TERAPIJA DUŠE
Svetootačka psihoterapija
Autogeni trening – za i protiv
Autogeni trening je predložio i stvorio nemački lekar Johan Šulc na osnovu nekih vežbi indijskih jogina i ličnog iskustva hipnoterapije 1932. godine. Skoro istovremeno je sličan sistem treninga samoregulacije razradio n uveo u lekarsku praksu američki naučnik Džekobson. On je nazvao svoj metod progresivnom mišićnom relaksacijom koja je opet pozajmljena iz joge i u suštini predstavlja modifikaciju i interpretaciju „šavasane“ – specijalne poze koju jogini koriste radi odmora i obnove snaga.
Nakon perioda gubljenja interesovanja za hipnozu v mnogim zemljama sveta, počev približno od 50-60-ih godina 20. veka, počelo je masovno oduševljenje autogenim treningom u spoju s relaksacijom mišića. Metod se pokazao efikasnim u lečenju niza oboljenja i počeo je široko da se primenjuje u medicini. U psihoterapiji je izvesno vreme zauzeo jedno od vodećih mesta. U Rusiji je čak u svesti mnogih ljudi počeo da se poistovećuje sa suštinom same terapije. Ići na lečenje kod psihoterapeuta značilo je posećivati seanse odmora sa mišićnim opuštanjem i slušati lekarske sugestije (ili učiti autosugestiju).
Međutim, moda autogenog treninga postepeno je počela da prolazi i umesto nje su se pojavile sve moguće metodike, među kojima je bilo i onih sa očiglednom mističnom sadržinom. Pa ipak u istoriji psihoterapije autogeni trening je ostavio svoj dubok trag. Pre svega, zahvaljujući jednostavnosti izvođenja (nije potrebna specijalna oprema, posebni uslovi i mnogo vremena), prilično dobro prihvataju autogeni trening (AT) čak i deca, i to za svega nekoliko nedelja. AT po pravilu ne daje neželjena dejstva, a kontraindikacije za njegovu primenu su veoma malobrojne. Tako da se jedno vreme stvarao utisak maltene apsolutne korisnosti AT za većinu stanovništva. Neke publikacije u štampi su reklamirale AT kao metod pomoću kojeg je moguće postići visoke rezultate u sportu, izbaviti se od stresova, povećati proizvodnost rada za nekoliko desetina puta. Međutim, počev od sredine 80-ih godina interesovanje za AT je počelo naglo da opada. Mnogima ova vrsta treninga nije pomogla u životu, a osim toga, on se nije pokazao sasvim efikasnim prilikom lečenja čak i onih obolenja za koja su ga reklamirali.
Karakterišući suštinu autogenih vežbi. treba ukazati pre svega na njihov mehanički karakter koji zadire prvenstveno u telesnu sferu. Trening se svakako odnosi i na dušu, ali veoma površno, jer ne uključuje skriveni rad na unutarnjem očišćenju, borbu sa strastima, porocima i nesavršenostima. Treba otvoreno priznati da čak i prilikom dostizanja potpune telesne opuštenosti i spokojstva duša može ostati nečista i poročna, pa prema tome, i bolesna. Kakva je onda to terapija duše?
Drugo pitanje. vredi li praktikovati AT u spoju s duhovnim životom, duhovnim vežbama, istinskom terapijom duše? Kako nam se čini, i u ovom slučaju, nema neke naročite potrebe za AT. Važnije je pitanje unutrašnjeg duševnog mira i spokojstva, što se zadobija pre svega kroz smirenje. Smirenje se tačno naziva strastoubicom, jer, dostižući tu najveću vrlinu, pobeđuju se sve strasti.
U svetootačkom učenju se pod smirenjem obično podrazumeva stanje, lišeno svakog gordog preuznošenja; naprotiv, to stanje podrazumeva umanjivanje (iskrenim, a ne prividnim!) sebe do one granice ispod koje „čovek više nema kuda“, smatranje svih drugih ljudi dostojnijim od sebe, prihvatanje nevolja i nesreća hrabro, bez roptanja, skrušenog srca, kao i neke druge karakteristične momente. Smirenje blagotvorno deluje na dušu i sav unutarnji svet čoveka, i to iznutra, dubinski. Dolazi do promena i u telu, promena koje su neposredno povezane s dušom. Između ostalog, iščezava preterana napetost telesnih mišića (relaksirajući efekat, govoreći medicinskim jezikom), menja se izraz lica, postajući otvoreniji i svetliji; obnavlja se krvotok, poremećen užurbanošću, prevelikom brigom i stresovima. Smirenje donosi velike darove onima koji su ga stekli. Smirenome se pokoravaju ne samo sopstveno telo i duševne moći, nego i spoljašnje duše (računajući tu i životinjski svet, što je poznato iz žitija mnogih svetih. Čak i divlje zveri krote svoju svirepost i postaju pitome pred smirenima.
Međutim, smirenje je veoma visoki nivo duhovnog savršenstva i predstavlja svojevrsni blagodatni Najviši dar, ono ne može biti dobijeno samo čovekovom željom. Put ka smirenju prolazi kroz smirenoumlje koje predstavlja po sv. Ignatiju Brjančaninovu: „način mišljenja, pozajmljen svecelo iz Evanđelja, od Hrista“. „Po meri vežbanja u smirenoumlju, duša stiče smirenje“ (sv. Ignatije Brjančaninov). Smirenje uključuje i stanje nekakve harmonije (mira) u odnosu prema Bogu, bližnjima i sebi samome.
U autogenom treningu se koriste metodi, povezani sa veštačkim izazivanjem nekih slika ili likova, apeluje se na čulnu uobrazilju.
Svetootačka psihoterapija ništa od toga ne prihvata, kao ni različite vrste maštanja, fantaziranja ili nametanja pacijentima predstava, slika, likova i predmeta koji ne postoje u realnosti.
Praktična posmatranja pokazuju da duhovna praksa koja uključuje molitvu, učešće u bogosluženjima i Svetim Tajnama obično ukida potrebu za specijalnim psihomišićnim sistemima treninga tipa AT.
Samo na početnim etapama duhovnog usavršavanja moguća su spajanja usmerene telesne samoregulacije s duhovnim vežbama.
