NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Obnova pamćenja

– Visokopreosvećeni, kako ocjenjujete odnos države i politike od 1945. godine, posebno položaj Srpske pravoslavne crkve u tom periodu?
– Bio je to odnos mačke i miša! Gledali ste mačku kad uhvati miša, a već je sita – a i ta vlast je bila zasićena nasilja i krvi – pa ga pusti. Miš, siromah, misli: evo slobode, a ona ga opet poklopi. Tako je to bilo ovih 45 godina u odnosima Crkve i države.
Bilo je zaista dramatično. Tek će buduća pokoljenja to da razbistre. Još smo mi, učesnici svega toga, opterećeni mnogo čime, pritisnuti tim vremenom, nosimo ga u sebi. Treba da prođe Mnogo da se to sabere, staloži, razbistri u nama, da ispliva u polje umnog vida, ono što je tu iskonski zdravo, a u isto vrijeme da nam postane kristalno jasno ono što je zlo. A zla je bilo velikog, veliko zlo smo ispratili. Plaćaće ga pokoljenja. Po onoj biblijskoj: očevi jedoše kiselo grožđe a djeci trnu zubi. Sad, ne znam da li smo djeca ili očevi, to će tek ovi poslije nas da kažu.
– Sluti li neki boljitak u svemu tome?
– Kako da ne! To je, sa jedne strane, bilo vrijeme velike zbunjenosti, veliko raspeće, ali je bilo i vrijeme velikog otrežnjenja, velikog iskustva. Rekao bi da smo u pogledu tog iskustva bar pedeset godina ispred Zapada. Mislim u smislu egzistencijalnog iskustva koje Zapad tek treba da dosegne.
Što se tiče ustrojstva, svakodnevnog življenja – to uredu, tu od Zapada možemo mnogo šta da naučimo, ali što se tiče tog dubljeg, egzistencijalog iskustva, mi smo otišli daleko. Možda još ni sami nijesmo svjesni koliko je to iskustvo dragocjeno; vrijeme će to da pokaže, kad se u nama razbistre stvari. Onda će to iskustvo da urodi novim, dragocjenim plodovima.
– S kojim osjećanjem odlazite u Crnu Goru?
– S kojim osjećanjem? S osjećanjem radosti, ali i velike brige. Kad pomisliš – „smiješano najbolje se pije“. Ipak zaigra nešto u čovjeku… kad se vraća svojoj kolijevci. S druge strane, brižan je čovjek, hoće li biti u stanju da ponese dostojno breme svojih predaka. Da li će biti u stanju da dosljedno sjedne na stolicu Svetog Petra, prije njega Vladike Danila, zatim Petra II Petrovića Njegoša, Mitrofana Bana, velikog patrijarha Gavrila Dožića, mitropolita crnogorsko-primorskog. I novih mitropolita, ništa manje značajnih: Joanikija Lipovca, tragičnog Arsenija Bradvarevića, izuzetne ličnosti, na pravdi Boga postradalog. To nije jednostavno. A onda, i šire od toga, vrijeme je dosta uzburkano, duše uznemirene, promjene koje se događaju…
Crkva koja je tako duboko ranjena… Treba sad te rane da se vidaju. Hoće vidara Crkva, hoće vidara i narodna duša. A nije lako naći prave vidare. Doduše, Crna Gora ih je imala, to je utjeha, to je utjeha u ovakvoj brizi.
Imala je Vasilija Ostroškog, velikog vidara; moćnog Petra Cetinjskog; Stefana Piperskog, ajoš prije njih – korijen je dubok – Jovan Vladimir, prvi kralj zetski, zatim Stefan Štiljanović, Paštrović; Novomučenik Stanko, eno mu ruke cjelokupne (moja majka je tako govorila) u gornjem Ostrogu posječene za vjeru Hristovu, žute se kao zlato. To su mi najmili je ruke u Crnoj Gori – ruke Stapka Novomučenika!
– Šta će biti Vaš prvi zadatak kada dođete u Crnu Goru?
– Pa od mnogih… Prvi zadatak bio bi da uspostavim prisniji odnos sa svakim bratom Crnogorcem. Da ga osjetim, da me osjeti. Mislim da je to bitnije oda svega. Poslije dolazi sve ostalo.
– A stalni zadatak?
Stalni zadatak je da spasim svoju dušu, a u isto vrijeme da obnavljam ponižene, izgažene oltare. Ida, koliko je to moguće, pomognem i čišćenju duša od zagađenosti. Mislim da se u naše vrijeme najviše nuždavamo tog čišćenja duševnog. To je važnije od hljeba svakidanjeg.
Naravno, ima mnogo neposrednih zadataka. Treba obnoviti i sveštenstvo u Crnoj Gori. malo je Sveštenika. Nigdje u našoj zemlji nije sveštenstvo toliko postradalo kao u Crnoj Gori, u toku posljednjeg rata… Tu je prije rata bilo skoro dvesta sveštenika, a po ratu jedva aktivnih dvadesetak, Sada ih ima oko četrdesetak, od kojih su neki starci, na izmaku snaga. Ovo je bilo neko čudno vrijeme. Neshvatljivo. Ja mislim da se ljudskim aršinima ono ne može da objasni. Ima ono u sebi nečeg metafizičkog, nigdje ono niej došlo do izražaja koliko baš tu u Crnoj Gori doduše i u Rusiji, našoj slovenskoj sestrici. Sada toliko čujem, vidim i osjećam, narod se vraća svojim izvorištima, svom slavskom kolaču, svojoj svijeći, svom pamćenju.
Kako obnoviti pamćenje svoje, narodno? A ono nije malo, nije plitko. Ako negdje ima pamćenja, onda ga ima u Crnoj Gori. Jer, kad ubijete u čovjeku pamćenje, on prestaje da bude čovjek. Sada je vrijeme obnove pamćenja. A pamćenje se obnavlja naporedno s obnavljanjem hramova. To ide jedno uz drugo. Unižen hram je unižen čovjek. Oskrnavljen hram znači oskrnavljena ljudska duša. Hram je da sabira, da čini mnoge ljude jednom dušom i jednim srcem. Kad hram razoriš, onda si dubinski ugrozio i ljudsko zajedništvo, ono izvorno.
podstaknem ljude Svetog Petra i Vladike Rada. I od toga neću odustati, dokle dišem. A u volji Crnogoraca je – hoćemo li! Ja se nadam da hoćemo, da ćemo izgraditi hram, i to hram vaskrsenja. Negdje iz naroda je to izniklo, treba da se gradi hram Vaskrsenja. Ima divno mjesto u Momišićima…
Treba da gradimo hram i u Cetinju. Cetinje je, bez obzira što je sad Podgorica prestonica, vječita duhovna prestonica Crne Gore. I kada je ne bi bilo, ono bi bilo prestonica na nebesima.
Na Cetinju je Sveti Petar. A on je mjera, mjera Crne Gore i Crnogoraca.
– Treba, smatrate, izvidati rane Lovćenu. Ali, nije li to teško, neće li ožiljak ostati?
– Da, to nije lako. Rane su duboke, ne samo na Lovćenu, nego u narodnoj duši. E, tu biti vidar te i takve duše… Kako brata bratu vratiti, kako cjelivati rane jedni drugima, kako „izgub namiriti“, odnosno, naći mira duši, kako mrtve pomiriti, mrtvu braću ispod zemlje: kako oni da jedni drugima pruže ruke, a dok oni ne pruže ruke jedni drugima, teško ćemo i mi pružiti ih jedni drugima. A to je ono što je sada najbitnije za Crnu Goru, kojoj bi sada bio najpotrebniji jedan Sveti Petar Pomiritelj.
– Neki tvrde da je Lovćen s kapelom, krov cjelokupnog Srpstva.
– Pa jeste! Kosovo je temelj te građevine na Lovćenu, a Lovćen je krov te zgrade. Nije li mudri vladika Nikolaj rekao 1925. godine: „Evo nas na krovu srpske države. Na kolena, Vaše veličanstvo!“ Kralj Aleksandar je kleknuo na koljena. On nije donosio vijenac na Lovćen, vijenac na kome je, kako kažu, pisalo: „Blažo – Njegošu“. Već je taj kralj Aleksandar bio spreman da klekne na koljena! I to jeste mjesto gdje treba da klekne svako.
Dobro je što se sada u Crnoj Gori puno govori i piše o tome. Međutim, mislim da ne bi trebalo prilikom sazrijevanja te klime stvarati nove razdore. Može trezveno, razumno da se o tome razgovara, ali – uporno. Postoje duhovni zakoni koji vladaju svijetom. Na osnovu njih, to je kao sunce jasno, Lovćen će morati da bude ono što je bio. Tu nema drugog izlaza. Kad je čovjek toga svjestan, onda će jednostavno koristiti sva moguća sredstva koja su dostojna čovjeka, da to postane stvarnosti.
Duboko sam uvjeren, da će u ovom vremenu vraćanja sebe samima, vraćanja svom sabornom pamćenju, tom svom samosaznanju, mnogi ljudi ipak postajati sve svjesniji činjenica, stvarnosti i istine. Da naravno, biće uvijek nekih koji zadrto misle suprotno, ali, tu više ne pomaže ni Bog ni ljudi.
– Na koji način?
– To uopšte nije problem, to je jasno za svakog razumnog čovjeka, bez obzira ko on bio: da ta crkvica Svetog Petra Cetinjskog mora da bude. vraćena na svoje mjesto, i da napaćene kosti vladike Rada treba da budu vraćene u tu kapslu. To je toliko sve jasno, kao sunce kad ogrije. Tu nema dvoumljenja. I što prije to shvati društvena zajednica u Crnoj Gori i svi, koliko nas ima, utoliko bolje.
Jer, bilo bi sramio za ovo pokoljenje da ne opere ovu sramotu sa svoga obraza. Gaženja, uniženog Lovćena kao planine, gaženja zavještanja vladike Rada, skrnavljenja jednog svetog hrama, podignutog jednom od najvećih ljudi koji su ikad živjeli u Crnoj Gori – Svetom Petru Cetinjskom, koji je čak, po mom shvatanju, i od vladike Rada za koplje odskakao. Toga je vladika Rade bio svjestan, zato je tražio da u njegovom hramu bude sahranjen. Ogromna je bila njegova ljubav prema Svetom Petru. Ta činjenica Njegoševe vezanosti za Svetog Petra, malo je istaknuta. Nema vladike Rada bez svetog Petra, to treba da bude jasno. Zato ga je on kao mlad, maltene golobrad vladika, proglasio za sveca; ne zato što se to njemu htjelo, već što je njegov stric zaista bio svetac – to je cijela Crna Gora znala. On je htio da time izrazi najdublju ljubav i poštovanje prema svom duhovnom ocu.
Jedan od mojih prvorazrednih zadataka je da svojim prisustvom na Cetinju, koliko mogu, utičem blagotvorno, kako bi se što prije ta nepravda ispravila.
Hram mora da bude vraćen. Mora biti vraćen krov Crnoj Gori. Crna Gora je ostala bez krova. Koji je to domaćin koji će da živi u kući bez krova?! Sem neki koje izgubio pamet…
Zato kažem: potrebno je stvoriti klimu u tom pravcu. U stvari, klima je već stvorena, prisutna samo treba da se to uradi na najbolji mogući način bez ikakvog gnjeva… Jer to što je bilo – bilo je! Ali, treba da se to sada lijepo očisti. Uz svo poštovanje Prema Meštroviću i njegovom dijelu. Ima mjesta za onaj spomenik koji je on podigao sebi ili Njegošu (kome je podizan, to je pitanje, to će vrijeme, kao majstorsko rešeto, da pokaže). Brda ima koliko hoćete na kojima ima mjesta i za onaj mauzolej.
Lovćenu treba da se vrati njegovo djevičanstvo. Da. A to djevičanstvo je neostvarivo bez crkvice Svetog Petra i bez pohranjivanja u njoj moštiju vladike Rada. Tek onda će doći do mira u duši naroda.
– Kako vidite Pravoslavlje sjutra?
– Pravoslavlje je bilo i ostaje kvasac ovog svijeta. Ne treba mnogo kvasca da se tijesto zakvasi, da se ukisjeli. To je priroda hrišćanstva. Ono je kvasac novog života u kopanji brašna ovoga svijeta, kopanji ljudske duše, ljudske zajednice.
Nekad taj kvasac kao da se izgubi, nema ga. Ali, bez kvasca nema hljeba bez kvasca nema zajedništva, nema pogače. Prema tome, mjesto Pravoslavlja bilo je i ostalo mjesto i uloga kvasca. Iako je jedno vrijeme on bio zanemaren, sad dolazi čas ponovnog traganja za tim kvascem. Bez njega – usmrdjećemo se! Ne može se graditi čovječnost ni na čemu!
Naše vrijeme je vrijeme oceubistva. A vrijeme oceubistva je neminovno i vrijeme bratoubistva. Otuda nikada nije bilo toliko bratoubistvene mržnje, koliko u ovom našem „zlatnom“, „željenom“, „jedva čekanom“ dvadesetom vijeku.
Koliko je to more mržnje koje se izlilo… Upravo, u vremenu obezboženja, odnosno upravo vremenu ubijanja Boga… Ubiješ Boga, ubiješ sebe. Čim čovjek izgubi u sebi to bogovsko dostojanstvo, onda je čovjek čovjeku – vuk. Onda je gotovo, onda ćemo da žderemo jedni druge. Ili zasnivaćemo svoje zajedništvo na interesu, kao što su bile kod nas te čuvene „samoupravne interesne zajednice“. Kad pak na interesu zasnivaš zajedništvo, to znači zasnivaš ga na gramzivosti, na vučjoj pohlepi, na samoživosti.
Hrišćanstvo, međutim, zaspiva zajedništvo na žrtvenoj ljubavi, ne na interesu. Osnovni cilj čovjekov je da dođe do poznanja pa onda da iskorijenjenja te samoživosti u sebi… Tek onda će da zablista pravo čojstvo, čovječnost. Treba se vraćati tome. Pomoći i drugima koji hoće da se vrate tome.
– Kako tumačite činjenicu da se komunizam „razvio“ prvo u pravoslavnom svijetu?
– To je veoma kompleksno pitanje i teško bi na njega bilo ovako olako da se odgovori. Ali, jednim dijelom, mislim da je komunizam kao ideja o sveopštem bratstvu ljudi, sveopštem zajedništvu, jednakosti – upravo mogao da se nađe pogodno tle na prostorima Pravoslavlja, jer je to ono na čemu. su pravoslavni narodi vaspitavani vjekovima.
U čemu je problem? U tome, što je ta sveta ideja, koja je jevanđeljska, novozavjetna ideja, prihvatila metode koji u korijenu uništavaju tu samu ideju.
To je dobro koje nije učinjeno na dobar način. I ono prestaje da bude dobro. Ne možeš nasiljem afirmisati ljudsko dostojanstvo. Samo nasilje uništava čovjeka. Ne možeš čovjeka da žrtvuješ hljebu, predmetima, stvarima, civilizaciji, kad je čovjek važniji od vasione.
Šta vrijedi čovjeku da cio svijet zadobije a duši svojoj da naškodi? Jedan jedini čovjek je važniji od svih zakona, svih sistema, svih sazvežđa. Jedna jedina neponovljivost, neponovljivost svake ljudske ličnosti i njen značaj je nešto što ne smije da bude izgubljeno, što ne smije da bude ičim žrtvovano, ničemu podređeno.
To je, ustvari, tragedija marksizma, kao obezbožene ideologije, komunizma – koji je htio u zajedništvo, ali kroz lišavanje tog zajedništva njegovog korijenja i njegovog dubljeg smisla. Ono što je Dostojevski divno govorio i duboko shvatio, još u prošlom vijeku, baš kada je krenuo taj pokret, i socijalni i društveni: Ako nema Boga i besmrtnosti, onda je sve dozvoljeno! Kao što je bilo sve dozvoljeno tamo gdje nije bilo Boga i vjere u besmrtnost. A tamo gdje je sve dozvoljeno „tragovi smrde nečojstvom“. Njegoš je to lijepo rekao. On nije znao za marksizam, (iako ga je Dušan Nedeljković proglasio za marksistu – kolika mu je bila pamet, filosofska). Ali Njegoš je osjetio u vazduhu, kao i Dostojevski i drugi mislioci prošlog vijeka, taj poriv prema tiraniji, prema nasilju.
– Vaša Božićna poruka Crnogorcima?
– Božićna poruka je ona stara, prastara: „Mir božji, Hristos se rodi!
– U ovom trenutku…
U kontekstu sa dolaskom Sina Božijeg na svijet, poželeo bih i sebi i svima koji žive u zemlji Svetog Petra i Jovana Vladimira, da im Bog podari vječne mudrosti i preko nje saznanja o svom vječnom dostojanstvu. Da se opet pozovem na našeg vladiku Rada: Saznanja da smo „iskra u smrtnoj prašini“. da smo „luča tamom obuzeta“. Jer to je ono „jedino od potrebe“, za svako vrijeme, za svako pokoljenje, naročito za ovo naše pokoljenje u kome i nad kim je tama trijumfalna. Tu je tama, zaista, „luču oduzela“. Ipak, gdje ima svetlosti i tama neće pobijediti. E, to samosaznanje, ta dublja mudrost, znanje o svom vječnom dostojanstvu, to je ono čime se čovjek duhovno probudi. A preko njega probudi će se u čovjeku poštovanje i prema svakom ljudskom biću, svakom stvorenju; prema tvari, prema Lovćenu; svakom brdu u Crnoj Gori; svakom potoku… Božić i to svjedoči svojim običajem: „Mir Božiji, Hristos se rodi!“ – to se kaže i kravi i ovci, i svakom stvorenju se nudi ta mudrost, ta radost. Svako biće je prizvano da učestvuje u tome.
– Prije nepunog vijeka, u Crnoj Gori su živjeli ljudi iste krvi koje su i ljudi te i sada u njoj žive. Međutim, onda su to bili Srbi tri vjere: pravoslavne, rimokatoličke i muhamedanske. Danas su to ljudi tri nacije..
– Ne znam kako čovjek o tom da razmišlja. Znam jedino da je u Ustavu Crne Gore, za vrijeme knjaza Danila kad je bila nezavisna država, dok je bila kneževina pisalo kako u Crnoj Gori postoji samo jedna narodnost – srpska, ijedna vjera pravoslavna. a svaki drugi koji živi, u njoj da ima ista prava kao svaki brat Crnogorac. Tako je pisalo do 1918. godine, a to nije bilo davno.
Bio sam poduže van Crne Gore, pa ne znam šta je u stanju da se sve izrodi dok si odsutan, ali znam ko su mi bili: otac, djed, pradjed, šukundjed i sve tamo do Bogića Moračanina. To znači, do prije 300 godina pamtim imena svojih predaka. A i po predanju znam da mi je porijeklo negde sa Kosova, i još južnije, od Ohrida. Znam to svoje biološko korijenje, a u isto vrijeme znam svoje duhovno korijenje, blagodareći upravo naslijeđenom očinstvu, koje je mukotrpno u meni zaživjelo. Blagodareći mom ocu, seljaku, čestitam čovjeku, koji se izborio za moju dušu. Vjerovatno da njega nije bilo, možda ni ja ne bih znao ko mi je otac ni po tijelu ni po duhu.
Svako ima pravo da bude ono što hoće. Ali, blago ljudima koji su oko što jesu, što su bili. Jedino oni mogu da se upišu u ljude.
– Vi znate svoje porijeklo do Kosova. A da li znaju naša braća po krvi muhamedanske ispovijesti?
– To je to! Kad hoćeš neki narod da ubiješ – ubij mu pamćenje!
– Ne brišu li, možda, oni sami, to pamćenje?
– Znate, ima neki čudan fenomen u ljudskoj psihologiji. Čovjek kad ima u sebi neku krivicu, dublju isku ranu, on pokušava ili da pobjegne u san – psihologiji je to poznato – ili u amneziju. Pretrpi neki strahoviti šok. Onda ga, valjda, tom amnezijom, Bog čuva od nečeg goreg.
Sad, kako drugome pomoći da mu se vrati pamćenje. U svakom slučaju, nasilje još dublje ubija pamćenje. Ono što je bitno, to je zaista stvaranje jedne kulture dubljeg, istinskog dijaloga među ljudima. Jer, potomku trpu zubi zbog grijehova njegovih predaka, ali ne možeš njega da kriviš što je njegov predak napravio to što je napravio, i zbog koga on to nosi kao svoje prokletstvo.
Naš patrijarh ispričao nam je ljetos potresnu priču o jednom svom susretu s nekim Šiptarom na Kosovu. On mu kaže:
„Oče, nemoj ti ni u mene imati povjerenje. Onaj, ko jednom promijeni kalu, svaka mu dobra.“ i zaplakao se Patrijarh starac pred svima nama. Osjetio sam da je on na Kosovu doživljavao dramu, ne samo svoga naroda, kojem služi, srpskog, za njega je svaki čovjek na Kosovu bio njegovo dijete. On je dramu tog Šiptara doživio kao sopstvenu, njegovu tragiku, kao svoju.
Tek onog momenta kad uspijevamo da ponesemo muku jedan drugome, pa ma ko on bio, ima nade da mu otvorimo dušu i da nam otvori dušu. Ako je makar nešto ostalo u njemu izvorno. A nama tog bića koje do te mjere može da bude razorano, da se satanizuje u korijenu.
Ima jedno jedro u čovjeku, koje Bog čuva za sebe. Ono iz knjige o Jovu: „Evo ti Jova, ali, dušu mu nemoj dirati.“ Malo je satanizovanih ljudi na svijetu. To je sreća. I ovaj naš demonizovani ateizam, marksizam, ipak se kod većine ljudi dotakao samo „gornjeg sprata“, u čovjeku ideološko-psihološko-sociološke ravni. Nije to otišlo duboko u srce. To je spas. To dublje je njiva, srce. Čim ono nije okamenjeno, tu uvijek postoji nada može da nikne travka, novi život da se javi, da dođe do obnove.
– Poslije rata, srpski Patrijarh je, nedavno, prvi put izabran na kanonski način?
– Jeste, prvi put.
– A kako je u međuvremenu bio biran?
– Pa, znate kako: ako su dva prva izbora bila po ljudskom, suviše ljudskom, onaj izbor je apsolutno po Božijem. Bog nam je to, valjda, podario, da bi napravio ravnotežu: evo, kako ste vi, Ljudi, birali, a svo kako j sad biram. Otprilike tako.
Izbor našeg novog Patrijarha je, po mom osjećanju najznačajniji događaj u svim ovim zbivanjima kod nas. Izbor takvog Patrijarha – to je prosto Božiji znak i putokaz: eno, vidite kakvi bi trebalo da budete… Postavio ga Bog, što se kaže, na svijećnjak, da svijetli.
Kao svetinja.
Sada imamo Patrijarha, koji je ukras, ne samo Srpske crkve i srpskih zemalja, nego ukras cijelog Pravoslavlja i Hrišćanskog svijeta.
Ja mogu da posvjedočim – znam, išao sam po svijetu , niko danas nema tako divnog Patrijarha kao što ima ovaj narod. To je veliki znak za nas, veliki pokazatelj koji narod priziva na duhovnu obnovu, obnovu morala, svetosti. Bog je postavio takvog, malog, jednostavnog, smjernog, skromnog kosovskog putnika i mučenika, za svjetionika da svijetli onima koji su željni svjetlosti.
– To su krupne riječi, tim prije kada se zna da ste – gledajući ovozemaljski – Vi bili u najužoj konkurenciji za Patrijarha Srpske Pravoslavne crkve.
– Bilo ko drugi da je izabran, možda bi to bilo po Božijem, ali bilo bi dosta i po ljudskom. A ovo je bilo po Božijem. To je pravo i čestito. On je dobio najviše glasova, skoro sve, a onda je i žrijeb pao na njega. Dakle, on je i po Božijem i po ljudskom Patrijarh.
Zaista, vjerujete mi, prvi put u životu doživio sam, na djelu, Božiju ruku. Prosto, umiješao se neko da nas postavi na pravo mjesto, da nas smiri.
Naš vladika Pavle, divni vladika Pavle, Patrijarh… Prije neki dan zatekao ga neko u „Beograđanki“ gdje nešto trguje. Sam sa svojom torbicom. To je prosto neshvatljivo.
Dva-tri dana poslije izbora, ugleda ga vratar kako ide nekud s tašnicom. Pita ga: „Vaša Svetosti, gdje ste to krenuli?“. „Tu, do prodavnice“, odgovara Njegova Svetost, „da nešto potrgujem.“ „Pa, nemojte pješice, pobogu, ima tu šofer“. A Patrijarh veli: „Pa, jeste…“
Trideset i tri godine on je sa štapićem išao po Kosovu, pješke. Bez kola, bez kočija, bez pratnje, bez ičega, autobusima, vozovima, najjevtinijom klasom.
To je naš Pavle. Veoma ga volim!
– Crnogorski separatisti dijele letke kao naljepnicu, sa slikom Svetog Petra Cetinjskog i njegovim riječima, kako mitropolit Crnogorsko-primorski mora da bude Crnogorac. Možda je to aluzija na dosadašnjeg zamjenika g. Mitropolita Danila, Nikanora, koji nije Crnogorac. Sada vi dolazite…
– Pa, evo, Bog im je uslišio molitvu. Bogu se molili, Boga domolili.
– Oni vjerovatno govore u prilog svojoj tezi o autokefalnosti crkve. Šta to znači za Vas, sada, kada ste postali Mitropolit?
– Oni su Boga molili i domolili. Bog im poslao Crnogorca. Sada, što se tiče autokefalnosti, Crnogorci su ionako samoglavi (autokefalan znači: samoglav!) Zna se gdje nas je ta samoglavost odvela: do bratoubilačkog klanja, do razdora, jada i nesreća…Bilo bi dobro da prestanemo s tim i da se vratimo onome s čime smo živjeli vjekovima.
Ja se nadam, zaista, da i ti, – a koliko čujem, manje-više to su mladi ljudi, koji su zanijeti nekakvom autokefalnošću – da će oni polako početi da shvataju neke stvari o Crkvi.
Jer, ličio smatram da su ljudi neznaveni, i to ne svojom krivicom; da su i oni ugroženi, upravo, onom amnezijom. Njima je Crkva bila ukradena. Bojim se da malo i znaju šta je to Crkva, kakva je njena misija, njena uloga, kakav je njen sadržaj. I onda, bore se, kao Don Kihot, s vjetrenjačama.
U potrazi za svojim identitetom, oni pokušavaju da to postignu na jedan potpuno neprimjeran način, neadekvatan istorijskom biću Crne Gore i Cetinjske mitropolije. Ja sam spreman, da sa svima njima, ma koliko ih bilo, zaista, bratski razgovaram, da vidim kako oni to misle.
Ono zašta su stručnjaci, spreman sam od njih da naučim, ali očekivao bih i oni da saslušaju mene. Osijedio sam, što se kaže, baveći se tim pitanjima; za svaki posao, pa valjda i za taj problem Cetinjske mitropolije trebaju stručnjaci i znalci.
Dobra im je želja, dobra namjera ta potraga za identitetom, ali identitet ne može da se zasnuje na laži, na nekim hibridnim izmišljotinama.
Zna se dobro kakvo je ustrojstvo Pravoslavne crkve bilo vjekovima, zna se kakvo je mjesto zauzela Zetska mitropolija, potom Cetinjska unutra Pećke patrijaršije, kroz vjekove. Zna se šta je uslovilo stvaranje tih autonomnih crkava u vremenu ropstva i rascijepljenosti.
Nije jedina koja je bila autonomna – de facto, nikako de jure – Crnogorska mitropolija. Bila je i to Karlovačka mitropolija, i to prava autonomija sa svojim episkopatom. Onda Bukovinsko-dalmatinska eparhija, Dabro-bosanska u pojedinim istorijskim periodima. To se mijenjalo. Međutim, čim dođu normalne prilike, onda se život organizuje na normalan način. Za one koji makar nešto znaju o ustrojstvu Pravoslavne Crkve jedno je potpuno jasno: sve dotle dok jedna pomjesna Crkva ne može sama sebi rukopolagati episkope, tu o autokefalnosti ne može biti ni govora.
Za razumne ljude, tu nema problema i nejasnoća. No, ima u svijetu i onih drugih a ima i svakakvih sekti koje oni stvaraju pa može i kod nas da bude jedna takva. Da se čudimo…
– Očekujete li neprijatnosti na ovoj dužnosti?
– Ne očekujem. Bar ne od Cetinja, pobogu. Ako neko ima dostojanstvo i čojstvo, onda su to Cetinjani. Ako su ga oni izgubili, onda će doći smak svijeta. Mislim, na one koje su odnjivili Sveti Petar i Njegoš. Pobogu…
– I na kraju da Vas pitam, otkud proširenje zvanične titule i na Skenderiju?
– To je titula koju je nosio cetinjski mitropolit, pa pripada i meni, bez obzira što je opa u posljednje vrijeme zaboravljena. Mitropoliti cetinjski su i te kako bili svjesni značaja Skadra za Zetu odnosno Crnu Goru: i Sveti Petar i vladika Rade, i Mitrofan Ban (u doba kralja Nikole). Kako zaboraviti sav – što bi se reklo – taj naš jad oko Skadra. To ti je kolijevka, ognjište, gdje si prvu vatru propirio. Ne samo istorije radi, nego postoje živi ostaci na tim prostorima koje smo zaboravili. Do prije rata, oko stotinu hiljada naših ljudi bilo je tamo. I dan današnji ih ima ne mali broj.
Mošti Sv. Jovana Vladimira su tamo. Posljednji episkop raško-prizrenski, Serafim, stradao je tamo u logorima. Koliko je samo njih, u toku rata, ostavilo tamo svoje kosti. U vrijeme albanske golgote tamo su nastala albanska srpska groblja. Do 1941. godine nad grobljem u Skadru bdio je sveštenik; on je bio i čuvar groblja. Koliko čujem, ono je uništeno, razoreno.
Tako eto to „skenderijski“ nije samo neko sjećanje nedavna, mrtva vremena.
Ovome treba dodati da je Albanska pravoslavna crkva danas najmučeničkija Crkva našega vremena. To je goli, raspeti Hristos. Mi drugi i nekako, ali pravoslavni Albanci – to je prava golgota.
Bilo je tamo pet-šest episkopa. Svi su oni poslije rata pozatvarani i pomrli u zatvorima. Arhiepiskop Pajsije… Sveštenstvo… Narod… Mijenjana su imena i prezimena, zaboravljena hrišćanska imena, o srpskim i da ne govorim.
Sve to ne može da ne bude i naša briga pogotovo briga Crkve u Crnoj Gori, Mitropolije, koja je za drevni Skadar, vezana neposredno i istorijski i po svojoj dužnosti. Prvenstveno za naš živalj koji još uvijek tamo postoji, a onda i za Pravoslavnu crkvu u Albaniji, koja vapije za pomoć.
Zaista, to je muka koja me mori godinama. Žao mi je što smo postali tako neosjetljivi za patnje drugih.
Uostalom, mi smo istorijski upućeni na albanski narod a i oni na nas.
To su dublje veze pomoću kojih može da se stvara zajedništvo na ovom prostorima. Ne na lažnim osnovama novijeg datuma, izmišljenim, staljinističko-brozovskim, ideološkim. I tu važi ono: razaraš vjekovno tkanje, i temelje tog tkanja, i stvaraš nešto bez temelja, gradiš nešto na pijesku, kao kulu od karata. I kad dune neki vjetar, kao ovo što je sada dunuo, to se sve raspada i propada.

(Pobjeda, 30. decembar 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *