NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

Vraćanje duše u čistotu – besjede, razgovori, pogledi

„Zli dusi“ – okupirali Crnu Goru

– Preosvećeni, ovaj razgovor počeli bismo jednim preciznim pitanjem: gdje je, u ovom trenutku, mjesto u našem društvu Srpske pravoslavne crkve? Nakon poslijeratnog šoka, koji je doživjela, je li sada, nakon tokova demokratizacije, u stanju da odigra ulogu za koju sama misli da je ima, a koja i jeste njen zadatak, potekao iz samih njenih načela?
– „Gdje je, u ovom trenutku, mjesto u društvu Srpske pravoslavne crkve“? To je jedno kompleksno pitanje, ali veoma važno. Kratko rečeno, njeno mjesto je ondje, gdje je ona bila od. pamtivijeka. Crkva je, po svojoj prirodi, “ prizvana da bude kvasac, duhovni kvasac svakog mjesta na kome je prisutna. A zna se kakva je uloga kvasca. On preobražava tijesto, daje mu novu snagu, čini hljeb zdravim i ukusnim. Tako je i Crkva-kvasac u kopanji ljudskog bića, u kopanji ljudske zajednice, a cilj joj je da iz osnova preobražava, preporađa ljudsku prirodu, način ljudskog življenja, ne samo ličnog već i zajedničkog. Crkva je po svojoj prirodi usmjerena na ličnost, na preporod, preobražaj Ljudske ličnosti, ali istovremeno i na preobražaj ljudske zajednice, svake zajednice u kojoj je ona prisutna.
U tom smislu, a u kontekstu ovih novijih promjena u našem društvu, uloga Crkve je upravo da vrati narodu njegovu izgubljenu ravnotežu, ravnotežu koja je poremećena svim ovim što se događalo s narodom na ovim prostorima, naročito posljednjih pedeset godina. A to znači: vraćanje sabornom pamćenju, vraćanje naravi i načinu življenja, vraćanje duhovnim tkanjima i moralnim vrijednostima, koje su ugrožene danas više nego ikad. Ujedno, to znači i otkrovenje dubljeg smisla našeg postojanja ovdje, na zemlji, jer prinudna ateizacija, koja je trajala posljednjih 45 godina, ugrozila je osjećanje za dublji smisao ljudskog postojanja, a samim tim, ugrozila je i narav ljudsku, ugrozila je sve ono što nazivamo moralom, ponašanjem elementarnim ljudskim, koje se ovdje vjekovima oblikovalo pod uticajem Crkve. Cilj novih ideologija upravo je i bio da se razori to iskonsko duhovno tkanje, da bi onda mogao da se stvara nekakav novi, nepostojeći čovjek, a vidjeli smo, ustvari, ko je i kakav takav čovjek!
Narod je davno rekao: „Ko izgubi strah od Boga, on izgubi stid od ljudi!“ To je najdublja istina, koja nije samo neka teoretska maksima, nego je, očigledno, i životna realnost. Mi smo to sami doživjeli.
– Pravoslavna crkva u principu je narodna crkva. Da dije u vremenu oštrih ideologizacija, očitih ekonomskih i društvenih sukoba, u trenutku jake ofanzive drugih konfesija, SPC u stanju da se nosi s problemima koji iz svega toga proizilaze? Pitanje je takođe vrlo“praktično“ za Vašu Crkvu, ako se zna materijalna i organizaciona moć partnera s kojim razgovarate o brojnim pitanjima i problemima.
– Da, Crkva jeste narodna, samo što je pojam „narodna“ u Crkvi drugačiji od pojma naroda, kako se on u novije vrijeme, pod uticajem građanskih ideologija, razvio. Narod u Crkvi nije samo sociološka veličina, nego je to narod koji je sabran oko vječne svetinje. Taj narod je sabran oko hljeba i oko dijeljenja hljeba. Ali taj hljeb nije samo da se njime napuni, oprostite na izrazu, stomak. Taj hljeb je – hljeb života.
Rečeno je u Novom Zavjetu: ne živi čovjek samo od hljeba i o hljebu, nego i od svake riječi koja dolazi od Boga. A riječ koja je došla od Boga je vječni Logos božji, koji se otkrio kao hljeb života.
Čovjek je duhovno i tjelesno biće. Tijelo hoće svoju hranu, duša hoće svoju hranu. Ne može tjelesna hrana da zadovolji ljudsko srce i ljudsko biće, kao što opet, ne može duhovna hrana da nadomjesti potrebe ljudskog tijela. Potrebno je hraniti ijedno i drugo. Izgubljena ravnoteža, u naše novije vrijeme, koja se duboko odražava na naše postojanje, upravo je posljedica te izgubljene ravnoteže između duhovnog i materijalnog, duševnog i tjelesnog, na planu pojedinca kao ličnosti, a onda i na planu zajednice, kao i na planu ljudskog postojanja uopšte.
