NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Okupimo se oko hljeba i vina

– Preosvećeni Vladiko, šta nam je najpreče raditi? Narod je odavno navikao svoje vladike, ili obratno, da čuje u teškim trenucima.
– Odgovor na to daje nam sam narod, kroz usta pjesnika. Najpreče nam je danas po narodnom pjesniku – vraćati dušu svoju u čistotu. Kada to kažem, pod tim podrazumijevam vraćanje cjelokupnog naroda njegovim duhovnim izvorištima. To je značajno, naročito u ovom trenutku duhovnog preslojavanja naroda i buđenja, posle pedesetogodišnjice njegovog raspeća. Jer su ovih 50 godina, po mnogo čemu, bile godine zagađenja narodne duše.
Na prvom mjestu, narodna duša je zagađena bezbožništvom. U narodu je ubijan Bog pedeset godina, a zna se da ubijati Boga znači ubijati čovjeka, ono što je najdublje u čovjeku. To potvrđuje narodna uzrečica, kad neko nekome kaže: „Ubiću Boga u tebi!“ Kroz narodnu mudrost izražena je najdublja filosofija života, kroz tu poslovicu je narodnim jezikom ukazano na veliku istinu, da je smrt Boga u čovjeku – smrt čovjeka u čovjeku. Te dvije tajne se uzajamno prožimaju od nastanka, jer kad god je ugroženo prisustvo Božije u nama, neminovno je ugrožena čovječnost. Dakle, zagađenost odatle počinje.
Karakteristično je za naše vrijeme, da je i ono ubijalo i sahranjivalo Boga. U jednom banatskom selu, skojevci su poslije rata sahranjivali Boga. To, možda, sada izgleda smiješno, ali u kontekstu vremena dobija stravične razmjere. Vrijeme je pokazalo da je sahranjivanje Boga bilo i sahranjivanje čovjeka.
– I u mnogim drugim oblastima ličnog i društvenog života došlo je do pomračenja…
– Prije svega narodna duša ispunjena je strahom. Dubinski psiholozi danas kažu, da je strah od osnovnih egzistencijalija ljudskog postojanja. Naše vrijeme je taj strah umnožilo i uvećalo do morbidnih razmjera. Naš narod je živeo u strahu od jednog modernog, perfidnog tipa tiranije. Osloboditi narodnu dušu od tog straha, veliki je podvig a zato treba vrijeme. Preko našeg naroda kao da je prešao uragan, i treba vremena da se narodna duša obnovi, osvježi. Pri tome treba otkriti prave vrijednosti, a one su upravo, vraćanje sveukupno narodne duše sabornom plamu. Čisto je ono čime je zakvašena sama ljudska priroda u svojoj izvornosti, čime je obnovljena priroda ovoga naroda kroz njegovo zasađivanje u duhovnom Raju, rukom Svetog Save.
Ovaj narod je osvećen tajnom Krštenja. Tajna Krštenja je tajna drugog života. Ovaj narod je, blagodareći tom osvećenju i svom svetosavsko-simeonovskom opredjeljenju, postao zreli narod još u 12 i 13 vijeku, i ušao u broj zrelih naroda na zemaljskoj kugli. Ta zrelost je osvjedočena Kosovskim zavjetom, ona je na Kosovu krvlju zapečaćena a kroz nju i to opredjeljenje za sve što je nebesko, što je vječno. Simeonovsko-savinska filosofija života, ukazuje na saglasje između crkve i države slično saglasju između duše i tijela. Ono što je tijelo za čovjeka, to je država za zajednicu jednog naroda; ono što je duša čovjeka, kao najveća dragocjenost svih svjetova, to je Crkva u tom tijelu. Nema zdravog i normalnog čovjeka bez psihofizičke uzajamnosti, nema ni zdravog života jednog naroda bez tog saglasja.
Simeon ne obogotvorava svoju državu, on to pokazuje svojim hodom prema Gori Atonskoj, svojim monašenjem. On je stvorio državu, postavio svoje međe i granice, obezbjedio krov svome narodu, ali on ne obogotvorava državu kao biološko-socijalnu veličinu. On je svestan da je to samo priprema za nešto mnogo dublje i savršenije. To ima svoj smisao i nije cilj samo sebi. Zato on ide prema Atonu, prema nebesima; njegovo opredjeljenje je za vječno i neprolazno, a državu koju je stvorio to je gnijezdo iz kojeg treba da se izlegu pilići, koji će okrilatiti i krenuti u umlje kroz svoje stvaralaštvo, kroz svoje duhovne vrijednosti, djelanje i graditeljstvo na širokom planu.
Sveti Sava, koji daruje dušu srpskom narodu, ne smatra da treba da ostane u nekim nepoznatim daljinama i visinama, samo za sebe, u svom monaškom tihovanju, on silazi s Atona u svoj narod i ovaploćuje u narodni živog, u vreme i prostor, u pokoljenja, ovaploćuje istinu vječnu i neprolaznu Hrista Boga. To je saglasje, to je dvig Simeonov prema vječnom, to je dvig Svetog Save, kojim se ovaploćuje ono što je vječno u svakodnevnom životu naroda, koji se preobražava u nešto, na čemu počiva duša i što utemeljuje saborno pamćenje ovoga naroda.
Prema tome, vraćati narodnu dušu čistoti, znači prvenstveno vraćati se toj prvobitnoj ravnoteži, na kojoj je sagrađeno sve što je sveto i čestito u istoriji ovog naroda.
– To znači vraćanje i onom divnom, iskonskom stidu, u kome je spasenje sveta.
– Znači i vraćanje hljebu i vinu; znači vraćanje svetom Pričešću, slavskom kolaču, ali ne u nekom prosto tradicionalnom smislu. Vraćanje tajni Pričešća hljebom i vinom, tijelu i krvlju Hristovom, znači vraćanje sebi samima – To je i prizov na susretanje sa drugim čovjekom kao svojim vječnim bratom i sabratom, priziv na susretanje s Bogom kao hljebom života. To je i učenje kako dijeliti hljeb bratski, kako se susresti u tajni vječne ljubavi koja ne traži svoje; ljubavi koja se žrtvuje u tom hljebu kojim se pričešćujemo. To je hljeb ljubavi koji se otkriva u nama, kroz kas, kao mjera našeg življenja.
U tom hljebu koji jest žrtveni hljeb, koji je prinos Bogu i naše uzdarje na božansku ljubav, nalazi se i najdublja i najsavršenija škola za stvaranje prave i istinske društvene klime i zajedništva.
Dokle su Srbi znali šta je Sveto Pričešće, dotle su znali šta je i bližnji, da je on brat, da je on svetilja nad svetinjama; dotle su znali šta je zajedništvo iz kojega se rađala moba, uzajamnost. Iz toga je nastao onaj izvorni, društveni živo g, koji je postepeno oblikovao srpski nacion, pretvorio ga u sabornu ličnost, onako kako mi doživljavamo nju danas, doživljavajući svoje saborno pamćenje.
Blagodareći tome, iznjedreni su tako divni graditeljski poduhvati kakvi su Dečani Pećka Patrijaršija… sva kaša duhovna kultura niče iz Svete čaše Pričešća. Sve naše svetinje, svi naši veliki hramovi, freske, sve je to, projekcija te tajne, iz koje sve izvire i njoj se vraća. Ali se i mi, zajedno, kroz nju vraćamo tome.
Dakle, vraćati dušu u čistotu, znači vraćati se svom izvornom ustrojstvu društvenog postojanja, izvornom jedinstvu, kojim je vjekovima prožimana duša ovog naroda. Blagodareći tom jedinstvu, oblikovanom u duši srpskog naroda u vrijeme nemanjićko i lazarevićko, narod je mogao i da opstane net stotina godina pod turskim ropstvom. Skupljao se oko Pričešća, oko manastira, koji su opštežiće. Vraćao se tom duhu opštežića, koji živi kroz vjekove u našim manastirima, koje se prenosilo i u život porodice. Porodica po svom ustrojstvu, bila je kao jedan manastir, gdje je otac imao istinsku ulogu domaćina, gdje su majka i djeca činila uzajamnost. To je prenošeno sa porodice na selo, tako je bio organizovan narodni život kroz vjekove, okupljan kao vijenac oko svetog Hrama. Ovo su samo neki od značajnih momenata, vezanih za Sveto Pričešće i njegovu društvenu ulogu.
Naravno, to podrazumijeva i obuhvata ono što je najsvetlije u čovjeku – vraćanje Pokajanju. Pokajanje znači preumljenje, mijenjanje uma, vraćanje smirenju, pred velikim tajnama, pred velikim odgovornostima, pred svijetom; bližnjima, svijest o nesavršenosti, svijest o našim padovima. Biti svjestan svoga pada, znači, biti spreman da ne ostaneš u svom padu, već da se digneš.
Kad imaš svjetiljku i svjetionike koji ti osvjetljavaju put, kad njih postaneš svjestan, onda u svjetlosti njihovoj vidiš sve one mrakove koji prožimaju tebe ili tvoju okolinu. Onda se jednostavno kaže: „Gospode, oprosti, vidim da nijesam na putu svojih otaca, daj da krenem ponovo, imam kuda, znam čiji sam i kuda treba da idem, znam šta mi valja raditi“. Pokajanje je i povratak uzajamnom praštanju. Nikada nije bila tolika potreba da jedni drugima praštamo kao danas, kako bi rekao naš divni pjesnik Matija Bećković – treba da poljubimo rane jedni drugima.
– Pravdati svoj greh je satansko…
– Da, ali i držati svoj grijeh neprestano pred sobom, znači biti svjestan svoga nesavršenstva i biti spreman da se vratiš svojoj čistoti, svom istinskom ljudskom dostojanstvu, jer čovjek nikada nije lijep i divan kao kad prašta bližnjemu svome. Mi smo zaboravili da praštamo, mi smo zaboravili da se pričešćujemo. Zato je ovih 50 godina cvjetala otrovna, bratoubilačka mržnja, izbila 1941., a traje do danas.
I dan-danas se slavi čin kada je Srbin ubio Srbina, to je proglašeno, maltene, kao najveći državni praznik. (7. juli u Srbiji). Protiv svake logike i pameti.
Povratak čistoti je i poziv Majke Jevrosime: „Bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogrešiti dušu!“ Osjećanje za grijeh je našao najdivnije što je u narodnoj duši zapretano. Buditi to osjećanje to je ogromna stvar.
Još jedan primjer poštovanja svetinje života. U naše vrijeme je čedomorstvo prihvaćeno kao „napredak“kao dostignuće modernog čovjeka, U suštini, tu se radi o bogotvorenju sebe samoga, o klanjanju sebi i svojim strastima, o žrtvovanju sebi drugoga, i to u vremenu kada se svi zaklinju u humanizam. Ako se milioni ljudskih bića, rođene ili još nerođene djece, ubijaju sebe radi – o kom humanizmu govorimo! Ljudska svetinja života je svetinja od začeća do smrti. Mi smo u jednom somnabulnom vremenu, u kome je grijeh ubiti dijete u tri godine, a nije grijeh ako se život gasi u mjesec dana?! To je pokazatelj nečeg šizofrenog u ljudima našeg vremena, svjedočanstvo pohota i sebičnost, postali vrhovno načelo života.
Kad sve sebi podredimo na individualnom planu, onda se to prenosi i na društveno ustrojstvo, ponašanje i život. Ideologija zvana brozomora je upravo na tom principu ponikla, iako se vječito zaklinjala na ljubav prema drugima. Ustvari, ona je obogotvorenje sebe samoga, čovjekoboštvo nezapamćeno u istoriji; na društvenom planu ono se projavljuje kao „stadnost“ proročki predviđena Dostojevskim.
– Preosvećeni, da li je takva ideologija izrodila i nedostatak savjesti, ponaosob, moralne kazne kod ljudi?
– Kada se ubija Bog u ljudima, ubija se i besmrtno dostojanstvo čovjekovo, vidovitost ljudske duše. Kada se ona pomrači, gubi se kriterij svoga dostojanstva i pravih vrijednosti. Onda bezvrijedno postaje vrijedno, gubi se osjećanje za moralne i duhovne vrijednosti.
Kada nema Boga, onda je sve dozvoljeno, kaže Dostojevski. Zato se moderni čovjek sve više tako i ponaša. Nije li maksima satanista, kraulijevaca – tvoja volja i želja, neka ti budu vrhovni zakop! To je Njegoš davno predosjetio, rekavši – „zakon mu je što mu srce žudi“. Mnogo toga što se kod nas događalo od 45 godine, počivalo je na tom satanizovanom „zakonu“.
Dakle ta relativizacija moralnih vrijednosti vodi relativizaciji samog ljudskog postojanja, svrhe postojanja jednog naroda. Zato smo mi, kao što reče jedan banatski paor – postali zbunjen narod.
Upravo je zbog tog neophodno i ovom narodu da vraća svoju čistotu, da se vraća svom vjekovnom opitu, svojim provjerenim vrijednostima, svojim provjerenim vođama. Nijesmo mi repa bez korijena!
Sjećam se kad moj pokojni otac reče: „Nemoj ti tako da radiš“, a ja odgovorih: „Kako onaj drugi, tamo, može?“ Otac reče: „Ma, može. on, ali ti ne možeš! Znaš li čiji si ti?“
Tada nijesam razumijevao taj savjet ali mi je sada potpuno jasan. Ne mogu ja, koji sam potomak Svetog Save i Simeona, Svetog Lazara Kosovskog, Svete Majke Angeline, Majke Jevrosime, Svetog Petra Cetinjskog – ne mogu ja da budem Nikogović, ne smijem da budem, jer postoji neko koji me vraća meni samome i služi kao mjera moga poštenja i dostojanstva.
Teško narodu koji nema svetaca!
Sreća je ovog naroda što ima riznice, bezcjen vrijednosti koje nosi kao svetilju u svom sabornom pamćenju. Kao što je nosio svoje mošti, svoje svete putire po svojim seobama, i kao što ih i danas nosi i prenosi na svih pet kontinenata.
– Preosvećeni, možda nam se nameće, u jedan nezgodan trenutak sveukupne zbunjenosti, još jedna deoba kod naroda strančarstvo. Ono po svojoj prirodi deli, pa su ljudi pristupili tome strastvenije, ne prezajući ni od krajnosti… Da li će, i koliko to može da izazove kontraefekat ako tako ostane?
– To je ozbiljno pitanje. Prije svega, mi smo ovdje podložni jednoumlju, koje je ugrozilo narodnu dušu, narodni život, spriječilo umnožavanje darova, kojima je Bog darivao ljude, ugrozilo je raznovrsnost, kojom se ljudi uzajamno bogate, takmičenje u dobrom; ugrozilo je zanatstvo, obezličilo narod, koji je vjekovima navikao da njeguje lično vezano za saborno. Tu je i vječiti problem – kako očuvati jedinstvo naroda, a u isto vrijeme njegovati svu raznolikost ljudskih talenata. Nema ni jednog istovjetnog lista na grani ili cvijeta u polju, sve ima svoju „ličnost“, a tim prije čovjek, koga je Bog obdario posebnim darovima.
Ovo vrijeme je bilo nedarovito! Gušilo je darove a time i obezličavalo zajednicu. Sjetite se „čopora“, kako ih naziva Dostojevski, još u prošlom vijeku, koji su dočekivali Broza, sa njegovih faraonskih putovanja po svijetu…
Sada, u ovom trenutku, hvala Bogu postoji mogućnost povratka toj raznolikosti, i u tom kontekstu se javljaju nove stranke. To je samo po sebi dobro, ali može da bude veoma opasno. U koliko to stranaštvo, kako ga nazivate, bude razaralo jedinstvo u ime partikularnog, ukoliko bude nametanje novih partijskih podjela (jedna nas je osakatila!) pa ako sad, ove nove, budu građene po uzoru na bivšu partiju, bezobzira kakvu ideju zastupale – onda mi nećemo daleko otići.
