MOJ ŽIVOT U HRISTU (I TOM)
Videći da je neko zbog đavolskog nasilja u srcu opsednut nekim ništavnim zemaljskim predmetom i uporno govori o njemu, izazivajući dosadu u tebi, nemoj se razdraživati, nego sa bolesnikom budi krotak i tih, znajući sigurno da je njegova obolelost duha od nečastivoga. Ti se odmah spokojno i sa nepokolebivom verom obrati Bogu molitvom i čitaj tropar Nerukotvorenom obrazu: „Prečistom obrazu tvome klanjamo se, Blagi, moleći za oproštaj sagrešenja naših, Hriste Bože. Ti si izvoleo da telom uziđeš na Krst kako bi svoje stvorenje izbavio od vražijeg delovanja. Stoga ti zahvalno kličemo: „Radošću si ispunio sve, Spasitelju naš, došavši da spaseš svet“.
*
Čuvaj i sebe. Neprijatelj kuša i tvoje trpljenje. Njegovo slavlje je dvostruko ukoliko i tebe razjari. Shvati njegove spletke i podsmehni im se. Ponekad (neprijatelj) savlada neko lice koje nam je naročito blisko srcu. I nama je bolno da vidimo i čujemo bezumne reči, koje izražavaju pristrasnost srca prema nečemu zemaljskom. Ti, pak, nemoj biti malodušan, nemoj padati u uninije, nemoj se kidati i izlaziti iz sebe, čuvajući sebe da i ti ne budeš iskušan (Gal.6,1). Ti vapij Spasitelju: „Spase, spasi nas“. Nemoj ga izdavati ni u kakvoj duševnoj žalosti, ni pod kakvim nasiljem đavola ili strasti. Pamti šta govori sam Spasitelj: Prizovi me u dan žalosti, i izbaviću te, i proslavićeš me (Ps.49, 15). Beskrajna je sila Gospodnja je svagda spremna da nam pritekne u pomoć. Gospodu sila i Gospodu blagosti je ugodno da u nama projavljuje svoju spasonosnu silu i da nas izbavlja od vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Čovek je utoliko jadniji i dostojniji sažaljenja ukoliko je ništavniji uzrok njegovog duševnog bola. Jer, tada se jasno vidi da je taj uzrok đavo.
*
U silnoj žalosti ili teškoj bolesti je vrlo teško od srca reći: Da bude, Oče, volja tvoja, a naročito pri nepravdama od ljudi i napadima ili spletkama neprijatelja. Teško je od srca reći: Da bude volja tvoja i kada smo sami krivci za neku nesreću, s obzirom da mislimo da nas je u takav položaj postavila naša, a ne Božija volja (premda ništa ne biva bez volje Božije). Uopšte, teško je poverovati srcem da je naše stradanje volja Božija. Jer, srce verom i iskustvom zna da je Bog naše blaženstvo. Stoga je u nesreći teško reći: Da bude volja tvoja. Mi se dvoumimo da li je nesreća volja Božija. Zbog čega nas Bog muči? Zašto su drugi mirni i sretni? Šta smo mi uradili? Da li će biti kraja našoj muci? Međutim, upravo kada je našoj pokvarenoj prirodi teško da nad sobom prizna volju Božiju (bez koje ništa ne biva) i da joj se smireno pokori, mi treba da joj se pokorimo. Mi treba Gospodu da prinesemo svoju najdragoceniju žrtvu, tj. srdačnu odanost ne samo u miru i sreći, nego i u žalosti i nesreći. Svoje sujetno, pogrešno mudrovanje mi treba da pokorimo savršenoj premudrosti Božijoj. Jer, naše misli su udaljene od misli Božijih (Is.55,89) koliko je i nebo udaljeno od zemlje. Neka svaki čovek prinese svoga Isaaka, svoga jedinca, svoga najvoljenijega, svoga obećanoga (kome su obećani mir i blaženstvo, a pe žalost) pa žrtvu Bogu i neka mu pokaže svoju veru i svoju poslušnost kako bi bio dostojan darova Božijih, kojima se koristio ili će se koristiti.
*
Da bismo tačno pojmili reči molitve Gospodnje: I ne uvedi nas u iskušenje (Mt.6,13), treba da se setimo da je dana apostolima koji su iskali da ih Gospod nauči kako da se mole još pre silaska Svetoga Duha, kada je satana iskao od Gospoda da ih seje kao pšenicu (Lk.23,31). Tada su apostoli još bili slabi i lako su mogli pasti u iskušenja (kao Petar). Stoga im Spasitelj i stavlja u usta reči: Ne uvedi nas u iskušenje. Međutim, bez kušanja naše vere, nade i ljubavi nemoguće je živeti. Ispitivanje skrivenoga u srcu neophodno je za samoga čoveka, tj. da bi sam mogao da uvidi kakav je i da se popravi. Da, iskušenja su neophodna da bi se otkrile pomisli mnogih srca (Lk.2,35), da bi se otkrila čvrstina ili slabost naše vere, naše znanje ili neznanje, poročnost ili čistota našega srca, njegova nada na Boga ili na zemaljsko, te ljubav prema sebi i truležnom ili iznad svega prema Bogu.
*
Kada se setim Sina Božijeg, koji je primio čovečansku prirodu u jedinstvo svoga Božanstva i kada se setim kako žive takozvani Hrišćani, mene hvata i strah i žalost: strah stoga što očekujem veliki gnev Božiji na nepažljive, nezahvalne i rđave, a žalost stoga što vidim ogromno mnoštvo Hrišćana koji sebe dobrovoljno lišavaju neizrecivog blaženstva budućeg života i bacaju se u oganj večni, na muke večne.
*
Poštuj sa svakom čašću svakoga čoveka, naročito Hrišćanina stoga što je Bog, postavši Bogočovek, izvoleo da čovečansku prirodu primi u najtešnje jedinstvo sa svojim Božanstvom. Gledaj čoveka i misli: „Sam Gospod čoveka je po svemu bio sličan ovom čoveku, osim greha“. Ukoliko, pak, znaš ili vidiš da on ne zna za istinu Ovaploćenja Sina Božijeg i da živi nedostojno, ti ga nauči i uputi. Osim toga, voli svakoga čoveka kao samog sebe, budući da je on drugi ti. Stoga se i naziva drugom u zapovesti Gospodnjoj: Nemoj svedočiti lažno na druga svoga (Izl. 20,16).
*
Telesni čovek hrišćansku slobodu smatra ropstvom, na primer, hođenje na bogosluženje, postove, pripremu za primanje Svetih Tajni, ispovest, Pričešće i sna tajinstva, ne znajući da je navedeno potreba njegove ljudske prirode i neophodnost za njegov duh.
*
Gordi čovek se lukavo pribojava da ga drugi čovek (koga ljudi hvale zbog vrlina) slučajno ne prevaziđe i ne zaseni. Jer, gordi stavlja sebe iznad svih i ne pomišlja da će se naći vrline i kod drugih ljudi. Za njega je jednakost sa drugima – nevolja.
Kada čitaš molitve za sve ljude, a srcem se ne moliš za sve, na duši ti je teško s obzirom da Gospod nije naklonjen molitvi. Čim, pak, srcem budeš počeo da se moliš za sve, biće ti lako budući da će te Gospod milostivo slušati.
*
Đavo nas često hvata za srce svojim zubima. Kakvim zubima? Neverovanjem, sumnjom, stešnjenošću i svim strastima. Ponekad nas on muči podozrivošću u vernost naših slugu u odnosu na naše imanje (i naročito na stvari koje se jedu). Slično se dešava naročito kada srce naše treba da je isključivo zauzeto bogomislijem i sagledavanjem nebeskih stvari. Da bi se izbavio od đavolske brige i tuge, seti se reči Svetoga Pisma: Gospod je blizu. Ne brinite se ni za što (Fil.4,56). Nemojte se brinuti uzaludno. Gospod čuva tvoje imanje. Ti nisi kod kuće, ali je mesto tebe tamo On, koji svuda postojeći i sve ispunjava. On govori u savesti tvojih slugu ili ukućana. On sudi njihove srdačne pomisli u svako doba i svakog časa. On im govori u unutrašnjosti: Nemoj krasti, i smućuje im srca strahom i bojažljivošću ukoliko imaju grešnu nameru da ukradu bilo šta, On pokazuje čudo sile nad njima i ne dopušta im da kradu. Uostalom, ti si dužan da naučiš da sve zemaljsko držiš za trice i da ga prezireš.
