TERAPIJA DUŠE
Svetootačka psihoterapija
Pravo na postojanje
Počeci psihoterapije gube se u prastaro doba. Sam termin „psihoterapija“ (tj. terapija duše) nosi u sebi ideju nekog dubinskog unutarnjeg lečenja, i to skrivenog, prefinjenog lečenja koje nije fizičkog plana. Najpravilnije je shvatati psihoterapiju kao nauku o čovekovom duševnom zdravlju. Nastanak psihoterapije i njeno zvanično priznanje obično se smeštaju u sredinu 19. veka, u periodu započelog procvata praktičnih nauka i naglo ojačalog uticaja materijalističkih i ateističkih ideja u razvijenim evropskim zemljama. Dugo vremena su psihoterapeutsku misiju s pravom vršili sveštenici. Pouzdano se može potvrditi da je psihoterapija upila u sebe i mnogo pozajmila od pastirstva i duhovnog lečenja (naravstveni/moralni/ uticaj rečju, skrivenost susreta, iskrenost i uživljavanje u probleme bolesnika, neophodni saveti, moralna podrška i drugi oblici; u početku je rad psihoterapeuta umnogome podsećao na sveštenikov rad, izuzev bogosluženja i Svetih Tajni), samo u svetu. Međutim, u poslednje vreme mnogi psihoterapeuti se sve više izjednačavaju sa srednjevekovnim čarobnjacima ili paganskim sveštenicima; preterano se uzdaju u čisto tehničke postupke lečenja, gubeći na taj način samu suštinu i osnovu nauke kojoj služe. Mešanje i neodređenost granica pretvorili su psihoterapiju u nekakvu amorfnu masu svakojakih surogata, počev od ukorenjenih hipnotičkih tehnika, do metoda šamanizma, plesova, seksualno obojenih transova i jalovog mudrovanja u apstraktnim sferama. U preporučivanim postupcima i metodikama lečenja mnogo je očigledno lažnog, izveštačenog, čak n prilično opasnog po duševno zdravlje pacijenata. Obiluju metodi za razvoj ionako hipertrofirane uobrazilje kod pacijenta (što je sa svetootačkog gledišta potpuno nedopustivo), „terapija primalnim krikom“, „beskontaktni seks“, „seoba u prethodne živote“, „infantilne igre“, „kodiranja“ – ali kakva je tu terapija duše? Čak i spoljašnje opuštanje mišića koje je prilično preporučljivo, jeste. u najboljem slučaju, samo telesna terapija, jer se ne tiče suštinskih problema ličnosti. Ni domaća patogenetska psihoterapija ne obuhvata mnoge dubinske aspekte zbog svog izrazitog materijalističkog karaktera, što je nespojivo sa duhovnim lečenjem. Ujedno, u svetootačkom učenju sadrže se toliko duboko i ubedljivo razotkriveni aspekti koji se tiču terapije duše, da ne obratiti se njima i ne koristiti ih umesto sumnjivih, pomodnih psihotehnika, gde je uporedo sa kapi istine more laži, bilo bi ne samo nerazumno, nego i prestupno, jer je u svetu toliko obolelih kojima može pomoći samo istinska terapija duše, zasnovana na svetosti, duhovnosti, terapija koja potiče od Samog Isusa Hrista – jedinog Lekara duša naših.
Fizičke mogućnosti pravoslavnih sveštenika u Rusiji za odgovarajući individualni rad s parohijanima krajnje su ograničene, što se objašnjava ogromnim radovima na obnovi hramova, što je posledica bezbožničkog pirovanja koje je trajalo preko 70 godina. Obavljaju se i drugi poslovi od prvorazredne važnosti, naročito katehizacija. Najviše vremena se takođe tradicionalno troši na pripreme i vršenje bogosluženja, trebe i druge svakodnevne prilično naporne delatnosti, koje, čini se, ponekad zahtevaju nadljudske napore. Osim toga, razaranje religioznih tradicija dovelo je do porasta broja ljudi bez vere (tačnije, sa izopačenom verom, na primer, u kult bogatstva, politiku, mistiku, itd). A i uslovi sadašnjeg života sa njegovom užasnom surovošću, ogromnom užurbanošću, emocnonalno-stresnim opterećenjima i drugim nepovoljnim činiocima izazvanim progresom tehnološke civilizacije, izazvali su nasušnu potrebu za stručnjacima za lečenje duševnih teškoća i poremećaja, koji svoju delatnost zasnivaju na nekim višim idealima, ali idealima dostupnim i u svetu onima koji još nisu došli do prave vere. Neuporedivo više dodirnih tačaka naći će pravoslavni sveštenik koji koristi svetootačku terapiju i stručna medicinska znanja, i pravoslavni pacijent. Lična lekarska praksa je pokazala da u duhu Hrista i učenja Svetih Otaca i lečenje zadobija potpuno drugačiji karakter i značenje, nimalo ne narušavajući individualni religiozni život, već naprotiv, potvrđujući ga. Malo ko će osporavati da istinski uzroci psihičkih i somatskih (telesnih) poremećaja u naše vreme postaju pre svega, moralno-degradacnoni procesi u društvu, ozbiljni defekti u porodičnom vaspitanju. gubitak ideala. Zato nije slučajno interesovanje onih stručnjaka, čija im profesija nalaže da formiraju zdravu ljudsku ličnost (pre svega pedagozi, psiholozi, sociolozi i psihoterapeuti) za izvore koji daju dubinsku predstavu o čoveku, njegovom prednaznačenju u životu, istoriji i perspektivi njegove evolucije. U najvećoj meri tim zahtevima odgovaraju hrišćanski izvori i pre svega svetootačka literatura. Međutim, veliki drevni Sveti Oci, budući da su pripadali određenom periodu vremena, nisu istraživali niz problema s kojima se danas suočava savremeni čovek (uzmimo npr. ekstrasenzoriku, NLO, ekološke probleme i dr). Međutim, njih dopunjuju novi podvižnici svetosti i ozbiljni radovi domaćih pravoslavnih mislilaca od kojih je veliki broj bio prinuđen da emigrira nakon 1917. godine iz Rusije. Zahvaljujući vernosti Otadžbini, njihova izuzetno ozbiljna proučavanja omogućuju, kako nam se čini, da popune vakuum koji se obrazovao u domaćoj naravstveno-religioznoj i filosofskoj misli u periodu koji je trajao preko 70 godina. Sada se Rusiji vraćaju i ponovo joj se otkrivaju imena Ivana Iljina, Semjona Franka, Nikolaja Loskog, episkopa Jovana Šahovskoja, Aleksandra Semjonova Tjan-Šanskog, mitropolita Antonija Suroškog, arhiepiskopa Serafima Soboljeva i mnogih drugih koji su bili prinudni izgnanici iz svoje otadžbine.
Takođe se mora istaći i sličnost zadataka i u hrišćanskoj religiji („spasenje duše“) i u psihoterapiji („terapija duše“). Bez terapije duše verovatno ne može biti ni njenog spasenja.
Dakle, prilično je očigledno da psihoterapija, ispunjena duhovnim smislom, krštena svetootačkim i patriotskim visoko-naravstvenim idealima, ne samo da ima pravo na postojanje, nego, van svake sumnje, pre ili kasnije treba da zauzme odlučujuće mesto u lečenju ljudske duše, doprinoseći njenom spasenju kroz istinitu pravoslavnu veru u okrilju Hristove svete apostolske Crkve.
