one koji se ne boje pada, jer su oni istrajnim vežbanjem u takvom sozercanju stekli izvesnu naviku, ali nije dobro za neiskusne i sladostrasnim prohtevima podložne, jer se oni nisu utvrdili u dobru i još su nedovoljno učvršćeni u privrženosti samo onome što je dobro[48].
Po prirodi svojoj drvo poznanja dobra i zla nije bilo smrtonosno; naprotiv, ono je bilo dobro kao i sve drugo što je Bog stvorio, samo ga je Bog izabrao kao sredstvo da oproba čovekovu poslušnost prema Bogu. Čovek je dobio poznanje o dobru i zlu, veli sveti Irinej. Dobro je: slušati Boga, verovati u Njega, držati zapovest njegovu; a zlo je i smrt: ne slušati Boga. Pošto je Bog obdario čoveka prekrasnom dušom, to je on znao i dobro poslušnosti (bonum obedientiae) i zlo neposlušnosti (malum inobedientiae), da bi oko uma, primajući iskustvo obadvoga, moglo se rasuđivanjem izabrati ono što je bolje, i da čovek ne bi nikada postao nemaran ili nehatan prema Božjoj zapovesti; i saznavajući iskustvom da je zlo ono što ga lišava života, to jest neposlušnost prema Bogu, on nije nipošto i nikada trebao da je proba; znajući isto tako da je dobro ono što održava život, to jest poslušnost prema Bogu, on je trebao da je marljivo i najozbiljnije čuva i neguje[49]. „Drvo poznanja je dobro, kao objašnjavajući misao Božju govori blaženi Avgustin, ali ga se ne dotiči. Zašto? zato što sam ja Gospod a ti sluga: eto sav razlog. Ako ti razlog izgleda mali, to znači ti ne želiš da budeš sluga. A šta je korisnije za tebe nego da budeš pod vlašću Gospoda? Kako ćeš pak biti pod vlašću Gospoda ako ne budeš pod njegovom zapovešću?“[50] U maloj zapovesti bila je izražena sva volja Božja o čovekovom življenju u raju, „a volja Božja i jeste najsavršeniji ustav i zakon“[51].
Živeći u raju u neizrečenoj harmoniji sa voljom Božjom, prvi su ljudi rasli iz dobra u dobro, iz bogoviđenja u bogoviđenje, iz savršenstva u savršenstvo, iz radosti u radost, napredovali iz blaženstva u blaženstvo, neprestano stremeći i gredeći svojim bogočežnjivim bićem ka vrhu iznad svih vrhova, ka Trosunčanom Bogu i Gospodu.
NAPOMENE:
[1] 1 Mojs. 1, 31; sr. Ekl. 7, 30.
[2] Sv. J. Damaskin, De fid. II, 12; col. 921 A; sr. sv. Grigorije Niski, Orat.catech. s. 5 i 8.
[3] Sv. Grigorije Niski, In funere Pulcheriae.
[4] Contra haer. IV, 38, 3; sr. Kliment Aleks. Strom. IV, 25; Strom. VI, 12.
[5] Sv. Atanasije Vel., Contra Apollinar. lib. II, 5; t. 26, col. 1140 B.
[6] De fid. II, 12; col. 924 AV
[7] Sr. sv. Zlatoust, De statuis, hom. 11, 2; In Genes. hom. 16, 5; 17, 1, 2.
[8] 1 Mojc. 2, 8.
[9] De fid. 11, 11; col. 912 A – 913 A.
[10] De fid. II, 11; col. 916 VS; sr. sv. Grigor. Bogoslov, Orat. 38, 12.
[11] 1 Mojc. 1, 28-30; 2, 15-17. 19. 22; 3, 8; Sirah. 17, 6. 9. 10. 11; sr. sv. Atanas. Veliki, De decret. Nic. synod. 5.
[12] Orat. Catech. s 6.
[13] Sv. Atanasije Vel., Contra gent. 7; t. 25, col. 16 V; sr. ib. 33 i 34.
[14] ib. 2; col. 8 V.
[15] Sv. Grigorije Niski, De infantibus qui praemat. abripiuntur.
[16] De fid. II, 30; col. 976 V – 977 Α.
[17] Sv. Atanas. Vel., Contra gent. 2; t. 25, col. 8 V; De incarn. Verbi, 3. 5. 11.
[18] Sv. J. Damaskin, De fid. II, 30; col. 976 A.
[19] Blaž. Avgustin, De civit. Dei, XIV, 27.
[20] 1 Mojc. 2, 9.
[21] Sv. J. Damaskin, De fid. II, 11; col. 916 V.
[22] Prem. Sol. 1, 13.
[23] Prem. Sol. 2, 13-14; sr. 2 Kor. 5, 5.
[24] Rm. 5; 12, 1 Kor. 15, 21. 56.
[25] Sv. Justin, Dialog. cum. Tryph.. s. 124; Tacijan, Contra Graec. 7; sv.Ilarije, In Psalm. 1, n. 13; blaž. Avgustin, De civit. Dei, XIII, 15; sv. Vasil.Vel., Homil. quod Deus non est auctor malorum, 6. 7; sv. Grig. Bogosl., Orat. 45, 8;sv. Grig. Niski, Orat. catech., s. 6; sv. J. Zlatoust, In Genes. hom. 18, 2.
[26] Sv. Atanas. Vel., De incarn. Verbi, 5; t. 25, col. 104-105 Α.
[27] Sv. Atanas. Vel., De incarn. Verbi, 5; t. 25, col. 104-105 A.
[28] Ad Autolic. II, 27; sr. Atinagor, Legat. pro christ. 31.
[29] De Genes. ad litteram, VI, 36; sr. De civit. Dei, VIII, 11.
[30] 1 Mojc. 2, 15.
[31] 1 Mojc. 2, 16-17; sr. Rm. 5, 12; 6, 23.
[32] Orat. 38, 12; t. 36, col. 324 B.*
[33] 1 Mojc. 2, 9.
[34] 1 Mojs. 2, 17.
[35] De fid. II, ll;col. 917 VS.
[36] Sirah. 17,3.5-11.
[37] De fid. Ι, 30; col. 977 VS.
[38] Sv. Grigorije Bogoslov, Orat. 45, 28; t. 36, col. 661 S.
[39] Sv. Atanasije Veliki, De incarn. Verbi, 3; t. 25, col. 101 VS
[40] Sv. Grigorije Niski, De infantibus qui praemat, abripiuntur.
[41] Contra haer. IV, 38, 3.
[42] Orat. 44, 4; t. 36, col. 612 AV.
[43] Adv. Indaeos, s. 2.
[44] 1 Mojs. 2, 9. Blaž. Teodorit piše: „Sv. Pismo tvrdi da su i drvo života i drvo poznanja dobra i zla nikli iz zemlje; sletstveno, onasupoprirodi svojoj slična sa ostalim rastinjem.Kao što je drvo krsno — obično drvo,ali se zbog spasenja koje se dobija verom u Raspetoga na njemu naziva spasonosnim tako su i ova drveta — obično rastinje, izniklo iz zemlje, ali po Božjoj odredbi jedno je od njih nazvano drvetom života a drugo, pošto je poslužilooruđem za poznanje greha, drvetom poznanja dobra i zla“ (In Genes. quaest. 27).
[45] Ad Autolic. II, 25.
[46] In Genes. hom.16, 6.
[47] Orat. 45, 8. t. 36, col. 632 CD; Orat. 38, 12; t. 36, col. 324 VS.
[48] Sv. J. Damaskin, De fid. II, 11; col. 913 AB; 916 D. 917 A.
[49] Contra haer. IV, 39, 1.
[50] Tract. in Psalm. 70; De civit. Dei. XIII, 20; XIV, 12.
[51] Sv. Jovan Damaskin, De fid. II, 12; Col. 920 A.