*
Slovo je Tvorac i Bog naš. Svaka Njegova reč jeste istina i delo. Slična treba da bude i naša reč, s obzirom da smo stvoreni po obrazu Božijem, podjednako kao i reč svih slovesnih bića. Ona takođe treba da bude istina i delo. Kod anđela i svetih ljudi je zaista tako (reč blagovesti arhanđelove Zahariji i Djevi Mariji). No, kod đavola, koji je otpao od Boga, ostala je samo senka misli i reči bez istine, delo bez srži, laž i prizrak. Istinita reč je život, budući da je obraz Boga-Slova i da od Njega proizilazi. Lažna, pak, reč đavola je smrt, budući da je njegov obraz. Laž je neizostavno smrt. Ono što je samo otpalo od života u smrt prirodno i duši pričinjava smrt.
*
Ne treba stalno jesti i pušiti. Ljudski život ne treba pretvoriti u stalno jedenje, pijenje i pušenje (premda i ima onih koji skoro stalno jedu, piju i puše). Đavo je kroz pušenje duvana učinio da se život pretvori u pušenje. On je od usta, koja treba da zahvaljuju i slavoslove Gospoda, načinio dimljivu peć. Ukoliko je lakša i neznatnija hrana i piće koje upotrebljavaš, utoliko je tananiji i lakši duh.
Maloverni! Nemoj sumnjati u moje svemogućstvo. Ja sam stvorio svaku dušu i svako telo i ja sam Bog duhova i svakoga tela. Jer duh od mene iziđe, i sve što diše ja sam stvorio (Is.57,16).
*
Nemoj ubiti (Izl.20,13). Između ostalih, ubijaju i lekari svojim neznanjem bolesnikove bolesti, propisujući štetne lekove. Ubijaju i oni koji neće da se leče ili da leče bolesnika kome je neophodna lekareva pomoć. Ubijaju i oni koji uzrujavaju bolesnika kome je pogibeljno uznemirenje (na primer, tuberkuloznoga). Jer, uznemiravanjem oni ubrzavaju njegovu smrt. Ubijaju i oni koji usled tvrdičluka ili nekog drugog lošeg uzroka ne pružaju brzo lekarsku pomoć bolesniku ili hleb gladnome.
*
Među ljudima se sreću unakažena srca! U vreme vršenja Tajni, opi dišu neverjem i neosetljivošću, naravstvenom slabošću, bolujući od smeha ili smućenosti i besovskog straha. Kod bolesti bližnjih opi takođe stradaju od neosetljivosti, pa i đavolske zluradosti, smatrajući brata za neku nepotrebnu stvar na svetu i u sebi pomišljajući: „Eto, ja ću imati više prostora ukoliko on sada umre“. Oni i ne pomišljaju da i sami mogu sutra umreti. Oni ne sastradavaju srcem sa stradalnikom kao sa svojim udom.
*
Pristupajući upotrebi neke poznate stvari i ne mogući da dovitljivošću svog uma uspe u delu (tj. videći da se stvar ne odvija po njegovoj želji), razdražljivi i nerazboriti čovek često se srdi, besni, baca, a ponekad i lomi samu stvar kao da je živa, razumna i da se namerno protivila njegovim željama. Dešava se da mu ponešto pada, ili se uvija, cepa, ili ne ide kako bi on želeo, te ne odlazi na željeno mesto, tj. kao da se sve naoružalo protiv njega. I on samo što ne plače od jeda. Ukoliko se svega, pak, prihvati majstor, sve polazi svojim tokom. Zašto? Stoga što se čovek sa umom, sa rasuđivanjem i dovitljivošću, tj. sa dušom prihvatio posla. Čemu me vodi posmatranje običnih svakodnevnih odnosa sa stvarima? Kakvim mislima? Ja vidim da nad veštastvom svuda caruje um ili razumni duh čovečiji, te da bez uma ništa samo od sebe ne može postati, čak ni pravilan pokret. Isto tako, nikakva se stvar sama sobom ne može prilagoditi izvesnom cilju, niti dostići određen cilj. Jer, cilj se postiže pomoću izvesnih, određenih zakona, a zakoni ishode iz uma. Preći ću na vaseljenu. Otkuda zapanjujući poredak u bezdušnoj tvari i u nerazumnim životinjama? Otkuda lepota i čudno pretvaranje neuređene i beživotne tvari u prekrasnu i živu? Otkuda prilagođavanje hiljadama raznovrsnih ciljeva. Otkuda stvari mudro postižu ciljeve uz prosta sredstva, iako same ne mogu imati određene ciljeve, niti ih dostizati? Ko je nevidljivi Zapovednik veštastva? Ko je Um, koji pokazuje svoju predivnu mudrost u tvari i u raznovrsnim živim stvorenjima? Ko je stalni Umetnik i Vajar, koji na naše oči nevidljivo ostvaruje svoju umetnost? „Jedini Postojeći, Tvorče svega, Gospode! Tebe ja sagledavam očima srca svoga na svakoj liniji prostora. Ti sve do sada nevidljivo delaš sa Sinom svojim i Duhom svojim Svetim. Tebe ljubim na svakom mestu srcem svojim, tebi se klanjam i tebe slavoslovim i pevam“.
*
Oni koji sa žaljenjem, sa lukavim okom ili nenasitim srcem gladnima daju hleb ili novac kao da stavljaju otrov u hleb svoj ili u svoju milostinju. Doduše, taj otrov je duhovni i nevidljiv. Stoga treba davati sa ljubavlju sa uvažavanjem ličnosti bližnjega, dobrovoljno, sa radošću. Jer, ljubavi je svojstveio da se raduje pri ukazivanju pomoći voljenome.
*
Neka te Bog sačuva od žaljenja da nešto od svog veštastvenog nasleđa daš na žrtvu Gospodu ili Njegovoj Prečistoj Majci ili drugim svetiteljima Božijim, čime bi prednost odao tvari, a ne duhu. Pazi da ti tvoja sopstvenost ne bude na pogibao. Ti treba čvrsto da veruješ da će ti Gospod, ili Njegovi svetitelji, umesto truležnih dobara dati netruležna i umesto privremenih – večna. Ti treba da duhovna dobra (na primer, duhovnu svetlost, oproštaj grehova, dar žive vere, snažne nade i nelicemerne ljubavi, mira i radosti u Duhu Svetom) smatraš beskrajno većim od veštastvenih dobara. Radosno troši svoju tekovinu na žrtvu Gospodu i Njegovim svetiteljima. Ma preko čije ruke da ih pošalješ, veruj da će dospeti upućenome. Čak i ako ljudi utaje žrtvu Gospodnju, Gospod Bog tvoj će je uzeti od njih i ni jedna tvoja para neće propasti. Naprotiv, prineseno će ti doneti dar od Gospoda, srazmeran veri i raspoloženju tvog srca. Jer, On je Bog darova, naročito za one koji mu prinose na dar srdačne darove svoje.
*
Sveti Božiji ljudi su u svom unutrašnjem delanju pažljivi prema njihovom unutrašnjem Posetiocu i Delatelju – Gospodu, držeći se u strahopoštovanju pred Njim. Od unutrašnje sladosti i razneženosti oni se osmehuju i okušaju nadnebesko spokojstvo. Ali sada se vratiste Pastiru i Vladici duša vaših (1.Pt.2,25).
*
Gospod je stvorio tvar da bi se meljala i preobraćala u bezbroj vidova, po zamisli Tvorca. Namena veštastva je da On mnogostrano projavi za stvorenja i u stvoreljima mudrost, svemogućstvo i dobrotu svoju, tj. da preko njega čini dobro oduševljenim stvoreljima, naročito razumnim i obloženim telom.
