NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Svetost – mjera ljudskog dostojanstva

Vaša Svetosti,
Uvažena i čestita gospodo hrišćanska,
Novovjekovlje, novovjekovna evropska civilizacija posjeduje jednu crtu izuzetno važnu za njeno dublje razumijevanje. Ta crta vezana je, svakako, za pojavu renesanse i protestantizma, kao i za razvoj evropske misli i nauke, utemeljene na renesansnim načelima. Ta načela su svima poznata, a ta crta se sastoji u težnji i zahtjevu, manje ili više prikrivenom, često i potpuno javnom i otvorenom: svesti postojanje na prirodu, svijet, svetovnost, na golog čovjeka. Za takvo shvatanje svjetlost prirode odnosno kosmičkog bića, projavljena kroz svjetlost ljudskog razuma ili sa njom objedinjena i njome prožeta, jedini je izvor znanja, ali i temelj ljudskog postojanja i djelanja.
Svetovnost je za njega ishodište čovjeka i čovječnosti, kako na planu njegovog bića, tako i na planu ostvarenja njegovog konačnog smisla. Ovdje i sada biti i djelati, jedino je ljudsko: biti i postojati. Biće i vrijeme su u svojim dubinama istovjetni, ali i u svojim tokovima, bez obzira na njihovo trajanje.
Očevidno, ovaj stav novovjekovlja, povratak je, u suštini, helenskom, kružnom determinističkom poimanju stvarnosti. No, on ima u sebi i nešto bitno novo, naslijeđeno iz judeo-hrišćanskog predanja. Judeo-hrišćansko predanje utemeljuje ovostrano (biće i vrijeme) na prisustvu u njemu živog Boga odnosno Logosa i na stvaralačkom činu, prodoru i ulasku vječnog Logosa Božjeg u maticu života i svijeta. Tim stvaralačkim prisustvom i promisliteljskim prodorom i javljanjem Logosa, kosmos i čovjek, a onda i ljudska istorija, zadobijaju linearno ushodno značenje i otvoreno dinamično usmjerenje i smisao.
Sada svijet nije više ponavljanje vječito istog, on zadobija dar i sposobnost „ka boljem napredovanja“, tj. mogućnost izlaska iz sebe samog i oslobođenja iz okova nužnosti i bezizlaznosti. Upravo nasljeđem tog predanja je objašnjivo razvijanje u novovjekovlju saznanja o napretku i progresu, osjećanje bitnog značaja postojanja u vremenu, kao mogućnosti za novo, o značaju materije i tijela, ovog sadašnjeg trenutka.
No, tu dolazi do nepremostivog paradoksa i protivrječnosti. Jer, onog momenta, kada se ta vjera u kosmički dinamizam i istorijski razvoj i napredak (lični i društveni, stvaralački) liši ontoloških pretpostavki naslijeđenih iz judeo-hrišćanske tradicije i eshatološke otvorenosti za mogućnosti istupljenija u onostranu Punoću, kao što se to u novovjekovlju, upravo, i događa, – čovjek se neminovno suočava s tragizmom, bolje reći, besmislom svega što nastaje, što se zbiva ili stvara. Osjećanje tog tragizma i besmisla, utoliko je dublje od drevnohelenskog, ukoliko je dublja svijest o svijetu i čovjekovom mjestu u njemu, a ona je, po samoj svojoj prirodi stvari, postala dublja i zrelija.
I zaista, što je čovjek dosljedniji stavu svođenja postojanja na svjetovnost i ovostranost, to je svjesniji činjenice da svaki napredak i progres liče na zmiju koja se hrani svojim repom, gutajući sebe samu. Čovjek prije ili kasnije postaje svjestan da se tu radi o dinamizmu ishodećem iz beslovesnosti i bezličnosti, jednom za svagda, determinisanom samim sobom, i završavajućem sa eshatonom, tj. zbirom cjelokupnog postojanja i „rasta“, kao skokom u prazno. Njegoševski rečeno: „Vrijeme zemno i sudbina ljudska“, ovdje se zaista otkrivaju i pokazuju kao „dva obraza najviše ludosti“.
Kako se manifestuje ta „najviša ludost“ sizifovskog progresa u „vodenici smrti“ (izraz o. Justina Popovića), zasnovanog na beskonačnom kosmičko-ontološkom „presipanju iz šupljeg u prazno“, pokušaćemo da ukratko pokažemo na primjeru dva izdanka tog i takvog novovjekovlja, čijim plodovima se i mi hranimo, naročito posljednjih vremena, i na ovim našim prostorima.
Prvi izdanak, razvijan i razrađivan, naročito od vremena evropske Prosvijećenosti do danas, jeste utemeljenje i poimanje prosvjetiteljstva bez svetiteljstva, tj. utemeljivanje ljudskog dostojanstva bez svetosti i mimo svetosti.
Drugi izdanak i stav, postavljen tragičnim misliocem i piscem Kamijem, glasi otprilike ovako: jedini bitni problem za čovjeka našeg (i svakog) vremena, jeste: kako postati svetitelj bez Boga. U stvari, oba izdanka su iz istog korijena. I za jedan i za drugi stav i zahtjev, u krajnjoj analizi, svjetovnost, „vreme zemno“ – izvor je i uvir bića i postojanja. Prosvijećenost i iz njega nastalo prosvjetiteljstvo novovjekovlja hoće znanje i čulnost svijeta i razuma, i umenje: kamijevsko svetiteljstvo bez Boga traga za savršenstvom i smislom življenja u okvirima imanentnog ovostranoj i sadašnjeg, prihvaćenog kao jedinog stvarnog postojanja.
Razlike, naravno, ima: Prosvijećenost se zadovoljava „sovjetima zdravog razuma“ i naivnim moralizmom, kome je svetost nepotrebna. Kod Kamija odzvanja skriveni krik za izgubljenom svetošću i svetiteljstvom, no zatrovan samozaljubljenošću i solipsizmom.
Ne navodimo slučajno baš ova dva izdanka novovjekovlja. Oni predstavljaju, takoreći, kvintesencu stremljenja jedne čitave civilizacije, u kojoj živimo i jesmo; koje se prožimaju i žele da prožmu sobom sve oblasti ljudskog mišljenja i djelanja. Daleko bi nas odvelo da rečeno provjerimo i potvrdimo očevidnim faktima i istorijskim zbivanjima na evropskim i širim prostorima, koja svjedoče uloženi ne mali napor primjene tih stavova u životu pojedinaca i društva. Još bi nas dalje odvelo utvrđivanje posljedica te primjene u životu i ustrojstvu modernog svijeta. Zato ćemo se ograničiti na našu istoriju posmatranu pod prizmom lika Svetog Save i onoga što nazivamo Svetosavlje, kao i promjena do kojih je u odnosu prema njemu došlo u novije vrijeme pod uticajem tih izdanaka novovjekovlja. Mislimo da je to, i te kako bitno za nas u ovom istorijskom trenutku, ali i za našu budućnost. I ne samo našu.
Ličnost Svetog Save, razumije se, jedna je, ali istorijski gledano, doživljavana je, ne uvijek, na isti način. Postoje kroz osmovjekovnu istoriju, uglavnom, dva pristupa Svetom Savi i njegovom djelu.
Prvi je – gledanje Svetog Save iz njega samoga, kroz poistovjećenje sa njim i upodobljenje. njemu, kao i preko nadahnjivanja njime onakvim kakav je bio.
Drugi pristup je – stvaranje Svetog Save, da tako kažemo, po svojoj slici i prilici“.
Primljen, gledan i doživljavan onakav kakav je stvarno bio, Sveti Sava je neshvatljiv i nezamisliv bez ličnosti Bogočovjeka-Hrista i njegove Crkve. Da je Sveti Sava bio prvenstveno bogočežnjiva i hristočežnjiva duša, to potvrđuje cio njegov život, od mladalačkog bjekstva u Svetu Goru, do dana njegovog upokojenja u Bugarskoj. Osnovna pokretačka i preobražajna sila njegovog uma i srca, njegovog bića i djelatnosti, mnogostrane i mnogostruke, i svakog njegovog stvaralačkog čina, ali i skrivenog uzdaha i molitve, bila je svetozarna ličnost Hristova, doživljena i doživljavana u Crkvi kao njegovom bogočovječanskom Tijelu.
Hristos je za njega „istiniti Bog i život svima“, kako sam zapisuje u Hilandarskom obrazniku (tipiku). Zato on u istom Obrazniku, poziva, ne samo „u Hrista ljubljenu i duhovnu braću svoju i one“ hilandarske monahe, nego sve svoje po duhu i tijelu potomke, da se „upodobe prekrasnim trgovcima koji sve svoje imanje dadoše i kupiše jedini bescen-biser Hrista“. (Hilandarski tipik, uvod).
Taj poziv na zadobijanje Hrista, u stvari predstavlja za Svetog Savu poziv na svetost i svetiteljstvo, ukorijenjeno na jedinom Svetom, na „Svecu Izrailjevom“. Jer i za njega je Bog, kao i za proroke, apostole i Svete prije njega – „Sveti Izrailjev“. Pri tom je bitno istaći, da zaista svetost nije prosto etička kategorija. Ona nije samo čežnja za numinoznim, božanskim, svojstvena, po umnom Rudolfu Otu, svečovječanskom religioznom iskustvu i saznanju (v. njegovu klasičnu knjigu na temu „Sveto“ – „Das Heilige“).
Svetost je svuda prisutna sama božanska stvarnost, koja svojim prisustvom osvjećuje sve i sva, i svakog čovjeka koji dolazi na svijet. Sam Bog kazuje u čemu je izvor svetosti i osvećenja: „Osvetite se i budite sveti“, poziva, „jer ja sam svet“. I za Svetog Savu, dakle, sam Bog je svet, a sama svetost – „volja Božja“. Svetost, dakle za njega nije samo vječno svojstvo bića Božjeg, ona je volja Božja utkana u prirodu i prizivu Njegove tvorevine – na osvećenje i svetost. Tako je Bog svet ne samo po sebi, nego je „svet u svim delima svojim“ (Ps. 144, 17.)
Veoma važno je reći da je za Svetog Savu tvorevina – svetinja na svim stupnjevima svog postojanja, od prostobitija preko dobrobitija do vječnog dobrobitija. Obzirom, da on za polaznu tačku svega ili za cilj svega ima „bescen biser Hrista“, Njegovu ličnost, koja ovaploćenjem i svojim bogočovječanskim djelom objedinjuju u sebi i Tvorca i tvar, duh i materiju, nebo i zemlju, ovostrano i onostrano, prošlost, sadašnjost i budućnost, – Sveti Sava ne poznaje i ne priznaje ontološki dualizam bilo kakve vrste. Dualizam nije i ne može biti u samoj prirodi tvari, jer je ona „veoma dobra“ tvar Svedobroga Tvorca. Dualizam može da bude prihvaćen samo na planu slobode izbora, tj. zloupotrebe tvari ili samoga Tvorca, pojavljivane kao zlo i grijeh. Svetost i dobro je sama priroda tvari. Zlo je lažno stanje, lažni način postojanja tvorevine. Sveti Sava je duboko svjestan sve tragike tog lažnog načina postojanja kao zloupotrebe tvari i grijeha. Zato je borba protiv zla i grijeha i očišćenje od ogrehovljenosti za njega osnovni imperativ života.
S obzirom na tu svetost i dobrotu tvari od samog njenog nastanka, Sveti Sava ne zna za podjelu stvarnosti na „sakralnu“ i „profanu“ po prirodi, ukoliko se pod profanim podrazumijeva materijalni svijet i svagdašnja stvarnost a ne njihovo lažno, ogrehovljeno stanje. Sljedujući biblijsko viđenje stvarnosti, on razlikuje netvarno i tvarno biće, tj. nestvoreno i stvoreno, ali ne suprotstavljajući ih među sobom, nego doživljavajući njihovu utkanost od iskona, jednog u drugo. Otuda ni izvor zla ne može da bude tražen u materiji ili nekom vječnom načelu, nego u zlom usmjerenju po prirodi dobre, slobodne volje razumnih bića. To zlo usmjerenje volje ima za svojstvo obogotvorenje tvari, upotrebu i odnos prema tvari suprotno volji Božjoj, koja je – svetost i osvećenje tvorevine i nas kao stvorenih bića.
Ko voli svijet i ono što je u svijetu na neblagosloven način, tj. suprotno volji Božjoj, razara svetinju svijeta i postaje neprijatelj Bogu. Time osuđuje sebe i svijet na ništavilo, jer „svijet ovaj prolazi, a onaj koji čini volju Božju ostaje na vjekove“ (Hilandarski tipik, uvod.) U saglasiju, dakle, sa voljom Božjom je svetost i život svijeta i čovjeka; bez i van nje svijet i čovjek su plijen nasilja, prolaznosti, smrti i besmisla. Volja Božja je u stvari vječna ljubav Božja, na kojoj sve počiva. Prezir volje Božje je prezir i odbacivanje ljubavi, samoživo zatvaranje u sebe, čovjeka i preko njega svijeta. Zato je mržnja na svetost, mržnja na vječnu Ljubav, koja daje život, pa otuda neminovno – i negiranje života.
Svu svetosavsku filosofiju života možemo otkriti u tajni hljeba našeg svagdašnjeg i njegove svete (blagoslovene, blagodarne) ili proklete (nesvete, neblagoslovene) upotrebe. Hljeb (=svijet) je hrana za naš život. Kao takav on je javljanje Božje ljubavi prema nama i naše ljubavi prema bližnjima. Zato nam se i sam Bog preko njega otkrio kao Hljeb života. Hljeb, čovjek i svijet su bogojavni, otuda i mogućnost znanja iz prirode i ljudskog uma. Što je dublje osjećanje za volju Božju kao njihovu unutarnju svetost i besmrtnost, to je i sjaj i svjetlost istine koja iz njih zrači, jača. A najdublje što se u njima i kroz njih otkriva, jeste istina, veličanstvena i čudesna, da su oni dar Ljubavi i da za ljubav postoje. Prestaju li da budu dar Ljubavi i u službi ljubavi, postaju zagonetno i mučno ništa.
Iz ljubavi Bog „umnožava“ svijet, kao hljebove, i daje hranu svakoj tvari, u svoje vrijeme. Otimanje hljeba i svijeta od Boga, znak je dubinske samoživosti i otrovne bogomržnje, koja će se prije ili kasnije projaviti i u odnosu na ljude kao čovjekomržnja i u odnosu na druga bića u svijetu. A samoživost i mržnja, suprotne su smislu čovjeka i svijeta, predstavljaju skrnavljenje svetosti svijeta, kroz negiranje njega kao pečata i dara ljubavi, stvorenog i datog za blagodarno uzdarje Bogu i obdarivanje bližnjih.
Nije li čovjek, kao biće, zapečaćen istim tim pečatom i nosilac iste te svetosti, i to na još savršeniji način? Otuda lakomost za hljebom i pohlepa za stvarima, samoživost i gordo obogotvorenje sebe, rađaju neminovno, prije ili kasnije, u čovjeku, razorno i samorazarajuće trojstvo: bogoubistvo, bratoubistvo i samoubistvo. Obesvećeni svijet pak se pogružava u tamu preispodnju, postajući „tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj“ (Njegoš).
Eto, radi čega se Svetom Savi u tajni hljeba svagdašnjeg, otkriva tajna neba i zemlje, Boga i čovjeka, vremena i vječnosti. Jer naš svagdašnji hljeb je stvoren da postane naš nasušni (=nadsuštastveni) Hljeb; Hljeb života, djejstvom i prisustvom i prizivom na njega Duha Svetoga životvornoga. U hljebu, preko hljeba i njegovog lomljenja i razdjeljivanja i nepotrošivog jedenja, otkriva nam se i daje vječni Logos, kao Put, Istina i Život, kao Hljeb Života. Po riječi samoga Hrista, koju Sveti Sava preko „Hilandarskog obraznika“ ostavlja u životvorno nasljeđe svome potomstvu: „Koji jede tijelo moje i pije krv moju, u meni ostaje i ja u njemu“ (Jn. 6, 56) I opet: „Ako ne jedete tijelo moje i ne pijete krv moju, nemate života u sebi“ (Jn. 6, 53.) Ovome Sveti Sava dodaje i riječi Apostola, kao potvrdu: „Ko se prilepljuje Gospodu, jedno je tijelo“ (1 Kor. 6, 17), kao i obratno: „Koji sebe udaljuje od Tebe, poginuće“ (reče krotki David, Ps. 72, 27.)
U tajni ovog Hljeba, tj; u Svetom Pričešću, otkriva se ljudima Bog kao Otac i brat; u njemu se otkriva čovjek čovjeku kao brat i vječni sabrat. Otuda sve što je Sveti Sava gradio i stvarao oko Sv. Pričešća i za Sv. Pričešće je gradio i stvarao. Svi njegovi hramovi i spisi, sva njegova djela i riječi u službi su vječne Riječi Božje kao Hljeba života i njome osvećenog i osmišljenog svagdašnjeg hljeba i življenja. A cilj mu je „da bi smo svi bili jedno istomudrujući, isto pomišljajući, paseni i vođeni od jednog istog Pastira i kao jedna zlatna veriga vezani jedni za druge“, kako bi se „saudili u jedno Telo, pod jednom Glavom, po božanstvenom Pavlu, neimarstvom Duha (sr. Ef. 2, 20-22) „Hilandarski tipik“ gl. 17.) Bog koji postaje Hljeb nasušni, hljeb svagdašnji, koji se od prolazne hrane preobražava i pretvara i uzdiže u hranu koja daje život vječni, nerazorivo zajedništvo onih koji se oko toga hljeba okupljaju i njime hrane – to jedinstvo Boga i čovjeka, onostranog i ovostranog, Tvorca i tvari, svagdašnjeg življenja na nebesima, jedinoga Svetoga i onoga što Njime, Njegovim stvaralačkim djejstvom i promisliteljskim prisustvom postaje Svetinja, (tj. cjelina tvari) – to je suština vjere i opita i poruke i opredjeljenja Svetog Save. Na osnovu te vjere i opita, i on, kao i Apostol, neprestano poziva sva pokoljenja na svetost kao temelj i mjeru dostojanstva svega, osobito slovesnih bića: „Po Svecu koji vas je pozvao i vi budite sveti u svemu življenju“ (Petr. 1, 15-16).
To jedinstvo u vječnoj Ljubavi, za Ljubav i zajedništvo stvorenih bića, zahtijeva i priziva na jedinstvo duše i tijela, duha i materije, hrama kao tijela i sadržaja kao duše, božanskog i ljudskog stvaralačkog čina, zagovara saglasije, nerazorivost države i Crkve (po uzoru duše i tijela). Mogli bismo reći da je za Svetog Savu kao i za sve njemu slične svetitelje, zemlja po svom ustrojstvu i cilju ogledalo neba, nebo je izvor života i plodnosti zemlje. Zato on ne propovijeda bjekstvo od zemlje i hljeba i ovostrane stvarnosti, nego otkrivanje i ostvarivanje u zemlji, tijelu i hljebu Punoće života. I njegovo „bjekstvo“ iz svijeta potraga je za tom Punoćom, kao što je i njegovo vraćanje otadžbini, obasjavanje naroda svoga svjetlošću otkrivene Tajne. Za njega kao što su zemlja, tijelo i hljeb prijemčivi za nebesku rosu i svjetlost sunca, koja ih oplođuje i grije, tako su prijemčivi i za vječnu Svjetlost i toplotu Duha, za kvasac vječnoga života. Pa kao što njiva okamenjena, neprijemčiva za sunčanu toplotu i svjetlost ne može ploda donijeti, tako i ljudsko biće, i svijet u cjelini, zatvoreni u sebe same, samodovoljni, odvojeni od Duha živonosnog i vječnog Sunca, postaju neminovno potrkalište demona tame i plijen ništavila.
Sve ovo zna i otac Svetog Save, Stefan Nemanja. Zato i on, stvarajući svoju državu, svojim dvigom prema Svetoj Gori čini je otvorenom za nebo, oslobađajući državu i državotvornost od biološko-sociološke determinisanosti, samozatvorenosti i samodovoljnosti. Ali zato, s druge strane, i njegov sin, Sveti Sava silazi sa Svete Gore u tu istu državu, da bi njeno ustrojstvo i zemni hljeb osvijetlio nebeskim poretkom i Hljebom života koji silazi s Neba. Svetinja pak i svetost koje Sveti donosi zemlji, nije nešto tuđe u njoj: to je ono za čim ona čezne, na čemu i radi čega postoji, što joj je sabitno i srodno. Svetost je njen osnov i priziv, konačna mjera nje i svega što se zbiva na njoj, prvenstveno čovjeka i njegovog smisla. To je ono čime je i sam Svetitelj sebe osvetio i prosvetio, čime živi i radi čega živi.
Odrekne li mu se ili oduzme to – njega više nema, on ne postoji. Ili postoji kao varalica sebe i drugih.
Svetost je istovremeno i prosveta, prosvjećivanje vječnom Svjetlošću. Otuda je svetiteljstvo jedino istinsko prosvjetiteljstvo, a svetitelj, kao cjelovita ličnost preobražena i preporođena vječnim Znanjem i vječnoživom Istinom, – jedini istinski prosvjetitelj. Nije slučajno da su u slovenskim jezicima svetost i svjetlost, svetiteljstvo i prosvetiteljstvo, i jezički jednog korijena. Zato, zaista bez te vječne Svjetlosti u sebi, svijet i život prestaju da budu svetinja, ostavljeni prolaznosti i ništavnosti, prosvjeta i prosvjetiteljstvo, bez svetosti, kratkog su daha i još kraćih dometa, svedeni na plitku svjetlost prirode i uma, zarobljenih solipsizmom i okovanošću sobom.
Sveti Sava, dakle, utemeljen na ličnosti Bogočovjeka Hrista, taj hristoliki Svetitelj, sa svetošću kao mjerom ljudskog dostojanstva, – upravo kao takav, postao je sudbinska ličnost za srpski narod i njegovo istorijsko opredjeljenje. Po tome je on večno naš i vječno nov, ali istovremeno i vaseljenski univerzalni svečovjek. Kao takav on je doživljavan od srpskog naroda i priman kroz vjekove. Tek u novije vrijeme, ne bez uticaja novovjekovlja, počelo je da gubi njegovo prosvjetiteljstvo svoju ontološku i eshatološku ravan, svođeno na ravan evropskog prosvjetiteljstva moralističkog i tzv. „zdravorazumskog“ tipa. Na ono, što je za Svetog Savu samo jedna od dimenzija čovjekovog postojanja, i jedno od izvorišta znanja i prosvećenja. To je već bilo ono stvaranje Svetog Save „po svojoj slici i prilici“. naporedo s ovim, javilo se i utilitarno-nacionalističko tumačenje lika i uloge Svetog Save, naročito u prošlom i u ovom stoljeću. I jedno i drugo tumačenje je uprostilo, te time popularisalo lik Svetog Save, ali i suzilo njegovu vaseljensku svečovječnost, umanjivši njemu svojstvenu, blagodatnu dubinu i univerzalnost. Time je, nesumnjivo, učinjena nepravda Svetom Savi, a preko njega i samom njegovom narodu, na prvom mjestu njegovoj svetosavskoj sabornoj vjeri pravoslavnoj.
U tom preoblikovanju, da ne kažemo unakazivanju lika i djela Svetog Save išlo se i dalje. Došlo se čak i do pokušaja njegovog potiskivanja i brisanja iz narodnog pamćenja, naročito iz pamćenja mladih pokoljenja, pogotovo od rata do danas. U tome su najdalje otišli marksističko-materijalistički zagovornici „svetiteljstva“, tj. čovjekovog savršenstva, bez Boga i protiv Boga, prosvjete, bez i protiv svetosti, prosvjetiteljstva, bez i protiv svetiteljstva. Prosto je zdravoumski neobjašnjivo i zapanjujuće sistematsko poslijeratno ignorisanje, čak negiranje svetiteljstva Svetog Save i svetosti kao ideala i smisla njegovog prosvjetiteljstva. Od Svetog Save on je postao ponovo „Rastko Nemanjić“, dakle ono od čega se on odrekao već samim svojim mladalačkim bjekstvom u Svetu Goru! Taj negatorski odnos prema Svetom Savi, skriva, u stvari, negiranje cjelokupnog hrišćanskog predanja našeg naroda, kao i svetosavske filosofije života, kojom se srpski narod upisao u istorijski zrele i plodotvorne narode. A šta je za Svetog Savu čovjek bez Hrista Boga, prosvjeta bez svetosti, kultura bez kulta, ljudsko slovo bez vječnog Logosa, čovjekovo znanje bez Božje Premudrosti, zemlja bez neba, hljeb bez mogućnosti pretvaranja u Hljeb života, prosvjetiteljstvo bez svetiteljstva, ljudsko bratstvo bez vječnog Očinstva? – Šta drugo, ako ne jedno ogromno – ništa! Isto ono što je za njegovog duhovnog potomka „vreme zemno i sudbina ljudska“, a to znači – „dva obraza najviše ludosti“.
Krupna je i teška riječ, ali mora da se izgovori: u pritajenoj, svjesnoj ili nesvjesnoj mržnji na svetost i bjekstvu od svetosti i svetiteljstva Svetog Save, ima nečeg demonskog, satanizovanog, savoubilačkog, a time i samoubilačkog. Tužno je da tog i takvog, manje ili više pritajenog ili javnog bjekstva od Svetog Save, i nipodaštavanja njegovog svetiteljstva, a time i njegove cjelovite svečovječnosti i svečovječanske ličnosti, ima još uvijek u nama i među nama. To potvrđuje i nedavna odluka Prosvetnog saveta, tj. Ministarstva prosvete Srbije, kojom se Sveti Sava ponovo dijeli i cijepa na „sveca“ i „prosvetitelja“, kultnu ličnost i kulturnu ličnost, mitološku i istorijsku, pa jedna polovina, manja, Svetog Save je za škole, a druga – nije za škole. Decenijama izbačen iz škole, Sveti Sava pokušava opet da se u njih uvede, ali na mala vrata i stidljivo, i to ne on nego njegov spoljašnji privid, da ne kažemo, neka vrsta njegove karikature.
I opet pitanje: otkud to bjekstvo od njegove svetosti i pritajena mržnja na njegovo svetiteljstvo?
Očevidno, nije lako ići za Svetim Savom putem njegovim koji vodi u Život. Zato je bjekstvo i nipodaštavanje njegove svetosti objašnjivo i nojevskim skrivanjem u pijesak prosječnosti i prolaznosti; ali i kao bjekstvo od svog sopstvenog bogočovječnog vječnog dostojanstva i podvižničkog, svetosavskog napredovanja ka istinski boljem, koje ima jedan kraj – božanski beskraj. To bjekstvo i stalno izbjegavanje svetiteljstva, znak je i sljepila za istinsko ljudsko dostojanstvo, kao i znak duhovne pomračenosti.
Zato, pomolimo se Svetom ocu našem Savi, našem svenarodnom očinjem vidu: Povrati nam duši vid, jedini Svetovidu naš! Vrati dušu našu u Hristovu bogočovječnu čistotu! Svetinjom nas obnovi i svetošću prosveti i saberi! Svetitelju oče Savo, moli Hrista Boga za sve nas.
Amin!

Besjeda na Svetosavskoj akademiji,
27. januar 1991. u Sava Centru
(Stvaranje, 12, 1991)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *