Svaka episkopija je u izvjesnom smislu autokefalna
– Gospodine mitropolite, ovdje se, na Badnje veče, odigravao sa Vašom svečanošću, još jedan paralelan skup. Šta mislite o tome, što su badnjaci gorjeli i ispred Dvora a ne samo ispred Manastira?
– Tu, očigledno postoji jedan veliki nesporazum. U kontekstu s duhovnim buđenjem, koje je sada prisutno na ovim prostorima, javlja se i fenomen, da jedna grupa mladih ljudi koji su duhovno i gladni i žedni, pokušavaju da glad utole na neki svoj način. Nažalost, pojavljuju se i oni, teška je riječ, ali reći ću je, koji manipulišu o njihovom duhovnom glađu, a sami nijesu dovoljno upućeni u to šta je Crkva, kakvo je njeno ustrojstvo, njena misija, njen sadržaj i cilj.
– Da li je manipulacija, i tvrdnja, da je Crnogorska pravoslavna crkva do 1920. godine bila autokefalna?
– Prvo treba da se odgovori na pitanje: Šta je to autokefalna crkva. Pravoslavna crkva na ovim prostorima u drevnoj Zeti, kasnije Crnoj Gori, imala je svoje mjesto u okvirima Pećke patrijaršije. Kako se mijenjala sudbina Pećke patrijaršije, tako se mijenjala sudbina i stanje Crkve u Zeti odnosno u Crnoj Gori. Sve istorijske promjene uticale su i na nju.
Prije svega, treba reći da je po pravoslavnoj eklisiologiji, svaka episkopija, u izvjesnom smislu autokefalna, šta znači da posjeduje punoću blagodatnog i organizacionog života. Jednoj pravoslavnoj episkopiji ništa ne može da doda niti da oduzme druga episkopija. Po drevnoj izreci, jednog od velikih hrišćanskih bogoslova Kiprijana Kartaginskog, tamo gdje je episkop sa svojim prezviterima (sveštenstvom) i narodom, tamo je punoća Katoličanske-saborne, Pravoslavne crkve.
Prema tome, od pamtivijeka, tj. od osnivanja Zetske episkopije, koja je kasnije postala mitropolija, pa do najnovijih vremena, Crkva je na ovom tlu imala punoću svoga života. Druge mitropolije ili episkopije, samo mogu da dodaju svoju ljubav i zajedništvo u istoj vjeri, tajnama i životu ovoj mitropoliji. U svezi te ljubavi, sastoji se i punoća Crkve i njenog života. Preko sveze te ljubavi, objedinjuju se međusobno pomjesne Crkve, episkopije, a preko njih se objedinjuju pokrajine, narodi, države. Oni se ne objedinjuju samo u okviru jednog naroda. Uostalom, misija Crkve nije partikularna već univerzalna. Svako svođenje Crkve na bilo kakav partikularizam, znači negiranje njenog bića, njenog sadržaja i misije.
– Znači li to da je Crkva ipak imala autokefalnost u Crnoj Gori?
– Crkva je u Crnoj Gori imala tu punoću blagodatnog života kao i saka druga episkopija ali je kroz vjekove, živjela u zajedništvu i u okvirima pećke patrijaršije. No ne samo u novije vrijeme, već i ranije, obzirom i na položaj Zete, kao jedne od ključnih srpskih zemalja, ona je uživala i poseban ugled među episkopijama Pećkog trona, najprije stoga što je jedna od prvih Episkopija koje je osnovao Sveti Sava.
U doba turskih osvajanja, Crnogorsko-primorska mitropolija bila je nosilac jedinstva i srpskog naroda i Pećke patrijaršije, koja je tada bila ugrožena, naročito poslije velikih seoba krajem XVII i početkom XVIII vijeka. Obzirom na neredovno stanje u Pećkoj patrijaršiji od kraja XVII vijeka ova Mitropolija imala je svoj samosvojni život, u duhu izvorne „autokefalnosti, “ odnosno autonomnosti, svojstvene svakoj pravoslavnoj episkopiji.
Međutim, Crnogorsko-primorska mitropolija, bez obzira na etnarsku ulogu Mitropolita u doba Petrovića uvijek je sebe smatrala organski povezanom s Pećkom patrijaršijom, i ne samo to, već i čuvarem Pećkog trona. Tako su se, uostalom, i nazivali mitropoliti cetinjski, kao na primjer mitropolit Danilo, mitropolit Sava, Vasilije, da ne govorimo o Svetom Petru i Petru II Petroviću Njegošu, sve do Mitrofana Bana.
Nijedan od njih nije sebe, nikada ni za trenutak odvajao, od zajedništva episkopija u okvirima iz Pećke patrijaršije.
Oblikujući državu Crne Gore i Brda, kralj Nikola je stvorio Ustav Crnogorske mitropolije (1904), u kome se ona naziva Autokefalnom Crnogorskom mitropolijom, pa sad oni, koji zagovaraju partikularizam Crnogorske crkve, pozivaju se na to.
Jedno je istorijski sigurno: Cetinjska mitropolija niti je kad tražila niti dobila status autokefalnosti u uobičajenom smislu riječi. Sama činjenica da su svi njeni mitropoliti rukopolagani na strani dovoljna je potvrda za to. Jer, prvi preduslov autokefalnosti je postojanje ujednoj oblasti najmanje 23 episkopa koji će rukopolagati svoje nasljednike. Jedan mitropolit može biti autonoman pod određenim uslovima, ali nikada autokefalan u pravom smislu riječi. To je bio slučaj sa Cetinjskim Mitropolitom, naravno, poslije ukidanja Pećke patrijaršije (1776). Međutim, čim su se istorijske prilike normalizovale (1920) i Cetinjska Mitropolija, sa drugim autonomnim jedinicama, vratila se zajedništvu Pećke Patrijaršije.
– Mnogi pitanje Crkve povezuju sa pitanjem nacije. Pristalice Samostalne crnogorske crkve, između ostalog provlače argument da je ovdje nemoguće krstiti se kao Crnogorac?
– I to je ishitreno i izmišljeno pitanje. To je pokazatelj duhovne opustošenosti čitavih poslijeratnih pokoljenja, a s opustošenim dušama se lako manipuliše. Crkva je prizvana da ide i „krštava sve narode u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“, prizvana je da od svih naroda zemaljskih stvara jedan – Božiji Narod, rod izabranih, carsko sveštenstvo. Odnosno, viša dimenzija u hrišćanstvu jeste upravo ta pripadnost crkvi kao takvoj, a član Crkve se postaje preko vjere u Hrista kao Boga i Spasitelja. Mi se u „Hrista krštavamo“ i „oblačimo“ a ne u bilo kakvu nacionalnost. Nacionalnost je tu potpuno irelevantna.
Primarni identitet onoga koji se krštava je to što on postaje hrišćanin. Preko tog svog postojanja hrišćaninom on i zadobija svoju izvornu ljudsku prirodu. A otkrivajući i zadobijajući svoju izvornu ljudsku prirodu, on sebe (doživljava kao brata) svakom ljudskom biću, bez obzira kom jeziku ili narodu, to biće pripada.
Dakle, cilj crkve nije da razdvaja, već da sjedinjuje i da od bezbroj ljudi i naroda, napravi jednog Čovjeka i jedan narod na zemlji. Ako to zaboravimo, onda mi ne znamo šta je Crkva, pretvaramo je u idol ili fetiš, ideološki ili nacionalni, svejedno je.
– A možemo li reći, da se s ovim pitanjima koja se postavljaju u Crnoj Gori, nagovještava ono što se u Makedoniji dogodilo, kada se Makedonska pravoslavna crkva odvojila od SPC?
– Ono što se zbilo u Makedoniji, zbilo se potpuno nenormalno – i duhovno i crkveno nezdravo. To u istoriji nije upamćeno, da jedan ateistički sistem i ideologija, stvaraju Crkvu. Istinski crkveni ljudi nikada nijesu bili za to. za takvo razdvajanje crkvenog zajedništva, koje je ovdje postojalo vjekovima.
To što se dogodilo u Makedoniji, imalo je samo negativne posljedice, i u Makedoniji i šire, stvorilo je otvorenu mržnju, koja je i dan-danas izbija na površinu kod ljudi, koji su nažalost, duhovno raslabljeni, opustošeni, koji i ne znaju šta je Crkva i koji je njen osnovni cilj i uloga.
Kratko rečeno nacionalni momenat nikad nije bio primaran za oblikovanje jedne Pomjesne crkve. Ono što je bitno kao razlog za oblikovanje Pomjesne crkve, jeste pronalaženje boljeg puta i načina da se Hristova poruka oprisutni u životu pojedinca i jednog naroda.
crkva koja ne stvara od mnogih – jednoga, nije Crkva. To je anticrkva. To je nekakva sekta. Sektaški princip je antijevanđelski, u bilo čije ime se prihvatao: bilo Boga, bilo nacije ili pojedinca.
Taj tip autokefalnosti, koji se u Crnoj Gori javlja u nečijim duhovno opustošenim Glavama, to obezboženo i razduhovljeno sektaštvo, ne pripada Crkvi, niti njenom istinskom duhu. To vodi nekoj demonskoj crkvi koja je antipod prave Crkve, njenog duha i sadržaja.
(Intervju, januar 1991)