Prema tome, Crkva, kao narodna Crkva, priziva ne samo na ostajanje pri narodu onakav kakav on jeste, na rješavanju njegovih socijalnih pitanja, koja su, takođe, bitna, nego smatra i da to socijalno, društveno, mora da ima svoj dublji smisao, svoje značenje, kao što i čovjek mora da ga dobije. Tako će u svjetlosti tog dubljeg smisla, čovjek rješavati i svoje socijalno-društvene probleme, tj. sve ono što se odnosi na narod, kao na sociološko-biološku veličinu, koja ovdje postoji.
Naše vrijeme je bilo vrijeme ideologizacije, koja je upravo ugrozila taj dublji smisao ljudskog postojanja i otuda sad toliko tih protivrječnosti u nama, i toliko agresivnosti, jer nešto je nenormalno u našem osnovnom ritmu. Ima nešto tu što pritiska ljudsku svijest i savjest, nešto što se ispoljava na jedan neuravnotežen, da ne kažem neurotičan način.
Pravoslavna crkva ima ovoju metodiku, svoj program, koji nije od juče, provjeren iskustvom pokoljenja, vjekovima. Uvijek iznova ona priziva svaki narod, svaku zajednicu, počev od porodice kao zajednice – da se svakidašnji način življenja gleda pod prizmom vječnosti. Pravi čovjek uvijek iznova postavlja sebi ona, kako ih naziva Dostojevski „vječna prokleta pitanja“, bez kojih čovjek nije – čovjek; njegov hljeb nije blagosloven, a njegova zajednica nije istinska i prava zajednica.
Pravoslavlje sebe ne smatra konfesijom, niti čak religijom. Pravoslavlje je život, priziv, da čovjek živi saglasio ne samo svojoj prirodi, nego i svom prizvanju vječnom. Priroda je samo priprema za ono što čovjek treba da bude, kao što je kamen priprema za statuu. U svemu je zapretana neka duboka tajna, tajna koju treba otkriti. Čovjek je onakav kakav jeste samo mogućnost za nešto mnogo savršenije, mnogo uzvišenije. Ostane li pri onome što jeste, onda je on ostao kamen stanac pokraj puta, koji nije otkrio svoje značenje i svoj smisao. Kamenu će se oprostiti, jer očekuje slovesno biće da mu otkrije njegov smisao, ali čovjeku neće, jer je upravo on to slovesno biće, što je ovdje na Zemlju bačeno da bi otkrivalo i ostvarivalo svoj smisao i smisao svesvetija.
Čovjek je zenica vasione, biće „granično“ između svjetova, biće u kome se ogleda onostrano, i biće koje nosi u sebi ovostrano, ali i biće koje je sposobno da prevaziđe sebe sama, ne uništavajući sebe već upravo dajući sebi, onakvom kakvo jeste, pravi smisao i pravo značenje.
– Uvezi s prethodnim pitanjem, nameće se i upitnica: kako SPC gleda na prekrštavanje muslimana u katolike? Sa Srbima to je nekad rađeno silom, pod strane katoličke i muhamedanske vjere. Da li je politika, i na ovom planu, umiješala svoje prste?
– Svako nasilje je antibožno. Bilo da je koje vrste i nije od Boga. Bog silu ne voli, sila Boga ne moli! Nasilje je nešto što ponižava ljudsko biće. To važi za bilo kakvo nasilje, bilo da je učinjeno u ime čovjeka, bilo u ime ideologije, bilo u ime Boga. I ako hoćete, najtragičnije nasilje je upravo ono koje se vršilo u ime Boga. U prirodi vjere, pravoslavne vjere, izvorne, hrišćanske vjere, upravo je sloboda i priziv na slobodu.
Osnovno načelo Hristovo je: „Ko hoće da ide za mnom neka se odrekne sebe, neka uzme krst svoj i nek ide za mnom“. To“ko hoće“ – načelo je koje ni u ime koga ni u ime čega, ne može i ne smije biti pogaženo, ako je ono sam onaj koji traži da se ide za njim, a na to „za“ ima pravo, jer je tvorac, jer je put, istina i život. Ako on to postavlja kao načelo ljudima, on ga je prije Toga i samom sebi postavio kao načelo. To je načelo koje i njega samoga obavezuje, tako da kažem. Prema tome, svako uključivanje u Crkvu Božiju, ako nije zasnovano na slobodi, na slobodnom pristanku, jeste negiranje same te Crkve Božije i njenog smisla u ljudskom životu i ljudskoj istoriji. Tu slobodu u sebi ostvariti, tom slobodom drugog „odrediti“, to je nešto najteže što ovdje, na Zemlji, može da se postigne. Mi smo ljudi nekako brzoruki, htjeli bi to na brzinu da postignemo. Međutim, sloboda se ne zadobija tako lako, pogotovo ne na dušeku, što kažu, duvan pušeći. Sloboda hoće prolivanje krvi. Ima jedna divna poslovica koju ćete čuti od Svetogorskih monaha, i koja glasi: „Prolij duh, prolij krv, da bi primio Duha Svetoga!“
Sve velike stvari zahtijevaju i velike podvige, a najveći podvig je sticanje istinske slobode. Po mjeri moga oslobođenja od svega onoga što me porobilo, biću sposoban da i drugome darujem slobodu. Sloboda nije prirodna niti prosto građanska vrijednosti vrlina već jedna dublja veličina u kojoj je najdublji smisao ljudskog postojanja.
Dakle, zaista bilo je nasilja na ovim našim prostorima, pa i u ime religije. Niko od nas nije imun od tog nasilja. Međutim, postoje određeni sistemi, postoje čak, i određene religije, koje podlegnu toj ljudskoj inerciji da lako i olako pridobiju sebi pristalice, ili, što je još gore, da nasiljem pokušavaju da jednostavno utjeraju ljude u svoj tor, u svoj ovčarnik. Nažalost, od toga nije imun rimokatolicizam. Treba se sjetiti Dostojevskog i njegove „Braće Karamazovih“, njegovog velikog inkvizitora, koji je ukazao na ogromno iskušenje, kojemu je podleglo zapadno hrišćanstvo. Iskušenje, koje u mnogo čemu lebdi nad zapadnom civilizacijom i dan-danas. A svemu onom što je rođeno nasiljem u ime bilo koga i bilo čega, prije ili kasnije, tragovi smrde nečovještvom.
Pravoslavlje priziva na slobodu. Koliko ćemo mi tu slobodu da ostvarimo u svom sopstvenom životu, to od nas zavisi, ali u svakom slučaju, to je njegovo svojstvo najdragocjenije. Ono nikad nije dopustilo da se zatamni ta osnovna istina o čovjeku u ime kratkoročnih ciljeva. Mi kao ljudi. kao pojedinci u Pravoslavnoj crkvi, sklopi smo i možemo da podlegnemo tom istom iskušenju, ali Pravoslavna crkva se nikad ne odriče tog svog osnovnog stava.
– Vi ste duhovnik koji mnogo zna o vjernicima, na čijem čelu, odnedavno stojite. Dolazeći ovdje, kazali ste da je Vaš prvenstveni zadatak mir i mirenje. Ipak, nedavno ste izgovorili ove riječi; „Na Cetinju postoji jedna grupa ljudi, čiji je duh meni potpuno neshvatljiv. Takve ljude, iako sam rođen u Crnoj Gori, ne poznajem. Ne mogu da odgonetnem – ko su oni.“ Preosvećeni, stvarno, ko su oni po onome što već znate o njima?
– Onaj koji sluša liturgiju, tu centralnu službu božju, sabornu službu božju, u kojoj se otkriva ili ostvaruje sama tajna Crkve i oprisutnuje sve što Crkva posi, čuje česti priziv sa oltara: „Mir vam, mir svoj dajem nam.“ To je Jevanđelsko načelo vjekovno nažeće. To je program Crkve u svakom vremenu, svakom prostoru. Otuda i moj program, kao mitropolita jedne drevne mitropolije, koja predstavlja osovinu oko koje se okreće sudbina, kako drevne Zete, tako i novije Crne Gore, i ne može biti drugi od tog programa. To je prije svega program Boga živoga, Hrista Bogočovjeka. Zbog njega je on došao na svijet, ušao u maticu života, rođen od Duha Svetoga i Presvete Djeve, poživio sa nama, nas radi i našega spasenja radi, razapet, pogreben i stradao a vaskrsao treći dan i vaznio se na nebo.
Zbog toga će i doći, na kraju, da sudi živima i mrtvima, i carstvu Njegovom neće bič i kraja. A Njegov ulazak u svijet, upravo jeste bio čin pomirenja Boga i ljudi, uklanjanje pregrada između onostranog i ovostranog, između duha i materije, Boga i čovjeka, i unošenje mira, onog najdubljeg mira koji prevazilazi um, koji nije samo stanje mirovanja, već je i stanje najdublje harmonije i postojanja. Jer, Crkva je u svijetu, rekosmo, kvasac, kao istina postojanja, kao život, kao mjera postojanja. Svrha joj je: da taj mir ostvaruje, da ga razotkriva, da ga unosi u ljudsko srce, da ga unosi u prirodu, da ga unosi u Ljudsku zajednicu.
Ovdje, gdje mi živimo, na ovoj vjetrometini balkanskoj, u ovom kamenjaru crnogorskom, gdje su mnogi vjetrovi duvali, upravo nam to treba. Naročito nam to treba sada, poslije ovih nemirnih vremena, poslije zaumnih vremena, poslije velikih potresa koji su poremetili naš život, naše postojanje, naše vjekovne mjere postojanja. Sve je potreseno u temeljima, da nijesmo ni svjesni kakva je to atomska bomba pala na biće ovog naroda i koliko je ono ugroženo, do svog najdubljeg nukleuma. Kao što kaže naš pjesnik – gdje je nekad brat brata ubio i sad zemlja na nemir i na oduvu diše.
Ništa tako duboko ne uznemiri ljudsku svijest i savjest i to dugoročno, koliko prolivena bratska krv; nemirne su duše, nemirne kosti u zemlji; nemirni smo i mi koji živimo na zemlji, jer nosimo taj isti nemir, potreseni bratoubistvom. Da ne govorim o onim drugim našim nemirima.
Brat ne može nikome i ničemu da bude žrtvovan. Ni zemlja, ni nebo, ni ideja, ni ideologija, ni Bog, koji je tvorac neba i zemlje, ne može da bude dovoljan razlog da ubijem brata svoga! A nažalost, to se kod nas dogodilo, da su ideje, da su ljudske strasti, parče zemlje više, parče hljeba u ruci bratovljevoj ili neka opaka riječ, bili dovoljni da svoga brata žrtvujemo sebi i svojoj strasti. A ljudsko biće ne smije ničemu da bude žrtvovano.
Ima nekoliko osnovnih izvorišta mraka, pomračenja koja nosimo u sebi, kao pojedinci i kao zajednica. Ima nešto što čovjek naslijedi od spojih predaka, ima nešto što sam stekne u djetinjstvu, u sredini u kojoj živi; ima nešto što je s one strane ljudske pameti, nešto što je očigledno satansko, neka sila koja pokušava da ponizi ljudsko biće, da ga uništi; ona se manifestuje kroz samoubilačke ljudske težnje, ili ubilačke drugih ljudi. Dostojevski, naročito u njegovim „Zlim dusima“ o tome govori. Ovdje, u nama od svega toga ima ponešto. Nijesmo ni od jednoga ni od drugoga ni od trećega imuni, pogotovo ne u ovom vremenu u kome smo doživjeli na svojoj sopstvenoj koži ono što je Dostojevski proročki opisao u svojim „Zlim dusima.“ Dostojevski, pišući „Zle duhove“, uzima kao moto onaj događaj iz Jevanđelja, kada je Hristos iscijelio dvojicu bjesomučnika u zemlji Gadarinskoj, kad su demoni tražili od Njega da ih pusti, da idu od Njega u čopor svinja, jer i satana hoće društvo, pa su demoni ušli u čopor svinja.
Dostojevski proročki opisuje sudbinu modernog svijeta, moderne Evrope. Dakle, kao što su demoni ušli u čopor svinja, tako je demonsko neko sjeme posijano u ljude našeg doba. Demonska neka razorna, destruktivna sila, izmanipulisala je ljudsku svijest i savjest, da je čovjek na tlu Evrope u jednom trenutku izgubio ravnotežu, poremetio se i došao u stanje da žrtvuje milione ljudskih bića radi nekih svojih ideja. Prosto je neshvatljivo, da su zbog parčeta hljeba, zbog neke spoljašnje sreće, žrtvovani toliki milioni ljudi, realni, konkretni ljudi, zbog nekog budućeg, nepostojećeg čovjeka. Dase žrtvuje najdublji smisao postojanja nekom prolaznom uživanju čovjekovom na zemlji.
Sve se to sa nama dogodilo. To se dogodilo i ovdje, na ovom našem prostoru. Zli dusi su okupirali Crnu Goru! To samo slijepac ne vidi. Uselilo se u ljude neko opako zlo. Otada je bratovska ruka ubijala brata svoga, slijepa, misleći da je kamen a ne brat, kojeg mu je majka rodila. Onda je sin ubio oca. Toliko je primjera gdje su sinovi ubili, i to kakve, roditelje. Navedimo slučaj, klasični primjer Nikole Kovačevića, velikog junaka iz Balkanskih ratova, čestitog Grahovljanina. Pričaju: leži mrtav Nikola Kovačević. Nijesu mu, po narodnom običaju, ni usta zatvorili, pa mu jezik ispo, te će reći neko od njegovih najbližih (ne znam, možda baš sin): „Viđi kako je isplazio jezik, sluti drugome!“
To ne može da bude objašnjeno ni idejama ni ideologijama, ni ljudskim slabostima. To samo može da bude objašnjeno opsjednutošću, đavoimanošću, koja je zaposjela ljudsku svijest. A Satana neće nikad da podmetne male stvari, da obmane ljude, pogotovo velikim ljudima i velikim narodima demon uvijek podmeće najveća i najstrašnija iskušenja.
E, to je Satana podmetnuo Crnoj Gori, Crnogorcima, srpskom narodu, narodima evropskim; to je Satana podmetnuo svoj jadac. I zaista su se evropski narodi uhvatili u to kolo satanino. I šta se rodilo? Rodile su se gasne komore, jasenovci, jadovna, gulazi, jame, ne samo po Hrvatskoj i Hercegovini nego i jame po Crnoj Gori, pune naših otaca i naše braće, ubijene bratskom rukom – demonsko opako sjeme urodilo je svojim plodom.
Mirotvorac cetinjski, Sveti Petar je u svoje vrijeme, s ogromnom snagom svoje plemenitosti, svoje hrabrosti, svoje žrtvenosti, krstom časnim mirio i uspio da pomiri zavađena i zakrvljena, da ne kažemo, krvlju bratskom satanizovana, plemena.
Međutim, to zlo sjeme bratoubilaštva cije iskorijenjeno, već je to zlo sjeme urodilo još gorim plodovima u posljednjih pedeset godina. I u našem vremenu stvorio se jedan hibrid iz naslijeđenih naših zala i plemenskih strasti, formiran u vremenu u kojem smo živjeli i koje je bilo zatrovano opakom bolešću zvanom „brozomora“.
Eno, onih dana, vidjeli ste s praga Cetinjske svetinje, na Petrovdan, upućivan je mir svakoj duši i na Cetinju i u Crnoj Gori. I ne samo na Cetinju i u Crnoj Gori! On se upućuje vasioni, od atoma do sazvežđa, svakom ljudskom stvoru. Međutim, pojavili su se ljudi mržnjom i nemirom pomračene svijesti, koji taj mir ne primaju, koji ga gaze i kamenuju. Prvi put u istoriji ovog naroda, grupa Crnogoraca kamenuje Cetinjski manastir, ćivot Svetog Petra, kamenuje Sveto pričešće, kamenuje Žrtvu Hrista Boga, u stvari, kamenuje Ljubav Vječnu Neprolaznu.
Ko taj mir ne prima, taj ne spada u normalna ljudska bića. To samo može neko ko je ugrožen u nukleumu svoje svijesti i savjesti. Jedino nam prestaje da ponovimo Riječ Raspetog sa krsta: „Oprosti Bože, ne znaju šta čine!“ i da se Bogu pomolimo za njih.
Brozomora je, opet kažem, dublje ugrozila biće ovog naroda duhovno, duševno, etički, isto li tursko ropstvo i naslage godinama. Ako toga ne budemo svjesni, onda ništa ne znamo, niti ćemo naći pravi lijek za naše boljke i naše nevolje svakidašnje.
– Više imenovanje za mitropolita crnogorsko-primorskog i skenderijskog, već tada je, kod jednog broja „autohtonih Crnogoraca“ izazvalo oštro reagovanje. Čime to objašnjavate? Kako Vi komentarišete njihovo tvrđenje da ste čovjek zadatka u Crnoj Gori?
– Ja i jesam čovjek zadatka u Crnoj Gori! Samo što moj zadatak nije samo moj, već zadatak čitave Crne Gore! Ja sam tu samo jedan od nosilaca tog zadatka, obzirom na položaj koji posjedujem. Moja odgovornost je veća u smislu ostvarenja tog zadatka. Taj zadatak je potreba duhovnog preporoda Crne Gore, oslobođenje duše ovog naroda od zagađenosti svake vrste, prvenstveno od duhovne i društvene zagađenosti; vraćanje duše onog naroda u iskonsku čistotu; vraćanje duše onog naroda tamjanu, miomiru, svetinji, Svetom pričešću; vraćanje ovog naroda postu i Molitvi. Jer demonska sila je posijala svoje sjeme i ono je kod nas urodilo zlom, mržnjom, agresivnošću, bratoubilaštvom. Ta demonska sila može da bude izagnana, to nije moja riječ, to je riječ Boga Života – „Postom i molitvom“, mirenjem i praštanjem.
Post nam otkriva Svetilju hljeba i Svetinju brata, uči nas uzdržavanju od svakog zla, zle pomisli koja se rađa u ljudskom srcu, a onda i od svakog zlodjela, svake zle želje. U isto vrijeme nas uči uzdržavanju i od pretjeranog jela i pića, što veoma često porodi zlu želju i pretoči se u zlo djelo. Uči nas, takođe, i jednom čistijem i čestitijem, svetijem i savršenijem odnosu prema tvorevini oko nas.
Nije Bog stvorio tvorevinu samo da žderemo mi, ljudi, nije Bog stvorio tvorevinu za čovjekov stomak. Tvorevina ima svoj smisao i čovjek je tu kao car Tvorevine, da otkrije taj smisao a ne da ga ugrozi.
Mi danas govorimo o ekološkoj zagađenosti. Tačno. Ali, ko je taj što je ugrozio prirodu, ko je zatrovao Moraču, ko je zatrovao Skadarsko jezero; ko truje ribe, mora i jezera, ko truje vazduh i biljke kojima se hrani? Nije to nebo zatrovalo, nije zatrovao lav, nije to zmija zatrovala, jer njen otrov je toliki da joj služi samo za sopstvenu odbranu.
Čovjek je taj koji je sve zatrovao. On truje tvorevinu oko sebe i preko toga truje sebe samog, jer on je organski vezan za Tvorevinu.
Zatrovana duša truje sve oko sebe.
Moram da ispričam jedan događaj, za mene potresan, a u vezi je s mojim pokojnim ocem Ćirom. Ima neki crv pričao mi je, gdje god se on pojavi u njivi, livadi, uništi korov, a nikad neće da napadne plemenitu biljku. Međutim, primjetio sam, posljednjih godina radi sasvim obratno. Napada plemenite bilje: pšenicu, kukuruz, travu, dok korov pušta da raste. Ostalo sve uništi. Kako to da se objasni, pita me otac. Ne znam, kažem mu, a ti, šta misliš? Znaš, mi smo ljudi zatrovani, pa su i crni izgubili svoj red i svoj poredak, te i oni tumaraju ko i mi ljudi što tumaramo.
Kremansko proročanstvo takođe kaže kako će doći vrijeme da i cvijet izgubi svoj stid. Zna i biljka da osjeti ljudsku ljubav i ljudsku mržnju a kamoli čovjek.
Dakle, biljka osjeti otrov u sebi. Ne govori slučajno Apostol Pavle, izuzetna ličnost, Bogom nadahnuta, s dubokim iskustvom, „da i sama Tvorevina očekuje da se rode sinovi Božiji.“ Raduje se mačka, raduje se svaki cvijet, raduje se svako živo biće pravom čovjeku. Za dobrim čovjekom ode sav berićet, kaže poslovica.
Danas govorimo mnogo o ekološkom problemu. Postoji čak i neka stranka u Crnoj Gori, vrlo simpatična, koja traži da se Crna Gora proglasi za ekološku državu, jedina stranka u koju bi se upisao, bez dvoumljenja, samo, naravno, dajući dublji smisao ekologije. univerzalni, saborni smisao. Ne samo ekologija prirode, već prvenstveno ekologija duše. To nam sad treba.
Ekologija duše znači očistiti dušu, a čista duša će očistiti rijeku, zemlju. Prljave duše, prije ili kasnije, ponovo će zagaditi, zaprljati sve oko sebe. Prema tome, ja jesam za ekologiju, za ekološki pokret, i jesam da Crna Gora bude ekološka država, prva na svijetu, što joj i priliči. Ali ekologija u smislu punog i cjelokupnog, sabornog preobražaja i očišćenja ljudskog tijela i duše, i onda zemlje na kojoj živimo i koja nas hrani, i rijeka, i mora i svega drugog.
Zle misli i gadne želje, otrovne, rađaju se u ljudskom srcu, a iz njih nastaju opaka djela. Tek onda kada čovjek svoje srce očisti – Boga će vidjeti; vidjeće u svakom čovjeku brata svoga i vječnog sabrata; doživjeće i osjetiće svoju srodnost, ne samo s onima kojeg mu je majka rodila, već sa svim ljudskim bićima, ine samo s njima, već i sa svakim protonom, neutronom i atomom, i sa svakim stvorenjem zemlje i nebesa, vidljivim i nevidljivim.
Eto mog zadatka! Ja sam čovjek zadatka, i zato ne mogu da shvatim ljude, ma kako se oni zvali – pravi ili krivi Crnogorci, autohtoni ili doseljeni, koji misle da se može na mržnji, na razaranju sabornog, vjekovnog tkiva i predanja ovog naroda, graditi svoja sreća i sreća drugih, a u njihovim je rukama da li će ostati u toj zagađenosti, duhovnoj i duševnoj; a imaju dara od Boga za to, možda često više nego li neki drugi, da se vrate sebi „iz zemlje daleke“, da se vrate kroz to duhovno čišćenje na koje smo svi pozvani, a ne samo oni. Da se vrate istinskom predanju Zete, drevne zemlje, i Crne Gore, koja je njen produžetak; da se vrate i sebi i nama. Bez tog vraćanja jednih drugima, nema nam spasa!
– Oni koji se u Crnoj Gori zalažu za autokefalnost Pravoslavne Crkve polaze od“nekih“ činjenica. Koje su to činjenice, na čemu su zasnovane ikoji su podaci, kojima se, po Vašem mišljenju, razuvjeravaju. Uopšte, vidi li se, u dogledno vrijeme, rješenje ovog“ spora“, koji šteti miru u Crnoj Gori, iako se radi o marginalnoj grupi glasnijih zagovornika autokefalnosti. Uostalom, da li je autokefalnost Crkve stvar crkvene zajednice ili političkih stranaka?
– Koje činjenice? Znate, ima kod Hegela jedna izreka, kao odgovor na tvrdnju njegovog protivnika: “ Činjenice govore protiv Vas!“ A Hegel kaže: „Utoliko gore po činjenice!“
Tako i ovdje isto to važi. Ljudima koji misle da sve znaju, da im niko ne treba, da su opi sami sebi dovoljni, da su posrkali svu pamet ovoga svijeta, činjenice apsolutno ništa ne znače. Onima koji ne primaju činjenice, činjenice neće mnogo pomoći, jedini Bog može da im pomogne. To važi i za pitanje te tzv. autokefalnosti. Veliki Nikolaj Ohridski i Žički, najveća ličnost poslije Svetog Save u našem narodu, stalno je ponavljao rečenicu: „Ubi nas neznanje!“
Crkva je ukradena ovom narodu pedeset godina, jednostavno u njemu ubijana. Sada ljudi, koji ne znaju šta je Crkva, Ljudi čak koji u Boga ne vjeruju, traže „autokefalnu crkvu“, Ustvari razarajući iskonska tkanja pravoslavna, svetosavska, na ovim prostorima i izvornu crkvenost, takvi pokušavaju da stvore produžetak nesreće, deoba i svađa. Što nas prati ovdje odvajkada.
Nadati se treba u Boga, da će to proći, da će ozdraviti u cjelini naš duhovni organizam. Liči mi pomalo, ovo naše stanje u Crnoj Gori, a i šire od Crne Gore, na čir koji se provali, na boli i curi gnoj. Međutim, ima nade da se time očisti organizam i da vrati svoju izvornu zdravinu, pa da to mjesto na kome je bio čir, postane još jače, još zdravije. E, ja tako nekako doživljavam i pitanje tih „montenegrista“, crnolatinaša, autokefalista…
– Znamo Vaš stav o nacionalnom biću Crnogoraca. Šta mislite o državnosti Crne Gore, od Vas je to značajno da se čuje?
– Crna Gora je imala svoju samosvojnost od davnina, počev od Zetske države Sv. Jovana Vladimira, preko Voislavljevića, Nemanjića i Balšića do Crnojevića. Ta samosvojnost Zete, odnosno u novije vrijeme Crne Gore, dobila je nove svoje oblike u vrijeme Petrovića do 1918. godine. Ta samosvojnost Crne Gore pojavljuje se na razne načine. Crnogorci imaju svoj posebni etos, imaju svoje običaje, svoj specifičan mentalitet.
Crna Gora i ne samo Crna Gora, nego i šire sve srpske zemlje, imaju jedno svojstvo, možda jedinstveno u Evropi. To je simbioza, neka vrsta sinteze Istoka i Zapada. To se naročito vidi na tlu Crne Gore, to se pojavljuje i kroz jezik. U drugim krajevima naše zemlje nećete naći ime Lucija, a u Crnoj Gori hoćete. Ali ovdje ćete naći i ime Ikonija. Lucija dolazi iz Rima (Svjetlana), a Ikonija dolazi iz Carigrada. Preko ta dva imena (Lucija i Ikonija) možete da osjetite tu sintezu. To je vidljivo i u arhitekturi.
No, to je duga priča, ta sinteza, da ne dužimo, koja se odigravala ovdje gdje smo rođeni, i koja raduje moju dušu. Imate tu predanja duhovna, jerusalimsko-svetigorska carigradska, koja su naročito oplođavala ove prostore do četrnaestog i petnaestog vijeka, ali i imate i predanja benediktinska, latinskih otaca, otaca Zapada. Mi nemamo nikakvih razloga da se toga odričemo i da se odričemo onog pravoslavnog Zapada. Ne treba gubiti iz vida da je zapadno hrišćanstvo bilo pravoslavno do jedanaestog pa i do dvanaestog vijeka, baš u vremenu kada smo mi primali prva hrišćanska slova. To predanje, latinsko predanje, ono je za mene isto toliko značajno kao i ono svetogorsko Jerusalimsko, vizantijsko. Jer to je jedno isto predanje.
Recimo, Benediktinski manastir na Prevlaci, upravo taj manastir je, ne slučajno Sveti Sava izabrao za sjedište prve Zetske mitropolije. Dakle, ta čudesna sinteza, to je naše duhovno nasljeđe. Prema tome sve što hoće da bude istinski zdravo i dugovječno na onim prostorima, ono se temelji na toj duhovnoj sintezi. To je naša samosvojnost.
Ali to predanje slobodno ga nazovimo istočno-zapadno, vizantijsko-romejsko-slovensko predanje, naše ovdašnje, zetsko, crnogorsko-srpsko koje smo mi u svojoj krvi doživjeli i njime se oplodili, po svojoj prirodi je predanje koje sjedinjuje, koje objedinjuje, prije svega i na prvom mjestu, sve srpske zemlje. Kako će se to jedinstvo manifestovati na društveno-političkom planu to nije toliko važno, bitno je da se u njima čuva i obnovi to predanje a Pravoslavlje će nas naučiti kako i društveno da se organizujemo.
Tako je i sa pitanjem nas Crnogoraca, i naše državnosti. Kako će to pitanje biti riješeno među srpskim zemljama, to je pitanje dogovora. Međutim jedno je bitno: ta samosvojnost ne smije da bude ugrožena ni od pojedinaca ni od zajednice. Jedino je važio da mi kao Srpski narod, koji živi na onom prostorima i koji nosi u sebi to sabrano predanje Istoka i Zapada, da ga očupamo i obnovimo.
To je bitno ne samo radi nas, već je bitno i za cijelu Evropu.
– Koji su danas najpreči zadaci Vaše Mitropolije? Znamo da je dosta teško stanje dobrog dijela crkvenih objekata u našoj Republici; znamo za ugroženost mnogih kulturno-istorijskih dobara kao što takođe znamo da Pravoslavna crkva nije bogata. Kako uspjeti da se stanje poboljša i kakva je i kolika u svemu tome, obaveza države?
– Pa, eto, najpreči zadatak je, upravo, to buđenje vjere u narodu u Crnoj Gori, krštenje Crne Gore. Mnogo je nekrštenih, mnogo nedokrštenih, mnogo“poturica“. Najgore su one poturice koje ubijaju Boga u sebi i drugima, to je najopasnije. Poturi se takav pod satanski žrvanj, pa preko njega melje li melje, i ljude i ljudsko dostojanstvo, a onda je spreman i da kolje. To je golem posao za sve nas, ne samo za nas, ne samo za mene. Ja sam samo tu da podstičem braću Crnogorce u tom pravcu, ka ozdravljenju duše onog naroda, ka buđenju u njemu duha mirenja, duha praštanja.
Dokle smo znali za Crkvu, za Boga, dokle smo išli Svetom pričešću, mi smo znali da ne možeš ići da nosiš Bogu dare, bez uzajamnog praštanja, jer priziv Hristov biblijski kaže: „Nađi mir sa svojim bratom pa onda nosi dare u crkvu“. Nema vajde da nosiš dar u Crkvu, da tražiš oproštaj od Boga a da mrziš brata svoga, da kažeš: „Volim Boga koga ne vidim!“
Dok je bilo straha božijeg u ljudima i osjećanja za svetinju, jer u pričešću jedan hljeb jedemo, iz jedne čaše pijemo krvi Hristove, ta ista krv ide u vene svih nas – ostvarivali smo bratstvo dublje od biološkog, i krvio srodstvo dublje od materinskog. Ali, kad smo to zaboravili, onda smo izgubili sposobnost da hljeb svagdašnji dijelimo bratski, da živimo i da doživljavamo jedni druge kao braću.
Ono naše vrijeme je šizofreno, rascijepljeno, razdrobljeno. Tu rascijepljenost, razdrobljenost i mi nosimo u sebi. A čim je nosiš u sebi onda je prenosiš i na druge. Zato, zacjeljivanje rapa, objedinjavanje oko Svetog pričešća, Preko posta i molitve, preko ispovjesti, preko uzajamnog praštanja, preko buđenja tog duha praštanja u narodu – osnovni je zadatak Crkve, on je to bio i ostao. Nije lako oprostiti. Ali nikad čovjek nije tako uzvišen i čudesan i divan, nego kad oprosti. Što je povod za praštanje dublji i što je njegova pravednost veća, to je veće i njegovo dostojanstvo. Tako da oni koji oproste, čak i onima koji su im ubili najbliže, to su tek pravi ljudi, tek oni se upisuju u ljude.
Kad čovjek prašta, postaje kao Bog. Tad se kao Bog ponaša. Mi, međutim zaslijepljeni svojim samoljubljem i mržnjama i strastima, ponašamo se kao beslovesna bića. Što manje praštamo sličniji smo beslovesnim bićima, što piše praštamo sličniji smo Bogu. Što čovjek piše prašta, to se dublje pojavljuje bogolikost njegovog bića. Nužno je produbiti u Crnogorcima, koji imaju u sebi herojskog, junačkog, probuditi osjećanje da je junaštvo (kao što je shvatio naš umni i duboko etički Marko Miljanov pravo junaštvo, braniti druge od sebe.
Potrebno nam je buđenje za duhovna predanja. Za izvornu našu kulturu, koju moramo da obnovimo. Ljudi koji izgube svoju orijentaciju i gradove grade bez orijentira. Odvajkada je središte svakog ljudskog nasilja, grada, bio hram, a sad grade neke sandučare, spavaonice. Ne umiješ kuću da gradiš na pravi način jer ti duša nije sagrađena. Dušu nijesi sagradio a ona je prvi i osnovni dom. Onaj koji je dušu sagradio, koji je postigao ravnotežu, samo ta njegova unutrašnja arhitektura će da se manifestuje na zdrav i pravedan način u kamenu. Obnovljeno naše duhovno biće, naše nacionalno biće obnavlja naše kulturno biće, naše duhovne čudesne običaje, naše sabore. Ali ne sabore koji se sabore oko flaše!
Pazite koliko smo mi napredovali! Nekad smo se savijali oko hljeba, oko Svetog pričešća i sva naša zborovanja su tako nastala. Danas se savijamo oko flaše. Odatle potiču pomračeni mozgovi, pomračene savjesti. To je taj tzv. napredak koji smo ostvarili. Namjesto miomirnog tamjana, danas nam je cigara ono što nas kadi, što ustvari truje organizam i prazni džep.
Namjesto oko Knjige života, oko Svetog pisma skupili smo se oko raznih novina i časopisa. U njima, istina, ima dobrih i lijepih stvari, ali ako prelistaš sve što tu piše, koliko tu samo izbije i ima gnoja koji nosimo u sebi.
Ono što nosiš u duši to i pišeš. A ono što si napisao, to je sjeme koje si posijao, koje raste nezavisno od tebe, i koje truje, ili preobražava.
Dakle, mnogo nam treba, ne samo meni, kao mitropolitu, već svima nama. Svi smo mi u tom pogledu – mitropoliti. Neophodna nam je velika obnova hramova i cjelokupne kulture, ali prvenstveno obnova duša, kao vječnih božijih hramova i izvorišta svakog stvaralaštva.

„Pokret“, 24. jul 1991.

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *