TERAPIJA DUŠE
Svetootačka psihoterapija
Nekoliko reči o knjizi
Rusija je u 20. veku izgubila sopstvene orijentire i pokušava da se odene čas u teško ruho istočnjačkog despotizma, čas u laku odeću zapadne demokratije. I eto. vek je već na izmaku, a put se ne vidi. Međutim, put postoji. Njega su davno obeležili veliki podvižnici – oci ruske pravoslavne Crkve. Upravo su ovi sveti svojim stradanjima i svojom mudrošću gonili mrak užasa i grehova koji su pritisli ruski narod, i pokazivali mu jedini put k spasenju – put duhovnog usavršavanja.
Knjiga V. K. Nevjaroviča upravo upoznaje savremenog čitaoca sa osnovnim pravilima. idejama i razmišljanja otaca Crkve o onom životu koji se može nazvati normalnim i pravim, za razliku od nenormalnog i grehovnog. U poslednje vreme pojavilo se mnogo religiozne literature, u koju spada i svetootačka. Ali ona predstavlja ili složene i obimne tekstove, ili se, naprotiv, svodi na navođenje kratkih pouka. Autoru je pošlo za rukom da poveže objašnjenja složenih tekstova sa upečatljivim aforizmima.
U isto vreme knjiga se može posmatrati kao tematski izvor tekstova i misli. Na svakoj stranici se oceća prisustvo autora prožetost idejama podvižnika, sopstveni odnos prema savremenim događajima, pokušaj da izdvoji najvažnija pitanja, težnja da obogati zvaničnu psihijatriju i tako dalje. Naročito su zanimljiva poglavlja o kroćenju strasti, o značaju molitve, kao i razmatranja o duhovnosti, sujeti i skvrnoslovlju koji se navode u drugom delu.
Među sporne probleme može se ubrojati misao autora o „preporodu“ Rusije s njenom duševnom lepotom. Najverovatnije da je i u prošlosti kao i sada ona bila iskvarena i uprljana i da se može govoriti ne o preporodu, već o usavršavanju n uzdizanju.
Sama činjenica pojave Nevjarovičeve knjnge u ovom trenutku znači značajan događaj koji doprinosi duševnom ozdravljenju našeg naroda i uključivanju u iskustvo najmudrijih.
V. P. Fetisov,
šef katedre, doktor filosofskih nauka, profesor
2.
Savremena psihoterapija se odlikuje velikom raznolikošću, kako po svojim konceptualnim osnovama, tako i po realizaciji. Naša domaća psihoterapija se obično naziva kliničkom (ona je uvek bila takva) ličnosno orijentisanom.
Nju odlikuju sledeće principijalne postavke:
– proučavanje istorije formiranja i razvoja ličnosti pacijenta;
proučavanje problemskih situacija pacijenta (psihičkih trauma, psiholoških stresova i sl.) i osobenosti kliničkih reakcija ponašanja na ove situacije;
– nastojanje da bolesnik postane svestan veze između problema i bolesnih doživljaja ili psihičke nelagodnosti – ublažavanje ili olakšavanje stanja obolelog, koristeći različite metode (objašnjavajuća psihoterapija, sugestija, autosugestija i sl.);
– rad s ličnošću bolesnika (obično se govori o rekonstrukciji ličnosti i o njenom sistemu odnosa. Ali s ovim se ne možemo složiti. Ovde se radi o tome da pacijent može da shvati sebe, svoje težnje u realnom životu i svoje mesto u njemu, odnos prema sebi, ljudima i bolesti…).
Strana psihoterapija je uglavnom psihološka. Često se kaže da je njena konceptualna osnova humanitarna psihologija, ali u suštini ona je povezana sa psihoanalitičkim koncepcijama (frojdizam, neofrojdizam). Ova psihoterapija je nezavisna u odnosu na ličnost i bolest pacijenta, na njegovo nesvesno, na njegove probleme potisnute u nesvesno. Radi toga koriste se raznovrsni specijalni metodi i postupci.
Najzad, u poslednje vreme veoma je postala rasprostranjena nadrilekarska psihoterapija. I premda se tu često koriste ikone, krstovi i poziva na Boga, sve se to ostvaruje bez odgovarajućih saznanja kako u oblasti medicine, tako i religije. Odsustvuju i iskrena i istinska ubeđenja. Pomisli „iscelitelja“ su tu čisto koristoljubiva.
U Rusiji se odvajkada pridavao veliki značaj duhovnoj kulturi, čiji je nosilac bila Ruska Pravoslavna Crkva koja je bila i najvažnnje jemstvo duševnog i duhovnog zdravlja čoveka (a, ukoliko bi oboleo, ona se pojavljivala u svojstvu iscelitelja).
„Svetootačka terapija“, kojoj je posvećena ova knjiga, odnosi se na psihoterapiju duhovne kulture. Interesovanje za lečenje ovakve vrste poraslo je u poslednje vreme u čitavom svetu. Psihoterapija duhovnom kulturom je raznovrsna. Postoje razni aspekti u njenom izražavanju. „Svetootačka psihoterapija“ je naš ponos, to je još nedovoljno proučeno bogato nasleđe duhovne kulture i neprocenjivih znanja, nasleđe u kojem ogromnu ulogu imaju naši podvižnici svetosti i blagočašća (pobožnosti). U tom značenju vrednost ove knjige je velika.
U realnost našeg života treba ubrojati ne samo gubitak kulture religiozne vere, nego i naravstvenog (moralnog) vaspitanja naših ljudi. Nažalost, ova knjiga ne sadrži jasna razgraničenja: kome je konkretno namenjena ovakva vrsta duhovne psihoterapije, i u kakvim stanjima zdravlja. Hteli bismo da se upoznamo i sa konkretnijim praktičnim preporukama o radu u tom pravcu.
U celini pak treba visoko oceniti ovaj rad koji odgovara dubokoj potrebi našeg vremena i u suštini predstavlja popularnu sistematizaciju velikog duhovnog svetootačkog nasleđa koje se tako malo koristi u savremenoj psihoterapiji.
L. A. Stukalova
doktor medicinskih nauka, profesor