Zato je neophodno na prvom mjestu, da dođe do ozdravljenja društvenog života. Stranačko takmičenje treba da bude viteško, kao što je rečeno u poslanici Svetog Arhijerejskog sabora SPC; takmičenje za dobro, ne za sebe i za, vlast. Samo oni koji su spremni da istinski žrtvuju sebe za svoj narod – samo ti mogu da steknu istinsko narodno povjerenje. Vjekovima je samo takvima davano povjerenje.
Mi, u našoj istoriji, i nijesmo imali stranke, što ne treba gubiti iz vida. One su se kod nas pojavile tek u prošlom vijeku i to je bila posljedica našeg imitiranja zapadnoevropskog puta društvenog ustrojstva.
Ovaj narod ima svoj put kroz vjekove – saborno djelanje, uz poštovanje ličnosti pojedinca ili grupe kroz uzajamno bogaćenje. Narod se nije opredjeljivao za stranke ili stranačke vođe, opredjeljivao se za one koji su nudili sebe same za žrtvu na oltar svoga naroda. Dakle, za one, koji su se na djelu pokazali da ljube svoj narod. One koji su do posljednje kapi krvi bili spremni na žrtvu, one koji su najsposobniji, najdarovitiji. Njih je birao.
Karađorđe nije sebe nudio kao vođu ustanka, već odbijao govoreći: „Nemojte mene, ja sam prek čovek, pokajaćete se!“
– Čak je to tri puta rekao…
– Da, i to kod njega nije bila demagogija. On nije otkrivao svoje pozitivne strane, već ukazivao na one negativne. Međutim, rekli su mu: „Ne, takav nam i treba!“
To su pravi, istinski narodni voždi, koji su okupljali ono što je najvitalnije u narodu i nijesu ga dijelili. Zato su i mogli da naprave velike poduhvate i promjene u životu naroda. Takav je bio Sveti Petar Cetinjski, Arsenije III Čarnojević…
Narod se okupljao oko hljeba i vina, opet to ponavljam, zajednički lomio pogaču što ima izuzetno duboki simbolizam, okretao slavski kolač i cjelivao uz riječi: „Hristos među nama, jeste i biće!“
Dakle, na zajedništvu utemeljenom u tajnu žrtvene ljubavi, tj. u skrivenoj istini hljeba i vina, koji su žrtva i prinos, na žrtvi onih koji se bave narodnim poslovima, od pamtivijeka je građeno istinsko zajedništvo. Vraćati se tome, nama je danas neophodno.
Njegovanje raznolikosti i raznovrsnosti, ali nikad po cijenu žrtvovanja onoga što je bitno, suštinsko, onoga što ne može da bude ničemu žrtvovano. U novije vrijeme, stranke kao da su došle do samouvjerenja, da njima, njihovoj ideji, treba žrtvovati narod. One nijesu bile u službi naroda, već su narod ugonile u svoj kalup. To se događalo već u Kneževini Srbiji i u Vojvodini u prošlom vijeku, a onda i u međuratnom periodu u Jugoslaviji. Ovo je urodilo mnogim i otrovnim plodovima, koje mi i danas kusamo. To je naročito slučaj komunističke stranke, koja je svojim interesima podredila sudbinu naroda, svojim bezumnim zamislima žrtvovala njegove vitalne interese. Primjer Kosova!
Komunisti su žrtvovali ognjište Srbije, ideju suludog internacionalizma bez ikakve veze sa istorijskom realnošću. I danas mi ne znamo šta da radimo na Kosovu, a to je posljedica toga. U normalnim državama, to je veleizdaja, zločin prema narodu.
Međutim, oni koji su to počinili, danas, kao neki tranvestiti, pokušavaju opet da se nametnu kao jedini nosioci spasenja.
Ukoliko Nova stranačka opredjeljenja ne budu očišćena od tog razbijačkog duha narodne duše – nećemo otići daleko. Naravno potrebno je da se koriste sva moderna dostignuća društvenog ustrojstva, ali ne po cijenu odricanja od svog sopstvenog iskustva.
Jednostavno, društveni život treba oblikovati kroz usvajanje svega onoga što je dobro u modernom svijetu ali uvijek provjeravajući to na svojim istorijskim iskustvima. Ako političke stranke ne „čine čašću“ po Apostolu većim svoje protivnike, ako se njihov odnos zasniva na blaćenju drugih, to nije dostojno čojstva, koje je takođe jedna od suštinskih dimenzija čistote ovoga naroda. Čojstvo znači štiti druge od sebe, a, to je mnogo dublje od junaštva. A mi, čak, ni u junaštvo nijesmo dosegli! Na takvom čojstvu počiva sudbina ovog naroda i time bi stranke trebalo da se hrane i nadahnjuju.
– Preosvećeni, iz mnoštva je potrebno da se utemelji jedinstvo. Ali naše deobe nas onemogućavaju. Jedna od tih je u Crkvi, jedna od najtragičnijih i najdubljih. Kad govorimo o tome, jedni kažu da se Crkva nije dobro držala, drugi, da je bilo mnogo uticaja sa strane, treći da je bila mučenička. Kakvo je Vaše mišljenje?
– Od svega toga, ako hoćemo iskreno i pošteno, ima pomalo istine. Obzirom da je ovo trenutak preispitivanja svega što smo uradili u posljednje vrijeme, neophodno je da i djelatnost Crkve bude preispitana u svijetlosti vjekovnog predanja Crkve. Crkva ima svoje saborno predanje, svoje mjere evanđelske, kriterije Sv. Otaca. Jedino je Bog nepogrješiv. Crkva nosi u sebi sveti kvasac preobraženja, preporoda ljudske duše. Međutim mi koji joj pripadamo i mi smo ljudi ovoga svijeta, i mi nosimo svoje nedostatke, strahove, svoje nevolje. Zato je prirodno da se ne projavljuje uvijek kroz nas sve ono što jeste Crkva.
Nijesmo mi Crkva! Mi smo samo jedno od pokoljenja Crkve. Pri tome svako poklanjanje nešto učini. Negdje je vjerno izvornoj Crkvi, negdje omane. Naša crkvena pokoljenja su, zaista po mnogo čemu pokoljenja – mučenička.
Kad se bude pisala istorija ovog perioda naše Crkve, biće to jedan od svijetlih perioda u njenom životu, počevši od 1941. do 1990. godine. Mnogi će iz našeg vremena ući u imenik svetih mučenika. I već ulaze: Novomučenici Jadovinski, Jasenovački, Glinski; Novomučenik Petar Sarajevski, Novomučenik Sava Gornjokarlovački, Platon Banjalučki; Novomučenik Joanikije mitropolit Crnogorsko-primorski, Novomučenik Varnava Nastić – jedna izuzetna ličnost, koja je kao munja bljesnula na nebu Srpske Crkve.
Kad se bude pisala buduća istorija Srpske Crkve, mi koji nešto mislimo da značimo u ovom vremenu – bićemo zaboravljeni – a biće zapamćen taj prezreni, ponekad i za suludnog smatrano Varnava Nastić. Pominjem samo neke. Ima još mnogo sveštenika, monaha, vjernika, koji nisu priklonili koljena lažnim bogovima.
Ponekad nam se čini da se sve pokolebalo, pa i Crkva da je služila ovozemaljskim bogovima. Jeste, bilo je mnogih koji su pali, koji su prinosili kad zlatnom teletu. I dan-danas ima takvih. Ali naporedno sa njima, postoji divni Sabor tih svetih duša, koje predstavljaju žetve Gospodnje u ovom narodu, koje će biti naše opravdanje pred Bogom budućim pokoljenjima.
Međutim, s druge strane, Crkva u vihoru onog vremena, platila je danak tom vremenu. Vlastodršci su koristili nemoći i slabosti, strahove ljudi u Crkvi. Prvo su pokušali, pa su donekle i uspjeli, da razdvoje episkopat od sveštenstva, nasilno, stvorili su svešteničko udruženje, koje je služilo kao trojanski konj za slabljenje Crkve, njeno sabijanje u geto, za ovih godina. Jedna grupa sveštenika-šićardžija, mnogo je doprinijela, da preko njih vlastodršci natjeraju i udruženje veliki broj drugih sveštenika, koji intimno nijesu bili za to, ali su poslužili kao glasačka mašina, da država preko njih ucenjuje Crkvu, i onda uvjerava kako između države i Crkve postoje dobri odnosi.
To se odrazilo i na način izbora patrijarha, od pedesetih godina naovamo, država je vršila pritisak i nametala svoje izabranike. To su činjenice. Država je koristila sva moguća sredstva da ugrozi Crkvu, da je odvoji od naroda, inteligencije. Inteligencija se tek nekoliko posljednjih godina vraća Crkvi. I inteligencija je Crkva, nije Crkva samo episkop i sveštenik, kad govorimo o Crkvi, i sam narod je Crkva.
Dakle, sve je to jedna velika drama koja se odigravala na biću ovog naroda, na biću Crkve. Pored ostalih dioba, i bratoubilački rat dosta je doprinio diobi Crkve. Danas imamo ono što imamo – tu našu nesreću – diobe u Crkvi, tzv. američki raskol.
Sada je trenutak, da svi, koliko nas ima, jer svi smo mi Crkva, svi koji su kršteni i koji u sebi nose to svetosavsko opredjeljenje, uporno sve snage na svim poljima, pa i napolju tog raskola, da se vratimo sebi samima, odnosno tom jedinstvu. Vremena su veoma teška, i ako nas kao narod i kao Crkvu, ne može Kosovo da opameti, ako nas ne opamećuje ovo što se sada zbiva, onda nam nema spasa, onda nas pišta ne može da opameti.
Ovo je doba teških vremena, a vidjećemo da li je i vrijeme malih ili velikih ljudi. Velika vremena hoće i velike ljude; činjenica je da u teškom vremenu mogu biti i mali ljudi: to važi za sve nas, za Crkvu, za Akademiju, za mnoge institucije. Profesor našeg fakulteta Radoslav Grujić je govorio – „ni težih vremena ni manjih ljudi!“
Daj Bože da ova vremena iznjedre iz sebe ljude prema sebi!
– I to je jedna od najtragičnijih posledica, kako rekoste, bolesti zvane brozomora
– Mi nemamo čovjeka… Pobijeni su i uništeni najbolji ljudi od ’41. pa naovamo. U međusobici, ubijeni su radi zadobijanja vlasti i zadovoljenja svojih ideja. Nije lako oblikovati nove ljude, treba vremena da oni stasaju. Mnogo polažem u naša mlada pokoljenja, koja su daleko slobodnija od te vrste zagađenosti, preopterećenja; koje će znati kuda i kako; koje će ponovo preuzeti pupu odgovornost za budućnost svoga naroda i svoje Crkve.
– Preosvećeni, gde treba da je usmerena naša pažnja, kada se govori o sudbini našeg naroda?
– Crkva i narod su na istorijskoj prekretnici; sve što se zbiva na to ukazuje. Zato, nije svejedno, kojim ćemo putem krenuti. Od toga kojim putem krenemo, zavisiće život i sudbina čitavih pokoljenja.
Mi smo svoj narodni brod vezali već 70 godina za jednu državu, koja se pokazala kao naša najtragičnija zabluda. Otvoreno da kažem Bog je Srpskom narodu dao šansu, koja se da je jednom u hiljadu godina. Ta šansa se ukazala 1918. godine. Srpski narod je, da ne kažem u svojoj naivnosti, već zanijetosti, kao što i priliči velikim zamašama, usvojio južnoslovensku državu, prihvatio je kao mjesto gdje će naći sebe. Vrijeme je pokazalo da je on time sebe ugrozio, bio prinuđen da zbog tog žrtvuje ono što ne smije ničemu da bude žrtvovano – duhovni identitet, svoja saborna predanja, pismo, živote. Sve je žrtvovao, ne bi li očuvao to zašta se žrtvovao.
Zauzvrat smo imali Jasenovce, Jadovna… svoje najveće gradove pod zemljom, svoje najveće ujamljene hramove. Oni su nova vrsta katakombi i pokazatelj povratka ovog naroda katakombama, što znači moštima, što znači dubinama, jer preko moštiju i takvih katakombi, narod doživljava svoje Raspeće, a kroz njega i mogućnost Vaskrsenja.
Doživjevši sve to, bilo bi potpuno blisko pameti da ovaj narod i sve zdrave sile u njemu, poslije tog iskustva, uz poštovanje svih, vrate se izgradnji svoga doma, svoje države, ujedinjenju svih srpskih zemalja, ono što je još Pašić nazirao kao potrebu, pa se u poslednjem trenutku pokolebao. Nažalost, da je onda ostvarena njegova zamisao, mnogo manje zla i krvi bi bilo na ovim prostorima. Na mudar način tome bi trebalo dati zamaha, ada se pri tome niko ne ugrozi. Da bi se to i ostvarilo, neophodno je da se brod narodnog bića, u svim svojim pojavama i oblastima, pred svoje otvorenosti za modernu evropsku civilizaciju, usmjeri svojim izvorištima.
– Koji su to naši prirodni prostori?
– To je Istok, to je Pravoslavlje, to je pravoslavna Grčka, pravoslavna Bugarska, Rumunija, Rusija, koja se danas budi. To je naše istorijsko mjesto, tu smo mi iznjedreni, za to smo mi svim svojim bićem vezani, nezavisno od ekonomskih teškoća mnogih pravoslavnih zemalja, što smatram prolaznim.
Duhovno nasljeđe i čistota o kojoj smo govorili, jesu one niti koje nas čine srodnim i dubinski povezanim s tim narodima. Primivši Evanđelije s Istoka, primivši jerusalimsko-sofijsku filosofiju života, kao temelj svog zemaljskog bivstvovanja i vječnog opredjeljenja, postali smo jedno i upućeni jedni na druge.
To je ono jedinstvo ostvareno jednom za svagda, u svetoj Čaši, u svetom putiru. Mi smo jednom zasvagda sabrani oko hljeba života, oko Svetog Pričešća, i to je najdublji kriterij i mjera zajedništva. Mi smo postali jedno, u onome što je vječno i ne, prolazno.
Nažalost, u novije vrijeme, u svojoj naivnosti koja nas je odvela klanjanju „zlatnim teladima“ evropske civilizacije, mi smo se odrekli tog najsvetijeg nasljeđa i najdublje ostvarenog jedinstva na ovim prostorima. Mi se tome moramo vraćati.
Iznalazeći puteve vraćanja tim prostorima i vrijednostima, ostvarujemo ideju velikog Karađorđa. On je bio seljak, nije mu bila zbunjena pamet, pa da podlegne tuđim idejama i ideologijama, kao što se to kasnije dogodilo Svetozaru Markoviću i Dimitriju Tucoviću i njihovim trabantima, pomućene pameti pomodnim evropskim „znanjem“.
Neophodno je da se vratimo karađorđevskom uvidu u našu sudbinu, kao našem zvanju našem prizvanju, našem izbranju.
Ovaj narod, postavljen ovdje gdje je, ima svoje izbranje, svoj smisao, i on nije ovdje samo sebe radi. On je ovdje i drugih radi.
I upravo stoga, on mora da se vrati sebi samome, da bi onda bio i sebi i drugima na blagoslov!

(Pogledi, oktobar-novembar 1990)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *