TERAPIJA DUŠE
Svetootačka psihoterapija
Peta strast. Tuga
Ponekad tuzi prethodi gnev ili srebroljublje, ponekad su uzrok nerealizovane (često preterane) težnje, neostvarene nade.
Najpogubnija vrsta tuge je očajanje, kada čovek, umesto da poboljša i ispravi svoj život, upada u stanje potpunog neverovanja u bolje i u stanju je čak da poništi najjači biološki instinkt samoodržanja (tj. da izvrši samoubistvo).
Tuga može imati i duhovni karakter, kao rezultat samoprekorevanja, razmišljanja o svojim nesavršenstvima i griže savesti.
Melanholično stanje je katkad svojstveno stvaralačkim prirodama i služi kao svojevrsni stimulans u pesničkoj, likovnoj i muzičkoj umetnosti.
Duhovna tuga se razlikuje po svojim osobinama od strasne tuge, time što je krotka, smirena, trpeljiva, pa čak i prijatna. Tuga-strast je, naprotiv, žestoka, tvrdoglava, brza, pa čak i agresivna.
Sv. Ignatije Brjančaninov uključuje u ovu strast ogorčenje, potištenost, sumnju u božansko, roptanje i neka druga stanja.
Prema tome, tuga je posledica nezadovoljenja samoljubivih želja i gneva, što iscrpljuje pozitivnu životnu energiju; tuguju takođe ljudi skloni svetovnim zadovoljstvima, stvarima, raskošnoj odeći i poslovima. „Onaj koji voli svet ima mnogo briga, a onaj koji prezire sve što je u svetu, uvek je veseo“ ( „pod svetom“ se podrazumevaju čulni, strasni opažaji, običaji, sklonosti, poslovi, a ne božanski domostroj i bogougodno postojanje) – pisao je prep. Nil Sinajski.
Ponekad, kako ističe sv. Jovan Kasijan, tuga nas spopada bez vidljivih uzroka (demonološki aspekt). Veoma je važno pravilno oceniti nastalu strast i na vreme početi borbu protiv nje.
