ZAVRŠNO SLOVO O MOLITVI
SVETOG FILARETA, MITROPOLITA MOSKOVSKOG
Zaista je prijatno pomenuti u molitvi duše onih za koje znaš da su im oči svagda uprte ka Gospodu i da se u Njemu zbližavaju sa nama. Samo Sveznajući Bog zna ko čini veće dobro drugome: onaj koji se moli ili onaj koji je tražio molitvu.
Molitva nas približava Bogu i naspram tog središta bića i svetova ne vidi se ono što vidimo u ovom promenljivome svetu. Duša koja stalno traži Gospoda i koja Mu se moli, ona pripada Gospodu, bez obzira na to što njen niži, čulni deo, ponekad i protiv njene volje, biva uznemiren zbog blizine i delanja sila koje nisu srodne duši čoveka.
Kako nas sveta Crkva premudro uči: u miru se pomolimo Gospodu i za jednoga i za sve. Duša onoga koji se moli u smirenju, ako se i razgori, gori tihim i čistim plamenom. Gori, ali ne sagoreva. Kipi, ali ne iskipi. Izliva se, ali se nikada ne isprazni.
Zar duša koja se usrdno moli, zar ona ne stupa u zajednicu sa onim za koga se moli? Zar u tom jedinstvu ona ne daje snažan podsticaj snage duši kojoj je potrebna pomoć?
Najbolji način druženja i zajednice među ljudima jeste da se molimo jedni za druge. Ako molitva nije savršena, njene nedostatke prema mogućnostima treba ispravljati, a nikako očajavati zbog njih. Treba razlikovati aktivnu molitvu od stanja kada se neko naslađuje molitvom. Aktivnu molitvu čovek treba da čini svagda i neumorno, naravno prema propisanom molitvenom pravilu, a utehu daruje Gospod po blagodati Svojoj, onda kada je to potrebno da bi privukao i ukrepio čoveka i onda kada čovek može da je prihvati. Isto tako, ako osetite da u vama nema snage, nemojte da vas zbog toga obuzme nemoć i očajanje, nego se prvo prestanite da uzdate u sebe i molite se, uzdajući se u Gospoda.
Ako od čoveka tražite da vas nauči kako da se molite, dobićete odgovor: ne znamo kako da se pomolimo.
Ako kažete: Gospode, nauči nas da se molimo – dobićete odgovor koji su nebrojeni ljudi dobili pre vas.
Treba da se trudimo da steknemo trajno strahopoštovanje prema Svetinji. Ako strahopoštovanje prema Svetinji dođe i prođe, ono bi ipak u duši trebalo da ostavi smirenu i toplu želju za zajednicom sa Gospodom.
Trebalo bi da se trudimo da u molitvi svagda budemo postojani i da ne dopustimo nekim trenutnim situacijama da nas pokolebaju. Isto tako, u molitvi treba da budemo i tihi i smerni i da ne dopustimo uobrazilji da se razbukta.
Onaj ko od ushićenja prelazi u hladnoću srca i ko nije dovoljno učvrstio mir u duši svojoj, tom je potrebno još mnogo truda da uloži.
Ako je čovek čitave godine služio Bogu i ostaje i dalje u toj želji, taj trud mu neće propasti bez obzira ako su se okolnosti promenile. I u porodičnom životu svako može da nađe vreme za molitvu i tihovanje. Onda kada nema mogućnosti da se ode u hram na bogosluženje, Gospod će i domaću molitvu primiti ako je ona iskrena i duboka. Niko od vas ne traži da služite dvojici gospodara. Za Gospoda se može služiti i u samoći isto kao i u porodici. Ako vidite da će vas porodični život ipak ometati u služenju Bogu, tada se odlučite za samoću.
To što niste u mogućnosti da idete u hram, nemojte primati samo sa tugom nego i sa smirenom poslušnošću volji Božijoj. Neka u vašem srcu postojano obitava Ime Božije i neka se iz vaše duše ka Gospodu uzdiže miomiris molitve, i tada ćete biti kao da ste u hramu Božijem.
Ako vam se daju suze, budite zahvalni Bogu za to i koristite ih da biste njima čistili dušu svoju. Ali, kao što ni u čemu ne treba da preterujemo, tako ponekad i suzama treba postaviti granicu tako šta ćemo um svoj usredsrediti ka nekom drugom korisnom delu.
„Opraštaju joj se gresi mnogi, jer je veliku ljubav imala“. Gde je naučila tako da voli? Ona je umesto jeleja imala suze pokajanja. Božija ljubav prema onima koji se kaju, poput nebeskog ognja, pala je i na nju i usplamtilo je njeno kandilo.
