SVETI MARKO EFESKI I FLORENTINSKA UNIJA
Opšti pregled izvora i literature o svetom Marku Efeskom.
IZVORI:
O izvorima za sastavljanje žitija svetog Marka Efeskog i izlaganja njegove borbe za Pravoslavlje detaljno se govori na početku našeg rada (glave 1 i 2). Zbog toga, da bismo izbegli ponavljanje, ovde ćemo se ograničiti samo njihovim opštim nabrajanjem, osim; jednog slučaja (zapravo, petog izvornika), koji ćemo u potpunooti navesti.
1. Dela svetog Marka koja se odnose na epohu Florentinske unije. U svom grčkom originalu ova dela nalaze se kod Minja: Patrologiae Cursusu Solmpletus. Series Graeca. Tom 160, col 529-533; 536-537; 1079-1104, a takođe i na pojedinim mestima, zajedno sa opovrgavanjima prolatinskog karaktera: col. 13-05; 111-204. Zatim, t 159, col. 1025-1089; t 131, col. Kapaktepa:11-33; 141-240. Kod A. Norova zajedno sa ruskim prevodom navedena je Okružna poslanica svetog Marka Efeskog i njegove besede na samrti u delu pod nazivom „Neobjavljena dela Marka Efeskog i Georgija Sholarija“, Pariz, 1859. Kod S. Lamprosa u prvom tomu „Παλοαολόγεια και Πελοπον¬νησιακά“ navodi se zasebne poslanice i besede na samrti svetog Marka, str. 1739. Zasebna dela svetog Marka Efeskog mogu se naći i u drugim grčkim izdanjima (o ovome vidi kod nas u predgovorima svakom pojedinačnom delu svetog Marka Efeskog). Sva ova dela sakupljena su i izdata, zajedno sa latinskim prevodom, kod monsinjora Luis Ptija u delu „Patrologia Orientalis“, t. 15 i 17. Sva ova dela svetog Marka Efeskog preveli smo na naš jezik i sada ih objavljujemo prvi put.
2. Sinaksar svetom Marku Efeskom, koji se nalazi zajedno sa službom svetom Marku Efeskom, a koje je napisao njegov brat nomofilaks đakon Jovan Evgenik. U potpunijem obliku ovaj sinaksar objavio je S. Petrides u „Revue de l’Orient chretien“, t. 15, str.97-107., Pariz, 1910. U kraćem obliku, zajedno sa službom svetom Marku Efeskom, objavio ga je monsinjor Luis Pti u „Studi Bizantini“,T. 2, str. 212217, Rim, 1927. U istom ovom tomu nalazi se zaseban kanon svetom Marku Efeskom i kratko pohvalno slovo koje je takođe sastavio Jovan Evgenik.
3. Sinaksar svetom Marku Efeskom, zajedno sa službom svetom Marku Efeskom, a koji je napisao Veliki Ritor Manuil.Ovaj sinaksar (zajedno sa službom) objavio je A. Papadopusol Keramevs u „Φιλολογικός Σΰλλογοσ Παρνασσός Έπετηρίς. Ετος“, Atina, 1902. Isti ovaj sinaksar u potpunosti čini deo knjige istog ovog Velikog Ritora Manuila koja nosi naslov: „Knjiga o Marku, svjatjejšem mitropolitu Efeskom, i o Florentinskoj uniji, i o Gemistu i Visarionu, sa opovrgavanjem njihovih bezbožnih dela“.Ovo delo, zajedno sa prevodom na ruski jezik, objavio je arhimandrit Arsenije (potonji episkop Novgorodski) u „HrišćanskojČitanci“ za 1886. godinu. Zajedno sa latinskim prevodom objavio ga je i monsinjor Luis Pti u sedamnaestom tomu „PatrologijeOrijentalis“.
4. Nadgrobna beseda svetom Marku Efeskom, sastavljena odstrane svetog Georgija (Genadija) Sholarija. Zajedno sa ruskim prevodom objavio ju je A. Norov u citiranom delu, stranica 68-89. U grčkom originalu nalazi se kod Lamprosa (citirano delo) i u sabranim delima svetog Genadija Sholarija u „Oeuvrescompletes de Gennade Scholarios“, Paris, 1928-1936.
5. Svedočanstvo arhiepiskopa rodoskog Andreja o svetom Marku Efeskom. Ovaj izvor (ako se ovako može nazvati) u tolikoj meri je nevažan da ga čak nismo ni naveli među onim izvorima o kojima govorimo na početku naše knjige. Međutim, s obzirom na činjenicu da je Andrej Rodoski bio čovek koji je dugo bio u kontaktu sa svetim Markom Efeskim i da je jedno vreme bio glavni njegov protivnik od strane Latina na Florentinskom saboru, prirodno se postavlja pitanje šta je mogao reći u svom svedočanstvu o svetom Marku i da li bi mogao da nam pruži bilo kakva vredna svedočanstva o ovom velikom borcu za Pravoslavlje. Međutim, čitalac neće naći ništa slično u pomenutom delu. Čak i sam naziv ovog dela, kao „svedočanstva“, teško da odgovara njegovom sadržaju, s obzirom na to da predstavlja samo kratak odlomak iz polemičkog dela protiv svetog Marka Efeskog. Ovo delo pojavilo se na svetlost dana kao rezultat i odgovor na optužbe Latina koje su se nalazile u poslanici svetog Marka Efeskog metonskom prezviteru Georgiju, a u vezi sa nekim obredima Rimokatoličke Crkve. Razgnevljen ovim optužbama, ovaj odstupnik od Pravoslavlja, koji je svojevremeno bio pravoslavan i pripadao vizantijskoj aristokratiji, a zatim prišao služenju Latinima i još mnogo pre Florentinskog primio rimokatolicizam i za svoje revnosno služenje Vatikanu bio uzdignut na mesto rodoskog arhiepiskopa (ili „koloskog“, pošto se na Rodosu nekada nalazio čuveni Kolos, jedno od sedam svetskih čuda), napisao je „odgovor“ svetom Marku. Ovo kratko delo nalazi se u latinskom rukopisu Palatinus Latin. 604-659 i objavio ga je Hofman, zajedno sa predgovorom na latinskom jeziku, u „Acta Academiae Velehradensis“ XIII (1937) PG. Iz ovog izdanja uzimamo predložak za prevod ovog dela sa latinskog na naš jezik. Delo predstavlja zamišljeni dijalog između Andeja Rodoskog i svetog Marka.
TEKST:
„Takođe, čujmo kako i u drugom delu o veri ti javno govoriš laž. Zapravo, ti kažeš ovako:
„Znaj da saborsku odluku lažnog sabora, a naročito prazne novotarije, kako je i bio red, niko nije prihvatio. Oni koji su je sklopili i potpisali omraženi su od strane svih kao oni koji su pod prokletstvom i izdajnici Istine, i ovde još niko sa njima nije služio. A svemogući Bog neka domostrojem Svojim učini ono što je na korist i neka ispravi Crkvu koju je iskupio Svojom Krvlju. Sačuvaj dobar zalog vere, u potpunosti odbacujući neznalačke novotarije. Marko Efeski“.
„Kako se usuđuješ da ovaj sabor nazivaš lažnim i njegovu odluku praznom i novotarijskom?! Kako je mogao biti lažan ovaj skup najčuvenijih i najobrazovanijih ljudi na koji su se radi razmatranja Istine, kao i na predvođenje Duhom Svetim, oni okupili sa svih strana, kojim je predsedavao rimski pontifeks, upravljao imperator, prisustvovao patrijarh Josif, na kom nisu odsustvovali ni predstavnici ostalih patrijaraha i na kom je veliko mnoštvo mitropolita iz tvog naroda došlo po svojoj volji? Neću govoriti o ocima Zapadne Crkve koji su najiskusniji u svim naukama i pobožnosti. Dakle, šta je nedostajalo ovom skupu da se on ne bi nazvao istinitim i svetim? A zbog tebe, najtvrdoglavijeg čoveka, i nekih drugih koji imaju samo senku pobožnosti, ne treba da bude zamračen sjaj ovako velike svetinje i mudrosti, jer i na svim onim ranijim svetim Saborima takođe je bilo takvih koji su se bunili protiv Duha Svetoga. Ovakvi su bili Arije, Makedonije, Nestorije, Dioskor i ostali jeresenačalnici, koji su svojom voljom sebe odvojili od zajedničke saborske odluke svih onih Otaca. Osim toga, ova odluka (Florentinskog sabora) ne može da se nazove praznom i novatorskom zbog toga što, ako se otvore stare knjige, Sveti Oci i Učitelji obe Crkve izneli bi ono što se navodi kao neoborivi dokaz koji je tebe na onim veoma čestim sednicama sabora primoravao da ućutiš.“
„Uostalom, iako su ti pružane velike mogućnosti da izneseš bilo šta što si imao protiv Latina ili da opovrgavaš njihova mišljenja koja su oduvek bila suprotna sa tvojim mišljenjima, zbog čega nisi želeo da prihvatiš nikakvu ponudu počasnog učešća u raspravama?“
„Evgenije (treba da stoji „Evgenik“): Bojao sam se da će me, ako se budem neprestano raspravljao, jednostavno ubiti (lat. orig: na mene položiti smrtonosnu ruku)“.
„Andrej: Nakon što si zajedno sa tvojim doputovao u Italiju, ni u kom slučaju nisi od Latina bio izložen onome što je kod tebe izazivalo takav strah. Naprotiv, oni su vam ukazali svoju blagonaklonost, gostoprimstvo, milosrđe maksimalne spremnosti i ostalim služenjem čovekoljublja pokazali su se kao najpobožniji i najsmireniji. I zaista, ovako je bilo prema svima. Tebi je, pak, bila ukazana naročita milost, a zbog toga što si prema njoj bio nezahvalan Bog će te dostojno kazniti“.
„Evgenije: Hteo bih da mi kažeš, u čemu se sastojala ova milost?“
„Andrej: Sećaš se kako su posle dugih rasprava, nakon što je Akt unije bio formulisan i potpisan, Rimski Pontifeks i imperator sedeli zajedno i sa velikom blagonaklonošću savetovali tebe da odstupiš od svoje demonske tvrdoglavosti i (svojim potpisom) potvrdiš odluku sabora“.
„Evgenije: Odlično se sećam. Međutim, šta sam ja to učinio da me smatraš dostojnim takve osude?“
„Andrej: Obećao si da ćeš otići u Konstantinopolj gde ćeš se, kada se izabere (novi) patrijarh), saglasiti sa odlukom sabora i potpisati je. Ali ti si, poput sina onoga koji od početka nije stajao u istini, pobegao u Trojanska utvrđenja, pošto si sličan onim (izdajnicima) ili si, možda, u svojoj nevernosti još gori od njih, i trudio si se da sve ove oblasti prevariš svojim štetnim spisima u kojima se govori da Latini Bogu prinose mrtvu žrtvu (tj. beskvasni hleb – A. A), da savijaju kolena pred senkom Mojsijevog zakona, da ne samo veru (možda se ima u vidu Simvol vere – A. A), nego i ljudsku prirodu kvare (tj. da se latinsko sveštenstvo brije – A. A), da kod njih nema ni oltara, ni arhijerejskog trona, da, poput žena, oni svoj izgled lišavaju muškog dostojanstva, da puštaju žene za vreme služenja Svetih Tajni, da svetoj Trpezi uopšte ne ukazuju poštovanje, da je Florentinski sabor doneo odluku praznu i punu novotarijske vere.
Usled svega ovoga bio si odbačen i optužen od strane ovog našeg skupa, iako bi se i sada našli mudriji Oci koji bi još bolje i snažnije (nego što sam to ja učinio) opovrgli ove tvoje lažne klevete.
„Dakle, shvati Efešče, tvoje bezbožne zablude i pokaj se ne samo za svoj greh, nego i javnim izjavama priznaj da si pogrešio, kako bi u spasenju srca ponovo podigao prostodušne ljude koje si prevario svojim lažima. I ako, kao jedan, ne budeš dovoljan za mnoštvo kazni, ipak ćeš se u večnom ognju mučiti zajedno sa ostalim jeresenačalnicima“.
6. Među izvorima za istoriju Florentinske unije za prikazivanje značaja svetog Marka Efeskog u delu odbrane Pravoslavlja naročito su važni ostaci grčkih protokola dokumenata Florentinskog (i Ferarskog) sabora, koji se nalaze u delu Monsi Concil. ampliss. T XXXI, kod Harduina u delu Concil. Coll. T IX, a nedavno su ponovo izdati sa naučnim komentarima od strane J. Gila, u delu pod nazivom „Quae supersunt Actorum Graecorum concilii Florentini“, Rim, 1953. Mnogo manji značaj imaju takozvana „Acta Latina“ koja se nalaze kod Andreja de Sankta Kroče.
7. Veoma veliki značaj u ovom kontekstu ima istorija Florentinskog sabora koju je sastavio Silvester Siropulo, eklisijarh Velike Crkve, a koja je objavljena zajedno sa latinskim prevodom (koji često ne prati misao grčkog teksta) i obimnim predgovorom od strane anglikanskog teologa Roberta Krejtona podsledećim dugim nazivom: „Vera Historia unionis non verae inter Graecomet Latinos: sive Concilii Florentini exactissima narratio, nonveraeGraece scripta perSylvestram Squropulum Magnum Ecclesiarcham“, itd.
8. Postoje određena podsećanja o svetom Marku Efeskom i u sinaksaru koji se nalazi u službi Florentinskom saboru, a koja pripada peru revnosnog unijate Josifa, episkopa metonskog: Josephi Methonensis episkopi Synaxarium Concilii Florentini. ap. Migne PG T. 159.
9. Kao o izvorima za sastavljanje žitija svetog Marka Efeskog, mada veoma posrednog karaktera, govorili smo i o dve najstarije službe svetog Marku Efeskom koje pripadaju peru Jovana Evgenika i Velikog Ritora Manuila. O ovim službama govorili smo i u prvoj glavi našeg dela i u predgovoru službe svetom Marku Efeskom. Ostale službe (poznato je ukupno osam službi) predstavljaju kasnija dela, zbog čega ih nismo ni uzeli u razmatranje.
Iz opštih dela o epohi Florentinskog sabora ukazaćemo samo na ona koja su od suštinskog značaja za upoznavanje sa delatnošću svetog Marka Efeskog:
Gorskiй, „Istoriя Florentiйskogo Sobora“, Moskva, 1847. Ova knjiga danas ne može da se nađe, ali u prevodu na engleski jezik koji je načinio student Petrogradske Duhovne Akademije V. Popov i koji je objavio engleski teolog i istoričar Nil, ona je bila objavljena u Londonu 1861. godine. Ova knjiga se ukratko i veoma površno dotiče istorije Florentinske unije i ne predstavlja u tolikoj meri istorijsko delo, koliko popularno izdanje. Naročita pažnja u knjizi ukazana je činjenici da je testament patrijarha Josifa neautentičan, kao i činjenici da odsustvo Konstantinopoljskog patrijarha ispod dokumenata Florentinske unije, kao što su to navodili Amiturije i Gemist Pliton, predstavlja faktor koji negira „vaseljenski“ karakter Florentinskog sabora. Bez obzira na sažetost i malu vrednost naučnog karaktera, ova knjiga vredna je u smislu što je napisana sa tačke gledišta pravoslavnog čoveka i što je ličnost svetog Marka Efeskog prikazana stranom čitaocu kao ličnost junaka i zaštitnika Istine.
J. Hefele u „Histoire des Concilles“, T VII, part 2, Pariz, 1916, opširno i detaljno govori o pregovorima između Grka i Latina na Feraro-Florentinskom saboru, kao i o daljoj sudbini unije na Istoku. Autor je koristio sve izvore koji su u njegovo vreme postojali. Prema svetom Marku Efeskog autor (rimokatolički jerarh) je veoma negativno raspoložen i ovo se oseća tokom čitavog izlaganja istorije Florentinske unije.
J. Gilu pripada obimno delo o Florentinskoj uniji pod nazivom „The Council od Florence“, Kembridž, 1959, y kojem je jerarh-jezuita koristio mnogobrojne izvore i gde je ukazana opširna literatura. Autor ovog dela piše veoma pristrasno i negativno o svetom Marku Efeskom. Ipak, kao priručnik za proučavanje Florentinskog sabora, ovo delo predstavlja poslednju reč nauke.
Rimokatolička izdavačka kuća „Život sa Bogom“ nedavno je objavila dve brošure M. Gavrilova pod nazivom „Feraro-Florentinska unija i Rusija“ i „Pravoslavlje i Feraro-Florentinska unija“ koje ne privlače previše interesovanja i pre predstavljaju popularno izlaganje nego naučno istraživanje.
Za upoznavanje sa epohom života vizantijske države u vreme unije treba ukazati na opšte istorije Vizantije koje pripadaju perima Rusa i koje uživaju svetski autoritet:
A. A. Vasilьevь, „Istoril Vizantiiskoi Imperii“, ed. 2,1952.
G. Ostrogorskiйь, „Istoriйa Vizantii“, 1956.
F. I. Uspenskiй, „Istoriя Vizantiйskoй imperii“, T 3, Leningrad, 1948.
O tome kakav je značaj imala Florentinska unija za shvatanje uzdrmanog prestiža pape Evgenija Četvrtog na Zapadu, treba videti kapitalno delo „History of the Popes“, T 1, p. 316 sq.
MONOGRAFIJE, ČLANCI I BIBLIOGRAFSKE PRIMEDBE
Govoreći o bibliografiji o svetom Marku Efeskom mi se u našem pregledu ograničavamo na ukazivanje dela i primedaba koji su isključivo posvećeni životu i delatnosti svetog Marka Efeskog, ali ne obuhvatamo opštu literaturu o Feraro-Florentinskom saboru, jer bi to bilo van okvira našeg dela.
a) Literatura na ruskom jeziku
Koliko nam je poznato literatura o svetom Marku Efeskom na ruskom jeziku veoma je oskudna
N. Kosolapovъ, „Mesяceslovъ Pravoslavnoй Kafoličeskoй Cerkvi“, 1880, pod 19. januarom, str. 43. Kratka biografska beleška o svetom Marku od svega nekoliko redaka, sa nepravilnim ukazivanjem godine upokojenja Svetitelja.
A. Norovъ, „Marka Efesskogo i Georgiя Sholariя neizdannыe sočineniя“, Pariz, 1859. Kratak predgovor tekstu koji nema naučni karakter.
A. Norovъ, „Putešestvie kъ Semi Crkvamъ, upominaemie vъ Apokalipsise“, Petrograd, 1847, str. 281-288. Na ovom mestu, govoreći o istoriji Efeske Crkve, autor’ sa uzbuđenjem govori o svetom Marku Efeskom, ali istovremeno piše i mnogo toga istorijski netačnog i meša svetog Marka Efeskog sa svetim Markom Otšelnikom, bilo da se to odnosi i na fantaziju, dok vreme upokojenja svetog Marka Efeskog datira nakon pada Konstantinopolja.
Arhiepiskopъ Sergiй, „Polnый mesяceslovъ Vostoka“, Vladimir, 1901, str. 31. Kratka biografska beleška o svetom Marku Efeskom od svega nekoliko redaka. Godinu upokojenja autor datira ili na 1447. ili na 1451. godine.
Filaretъ, Arhiepiskopъ Černigovskiй, „Istoričeskiй obzorъ Pesnopevcevъ i Pesnopeniй Grečeskoй Cerkvi“, odeljak 80. Kratak članak od pola stranice o svetom Marku Efeskom, ispunjen poštovanjem pred spomenom svetog Oca. Kao godina njegovog upokojenja ukazana je 1452. Autor navodi presek liturgičkih dela svetog Marka Efeskog i ukazuje da, iako se oni danas ne nalaze u liturgijskog upotrebi, ipak je nesumnjivo da su ranije imali svoje mesto u bogosluženju. Autor takođe ukazuje i na članak u „Nedeljnoj Čitanci“ za 1857. godine, broj 45, koji nismo mogli da pronađemo.
Эnciklopedičeskiй Slovarь (Andreevskiй) Brokgauza i Efrona, Petrograd, 1896. godine, T 18, str. 670. Kratka biografska beleška o svetom Marku Efeskom. (U delu „Bolьšaя Sovetskaя Эnciklopediя“, drugo izdanje, T 45, str. 249-250, o Florentinskoj uniji se govori u blagonaklonijem tonu u vezi sa Pravoslavnom Crkvom, nego što je to bio slučaj u prvom izdanju (T 58, str. 14). U borbi revnitelja Pravoslavlja za Pravoslavlje autor članka vidi borbu Grka za nacionalnu nezavisnost).
b) Literatura na grčkom jeziku
Vlastos Kalist (Βλαστός): „Δοκίμιον Ιστορικόν περί του σχισματοςτής δυτικής ‘Εκκλησίας από της ορθοδόξου ανατολικής… τοΰ βίου τοϋ εν άγίοις πατρός ημών Μάρκου αρχιεπισκόπου Εφέσου του Ευγενικοϋ“, Atina, 1891.
U ovoj maloj knjizi, odštampanoj krupnim slovima, iznosi se opšta istorija Florentinske unije i, zasebno, delatnost svetog Marka Efeskog. Rad nema naučni karakter, već predstavlja samo popularno izlaganje onog zla koje je predstavljala Florentinska unija i prikazuje se zasluga svetog Marka Efeskog u borbi za Pravoslavlje (mada je ovaj deo dela autoru slabije išao od ruke). Samo delo nije samostalno, već u svemu prati delo Atanasija Parija (o njemu vidi niže). Knjiga je napisana sa ogromnim poštovanjem (kao i sva grčka dela o svetom Marku Efeskom) pred spomenom svetog Marka. Vredno je i to što je Vlastos prvi koji je osetio značaj i u svojoj knjizi objavio besedu svetog Marka Efeskog, upućenu papi Evgeniju na početku sabora. Na početku svoje knjige autor (svetogorski monah) je stavio ikonu svetog Marka Efeskog koju je sam naslikao i službu koju je sastavio sa drugim monasima, a koju je ovaj završio i objavio. S obzirom na to da je ovo najnovija služba i da ponekad nije odgovarajuća, mi ništa od nje nismo preuzeli pri sastavljanju službe svetom Marku Efeskom koju smo objavili u našoj knjizi, već smo koristili dve najstarije službe: službu Jovana Evgenika, brata svetog Marka Efeskog, njegovog saučenika u borbi i nastavljača njegovog dela, i službu Velikog Ritora Manuila. (Služba svetog Marka nije štampana u ovom srpskom izdanju).
A. Diamantopulos (Διαμαντόπουλος): „Μάρκος Ευγενικός και ή έν Φλορεντία σύνοδος“, Atina, 1899.
Nažalost, ništa ne možemo da kažemo o ovoj knjizi, s obzirom na to da ju je izuzetno teško naći i u najvećim knjižnim centrima. Pošto o njoj možemo suditi na osnovu pozivanja na ovo delo kod nekih drugih autora, ova knjiga predstavlja značajno delo, mada/na nekim mestima ima istorijskih nepreciznosti. K. Dukaki (Δουκάκη), sastavljač dvanaest tomova žitija svetih pod nazivom „Ιασπις τοΰ νοητοϋ παραδείσου“, Atina, 1889. U knjizi za mesec januar, devetnaesti dan, str. 397-429, nalazi se žitije svetog Marka Efeskog. U ovom žitiju ukratko se govori o borbi svetog Marka Efeskog za Pravoslavlje na Florentiйskom saboru, ali se u većoj meri oslikava opšta slika događaja te epohe. Daje se nekoliko reči o kanonizaciji svetog Marka i na samom kraju govori se o čudu koje je učinio sveti Marko Efeski nakon mnogo vekova posle njegovog upokojenja. Navešćemo u potpunosti ovu priču iz pomenute knjige:
„Neki čovek Dimitrije, koji se prezivao Zurmpeos, poštovan i veoma bogat, imao je sestru koja je bila teško bolesna. Iako je pozivao sve lekare Mesolonga (oblaet) i potrošio veliki novac na njih, nikakvu pomoć nije mogao da ukaže svojoj sestri, nego joj se stanje čak i pogoršalo, i ona je tokom tri dana bila nema, nešta nije osećala i bila je potpuno nepokretna, tako da su i sami lekari smatrali da će umreti. Tada su oni i ostali njeni bližnji počeli da pripremaju sve što je potrebno za sahranu, ali su odjednom začuli glas i snažan povik koji je iz nje izišao. Došavši sebi, ona im je rekla sledeće: „Zbog čega me ne presvučete, prosto sam se udavila u ovolikoj vodi?“ Čuvši ovo, njen brat se veoma obradovao što je progovorila, i pritrčavši joj, upitao je sledeće: „Šta se dogodilo i kako si ovako mokra?“. Ona je, pak, odgovorila ovako: „Jedan arhijerej, došavši ovamo, uzeo me je za ruku i poveo me do jednog izvora vode i gurnuo me u vodu, umio me i rekao: „Idi, kćeri, evo, potpuno si zdrava“. Brat ju je ponovo upitao sledeće: „Zbog čega nisi pitala ko je taj koji ti je darovao zdravlje?“ Ona je odgovorila ovako: „Da, pitala sam ga: Kako se zove tvoja Svetinja? A on mi je odgovorio: „Ja sa Mitropolit Efeski Marko Evgenik“. Podigavši je da bi je presvukli, o čuda, svi su bili veoma iznenađeni, videvši da nije samo njena odeća bila mokra, nego i postelja i ostala odeća koja se priprema u sličnim situacijama. Rekavši ovo, ona je od mah ustala iz postelje, bez traga bolesti. Posle ovog čuda ova žena je proživela pobožno još petnaest godina i načinivši ikonu svetog Marka kao spomen na ovo čudo, otišla Gospodu“.
Pomenuto žitije svetog Marka Efeskog predstavlja popularno izlaganje u istom duhu kao i žitija svetih kod svetog Dimitrija Rostovskog i ne postavlja nikakve naučne ciljeve.
U „‘Ελευθερουδάκη έγκΰκλοπαιδικον λεξικόν“, Atina, 1929. godina, tom 6, str. 15, nalazimo kratku biografsku belešku o svetom Marku Efeskom u kojoj se proslavlja njegova borba za Pravoslavlje i sama činjenica njegovog nepotpisivanja Florentinske unije, što ju je i dovelo do propasti, kako je to i izneo papa Evgenije Četvrti, saznavši da sveti Marko nije potpisao uniju: „Ništa nismo učinili“. Kao godina upokojenja svetog Marka ukazuje se 1447.
Nikifor Kalojeras, Arhiepiskop Patarski (Καλλογεράς): „Μάρκος ό Ευγενικός και Βησσαρίων ό καρδινάλης“, Atina, 1893 godina. U knjizi se nalazi veoma kratko izlaganje života svetog Marka Efeskog na osnovu tri izvora: Georgij a Sholarija, Manuila i Siropula. Autor kaže da je sveti Marko Efeski nasledie političko mišljenje svog učitelja Josifa Vrijenija koji je smatrao da ni u kom slučaju ne treba tražiti saglasnost sa Latinima, s tim pre ne ujedinjavati se sa njima. Sasvim je drugačiji bio kardinal Visarion. Na taj način, ova dva čoveka bila su „međusobno dijametralno suprotna“. U svetlosti ove borbe političkih stavova protiče čitavo izlaganje ove male knjige.
Visarion je smatrao da je papsko breme bolje od turskog, a Marko Efeski da je od dva zla tursko breme prihvatljivije. Obojica su bili borci i vođe ova dva međusobno suprotna politička pravda. Dalje, autor istražuje sledeći stav: čija je politika bila ispravnija u odnosu na grčki narod u svetlosti istorije, i upoređuje život Grka pod Turcima i pod Latinima i objašnjava da je život pod Latinima vodio ka nacionalnom, a ne samo crkvenom umiranju u svim onim oblastima, ranije vizantijskim, gde su Grci bili pod vlašću Latina. Međutim, u oblastima koje su osvojili muslimani crkveni i nacionalni život grčkog naroda mogao je da postoji i nije umirao. Na kraju svog dela, odajući poštovanje stavovima svetog Marks Efeskog, autor kaže da je Visarionova politika „u najmanju ruku bila malodušna“. Autor odaje poštovanje i onoj grupi koja se okupila oko svetog Marka, koja nije bila samo pobožnija od protivničke trupe, nego i razumnija i politički dalekovidija.
K. G. Mamoni (Μαμώνη), članak pod nazivom: „Μάρκος ό Ευγε¬νικός Βίος καὶ έργον“, u časopisu „Θεολογία“, Atina, 1954. godina, broj 25, str. 377-404 i 521-575. Ovaj predivni naučni članak u svom prvom delu posvećen je pregledu izvora koji govore o životu i delatnosti svetog Marka Efeskog. (Nota: u našem radu naveli smo veći broj izvora). Drugi deo članka posvećen je proučavanju opšteg duha dela svetog Marka Efeskog i njihove hronologije. Na kraju članka dat je spisak svih dela svetog Marka Efeskog, rukopisi u kojima se ona nalaze i, ako su objavljeni, gde i ko je to učinio. Cilj članka nije izlaganje istorije života svetog Marka i komentar ili objašnjenje određenih njegovih dela, nego samo šematski prikaz opšteg plana izvora, opštih misli i spisak dela svetog Marka Efeskog.
E. G. Pandelakis (Πανδελάκης), biografska beleška o svetom Marku Efeskom u delu „Μεγάλη ‘Ελληνική εγκυκλοπαίδεια“, Atina, T 11, str. 705-706. Ukratko se izlažu biografski podaci o svetom Marku Efeskom, govori se o njegovoj borbi za Pravoslavlje i nagl ašava se činjenica da je njegovo odbijanje da potpiše uniju .predstavalo njenu propast. „Zbog toga“, kaže autor, „posle velikog Fotija, naš narod smatra Marka spasiocem nezavisnosti Pravoslavie Crkve“. Godina upokojenja svetog Marka datira se na 1445. 1449 ili pak 1451. godinu. Njegova dela delimično su bila izdata, a delom tek treba da se objave.
A. Papadopulos-Keramevs (Παπαδόπουλος-Κεραμεΰς), člana pod nazivom: „Μάρκος ό Ευγενικός ώς πατήρ άγιος της όρθοδόθου κα¬θολικής Εκκλησίας“ Y „Byzantinische Zeitachrift“, 1902. godine, T 11, str. 5069. Članak je posvećen problemu kanonizacije i proslavljenja svetog Marka Efeskog u Pravoslavnoj Crkvi i pruža dragocene podatke o ovome. Autor pre svega saopštava da godina upokojenja svetog Marka Efeskog ostaje nerazjašnjena između 1441. i 1452. godine. (Drejsk je ukazivao na 1443, a Sofokle Ikonom na 1451. godinu). Sveti Marko Efeski je bio sahranjen u čuvenom Manganskom manastiru, ali kasnije njegove svete mošti bile su prenete u Lazarevski manastir u Galatiji. Spomen svetog Marka Efeskog svake godine se praznovao u porodici Evgenika, iz koje je, kao što je poznato, poticao sveti Marko Efeski, ali postepeno ovo praznovanje spomena svetog Oca proširilo se van granica porodične svečanosti. Plemenito učešće u svenarodnom proslavljenju spomena svetog Marka Efeskog podstakao je sveti Genadije (Georgije) Sholarije kada je postao Konstantinopoljski patrijarh. Konstantinopoljski sabor koji je zasedao između 1481. i 1484. godine, a koji je odbacio Florentinsku uniju, nazvao je svetog Marka Efeskog i svetog Georgija Sholarija „blaženima“. Međutim, sve ovo ipak još nije predstavljalo zvaničnu kanonizaciju, iako je spomen svetog Marka naširoko poštovan i iako je bilo lokalnih praznika na dan njegovog upokojenja 23. juna. Zvanična kanonizacija dogodila se mnogo kasnije, skoro trista godina nakon smrti svetog Marka Efeskog, tačnije u februaru 1734. godine, kada je sabor, pod predsedništvom Konstantinopoljskog patrijarha Serafima doneo sledeću odluku: „Sveti Marko zvani Evgenik, bivši predstojatelj i pastir i arhijerej Efeske Crkve, opšte je priznat za svetog u našoj Hristovoj Istočnoj Crkvi, a ovo znaju sva pobožna (deca) našeg naroda, prihvatajući ga i poštujući bez sumnje kao svetog Oca Crkve. Ovo u podjednakoj meri svedoče i okolnosti koje pokazuju da naša Sveta Hristova Istočna Crkva ovog svetog Marka Efeskog i zna i poštuje i prihvata kao svetog čoveka, bogonosnog i prepodobnog i vatrenog revnitelja pobožnosti i naših svetih dogmata i pravoslavnog načina mišljenja, zaštitnika pobožnosti i hrabrog branioca i podražaoca i sarevnitelja svetih bogoslova koji su se ranije, u drevna vremena, borili“. Proslavivši svetog Marka ovako svečanim rečima, sinod zatim predlaže vernima da sa radošću vrše spomen svetog Marka Efeskog devetnaestog dana meseca januara. Kao rezultat ove od luke pojavilo se sastavljanje čitavog niza službi svetom Marku Efeskom.
Parios Atanasije, „Ό Άντίπαπας ήτοι ‘Αγώνες – τοΰ έν άγίοις πατρός ημών Μάρκου αρχιεπισκόπου Εφέσου“, Atina, 1785. godina. Knjiga u suštini predstavlja parafrazu onoga što se nalazi kod Siropula i vredna je samo u smislu što predstavlja prvo delo koje je sebi postavilo za cilj proslavljanje borbe svetog Marka Efeskog za pravoslavlje koje je bilo u opasnosti od Florentinske unije.
v) Literatura na drugim evropskim jezicima
H. G. Beck y „Schiele (Gunkel): Die religion Geschichte und Gegenwart“, Band 4. 1960, p. 774. Veoma kratka biografska beleška, ograničena hronološkim podacima i opštim podsećanjem o delima svetog Marka Efeskog.
A. M. Bozzone, y „Dizionario Ecclesiastico“, 1955, p. 821. Kpatak članak o svetom Marku u kojem autor tvrdi da glavna krivica što je Florentinska unija ostala „mrtvo slovo“ pripada Marku Efeskom.
E. Candal, y „Enciklopedia Cattolica“, izd. Batikana, 1952, T 8, stp. 41. Veoma kratka biografska beleška o svetom Marku Efeskom u kojoj autor, između ostalog, primećuje da spisi svetog Marka Efeskog u vezi sa čistilištem nisu neosnovani. Sveti Marko je prikazan kao nepokolebivi neprijatelj unije. Dalje se kaže da je bio plodan pisac, „ali ne i dubok“. Beleška je napisana u neprijateljskom duhu prema svetom Marku.
J. Draselce, članak „Zu Marcus Eugenicus von Ephesus“, y „Zeitschrift fur Kirchengeschichte“, 1891, T 12, p. 91 sq. Autor kaže da je do sada bilo malo toga poznatog o svetom Marku Efeskom, a zatim ukazuje na njemu dva poznata izvora o životu svetog Marka: sinaksar Jovana Evgenika i knjigu Velikog Ritora Manuila. Navode se citati iz poslednje knjige i autor skrepe pažnju čitaoca na Manuilove tvrdnje da je sveti Marko Efeski nakon povretka u Konstantinopolj proživeo tri godine i u ovoj tvrdnji nalazi određenu istorijsku nesaglasnost. Dalje sledi presek autoru poznatih dela svetog Marka i navode se u grčkom originalu (bez prevoda) tri pisma svetog Marka Efeskom: jeromonahu Teofanu sa Evbejskog ostrva, jeromonahu Teofanu sa Imvrijskog ostrva i metonijskom prezviteru Georgiju, kao i Jerarhove besede na samrti i odgovor Georgij a Sholarija na njih.
Danas ovaj članak nije isuviše interesantan (on je bio napisan još 1891. godine), iako je u prošlosti nesumnjivo potpomogao buđenju interesovanja prema svetom Marku Efeskom u krugovima Zapadne Crkve.
Treba, takođe videti njegov članak koji se nalazi u „Neu kirchI. Zeitschrift“, br. 184.
U „Enciclopedia Universal Ilustrada“ MadridBarselona, T 32, p. 1379-1380, nalazimo biografski belešku o svetom Marku Efeskom koja je napisana sa velikom odbojnošću prema njemu zbog neprijateljstva prema uniji i zbog činjenice da je on bio j edini koji nije potpisao uniju. Međutim, primećuje se da je u svom narodu sveti Marko poštovan kao heroj i spasilac zbog toga što se nije pokorno uniji.
Von der Essen, članak o Florentinskom saboru u „The Catholic Encyclopedia“, T VI, p. 111-114, New York, 1910. U članku se govori da je sveti Marko Efeski imao vatrene rasprave sa predstavnicima Latina. Dalje se kaže da, iako Florentinska unija nije imala povoljan kraj na Istoku, ipak je papi Evgeniju Četvrtom učinila veliku uslugu s obzirom na činjenicu da je pod igl a njegov prestiž na Zapadu i time iscelila i zalečila raskol unutar Zapadne Crkve koji se pojavio zbog nepriznavanja pape Evgenija od strane otaca Bazelskog sabora.
V. Grumel, članak „Marc d’Ephese. Vie – Ecrits – Doctrine“, y „Estudis Franciscans“, V.Grumel,Bascelona, 1925, T 36, p. 425-448. U članku se ukratko izlaže život svetog Marka Efeskog, zatim sledi izlaganje svojim rečima one besede koju je sveti Marko izgovorio na početku Ferarskog sabora, obraćajući se papi Evgeniju. Potom sledi kratko izlaganje događaja na Florentiйskom saboru (str. 425433). Nakon ovoga dolazi vredniji deo članka: presek i opšti sadržaj zasebnih dela svetog Marka Efeskog, počevši od onih koje je objavio monsinjor Luis Pti u delu „Patrologija Orijentalis“, T 15 i 17. Međutim, Grumel navodi veoma mali broj od poznatih dela svetog Marka. Dalje sledi opšte izlaganje učenja svetog Marka na osnovu određenih spisa svetog Oca: o ishođenju Svetog Duha (na osnovu „Silogičkih poglavlja“), o čistilištu i o drugim pitanjima (na osnovu traktata svetog Marka Efeskog o čistilištu i njegov odgovor na pitanja koja su mu postavili Latini). Ovaj deo članka ima površni karakter i ne pruža ništa suštinski novo. Članak se završava neprijateljskim mišljenjem o svetom Marku Efeskom i o njegovim delima, o kojima Grumel nema visoko mišljenje i ne vidi razlog zbog čega među Grcima sveti Marko Efeski uživa toliko uvažavanje i poštovanje.
V. Laurent, kratka beleška u „Buchberger Laxikon fur Theologie und Kirche“, 1934, T 6, r. 958-959. Iznosi se kratka biografija svetog Marka Efeskog u kojoj se pominju dve najstarije službe svetom Ocu koje su sastavili Jovan Evgenik i Veliki Ritor Manuil.
Loch Valentin, „Antiel des Markus Eugenikus an dem Fortbesthen des griechischen Schisma durch seine Agitation auf dem Concile zu Florenz und nach demselben“, Amberg, 1844. Kao i drugo delo ovog autora pod nazivom „Das dogma der griechischen Kirche vom Purgatorium“, Regensburg, 1842, ovo delo nema preveliku vrednost. Ono ima čisto polemički karakter i lišeno je objektivne ocene događaja i ličnosti. Tako, na primer, autor tvrdi da je učenje o čistilištu svojstveno i Pravoslavnoj Crkvi i svu krivicu za neuspeh Florentinske unije koja je za svoj cilj imala da isceli raskol između Istočne i Zapadne Crkve, baca na „fanatizam i uskost stavova“ svetog Marka Efeskog.
S. G. Mercanti, Y „Enciclopedia Italiana“, 1932, T 14, p. 561-562. Kpatka biografska beleška koja pruža osnovne podatke o svetom Marku.
Phil. Meyer, Y „Realencyclopadie fur Protestant. Theologie und Kirche“. Band 12, r. 287-288. U članku koji je napisan u blagonaklonom tonu prema svetom Marku Efeskom, autor najpre ukratko daje osnovne podatke o velikom Efeskom Jerarhu. Autor takođe kaže da pitavьe datuma upokojenja svetog Oca ostaje otvoreno. On takođe smatra da je, zahvaljujući protivljenju svetog Marka Efeskog, Florentinska unija pretrpela slom. Na kraju svog članka autor osporava tvrdnju Kalogera (vidi o njemu gore u navedenoj literaturi o svetim Marku Efeskom na grčkom jeziku) koji kaže da se sveti Marko Efeski borio protiv unije sa Rimskom Crkvom iz političkih razloga, pošto je predvideo da će grčkom narodu nacionalno i crkveno biti lakše pod Turcima, nego da se nađu pod vlašću pape. Mejer tvrdi da se sveti Marko Efeski rukovodio isključivo teološkim i crkvenim pobudama u protivljenju uniji: zapravo sveti Marko nije dozvoljavao kompromis u pitanjima vere. Kao potvrdu rečenoga autor navodi tri citata iz dela svetog Marka Efeskog: „Kompromissam se ni na koji način ne ispravlja ono što se odnosi na Crkvu“, „nema sredine između istine i laži“ i „narušavanje katoličanske vere predstavlja opštu propast“.
Istom ovom autoru pripada i kratka biografska beleška o svetom Marku Efeskom u delu „The New Schaff Herzog Encyclopedia od Reliqious Knowledge“, vol. 7, p. 185, u kojoj autor tvrdi da se dela svetog Marka karakterišu čvrstinom i beskompromisnošću, mada su u teološkom smislu ispod spisa svetog Georgija Sholarija i Gemista Plitona. Godinu upokojenja svetog Marka autor neće tačno odrediti, to je ili 1443. ili 1447. ili 1449. godina. U članku se zatim kaže da je služba svetom Marku bila sastavljena u petnaestom veku i da je od lukom sabora pod predsedavanjem Konstantinopoljskog patrijarha Serafima 1734. godine sveti Marko Efeski zvanično kanonizovan od strane Grčke Crkve.
Monsinjoru Luisu Ptiju, koji je sakupio i objavio dela svetog Marka Efeskog koja se odnose na Florentinsku uniju u „Patrologiji Orijentalis“, T 15 i 17, pod opštim nazivom „Documents relatifs ai Concile de Florence“, pre svega pripada opšti prikaz života svetog Marka Efeskog. Opširnije se govori o datumu njegovog upokojenja i o zasebnim delima svetog Marka Efeskog koja se nalaze u ovim zbornicima.
Njemu pripada i članak o svetom Marku Efeskom u „Dictionnaire de la Theologie Catholique“, T 9, stp. 1968-1986. U predivnom i iscrpnom članku izlaže se život svetog Marka Efeskog i njegovi hronološki podaci. Članak sadrži i dugačku polemiku autora sa mišljenjem monsinjora Merkatija, a u vezi sa god inom upokojenja svetog Marka Efeskog. Monsinjor Pti je ubedljivim dokazima, kao nesumnjivu činjenicu, utvrdio da se sveti Marko Efeski upokojio 1444. godine. Autor dalje navodi presek i opšti sadržaj dela svetog Marka Efeskog, od kojih mnoštvo još nije objavljeno. Međutim, sva njegova dela koja se odnose na period Florentinske unije objavljena su od strane monsinjora Ptija u „Patrologiji Orijentalis“. U svojoj analizi dela svetog Marka Efeskog autor priznaje da je niz dela, koja su ranije pripisivana svetom Marku Efeskom, neautentična.
Istom autoru pripada i kratka beleška u „Revue de l’Orient chretien“, T 13, 1923, p. 1921, pod nazivom „Note sur l’exile de Mark d’Ephese a Lemnos“, koja je posvećena razjašnjenju problema koliko je sveti Marko Efeski proveo na Limnosu. Na osnovu sinaksara Jovana Evgenika, ličnog epigrama svetog Marka Efeskog povodom svog oslobađanja iz zatočeništva i drugih istorijskih podataka, autor zaključuje da je sveti Marko Efeski proveo dve godine u progonstvu na ostrvu Limnosu i da je bio oslobođen 4. avgusta 1442. godine.
S. Petrides, članak u „Eschos d’Orient“, T XIII, 1910, p. 1921, posvećen problemu uzroka smrti svetog Marka Efeskog. Autor kaže da su najljuće unijate smrt svetog Marka Efeskog od zavezanih creva pripisivale kazni Božijoj za protivljenje Florentinskoj uniji. Tako, Josif Metonski je pisao da je u odnosu na ovo sudbina svetog Marka Efeskog bila ista kao i sudbina Grigorija Palame, Kavasile i drugih. Autor dalje piše da je kasnije i nekim pravoslavnima izgledalo da ovakva smrt nije dostojna svetog Oca, zbog čega je tvrdnja Josifa Metonskog o smrti svetog Marka Efeskog od zavezanih creva smatrana lažnom i osporavana. Autor dalje objašnjava da u ovakvoj smrti samo po sebi nema ničeg sramnog i da su veliki sveti Oci umirali od stomačnih bolesti. Pozivajući se na poemu X. Paskula pod nazivom „Konstantinopole“, koji je boravio u Konstantinopolju u vreme smrti svetog Marka Efeskog, a što je najvažnije, na kraj sinaksara svetom Marku koji je sastavio njegov brat Jovan Evgenik, on se slaže i prihvata činjenicu da je smrt svetog Marka Efeskog bila izazvana bolešću creva.
A. Vogt, u članku o Florentinskoj uniji u „Dictionnaire de la Theologie Catholique“, T 6, r. 24 sq, piše sa velikim neprijateljstvom o svetom Marku Efeskom, tvrdeći da glavna krivica što Florentinska unija nije imala upeha pripada Marku Efeskom: „Ovaj čovek, pametan, kulturan, krasnorečiv, nažalost, nije bio odan delu unije, i ako rezultati sabora nisu bili onakvi kako su se to nadale obe strane, to u veliko] meri treba pripisati njegovoj nepomirljivost i predrasudama“ (str. 37).
D. Wassilieff (ruski sveštenik Dimitrije Vasiljev), članak pod nazivom Notice biographique sur Marc Metropolitain d’Ephese defensuer de l’Orthodoxie“, u „Union Cretienne“, 1863, Metropolitain p. 20-22 et 37-38. U ovom članku autor ukratko izlaže istoriju života svetog Marka Efeskog i njegovu delatnost na Florentiйskom saboru. Kao što se i očekivalo, članak je napisan u duhu poštovanja prema svetom Marku Efeskom. U članku se pominje i niz dela svetog Marka koja u ono vreme još nisu bila objavljena. Autor pogrešno (kao i mnogi i pre i posle njega, datira godinu upokojenja svetog Marka Efeskog na 1447. godinu. Iznevši značaj koji je sveti Marko Efeski imao za Pravoslavlje, autor završava svoj članak sledećim rečima: „Marko Efeski je bio utvrđenje Pravoslavlja i dostojanstva Istočne Crkve“.
U „Winkler Prins Encyclopaedie“, Essevier, 1952, T 13, p. 350, nalazi se kratka biografska beleška o svetom Marku Efeskom sa nabrajanjem različite literature o nьemu.
Na kraju možemo pomenuti da je u „Encyclopaedia Ecclesiastica“, Milano-Torino, 1948, došlo do izvesne zabune, zbog čega članak o svetom Marku Efeskkom nije ušao u štampu. Ipak, u trećem tomu nalazi se kratka biografska beleška o bratu svetog Marka Efeskog, nomofilaksu Jovanu Evgeniku.
Knjige u kojima se nabrajaju dela svetog Marka Efeskog
Arhiepiskop Filaret Černigovski (citirano delo vidi gore) navodi presek bogoslužbenih dela svetog Marka Efeskog.
J. Draseke, op. cit. supra: nisu autentična sva dela koja su navedena.
Fabricius, „Bibliotheca Graeca“, Band XI, r. 670-677. Nisu autentična sva dela koja su navedena.
Kondakov, „Recueil Kondakov“, p. 139-142, Praga, 1926.
Krumbacher, „Geschichte der Byzantinischen Literatur“, 1897, p. 115 sq. Nisu autentična sva dela koja su navedena.
Migne, PG. T. 160, col. 1071-1078. Nisu autentična sva dela koja su navedena.
Mamone (Μαμώνη), or. et loc. cit. supra. Najpotpuniji i naučni presek auteničnih dela.
Monsinjor Luis Pti (L. Petit), y „Distionnaire de la Theologie Catolique“, loc. supra cit. Presek autentičnih dela svetog Marka Efeskog.
