TERAPIJA DUŠE
Svetootačka psihoterapija
Hipnotizam i svetootačka psihoterapija
Svetootačkoj psihoterapiji su tući metodi koji uključuju imperativni (nasilni) uticaj na ličnost. To se neposredno odnosi i na hipnozu i na druge, tzv. psihoterapeutske metodike koje koriste na ovaj ili onaj način taj princip.
Sa svetootačkom psihoterapijom je nespojiva i svaka vrsta neprirodnosti, lažnosti, izveštačenosti, predstavljanja čoveka u svojstvu čudotvorca ili čarobnjaka. Tuđe joj je sve što se preuznosi, razmeće, pokazuje svoju tobožnju nadmoć nad drugima, sve što je mnogoslovno, praznoslovno, teatralizovano, jednom rečju, ono što po svom duhu ne odgovara svstootačkom učenju.
Još je mitropolit Moskovski Filaret (Drozdov) pisao povodom magnetizma (čitaj hipnoze): „Kada su me pitali za magnetizam, da li da ga upotrebljavaju ili ne, odgovorio sam da su Hrišćanima date najviše i najpouzdanije sile, vera i molitva, pa prema tome, spuštati se na niži put koji pipanjem probija ljudska samovolja, jeste nazadovanje“. Ruski lekar A. I. Jarocki (1866-1944) u svojoj knjizi „Idealizam kao fiziološki faktor“ (1908. g.) pisao je o hipnotizeru: „Najzad, njegov zadatak se sastoji u tome da slomi otpor bolesnika naređenjem spolja, a to odgovara smanjenju nivoa psihičke ličnosgi bolesnika“. Hipnotička dejstva slabe pacijentovu volju, ona ga robotiziraju, čine njegovu psihološku barijeru ranjivom za negativna dejstva spolja. vrše nasilje nad čovekovom dušom. Poznata su i druga neželjena dejstva, meću kojima je i razvoj zavisnosti pacijenta od hipnologa koja podseća na narkomansku zavisnost.
Hipnoza podrazumeva i nosi u sebi opasnost ne samo izopačenog (neprirodnog) doživljaja stvarnosti, nego i jača neke čulne doživljaje, naročito seksualnog sadržaja. Tako su dobro poznata transna hipnotička seksualno obojena stanja koja se iz nekih razloga dovode u vezu samo s licima koja pate od histerije.
Čak je i otac seksualnog materijalizma Sigmund Frojd (1856-1939), osnivač bogoboračke psihoanalize, smogao u sebi hrabrosti da pošteno prizna neprikladnost hipnotičkog metoda za ozbiljan rad s ličnošću bolesnog čoveka.
Prilično oprezno treba pristupati i sugestivnim metodama (sugestiji), jer se sme sugerisati samo istina, a ne laž koja se izdaje za istinu. Pogledajte, na primer, poslednje knjige Georgija Sitina koji pokušava da modifikuje, pa čak i oboji molitveno-religioznim tonovima, metod koji je još početkom ovog veka predložio francuski apotekar Emil Kue. Takozvana Sitinova božanska raspoloženja koja se sastoje od bravuroznih skupova svih mogućih pozitivnih tvrđenja koja uključuju čak i podmlađivanje, rast novih zuba, navodno iscelenje svih bolesnih organa, po svojoj suštini su parodija molitve, i sadrže bogohulne momente u odnosu na ono što je istinski božansko i dopustivo za pravoslavnog Hrišćanina.
Umesto da uzaludno troši snage na sugerisanje onoga čega nema u stvarnosti, daleko je važnije dovesti pacijenta do tačnog shvatanja situacije, pomoći mu da obnovi oštrinu sagledavanja greha, da ukloni principijalne prepreke koje mu ometaju realni doživljaj života.
U svim slučajevima najvažniju ulogu ne igra ono što se kaže, već kako se kaže i glavni značaj svakako pripada samoj ličnosti psihoterapeuta, njegovom duhovnom liku, stanju i stepenu čistote duše samog iscelitelja.
Ako pak govorimo o nedirektivnim psihoterapeutskim seansama odmora (ne brkati ih sa hipnozom), gde je reč psihoterapeuta nenametljiva, bez pritiska i nasilja pomaže pacijentu da se smiri, da bude raspoložen, možda su ovakve seanse i moguće ako se vrše, na primer, na pozadini duhovne muzike ili klasične muzike smirujućeg karaktera. Ali i u ovom slučaju psihoterapeut treba da ima na umu mogućnost spontanih stanja transa, što je potpuno nedopustivo, kao i nepoželjnost razvoja čulne uobrazilje i fantazija. Ne treba narkotizirati pacijenta duševnim opijumom, već ga buditi duhovno, lečiti rečju Istine. a ne iluzijama čuda, treba se obraćati pravdi Božijoj, a ne ispraznim i prividnim dobrima i zadovoljstvima.
Ceo naš život se gradi na sugestijama i autosugestijama, on sadrži i životnu hipnozu pod čijim uticajem smo svi mi u ovoj ili onoj meri. Laž je prodrla u reč, iskrivivši njeno božansko prednaznačenje. Svetootačka psihoterapija teži da izbegne laž i praznoslovlje. Treba li ponavljati kakve visoke zahteve mora da ispunjava sam psihoterapeut? Kakav način života on mora da vodi, kako na sebi da radi, kako da veruje, da se moli, da voli itd.
Još je prep. Jovan Prozorljivi iz 4. veka, koji se podvizavao u Egiptu za vreme cara Teodosija Velikog, pisao o osobinama koje mora imati lekar – hrišćanin: „Saosećati s bolesnicima i pomagati im lečenjem dobro je delo, i lekar koji se brine o bolesniku dobija nagradu od Boga. Ali za sve to potrebno je da on bude blagočastiv, da se sam hrani Tajnama Svete Crkve, a i svojim pacijentima ne samo da ne zabranjuje isto to, već prvenstveno da ih tome savetuje. On mora biti smiren i misliti ne o svojoj slavi, već o Božijoj, pamteći da je Bog radi toga i dao ljudima znanja da bi Ga proslavljali u čudesnim delima“ (Sir. 38:6).
Joga.
Poznata izreka: „Svetlost sa Istoka“ postala je svojevrsni kompas našeg doba mnogim tragaocima za istinom. Ovo oduševljenje nije mimoišlo ni Rusiju.
Specifična karakteristika starih dalekoistočnih filosofskih koncepcija jeste veoma duboki i pažljivi pogled na čoveka, ali ne kao na izolovani objekat, već u neraskidivom jedinstvu sa prirodom i vasionom. Mislioci Istoka polazili su od ideje jedinstva suštine unutarnjeg sveta čoveka (mikrokosmosa) i celokupnog svetskog prostora i materije (makrokosmosa), kao što je po analogiji kap okeana delić ogromnog vodenog prostora i sadrži u sebi sva njegova svojstva (uporedite evanđelsko „Carstvo Božije je unutra u vama“, Lk. 17:21).
Staroj indijskoj filosofiji svojstvena je težnja ka istini prilikom spoznaje prauzroka nastanka života i smisla samog čovekovog postojanja na zemlji. „Indija je zemlja gde se prvi put u ljudima probudila težnja ka saznanju apsolutne istine i u kojoj se to saznanje zaustavilo u svom prvom momentu, i kao da je okamenjeno došlo do nas…“ – pisao je Belinski.
Drevno indijsko učenje pod nazivom joga nastalo je najkasnije od 12. veka pre R.H. Sam termin se obično prevodi kao „sjedinjenje, veza, stapanje“. U suštini to je filosofsko-religiozni sistem koji od sledbenika zahteva vođenje asketskog načina života koji ponekad ide do krajnosti. Joga je orijentisana na unutarnji razvoj, na usavršavanje i samodisciplinu radi dostizanja naročitih „viših“ stanja.
Indijski jogini su prilično duboko proučili psihofizičke osobine čoveka, do savršenstva su ovladali načinima samoregulacije (što uostalom ima veze više s telesnom komponentom, a manje s duševnom n praktično ne zadire na pozitivnom planu u duhovnu stranu, već naprotiv, ovu osiromašuje i anestezira). Fizička joga, poznata pod nazivom „Hatajoga“ zapanjuje svojim virtuoznim akrobatskim savršenstvom, uostalom kao i lepotom prilikom majstorskog izvođenja. Neka moralnoetička pravila jogina, pravila koja uključuju dva stupnja: Jama i Nijama – bliska su ili poseduju analogiju sa hrišćanskim zapovestima. Uporedo s tim, Indiji nije bilo dato znanje istinskog Boga, kakav jeste Hristos, a intuitivna stremljenja drevnih podvižnika dalekog Istoka prema najvišem završavaju se ne spasenjem duše, već mistično-transnim stanjem, poznatim pod nazivom Samadhi.
Sistem joge je blizak Indijcima, jer je nastao u toj zemlji, nosi svojevrsni kolorit, organski je povezan sa verovanjima Indijaca i njihovom kulturom. U Rusiji je on daleko od prirode ruske duše, tuđ je našem duhu i našim običajima. Neke vežbe Hatajoge se mogu koristiti kao profilaksa i radi lečenja niza oboljenja. Međutim, ne treba zaboravljati da niz vežbi nosi u sebi određenu simboliku, računajući tu i simboliku paganskog kultnog karaktera. Tako na primer, spolja bezazleno razgibavanje jogina, poznato pod nazivom „Surja Namaskar“ (zdravo, sunce), koje se sastoji od 12 vežbi koje slede jedna za drugom – jeste poklonjenje drevnom paganskom kultu sunca koje se poštuje kao božanstvo. Ovo kultno poklonjenje iz razumljivih razloga Hrišćanima nije prihvatljivo, jer se oni klanjaju samo Hristu.
Uporedo sa spoljašnjom sličnošću preporuka koje se tiču ishrane, postoje suštinske razlike u hrišćanskom i hinduističkom pristupu dijeti n izboru namirnica. Hrišćanstvo tradicionalno ima tendenciju prema suvoj hrani i suštinski se približava potpunom vegeterijanstvu samo u manastirskoj kuhinji i za vreme određenih postova. Joga, na primer, preporučuje obilno uzimanje vode (10-12 čaša dnevno) i zahteva potpuno odricanje od mesa, dozvoljavajući svakodnevno unošenje drugih proizvoda životinjskog porekla (naročito mlečnih).
Hrišćanski postovi su više fiziološki od joginskih dijetetskih preporuka ili pomodnih sistema gladovanja koji se propagiraju u naše vreme; oni bolje odgovaraju uslovima našeg života, lakše ih podnosi organizam, izazivaju manje komplikacija i mogućih negativnih posledica po zdravlje, čak i prilikom preterane primene.
Postoje određene bojazni i povodom čuvenih prevrnutih joginskih poza (asana). To nisu nimalo bezopasne vežbe, naročito za lica u poznijim godinama. Zbog snažne preraspodele krvi i pritiska koji trpe krvni sudovi u mozgu, one zahtevaju krajnju opreznosg i postepenost prilikom učenja. Osim toga, simbolika „obrnutog“ je tako karakteristična za demonologiju.
Hrišćanstvu su potpuno neprihvatljivi slučajevi dobrovoljnog odlaska iz života nekih jogina koji su navodno smatrali da je njihova misija na zemlji završena, te su voljnim naporom prekinuli svoj život. Kao primer može da služi slučaj s Joganandom koji je otišao iz života 1958. godine u stanju mahasamadhi. S tačke gledišta Pravoslavlja to nije ništa drugo do samoubistvo, a ne demonstracija svoje moći nad životom.
Put jogina je očaravajuća zabluda koja odvodi u svet iluzija i jalovih asketskih i akrobatskih telesnih manipulacija, zabluda koja iskrivljava istinski doživljaj sveta i odvodi od spasenja.
