NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Samo Bog zna ko je otpao, a ko nije

– U poslednje vreme, mnogi se vraćaju veri, kako to tumačite?
– Duhovnom glađu. Još je starozavjetni prorok rekao da će Bog poslati glad na narod. I ovo naše vrijeme je vrijeme duhovne gladi, duhovne ispošćenosti. Čitava pokoljenja su bila lišena duhovne hrane i to zahvaljujući ideologiji koja je čovjeka svela na jednu dimenziju – tijelo sam i samo tijelo. I sad vapije duša ucvijeljena i ranjena za svojim dubljim zahtjevima. To se očekivalo. U svijetu se duhovna glad javila ranije nego kod nas.
– Jedan rumunski književnik je rekao za svoj, ali i za sve narode Istočne Evrope, da su, zbog dugogodišnjeg življenja u vladajućem ateizmu, duhovno bolesni i da im treba lečenje.
– Taj književnik je potpuno u pravu. Duša naroda na Istoku je zagađena, ona je razbijena, minirana iznutra. Tiranija koja je vladala, okovala je duhovne sile i forsirala ono što su vlastodršci od pamtivijeka forsirali, kada su htjeli da zagospodare ljudima – hljeba i igara. To je bilo osnovno načelo ideologije koja je vladala na ovim prostorima, a to je imalo i moralne konsekvence – došlo je do duboke moralne krize, do uniženja ljudskog dostojanstva, svođenja čovjeka na dimenzije proizvodnih odnosa.
Odvajanje od predanja, od korijenja, stav da istorija počinje sa Lenjinom ili s Brozom, sve je to zbunilo ljude, poremetilo duhovnu ravnotežu, duhovno ugrozilo čitava pokoljenja. Poziv povratku na duhovnu ravnotežu je nešto što je nasušno za život.
– Ne čini li Vam se, da je u tom pogledu, od Pravoslavne crkve mnogo više otpalo, nego od Katoličke crkve?
– Samo Bog zna ko je otpao a ko nije! Na prvi pogled čini se da se mnogo više ljudi otuđilo od Crkve na pravoslavnim nego na katoličkim prostorima. Međutim, drugačije je vaspitanje čovjeka na Istoku. On je vjekovima učen da svoja osjećanja ne iznosi pred svijet, da ih zadržava u sebi, pogotovu kad su u pitanju vjerska osjećanja. Ovo duhovno buđenje kod nas, pokazuje da su takva osjećanja postajala u narodu, ali su bila prikrivena ili silom potisnuta.
Imao sam slučaj jedne žene iz mog kraja, koja u crkvu nije ušla sigurno od ’45. Pita me – kad ću doći. Ja joj kažem da im ne trebam, pošto oni u Boga ne vjeruju, popa ne poštuju. „Neće biti tako“, – kaže opa. – „Molim se ja Bogu, ali ne pred ovim pasjim poganima, da se smiju i Bogu i meni!“ I počela je da rida.
To je najdublja vjera koju sam srio. Ono biblijsko: „Ne bacajte biser pred svinje!“
Pravoslavni narodi se vaspitavaju u tom duhu, i to je jedan od razloga pritajenosti vjere. Ali, postoje i drugi razlozi nasilje, koje je izvršeno, i ljudske slabosti onih koji mijenjaju vjeru za večeru, kakvih ima sada i kakvih je bilo uvijek. I biće ih!
– Mnogi crkveni veledostojnici bili su na crnim listama tzv. narodnih neprijatelja: vladika Josif, Nikolaj, otac Justin… Čime su se to ogrešili o narod da budu proglašeni za njegove neprijatelje?
– Cijela Crkva i cijelo iskonsko predanje ovog naroda, bilo je na crnoj listi. A naročito oni, koji su htjeli da to kreda! će javno osvjedoče, ne pitajući za cijenu. Takvi su bili oni koje ste pomenuli. Treba pomenuti i vladiku Varnavu Nastića, koji nije mnogo poznat, ali koji je jedna izuzetna ličnost. On je odbio da bude episkop pod ustašama, iako je bilo pitanje života i smrti, čak je neko vrijeme morao da provede kod partizana, u šumi. Ali je, poslije rata, u jednoj svojoj besjedi, javno iznio partizanske zločine, rekavši da je skoro milion žrtava palo na srp i čekić, nevino pobijenih. Zato je bio osuđen na robiju, a kad je izašao, prebijenih nogu, bio je u stalnom pritvoru u manastiru Krušedol da bi, pod veoma misterioznim okolnostima okončao život 1964. godine, u manastiru Beočinu.
– A šta kažete za protu Smiljanića, koji je bio sveštenik drugog tipa? Vlast ga je veoma hvalila, za primer isticala…
– Prota Smiljanić je predstavnik jednog tipa našeg čovjeka koji je nastao u turskom ropstvu, tipa čovjeka koje se dovija bez prekida – “ Pomoz’ Bog čaršijo na sve četiri strane!“ A nije bio jedini. Nije ni vrijeme bilo lako, nego, Bog neka mu sudi!
Udruženje sveštenika, na čijem su čelu bili i on i drugi, odigralo je veoma negativnu ulogu u životu Crkve i naroda, posljednjih četrdesetak godina, da ne kažem izdajničku ulogu, ulogu trojanskog konja.
Vlast je iskoristila ekonomsku ugroženost našeg sveštenstva, a sveštenici su porodični ljudi, pa su mnogi prinudom i ne znam na koje sve načine ucijenjeni. To je umnogome oslabilo prisustvo Crkve u životu naroda, jerje došlo do polarizacije unutar crkvenih redova. Tu polarizaciju stvorila je vlast, da bi mogla da ostvaruje svoje ciljeve. Tu je svešteničko Udruženje odigralo veoma neslavnu ulogu.
Smiljanić je blatio, recimo, vladiku Nikolaja, kao izdajnika! I sve što je od njih vlast tražila, oni su izvršavali. oni su bili ispružena ruka vlasti i po pitanju makedonskog i američkog raskola. Tek kada se otvore knjige, vidjeće se negativna uloga Udruženja.
– Otac Justin, koji je posle rata bio hapšen i proteran s Bogoslovskog fakulteta i iz Beograda i do kraja živoga ostao u manastiru Ćelije, odigra je značajnu ulogu u geološkom i intelektualnom formiranju grupe mladih teologa, među kojima ste i Vi. Kako ocjenjujete njegov uticaj?
– Justin je, zaista, jedan od rijetkih ličnosti u našoj novoj duhovnoj i kulturnoj istoriji. To je ličnost izuzetnog obima, prvo kao čovjek, a onda i kao duhovnik, i kao mislilac, i naravno, kao bogoslov. Mi nijesmo imali bogoslova tako sveobuhvatnog, posljednja dva stoljeća, kakav je bio otac Justin, koji je igrao značajnu ulogu između dva rata i poslije rata.
Vlast je, doduše, pokušala da ga ukloni. Bio je konfiniran od ’46., prvo u zatvoru a onda protjeran i iz Beograda. Primio ga je vladika šabačko-valjevski, Simeon, i blagodareći tome i manastiru Ćelije, uspio je da opstane. On je zaslužan za „Žitija svetih“ u 12 tomova, enciklopedije, za koju nije bila sposobna cijela Akademija.
– Justinovci, među kojima ste i Vi, važe za oštriju i nepomirljiviju struju SPC, protivnike pomirljive politike Patrijarha Germana. Da li je to tačno?
– Naziv „Justinovci“ je besmislen, i on je podmetnut od nekoga ko je blatio Justina, pa sada i svakog ko je dolazio u dodir sa njim. Justin nije želio da neko bude „justinovac“, a to što je podstakao nekoliko pokoljenja, samo mu služi na čast.
Ne znam šta to znači – nepomirljiva struja. Ako je nepomirljiva prema zlu, daj Bože da što više bude nepomirljivih, da bude više onih koji se ne mire sa svim što uživa ljudsko dostojanstvo.
– Vlast je posebno motrila na vas koji ste dolazili ocu Justinu, i veza sa njim nije joj bila po volji.
– Njemu su dolazili i drugi, ne samo mi, teolozi. Posjećivali su ga književnici, pjesnici: Miloš Đurić, Dimitrije Bogdanović, Slobodan Marković, Matija Bećković… Pretpostavljam da su i oni, na neki način, bili obilježeni. Kad bi se začeprkalo po policijskim arhivima…
Što se mene tiče, bio sam naročito na udaru nakon sahrane Justinove. Zbog posmrtnog slova, koje sam mu održao, bio je pokrenut postupak za moje krivično gonjenje, ali se na tome završilo.
– Čuje se da će otac Justin biti proglašen za sveca?
– Svetac se ne proglašava. Čovjek svojim moralnim, svetačkim duhovnim likom ostavlja svjedočanstvo za poštovanje. To osjete oni koji su mu bili najbliži, o tome počne da se govori, raširi se u narodu, i prihvati cijela Crkva i tek onda upiše u imenik svetih. Justin uživa veliko poštovanje i van naše Crkve, u Grčkoj na primjer, na Svetoj Gori su mu već pisali službe, ikone su mu slikali Rusi u Parizu, Americi… U Pravoslavlju to ide spontano, ne nameće se. Kad god se pokušalo proglašavanje, nije uspjelo: Tako je neko htio da proglasi Njegoša za sveca, ali niko to nije prihvatio, iako svi poštujemo vladiku Rada kao velikog pjesnika i mislioca. A njegovog strica Petra, iako ga je Njegoš proglasio za sveca tri godine poslije smrti, svi su prihvatili, sem Stratimirovića, vjerovatno, pod uticajem austrijske politike. Petar I spada u najznačajnije duhovne ličnosti Srpske crkve od vremena Svetog Save.
– Govorilo se da vlastima ne bi odgovaralo da na čelo Crkve dođe neko iz redova bliskih ocu Justinu…
– Pitanje čela Crkve je vrlo diskutabilno. U Pravoslavlju je svaki episkop sa svojim sveštenstvom i sa narodom i punoća Crkve. Uloga patrijarha u Pravoslavnoj crkvi nije kao uloga rimskog pape. Kod nas je glava Crkve sam Hristos, a kod Rimokatolika je papa Hristov zamjenik na zemlji, a biskupi širom svijeta njegovi delegati, a nijedan ne može da bude izabran bez njegovog blagoslova. To je kod nas nezamislivo. Patrijarh je samo prvi među jednakima, i za odluke mora da pita sabor episkopa Crkve.
– Bez obzira ko bude izabran za patrijarha, naslediće dve velike muke – raskol u Americi i Makedonsku pravoslavnu crkvu…
– Da, zaista, to su dvije velike rane na organizmu naše Crkve, i moraćemo svi, ne samo budući patrijarh, da se uhvatimo u koštac s tim problemom. Treba naći najbolje rješenje da se te dvije rane zacijele, rape koje krvare i koje pogubno utiču na cjelokupni i duhovni društveni život našeg naroda.
– Da li je moralo da dođe do raskola u SPC? Da li je vladika Dionisije morao da bude raščinjen, obzirom da se nije ogrešio o Crkvu već o Tita, protiv koga je demonstrirao u Njujorku u vreme kad je Tito tamo boravio?
– U svakom slučaju do toga nije smjelo da dođe. A došlo je, zbog ličnosti samog Dionisija, uto ne treba sumnjati. On je imao svojih moralnih nedostataka, ali ovo što ste vi naveli igralo je i odigralo i te kako veliku ulogu. Lično mislim da Crkva, odnosno oni koji su odlučivali, nije bila na visini svoje istorijske odgovornosti. Oni nijesu shvatili kakve to može da izazove posljedice. Svako koje iole trezven, i ko ima imalo uvida u istorijska zbivanja posljednjih pedeset godina, već je unaprijed morao da zna šta će se dogoditi. Pogotovo što smo mi živjeli u vremenu, kad je ideologija koja je pobijedila, gonila, kao Bog đavola, svoje protivnike po bijelom svijetu. Na sreću, to pitanje će brzo biti riješeno na Vanrednom saboru koji uskoro treba da se održi.
– A pitanje makedonske crkve?
– To je, zaista, kompleksno pitanje. I tu je politika igrala presudnu ulogu, prije svega, u kreiranju situacije u Makedoniji, a zatim kroz neprekidne pritiske na Crkvu i na crkvene ljude u Makedoniji i ovdje kod nas, da bi preko njih ostvarila svoju zamisao o mjestu Makedonije u Jugoslaviji.
– Pomirenje sa Slobodnom crkvom u Americi je tu, da li je moguće vraćanje Makedonske crkve u krilo SPC?
– Duboko sam uvjeren da je moguće, ali sve dok budu na vlasti oni koji su doveli do toga, ne treba se nadati. Treba prvo da se stvori duhovna, društvena i politička klima, da izbiju zdrave snage i na tlu Makedonije, a da se kod nas stvari raščiste, da se to pitanje iz osnova preispita, pa tek onda da se iznađe najbolje rješenje.
To je još jedan od apsurda našeg vremena, da jedna ateistička ideologija stvara crkve, a na osnovu pripadnosti jednoj religiji, stvara nacije. Niko od pamtivijeka, nije pravio takve iracionalne poteze.
– Vatikan zdušno podržava Makedonsku crkvu, kao da im nije jasno da kao time služe samo za razbijanje SPC, da ih koriste u ragu protiv Pravoslavlja i da, kao pravoslavci, ne mogu da imaju drukčiju sudbinu od naše?
– Zrelijim i duhovno zdravim sveštenicima, kao i narodu, to je potpuno jasno. Nažalost, onima koji su sada na kormilu Crkve u Makedoniji nije. Ali nadam se da će i oni shvatiti u kakav ćorsokak vode i Crkvu i narod. Vatikan ima svoju vjekovnu politiku i rimocentrični univerzalizam. Rim ne bi bio Rim kad bi se odrekao svog univerzalizma; a Rim je oduvijek žalio što je središte slovenske kulture i pismenosti ostalo van njegovog domašaja. Rim je i u prošlom vijeku pokušao da se domogne Ohrida, tog ognjišta slovenske pismenosti i kulture. Da pomenem samo slučaj Kukuške unije, gdje su, uz pomoć francuskih ambasadora, lazarista, materijalnih sredstava i emisara, uspjeli, da oko sto hiljada ljudi u Makedoniji prevedu u Uniju. No, većina tih ljudi brzo se vratila Pravoslavlju.
– Vlast godinama pokušava da stvori Crnogorsku crkvu, zagovornici ideje kako je ona bila autokefalna, pominju i nekakav dokument, koji navodno, to potvrđuje.
– Činjenica je da je Cetinjska mitropolija bila i ostala u sastavu Pećke patrijaršije, još od vremena Svetog Save. To, što je ujednom trenutku bila i centar svetovne vlasti, a mitropolit bivao i crkveni i državni vladar, uticalo je na to da crnogorski mitropolit dobije samostalnost de fakto, ne de jure. Ali, svi mitropoliti smatrali su sebe i nazivali „egzarsima Pećkog trona“. Njegoš je, na primjer, predlagao Aleksandru I Karađorđeviću: „Ti u Prizren, za kralja, ja u Peć, za patrijarha!“
– Vjekovima se na ovim prostorima vodi bitka između Pravoslavlja i katolicizma. Ne čini li Vam se, da Pravoslavlje gubi tu bitku: Dalmacija je bila pravoslavna, pa pokatoličena, takođe i Konavlje, zatim deo Slavonije, Hercegovine. Bosne… S druge strane, dobar deo Srba je islamiziran. Oni nisu promenili samo veru već i naciju…
– Istorija nije konačna mjera sudbine ljudi i naroda. Konačna mjera je Strašni sud. To je velika sreća za nas. Tek onda ćemo vidjeti ko je izgubljen a ko nađen. Pravoslavlje nosi svoj krst i ono ostaje vjerno jevanđeoskom shvatanju života i svijeta. Kroz svu istoriju bilo je i biće ljudi koji će da pripadaju i da otpadaju. Nekad milom, nekad silom, nekad se „poturči plaho i lakomo“. Nije li marksizam vrsta novog poturčenjaštva, čak mnogo tragičnijeg i opasnijeg od onog prvog? Pravoslavna crkva je bila i ostala raspeta Crkva.
– Šta mislite o najnovijem cepanju srpskog naroda – posle raga od njega su stvorena još tri – crnogorski, makedonski i muslimanski?
– Izgleda da je to u prirodi slovenskih naroda, da se cijepaju i dijele. Mi to, čini se, nismo sa sobom. Iako izgleda čudno, u tome ima nečeg dobrog. Ovaj narod Crkva je vjekovima vaspitavala u duhu lične odgovornosti, a lična odgovornost je rizik. Kad oslabi izvorno, svetosavsko opredjeljenje u životu naroda, a ono je u naše vrijeme oslabilo, dolazi do ovakve diobe.
To se ovdje dogodilo, upravo sa stvaranjem tih nepostojećih nacija, osnovanih na principima lokalne običajnosti ili vjerske pripadnosti… Šta znači musliman – Musliman? Sad i u Bosni vide da to nije normalno i pokušavaju da iznađu drugi naziv za naciju, da budu Bošnjaci. I to je jedno od zala koje nam je ideologija ostavila u nasljeđe.
Veliko zlo od strane Broza i njegovih trabanata učinjeno je i hrvatskom narodu, time što su skrivali od tog naroda šta je u njegovo ime učinjeno Srbima. Hrvati su nesposobni da učine ono što je, recimo, Adenauer učinio – iznio je pred njemački narod istinu i svjedočanstva o sramnom Hitlerovom periodu, a Vili Brant bio je spreman da klekne pred spomenikom jevrejskih žrtava. Time su pokazali da njemački narod ima budućnost, jer samo narod koji zna da se kaje, dostojan je svog istorijskog prizvanja… Najteže je narodu koji je lišen toga, i bojim se da su braća Hrvati, ja punim srcem kažem: braća, lišeni mogućnosti da se pokaju.
– Ima teorija o Crnogorcima, po kojoj su oni bili Srbi, pa onda prestali to da budu…
– To je najbolje formulisao jedan Brozov general, odmah poslije rata. Pričao mi je pokojni pjesnik Radovan Bećirović, da je pitao generala: „Otkad ti, čoče, postade Crnogorac po naciji? “ General mu je doslovno odgovorno: „Moja partija mi je naredila da budem Crnogorac a ne Srbin, i ja sam Crnogorac!“
E, od tada su Crnogorci postali posebna nacija. Kažu mi, a izgleda da je to i tačno, kako je Milovan Đilas dobio naređenje da istorijski obrazloži i dokumentuje postojanje crnogorske nacije, i da je on to uradio na osnovu Marksovog učenja.
Međutim, taj isti Đilas se 1954., odrekao tog svog „kopileta“ i sada se piše i osjeća Srbinom.
Ali, to zlo je ostalo. To je jedno od nesrećnih nasljeđa ovog sistema, koji je htio da nas zbratimi na majmunskom porijeklu.

(TV Beograd, mart 1988)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *