SVETI MARKO EFESKI I FLORENTINSKA UNIJA
Predgovor
Prvobitno smo mislili da naš rad ograničimo jednostavno na prevod dela svetog Marka, Mitropolita Efeskog, koja se odnose na njegovu borbu za Pravoslavlje protiv Florentinske unije. Do nedavno i ovakav zadatak bilo je teško ispuniti, s obzirom na to da se rukopisi u kojima se nalaze dela svetog Marka Efeskog čuvaju u zatvorenim ili delimično teško dostupnim državnim bibliotekama različitih zemalja, a delimično i u državnim bibliotekama koje se nalaze iza „Gvozdene zavese“. Međutim, zalaganjem pokojnog monsinjora Luisa Ptija (Mgr. Louis Petit), rimokatoličkog arhiepiskopa Atinskog kojeg Josephus Gill c pravom naziva rečju „eraditissimus“,[1] ovi za nas dragoceni rukopisi u kojima se nalaze dela svetog Marka Efeskog bili su sakupljeni i objavljeni u grčkom originalu, paralelno sa latinskim prevodom koji je, u većini slučajeva, uradio on sam, u petnaestom i sedamnaestom tomu čuvene „Patrologia Orientalis“ koju izdaje (Nau) et Mgr. Graffin. Upravo sa ovog originala u većini slučajeva načinili smo naš prevod dela svetog Marka Efeskog i ostalih dokumenata na naš jezik.
U sadašnjem periodu ljudske istorije, koji se s pravom može nazvati vekom moralnih kompromisa, naročito nam je potrebno da shvatimo vrednost našeg pravoslavnog učenja i dogmata od kojih ništa ne možemo da oduzmemo i ništa ne možemo da žrtvujemo ili da dozvolimo bilo kakav kompromis, a da samim tim ne odstupimo od Istine i od Večnog Života. Neprestano slušamo da među pravoslavnim teolozima i predstavnicima Pravoslavne crkve, sa jedne strane, i rimokatoličkim bogoslovima i predstavnicima Rimokatoličke Crkve, sa druge strane, treba da se odvijajy susreti i dijalozi u vezi sa sjedinjenjem Crkava. Rimokatolička štampa o ovome često govori, a u krugovima rimokatoličkog sveštenstva radi se na upoznavanju sa životom Pravoslavnih radi potencijalnog zbližavanja sa njima. Pitanje sjedinjenja Crkava, likvidiranje drevnog raskola – koga neće uzbuditi ovakav problem, čije srce neće uzdrhtati u nadi?! Istovremeno, iz usta predstavnika Pravoslavnih Crkava, koji često zauzimaju visok položaj, čujemo o spremnosti da se radi ovoga žrtvuju principi pravoslavne dogmatike. Neprestano slušamo o kompromisnim izrazima, čitamo članke koji predlažu kompromisno rešenje pitanja dogmatskog karaktera i poluzvanične izjave.
Pre svega, moramo razjasniti sebi šta je to što nas odvaja od Latina. Jedni naglašavaju jedno, drugi drugo. Tako, jedni govore da nas razdvaja samo pitanje nepogrešivosti pape sa ostalim privilegijama koje sebi prisvaja Rimski Presto, tj. da nas međusobno razdvaja razlika u eklisiologiji, dok je dogmatsko učenje, u opštim crtama, kod nas identično. Drugi naglašavaju da nas međusobno razdvaja razlika u shvatanju hrišćanskog života, hrišćanske etike. Napokon, neki kažu i pišu da nas, u suštini, dele odavno prevaziđeni, čisto istorijski razlozi, od kojih je najvažniji rivalstvo između Rimskih papa i Konstantinopoljskih patrijaraha koje vuče svoje korene iz suparništva jelinske i rimske kulture.
Iako su sve ove primedbe delimično ispravne, ipak moramo priznati da je najvažnija stvar koja nas razdvaja upravo razlika u dogmatskim pitanjima: zapravo, odvajanje Rimske Crkve od one dogmatike koja je ranije bila zajednička i za Zapadnu i za Istočnu Crkvu, što je i dovelo do raskola između Crkava i pokazalo se kao kamen spoticanja za stvaranje istinske unije između Pravoslavne i Rimokatoličke Crkve.
Sjedinjenje je moguće samo na osnovu jedne, jedinstvene dogmatike obe Crkve, jer dogmatika predstavlja osnovu, skelet na kom počiva čitavo Telo Crkve. Ako se oduzme ova čvrsta, celovita dogmatika, Crkva prestaje da bude Crkva. Prisustvo, pak, dvaju različitih dogmatskih principa u jednoj istoj Crkvi, ili nekakav kompromis od dvaju suprotnih dogmatskih principa predstavlja besmislicu koja će Crkvu dovesti do njenog razorenja.
Koliko god da nam je dragoceno sjedinjenje sa Rimskom Crkvom, mi ne možemo i ne smemo ništa izuzeti iz naše dogmatike, iz onih sveštenih dogmata koje smo primili od svetih Apostola i koji su zadobili svoju definiciju, potpunu i nerazorivu, na Vaseljenskim Saborima kojima je rukovodio Sveti Duh!
Ali ko će nas naučiti nepromenjivoj istini u odnosu na ona dogmatska pitanja koja nas razdvajaju od rimokatoličkog sveta, ko će nam pokazati nemogućnost kompromisa, a takođe i ukazati na osnovu čega je latinsko učenje neprihvatljivo za nas tamo gde se razilazi sa pravoslavnim učenjem?
Kome da se obratimo? Da li da konsultujemo udžbenike uporednog bogoslovlja za bogoslovije koji su štampani pre revolucije? Ali oni su i zastareli i puni sholastike i nisu uvek ubedljivi, s obzirom na to da ne razdvajaju suštinske stvari od onih koje to nisu. Da li da se obratimo savremenim teolozima? Ali oni su ljudi od nauke koji mogu da pruže vredne informacije ili dragocena mišljenja, ali koji takođe mogu da pogreše ili čak da padnu u zabludu, kao i svi ljudi.
Prava pouka može da se dobije samo od svetih Otaca čiji se autoritet zasniva ne toliko na njihovoj ličnoj učenosti, nego više na njihovoj svetosti i prosvetljenosti Svetim Duhom Koji ih je upravljao u onome što su pisali i govorili.
Međutim, čuveni sveti Oci uglavnom pripadaju četvrtom veku ili, u svakom slučaju, vremenu pre Velikog Raskola, a ako pripadaju kasnijem periodu, kao, na primer, sveti Grigorije Palama, kod njih nećemo naći odgovore na gorenavedena pitanja koja su danas za nas tako važna. Kod pojedinih autora (kao, na primer, kod blaženog Patrijarha Fotija), iako su delimice i dotaknuti neki od problema koji razdvajaju Pravoslavnu Crkvu od Rimokatoličke, ipak oni nisu ni savremeni ni dovoljni.
Jedini ko danas može da nas pouči jeste sveti Marko Efeski.
On je svetootački um, „najsvešteniji hram Svetoga Duha, koji je blistanjem vrlina prosvetio čitav um“.[2] On će nas poučiti i naučiti Istini Pravoslavlja, a takođe će nam pokazati zbog čega ne možemo da prihvatimo rimokatoličko učenje, dok će nam druga dela pokazati sa kakvom je revnošću neophodno da se držimo Pravoslavne vere „koja ni u čemu nema mane“,[3] prema rečima svetog Marka, i koju svaki pravoslavni vernik treba da čuva kao zenicu oka, tako da, odlazeći odavde, ako i budemo siromašni u svim ostalim vrlinama, „ponesimo iz ovog sveta, ako ništa drugo, onda – Pravoslavlje“,[4] prema rečima istog ovog svetog Oca.
Većina problema koji nas danas razdvajaju sa Rimskom Crkvom, a koji su postojali i u vreme svetog Marka, bili su rasvetljeni svetootačkim umom svetog Marka Efeskog. Upravo nam je zbog ovoga tako važno da budemo upoznati sa delima svetog Marka i da ih objavimo u prevodu na naš jezik, radi upoznavanja naših sunarodnika sa njima.
Vreme je, kao nikada ranije, da dela svetog Marka Efeskog prestanu da budu prekriveni prašinom – reč je o rukopisima koji se čuvaju u Moskvi, Parizu, Beču, Oksfordu, Atini, Milanu i drugim mestima. Vreme je da oni prestanu da budu vlasništvo malog broja lica koja se za njih interesuju i koja mogu sa njima da se upoznaju samo u originalu (ili ponekad u latinskom prevodu) u preobimnim i ne uvek dostupnim tomovima Minja (Migne. PG 159, 160, 161) i „Patrologia Orientalis“ (t. 15 i 17). Vreme je da pravoslavni saznaju za njih, da još bolje shvate savršenstvo Pravoslavlja, nedopustivost bilo kakvog kompromisa u odnosu na naše savršene dogmate, a tako i da saznaju o veličini divnog svetitelja Marka Efeskog, tog nepobedivog junaka Vere koji se pokazao kao onaj izabrani sasud Božiji koji je odbranio Pravoslavlje u jednom od najopasnijih vremena za Pravoslavnu Crkvu.
Dakle, kao što smo ranije kazali, naš osnovni cilj je i bio da ponudimo prevod na naš jezik dela svetog Marka koja se odnose na njegovu borbu za Pravoslavlje, a takođe i nekih drugih dokumenata koji se odnose na istu ovu epohu, uz prateće komentare.
Međutim, odmah je postalo očigledno da ne bi bilo dovoljno da naš rad ograničimo jednostavno na prevod dela svetog Marka. Neophodno je i da se prikaže ona slika kako su nastajala i kako su se pojavljivala ova dela svetog Marka i čime su bila podstaknuta. Zapravo, bilo je neophodno prikazati i čitavu sliku istorijskih događaja koji su prethodili sazivanju sabora u Ferari i Florentiji, kao i događaja koji su usledili neposredno za ovim. Ovo je samo po sebi i interesantno i poučno, jer istorija nije prosto izlaganje prošlosti, nego je pouka za budućnost, kako je nekada primetio Ciceron, nazivajući istoriju „svetionikom istorije, učiteljicom života“.
Predstavljajući samo ilustraciju uz dela svetog Marka Efeskog, izlaganje istorije Florentinske unije ograničili smo na prikazivanje najvažnijih činjenica i dokumenata; ono nije predstavljalo samosvrhu.
Takođe, smatrali smo za potrebno da pridodamo i žitije svetog Marka Efeskog prema onim malobrojnim izvorima koji su nam sačuvali osnovne podatke o ovom velikom Ispovedniku Crkve.
Ova tri predmeta: dela svetog Marka Efeskog, istoriju Florentinske unije i žitije svetog Marka, trudili smo se da prikažemo kao jednu celinu.
Kao dodatak, priložili smo prevod na crkvenoslovenski jezik službe svetom Marku Efeskom, koji smo načinili za bogoslužbenu upotrebu.[5]
Izvore koje smo koristili ukazaćemo u osnovnom tekstu i u primedbama.
Arhitandrit Amvrosije
NAPOMENE:
- J. Gffl. „Quae supersunt Actorum Graecorum Concilii Florentini“, Roma 1955, t. 1. p. 28 nota.
- Iz službe svetom Marku Efeskom, koju je napisao Veliki Ritor Manuil. Prva stihira na „Gospode zavapih.“
- Iz poslanice svetog Marka Efeskog igumanu Vatopedskog manastira, drugi odeljak.
- „Ispovedanje vere“ svetog Marka Efeskog: poslednje reči; takođe i njegova poslanica Konstantinopoljskom patrijarhu: poslednje reči.
- U srpskom prevodu ova služba je izostavljena.
