ZAVRŠNO SLOVO O MOLITVI
SVETOG IGNJATIJA BRJANČANINOVA
Molitva zahteva neprestano prisustvo i podršku pažnje.
Uz pažnju, molitva predstavlja neotuđiv posed onoga ko se moli; kada pažnje nema, molitva je strana onome ko se moli. Uz pažnju ona donosi obilan plod; bez pažnje donosi trnje i korov. Plod molitve sastoji se iz prosvećenja uma i umiljenja srca, iz oživljavanja duše životom Duha; trnje i korov – to je obamrlost duše, to je farisejska umišljenost koja proklijava iz razgnevljenosti srca, koja se zadovoljava i hvali količinom molitava i vremenom koje se na molitvi provodi. Pažnja, koja u potpunosti čuva molitvu od rasejanosti ili od uzgrednih pomisli i maštanja, predstavlja dar blagodati Božije.
Najiskreniju želju da se dobije blagodatni i za dušu spasonosni dar pažnje, dokazujemo prisiljavanjem sebe na pažnju prilikom svake naše molitve.
Opitna pažnja – tako ćemo nazvati našu sopstvenu pažnju, još neosenjenu blagodaću – sastoji se u tome da se, po savetu Sv. Jovana Lestvičnika, um zatvori u reči molitve. Ako um zbog svoga neiskustva u molitvenom podvigu izađe iz zatvorenosti u te reči, treba ga opet uvesti u njih. Umu su u njegovom palom stanju svojstvene nepostojanosti i sklonosti ka tome da bludni na sve strane. No, Bog može da mu daruje nepokolebivost i kada dođe vreme zaista je daruje za istrajnost i trpljenje u podvigu. Sasvim sporo proiznošenje reči molitve veoma pogoduje čuvanju pažnje za vreme molitve. Reči molitve proiznosi bez žurbe, kako bi um mogao lakše da sačuva svoju zatvorenost u njih. Kada se moliš nasamo reči izgovaraj naglas: to pogoduje čuvanju pažnje. Pažljivoj molitvi naročito lako može i treba da se uči prilikom obavljanja kelijskog pravila.
Ljubljeni brate! U početku, kada se budeš učio savršavanju monaškog kelijskog zanimanja, a naročito kelijskog molitvenog pravila, ne odbacuj jaram usamljenosti i samoprinuđivanja. Na vreme se naoružaj svesilnim oružjem – molitvom; blagovremeno nauči da ga koristiš. Molitva je svemoguća zbog svemogućeg Boga Koji u njoj deluje. Ona je – mač Duha, koji je reč Božija (Ef. 6, 17). Po svome kvalitetu molitva je prebivanje čoveka uz Boga i sjedinjenje čoveka sa Bogom; po svome dejstvu ona je – pomirenje čoveka sa Bogom, mati i ćerka suza, most po kome se prelazi kroz iskušenja, zid koji štiti od patnji, odolevanje nasrtajima, beskrajno delanje, istočnik dobrodetelji, uzročnik duhovnih darova, duhovno napredovanje, hrana za dušu, ozarenje uma, odsecanje očajanja, potvrda nade, oslobođenje od tuge, bogatstvo monaha (Lestv. 28). Isprva se treba prisiljavati na molitvu; uskoro, ona će početi da ti pruža utehu; tom utehom prisila će biti olakšana, dobićeš podsticaj. Tokom čitavog života potrebno je prisiljavati se na molitvu; retki su oni podvižnici koji su se usled najobičnije blagodatne utehe izbavili od potrebe da se prisiljavaju: molitva deluje ubitačno na našeg starog čoveka – dok god živi u nama, on joj se suprotstavlja, da ne bi okusio smrt. Pali duhovi, znajući silu molitve i njeno blagotvorno dejstvo, svojski se trude da odvoje podvižnika od nje, nagovarajući ga da vreme namenjeno za molitvu upotrebi za druge stvari; ili se pak trude da je unište i uprljaju sujetnom i grehovnom rasejanošću, donoseći u vreme obavljanja molitve bezbrojne svakodnevne i grešne pomisli i maštanja.
