PISMA DRUGOVIMA

 

PISMA DRUGOVIMA
 
PISMO ČETVRTO
 
20. januara 1923. godine
 
Dragi moji drugovi!
Obećah da ću se u ovom (četvrtom) pismu vratiti pitanju o Crkvi, ali i ovoga puta mijenjam plan, i opet hoću da govorim o tajanstvu, ali ne o tajanstvu ispovijesti, o kojem smo govorili u prošlom pismu, nego o veličanstvenom tajanstvu Evharistije. Kao i prošlog puta, da odložim razgovor o planiranoj temi ponukao me je jedan rukopis koji se nalazi u mojim rukama i koji se dotiče pitanja od neizmjerne važnosti. Taj rukopis predstavlja „odnošenje“ (tako ga naziva sam autor) jednog jereja prema svom arhipastiru. Ali „obraćanje“ to je izuzetno naročite vrste: to je prije ispovijest zbunjene vjerničke duše koja mučno traži razrješenja svojih teških nedoumica, nego obično, poslovno „obraćanje“.
Kada čitaš tu „ispovijest“, prije svega bivaš zapanjen tom činjenicom, što se jedan „zaostali“ baćuška sa velikom mukom zaustavlja pred pojavom pored koje su spokojno i ravnodušno, u svakom slučaju – ne povisujući svoga glasa (što ovaj od svijeta skriveni služitelj oltara čini) – prolazili i prolaze stotine prijestoničkih jereja (da ne govorimo o mnoštvu provincijskih). Očigledno, njihova mnogoučena jerejska savjest je daleko od toga da tako živo reaguje na pojavu koja je u strašno negodovanje bacila provincijalnog baćušku – oca Gavrila. U krajnjoj liniji, u njihovoj sredini nije se mogao čuti takav vapaj, kakav se istrgnuo iz grudi autora rukopisa koji se nalazi pored mene. Doduše, u Moskvi, u jednoj privatnoj kući, bio je pročitan jedan izvještaj na temu koja predstavlja predmet ovog pisma, ali, bez obzira na autoritet podnosioca izvještaja, praktične posljedice čitanja bile su, izgleda, ništavne…
Dalje: ne možemo a da se ne udivimo sa kakvom pažnjom je autor sakupio – i odakle mu sve to u njegovoj provincijskoj nedođiji – materijal za osvjetljavanje pitanja koje mu je potreslo dušu. Vaistinu, svaka mu čast!
Rukopis o kojem se ovdje govori datiran je na 1921. godinu, ali, na svu žalost, nije izgubio na značaju i u današnje vrijeme, s obzirom da se i danas u mnoštvu hramova čini ono što je toliko uznemirilo prefinjenu savjest jereja Božijeg, koji je svojem arhipastiru napisao sljedeće:
„Jedno zaista nejasno i krajnje uznemirujuće pitanje me je pobudilo da ometam Vaše visokopreosveštenstvo ovim obraćanjem, tim prije što, ma kome se do sada ja obraćao sa molbom da mi ga razjasni, nisam dobijao zadovoljavajući odgovor. Prije svega htio bih da uvjerim Vaše visokopreosveštenstvo: ništa nisko nije rukovodilo mnome u ovom obraćanju Vama.
Od mladosti moje meni je crkva sve, i jedino čega se užasavam, to je – da neprijatelj Crkve Hristove i moje sopstvene duše ne iskoristi moju nedoumicu, koja traje evo više od jedne godine, i otrgne me od zajedničkog crkvenog jednoumlja, nagovorivši me na prekomjernu i nerazumnu revnost. Pitanje kojim se osmjelih predložiti na rješavanje Vašem Visokopreosveštenstvu bih želio predstaviti, uz Vašu dozvolu, u ovakvom vidu.
Strašni događaji posljednjih godina teško su se odrazili na stanje Pravoslavne Ruske Crkve. Da i ne govorimo o ogromnom materijalnom lišavanju Crkve: ti događaji su potresli i unutrašnju, duhovnu sadržinu njezinu.
Božanstvena Evharistija jeste centralna tačka naše pravoslavne vjere i Vaseljenske Crkve, oko koje kruži sve što se sadrži u Crkvi. Žrtva Božanstvenog Agnjeca Hrista koja se na njoj prinosi je Svjataja Svjatih našeg duhovnog života: gdje nema istinite Evharistije, tamo nema ni Hrista ni istinitog hrišćanstva, – tamo je praznina duhovna. Takva praznina može čak da bude i uz vanjsko, vidljivo vršenje tajanstva. I eto, na tu najsuštinskiju tačku, može se reći – na srce vaseljenskog Pravoslavlja – trenutna dešavanja posljednjih godina su i položili svoju tešku šapu, prinudivši Rusku Najvišu Crkvenu Vlast da unese izmjene u vršenje Božanstvene Evharistije.
Kao što je poznato, Najviša Crkvena Vlast Ruske Pravoslavne Crkve cirkularno je razaslala naređenje[1] da se po svim eparhijama obavijesti duhovništvo da je ona našla za shodno da je moguće dopustiti vršenje tajanstva sv. Evharistije na ražanom hljebu, ako nema pšeničnog, i na nekim voćnim sokovima, ako nema vina od vinove loze.
Ne znam: možda je naredba Crkvene Vlasti osnovana na Sv. Pismu i Sv. Predanju; a i u cirkularnom pismu to dopuštanje je obrazloženo i uslovljeno samo u slučaju potpunog nemanja Evharističkih tvari. Ja ću ovdje govoriti samo o jednoj tvari – vinu, s obzirom da u pšeničnom hljebu nedostatka, čini se, nije bilo i neće ni biti.
Dozvola od strane Crkvene Vlasti da se liturgija vrši od voćnih bobičavih sokova i nalog eparhijskom rukovodstvu da se samo pobrine za opskrbljivanje vinom dali su povoda širokoj samovolji u toj oblasti.
Hristos Spasitelj govori: “ Jer tijelo moje istinsko je jelo, a krv je moja istinsko piće.“ (Jn. 6:55).
 
Ali ono što se pravilo i što se pravi za Tajanstvo Pričešćenja, u većini se slučajeva istinitim pićem ni nazvati ne može: to nisu čak ni sokovi od bobičavog voća, to je prosto talog jagoda ili drugog voća, sve do jabučica, potopljenog u vodi i kasnije malo obojenog nečim i pošećerenog, koji ne samo da nije dobar za piće, nego katkad i tjera na povraćanje.
Vino od vinove loze, uzakonjeno Slovom Božijim i Sveštenim Predanjem, kao jedinstveno dostojna tvar za vršenje Božanstvene Evharistije, proročki je predskazao još drevni mudrac: “ Premudrost sazida sebi kuću, i otesa sedam stupova; Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj. Posla devojke svoje, te zove svrh visina gradskih: Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli: Hodite, jedite hleba mog, i pijte vino koje sam rastvorila.“ (Prič. 9:1-5).
U riječima Spasitelja: „Ja jesam čokot istinski, i Otac je Moj vinogradar“[2] nalazi se skraćeni sadržaj sve naše Božanstvene liturgije. Ja sam loza (a loza daje samo vino), Ja sam žrtva koja se prinosi za svijet, a Otac Moj je vršitelj te žrtve, i u liturgiji Bog Otac vrši samo Tajanstvo, prinosi Sina Svojega za spasenje svijeta. Sveto Jevanđelje nam daje tvrdu osnovu da znamo da je Hristos Spasitelj na Tajnoj Večeri izvršio i ustanovio da se Tajanstvo Pričešćenja vrši nad hljebom i grožđanim vinom, čemu služe riječi Spasiteljeve koje je izrekao odmah iza pričešćenja učenika: „… od sada neću piti ovoga roda vinogradskoga do onog dana kada ću piti s vama novoga u Carstvu Oca mojega.“ (Mt. 26:29; Mk. 14:25; Lk. 22:18). Pri tome On je zapovjedio: „Ovo činite za Moj spomen“ (Lk. 22:19).
Ta svemirna čaša mora biti jedna, počevši od čaše Tajne Večere i završavajući sa posljednjom – pred Drugim Dolaskom Hristovim, kao i po slovu Apostola: „jedan je hljeb, jedno smo tijelo mnogi, pošto se svi od jednoga hljeba pričešćujemo“ (1 Kor. 10:17).
Sv. Predanje uzakonjuje vino kao jedinu materiju za Tajanstvo Pričešćenja, što dokazuju činovi liturgija od ap. Jakova do Zlatoustog[3]. U liturgiji sv. Vasilija Velikog sveštenoslužitelj izgovara riječi: „… čašu od ploda loznoga prijem“[4]. Kako onda neko može da izgovara te riječi, nemajući pred sobom u čaši vinogradno vino, – i to u takvoj strašnoj minuti?
Crkva Božija je za svo vrijeme svojeg postojanja strogo čuvala čistotu, svetost i suštinsku nepromjenljivost Božanstvene Evharistije. Tako, na primjer, u drevnim vremenima su bili jeretici-hidroparastati („koji pred lice (Božije) izlaze sa vodom“) koji su učili da Tajanstvo Pričeššćenja treba vršiti na samoj vodi, bez vina. Crkva je odbacila takvo učenje, i Kartagenski sabor je pravilom 46. odredio: „U svetilište da se ništa ne prinosi osim Tijela i Krvi Gospodnjih, kako je i Sam Gospod predao, to jest, ništa nego hljeb i vino, vodom rastvoreno“[5].
U odvrgavanju jeretika-hidroparastata, sa druge strane, jeretici-Jermeni pretjeraše, pa upadoše u suprotnu krajnost, i počeše da vrše Tajanstvo Pričešćenja na samom vinu, bez vode. Šesti Vaseljenski Sabor odvrgao je ovu zabludu, 32. pravilom odredivši: „I Jakov, Hrista Boga našega po ploti brat, kojem je prvom povjeren prijesto Jerusalimske Crkve, i Vasilije, Kesarijske Crkve arhiepiskop, kojeg slava poteče po svoj vaseljeni, pismeno nam predavši tajanstveno sveštenodejstvo, položiše da se u Božanstvenoj liturgiji iz vode i vina sastavlja sveta čaša. I prepodobni oci koji se sabraše u Kartageni, ove tačno riječi izrekoše: da se ne prinosi u svetom tajanstvu ništa više, osim Tijelo i Krv Gospodnja, kako je i Sam Gospod predao, to jest hljeb i vino, vodom rastvoreno. Ako li pak koji episkop, ili prezviter, čini ne po činu od apostola predanom, i vodu s vinom ne sjedinjuje, i time prinosi prečistu žrtvu: da bude odlučen, kao onaj koji saopštava tajanstvo koje se nije savršilo, i ono što mu je predano povređuje novotarijama“[6].
Ovo svjedočanstvo, kao svjedočanstvo Vaseljenskog Sabora, ima naročitu važnost, tim prije što se Vaseljenski Sabor dotiče same suštine vršenja Tajanstva: bukvalno, ko ne izvrši po činu predanom od Apostola, taj samim tim proglašava da tajanstvo nije izvršeno ili da nije izvršeno u potpunosti.
Sv. Simeon Solunski u glavi o sveštenoj liturgiji piše: „Hidroparastatskoj jeresi se i Zlatousti protivi, jer reče Gospod: neću piti od sada od roda lozinog[7], a loza, pak, vino, a ne vodu rađa. O ovome svjedoči Zlatoglagoljivog liturgija, a još očitije bogoglagoljivog Vasilija… Tada kaže: „podobne že i čašu ot roždenija lozi vzem, rastvoriv, blagodariv, osvjativ dade“[O. 1][8]. Vidiš li? „Ot roždenija lozi vzem“ – govori… I božanstveni Jakov, u liturgiji koja se po njemu zove – što se i kod drugih mnogih nalazi – govori: „i vzem čašu i rastvoriv vina i vodi“[9]. I svi tako prinosaše Oci u katoličanskim crkvama i apostolskim prijestolima koji imaju od drevnih prijemstvenost“[10].
Ovdje sv. Otac piše protiv jermena, koji tajanstvo Pričešćenja vrše na samom vinu (istinsko piće), a između ostalog pominje i jeretike hidroparastate, koji prinose samu vodu (istinsko piće); a kod nas u današnje vrijeme ne prinose niti vino niti čak ni vodu običnu.
O tome nalazimo svjedočanstvo u knjizi „Skrižalj“[O. 2] (Moskva 1656. g.), koju je odobrio i utvrdio Veliki Moskovski Sabor 1667. godine, u kojoj čitamo: „Ovoga radi nužno je da u svetoj čaši budu i vino i voda prilikom vršenja tajanstva, a ne voda samo, što je odvratna jeres onih koji pred lice Božije izlaze samo sa vodom, koja razvraća i razlaže predanje tajanstva (…) Niti smije samo vino, što tvore jeretici jermeni, da bi poništili jeres hidroparastatsku, a sami padoše u još goru, što se dešava sa onima koji otpadaju od istine“ (Gl. 73, „Opet o onome što se vrši u proskomidiji“)[11].
„Pravoslavno ispovijedanje katoličanske i apostolske Crkve uzakonjuje: „Treće Tajanstvo – sveta Evharistija ili Tijelo i Krv Gospoda našega Isusa Hrista, pod vidom hljeba i vina, u kojem se istinski i Svojelično ili stvarno nalazi Isus Hristos. Ovo tajanstvo prevazilazi sva druga, i više od drugih sadejstvuje dobijanju našeg spasenja… Sveštenik… mora da pazi da bi tvar za tajanstvo bila prilična, to jest, hljeb da bude pšenični, kvasni, čist koliko je moguće, i vino, nepomiješano sa drugom nekakvom tečnošću, i čisto samo u sebi“ (Pitanje 106-7)[12].
Odavde se vidi da su bilo kakve druge – kakve god – tečnosti, razni sokovi od bobičavog voća i voćni sokovi i sirupi – nedopustivi čak i za samo miješanje sa vinom, a tim prije nikako ne mogu same sobom biti tvar za vršenje tajanstva.
„Pravoslavno ispovijedanje“ u onom dijelu iz kojeg je uzeto ovo svjedočanstvo je utvrdio sabor istočnih jerarha[13] i svi istočni patrijarsi.
Veliki Moskovski Sabor 1667. godine, u prisustvu dvojice istočnih patrijarha[14], u knjizi „Skrižalj“, koju su oni utvrdili, odredio je: „Tvar za Božanstvenu Liturgiju je hljeb i vino sa vodom. Ali ne od druge neke tvari, ili od ploda koji se nađe pri ruci, ili od sikera[O. 3], nego od istinske pšenice i vina istinskoga, jer nam tako Gospod i božanstveni Njegovi apostoli predaše da vršimo Božanstveno tajnodejstvo. I pazi, da ne prelastiš sebe, i umjesto čistoga vina prineseš sirće ili vinski kvasac, ili drugo nešto gnjilo, da grijeh time na sebe ne navedeš smrtni“ (O sedam tajanstava, str. 11-112)[15].
Ne mogu a da ne spomenem još jedno svjedočanstvo, u kojem je na čudesan način prikazano kako jedina tvar za sv. Evharistiju jeste vino. U žitiju prep. Kirila Bjelojezerskog (pomen 9. juna) i u njemu sastavljenoj službi, u „stihirama na hvalite“ se pripovijeda kako je u obitelji njegovoj bilo zafalilo vina za vršenje sv. Tajanstva Pričešćenja, pa je Gospod, po molitvama ugodnika, umnožio vino, toliko da ga je bilo dovoljno za dugi vremenski period[16]. Očigledno – ni prep. Kiril, kao ni Sam Gospod, nisu našli da je moguće da se vino zamijeni nečim drugim.
U „Velikom Katehizisu“, izdatom po blagoslovu svetejšega patrijarha Filareta, čitamo: „Pitanje: Koja se tvar upotrebljava za ovu tajnu? Odgovor: hljeb pšenični, kvasan, solju osoljen. I vino sa vodom, sa svojom prirodnom cijelom slatkošću“[17].
Pitanje: „Koje je dejstvo i koje je treće vršiteljno (značenje, aspekt)[18] ove tajne? Odgovor: to je predivno vršiteljno (značenje), jer u toj tajni na vrhu vidljivi obrazi hljeba i vina sami po sebi prebivaju iznad svoje prirode. Drugim riječima, vid i ukus hljeba ima, ali samog hljeba nema. Vid i ukus vina ima, ali samog vina nema (…) Međutim, poznato je i da, ako nisu vidljivo prisutna ova dva obraza, onda tu nema ni tijela Hristova niti ima prečiste krvi Njegove. Zbog toga samo pod ovim obrazima, hljebom i vinom, nakon što ih osveštaju glagoli Gospodnji, daje se tijelo i krv Hristova, mimo ovo dvoje se ne daje. A ako se znamenja Gospodnja kane primjeniti na nešto drugo, tamo niti tvar niti tajna od Boga data jeste“[19].
Ne slijedi li iz ovog zaključak da na liturgiji koja se vrši na neuzakonjenim tvarima ne biva prelaganja, ne biva Tijela i Krvi Kristovih?!
U „Malom Katehizisu“ čitamo: „Sveštenik ima da vrši liturgiju sa svjesnom mišlju u umu da je vrši onako kako je sveta Crkva opisala na saborima svojim i mimo sabora. Uz to da ima i tvar koja prinadleži djelu, a to jeste hljeb čisti, pšenični, kvasni, i vino prirodno, sa malo vode pomiješano. A tu su i druge potrebite stvari, bez kojih se nikako ne može sveta liturgija savršiti“[20] (l. 32 obr.).
Napokon, „Učiteljsko uputstvo“ glasi: „Tvar za Krv Hristovu jeste vino od ploda lozinog, to jest, iz grožđa sa vinove loze iscijeđeno… Vino, pak, nisu i biti ne mogu bilo kakvi sokovi od raznog voća i bobica iscijeđeni, to jest, od jabuke, od kruške, od višnje, od kupine, maline i drugog voća koje je na ovo nalik. Ako li pak ko drzne da osim samog vinogradnog vina upotrijebi nešto što nanj liči, neki sok, ili prokislo vino, ili ako se u sirće pretvori, ili se s nečim pomiješa, nikakvo tajanstvo se savršiti neće: nego će sagriješiti jerej teško i smrtno i potpašće pod odlučenje od sveštenstva“[21].
Imajući u vidu navedena svjedočanstva, uz njihovu opštepoznatost, može li se desiti da kroz masu narodnu ne pronikne strašna misao: a vrši li se kod nas u Rusiji uopšte sv. Evharistija? Na takvu misao indirektno navodi i samo cirkularno pismo Više Crkvene Vlasti, koja je naredila da se ono rasprostranjuje tajno. Izgleda da ni sama Crkvena Vlast nije bila dovoljno uvjerena u osnovanost svoje odredbe.
Doduše, ona je dopustila da se izmjene čine samo u slučaju prijeke nužde, u slučaju potpunog nedostatka vinogradnog vina, a Crkva je u svim vremenima ovladavala, i danas ovladava, pravom da mijenja obrede i običaje, da ukida pravila, da po nuždi čini određena snishođenja, da dopušta isključive izuzetke u opštoj crkvenoj praksi, ali, u isto vrijeme, ne treba li misliti da se sve to činilo u stvarima nesuštinskim, nebitnim, ustanovljenim samom Crkvom, i u slučajevima izuzetnim? U našem slučaju je, sa jedne strane, dopušteno služenje liturgije ne na vinogradnom vinu ne u obliku izuzetka, nego je pušteno u sveopštu upotrebu, koja traje evo već oko tri godine, a, sa druge strane, pitanje se ovo tiče same suštine Tajanstva Pričešćenja.
Drevna Crkva govori: Tajanstvo „nije izvršeno“, „neće se izvršiti“, „Tijela i Krvi Hristove ne biva“, a ovamo kao da se utvrđuje upravo suprotno, da će se tajanstvo izvršiti, i da biva istinsko pričešćenje: ne radi li se ovdje o posezanju na volju Duha Svetoga?
Ustanovljeno je: sveštenike i đakone postavlja episkop, i ni pri kakvoj nuždi ne mogu to učiniti sveštenici. Duh Sveti neće saizvoliti na to, a Božanstvena Evharistija je iznad tajanstva sveštenstva: nije žrtva Hristova ustanovljena radi sveštenika, nego se sveštenici postavljaju radi vršenja žrtve.
Tvar za tajanstvo krštenja jeste voda, kao simbol umivanja od grijehova, i ni pri kakvoj nuždi se ne smije zamijeniti ikakvom drugom tečnošću, na primjer, uljem, ili kerozinom: tu neće biti umivanje, nego još gore zaprljavanje, i tajanstvo se neće izvršiti.
A Božanstvena Evharistija je neuporedivo iznad krštenja: u krštenju tvar – voda – i poslije osveštenja ostaje voda, pa i takva se ne smije mijenjati za neku drugu tvar; a u Pričešćenju se tvar – vino – prelaže u krv Hristovu, tu ima „da ćuti svaka tvar čovječija“[22]. A i samo kao simbol – grožđano vino nema pandana u svijetu materijalnom.
Molim za dovolu da navedem još jedno svjedočanstvo iz gore pomenute knjige „Skrižalj“: „Strašna trpeza leži nasred Oltara (…) čaša s vinom i veseli, i životvori, i ogrijeva, i napaja svakog vjernika Božanskim blagodatima“[23] (gl. „Šta znamenuje trpeza“). Sokovi od jagoda – imaju li oni u sebi sva ta svojstva: da vesele, životvore, ogrijevaju, napajaju? Njih u potpunoj mjeri ima samo vino i, kao simbol istih ovih osobina Duha Svetoga, ono zauzima isključiv i izuzetan položaj.
Sa najdubljim poštovanjem molim Vaše Visokopreosveštenstvo da mi date arhipastirsko razjašnjenje da upotreba u svetom tajanstvu Pričešćenja voćnih sokova umjesto grožđanog vina nije protivna Duhu Jevanđelja Hristovoga i Vaseljenskog Pravoslavlja – čime ćete uspokojiti moju pometenu savjest.
Vašeg Visokopreosveštenstva najniži poslušnik
sveštenik Gavril Kuznjecov.
1921. godine, oktobra 6. dan“.
 
Ne znam, dragi moji, ima li potrebe išta dodavati onome što je kazao blagogovejni autor ovog pisma. Dodaću samo ovo. Očigledno, u žitorodnoj oblasti u kojoj on živi nije bilo svetogrdnog pokušaja, sa otrcanom od zloupotrebe isprikom „nužda zakon mijenja“[24], da se posegne na tvar Tijela Hristovog, tj. da se podvali neki surogat umjesto čistog pšeničnog hljeba. Međutim, kod nas, u Srednjoj Rusiji, to se praktikovalo, a praktikuje se i dan-danas, bez obzira na to što prodavnice hljeba kipte od bijelih hljebova.
A Crkva sveštenoslužitelju postavlja isto onako stroge i neuklonjive zahtjeve u odnosu na tvar Tijela Gospodnjeg, kao i u odnosu na tvar Krvi Gospodnje. Tako, u „Učiteljskom uputstvu“ čitamo: „Tvar tajne Tijela Gospoda našega Isusa Hrista jeste hljeb od čistog pšeničnog brašna, prostom vodom obično zamiješen i dobro ispečen, kvasan, nepresoljen, svjež i čist: ukus, slast da ima sebi svojstven i na jelo blagoprijatan da bude… Drugi, pak, hljeb, osim same pšenice, makar i kvasan bio ali od drugog žitnog sjemena – takav hljeb tvar za Tijelo Hristovo biti ne može: koji jerej drzne da nad kakvim drugim hljebom ili od drugog žita služi, ili i od pšeničnog brašna ako je i od prirodne vode i kvasan ali mlijekom ili uljem ili jajima pomazan, ili se osuši, ili opljesnivi, ili izgorča, ili otvrdne, ili počne da trune, taj će jerej vrlo i teško da sagriješi i odlučenju će da potpadne, jer se tajanstvo na takvim obrazima ne vrši“[25].
Imao sam priliku da razgovaram o tvari tajanstva Evharistije sa mnogim duhovnim licima, i ni kod jednog od njih nisam vidio onu spasiteljnu bogougodnu brigu koja je ispunila srce o. Gavrila i prinudila ga da otvoreno postavi neprijatno pitanje: „a vrši li se kod nas u Rusiji uopšte sveta Evharistija?“ Pitanje zaista strašno, – jer, ako se ne vrši Evharistija, mi smo lišeni pričešćenja vječnom životu i gubimo vezu sa Crkvom – Tijelom Hristovim.
Što se mene tiče, kada je preda mnom to pitanje stalo u svoj svojoj užasnoj obnaženosti, ja sam za pravilo sebi uzeo da ne samo da ne pristupam sv. Čaši dok unaprijed ne saznam da se tajanstvo vrši dostojno i kako mora (u smislu upotrebe obaveznih tvari), nego i da ne prisustvujem na liturgiji u svojstvu bogomoljca ako sam doznao da se liturgija ne vrši na vinu, nego na kojekakvim surogatima, jer se u posljednjem slučaju veliko bogo- i tajno-dejstvo falsifikuje lice-dejstvom.
A otkako je formirana naša jeretička VCU, moraš se brinuti i o tome da ne uđeš u hram u kojem u svojstvu sveštendejstvujućeg nastupa lice koje je zadržalo crkveno opštenje sa tom VCU, jer se tu, naravno, nikakvo tajanstvo ne vrši, i oni koji pristupaju Čaši umjesto Tijela i Krvi Hristovih primaju obični hljeb i običnu – ove ili one vrste – tečnost.
Da, rođeni moji, dani su lukavi[26], budite na oprezu, budite bodri i budni, molite se, i mene, grešnog, pominjite. Pominjite i bogobojažljivog o. Gavrila.
Da vas sačuva blagodat Gospoda „od ljudi nekih, i od bjesova, i od strasti, i od svake druge nepodobne stvari“[27].
Ljubeći vas brat u Gospodu…
 
P.S. Neko je povodom prevare sa materijom za tajanstvo sv. Evharistije rekao da je „ruska Crkva upala u mističnu neizvjesnost“, s obzirom da je neizvjesno šta sadrži evharistička čaša, sve dok je u opticaju ova prevara. Na osnovu gore navedenih citata može se reći i više: čaša ta je tuđa Tijela i Krvi Hristovih, tj. onoga što čini srce Crkve.
Htio sam da vam predložim neke citate iz tekstova blaž. Simeona Solunskog koji se tiču tajanstva ispovijedi, ali ne mogu to učiniti, zato što pod rukom nemam njegova sveštenolijepa pisanja[28]. Oprostite mi! Umjesto toga, prepisaću nekoliko redova iz Trebnika, iz „Posledovanija o ispovijedi“, iz kojih se vidi koliko je neophodna lična, pojedinačna ispovijest, da se duhovnik ne bi pokazao prestupnik pred Gospodom Bogom za to što je dopuštao sv. Čaši nedostojne.
„Pazi dobro na sebe, o duhovniče! jer, ako pogine jedna jedina ovca tvojeg neradenja radi, od tvojih će se ruku naplatiti. Proklet bio, – glagola Pismo, – ko nemarno radi delo Gospodnje (Jer. 48:10). A Veliki Vasilije govori: pazi, da se ne prepadneš čovjeka u padu njegovom, pa da predaš Sina Božijeg u ruke nedostojnih, da se ne posramiš od onih koji su slavni na zemlji: makar i samu dijademu nosio, ima da ga ne pričestiš: božanstvena pravila govore da se nedostojni ne smiju pričešćivati, jer će biti isto kao da su idolopoklonici. Ako se ne obrate, teško i njima i onima koji ih pričešćuju“[29].
 
29. marta / 11. aprila 1925. godine.
g. Petrograd.
 


 
NAPOMENE:

  1. Tekst pomenutog cirkularnog pisma koje se rasprostiralo „tajno“ (pogledaj niže u tekstu) danas nije poznat; mežutim, u memoarnoj literaturi koja se dotiče datog perioda vremena postoje svjedočanstva koja ga potvrdđuju. Tako, u uspomenama V.F.Marcinkovskog se opisuje liturgija u moskovskom taganjskom zatvoru koju je vršilo nekoliko episkopa na čelu sa mitr. Kirilom Kazanjskim (Smirnovim); jedan od zatvorenih sveštenika (iguman Jona) je samo prisluživao za vrijeme liturgije, ali nije učestvovao u pričešćivanju, pošto „pri vršenju tajanstva umjesto vina (sa dozvolom patrijarha Tihona) se upotrebljavao sok od kljukve“; kao opravdanje iguman Jona je govorio: „Evo je bogoslužbena knjiga … Pročitajte članak „o tvari tajanstva“ … Vidite, obavezno mora biti vino. I, može biti, po grijesima našim, Bog nam ga je oduzeo. Dozvola Patrijarha Tihona za mene, kao pravoslavnog sveštenika, nije dovoljna osnova … Ovo je saborna odluka Crkve, i samo Crkva u cjelini može da je promijeni“ (Marcinkovskiй V.F. Zapiski… S.217-218). Pomenimo i svjedočanstvo V.Nikiforova-Volgina: „…Glad. Sa ogromnim teškoćama su nabavljali šačicu brašna za prosfore. Liturgijski hljeb je postao danas ražani – pocrnje tijelo Histovo…“ (Dorožnый posoh. M. 1991. S.86).
  2. Jn. 15:1.
  3. U današnje vrijeme u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, kao pravilo, vrši se liturgija Jovana Zlatoustog, koja predstavlja skraćenu i prerađenu liturgiju Vasilija Velikog; ova posljednja takođe se vrši, ali rjeđe (10 puta u godini). Sa svoje strane, sv. Vasilije Veliki je svoju liturgiju sazdao sistematizujući i rekomponujući mnoge ranije postojeće redakcije, od kojih je najdrevnija liturgija ap. Jakova (brata Gospodnjeg po ploti); u današnje vrijeme ova liturgija se takođe vrši u nekim pravoslavnim hramovima (kao pravilo, na dan pomena ap. Jakova – 23. oktobra po starom kalendaru). Na kraju, nekim danima četrdesetnice vrši se i liturgija Grigorija Dvojeslova (liturgija pređeosvećenih darova).
  4. Služebnik. M. 1977. S.393.
  5. Knjiga pravila Svetih Apostola, Svetih Sabora Vaseljenskih i pomjesnih i Svetih Otaca. M., 1901. S.205.
  6. Ibid, S.94-95.
  7. Mt. 26:29.
  8. Služebnik. M., 1977. S.393.
  9. Sabrane drevne liturgije, istočne i zapadne. Izd. 1. SPb. 1874.
  10. Sv. Simeon, arhiepiskop Solunskiй. Razgovor o sv. svящennodeйstvah i taяnstviяh cerkovnыh // Pisaniя svv. otcov i učitelei Cerkvi, otnosящiečsя k istolkovaniю pravoslavnago bogosluženiя. T.2. SPb.,1857. S.119-121 (Novoselov citira iz drugog prevoda).
  11. Skrižalь. M., 1656. S.181-12.
  12. Pravoslavnoe ispovedanie kafoličeskoй i apostolskoй Cerkvi Vostočnoй. Č.1. O Vere. Voprosi 106-107. M., 1831. S.86-87.
  13. Gore pomenuta knjiga bila je propraćena sljedećim predgovorom: „Ja smireni, sa Sveštenim saborom Arhijereja i Klera, pročitavši poslanu nam od jedinovjerne Malo-Ruske Crkve knjigu, pod zaglavljem „Ispovijedanje Pravoslavne Katoličanske i Apostolske Crkve Hristove“ (…) nađosmo da je ona u svemu saglasna sa dogmatima Hristove Crkve i sveštenim kanonima, i da nema u njoj ničega protivnog Crkvi. Međutim, drugi dio njezin, predstavljen na latinskom jeziku, ne čitasmo: zato potvrđujemo samo onu koja je pisana na našem jeziku (…) U ljeto Spasenija 1645., mjeseca marta, 11. dana“ (poslanicu potpisao patrijarh Konstantinopoljski Partenije i drugi patrijarsi i episkopi Istočnih Crkava) // Ibid. S.6-8.
  14. Na saboru 1667. godine prisustvovali su Pajsije Aleksandrijski i Makarije Antiohijski.
  15. Na ovom mjestu u pismu sveštenika Gavrila Kuznjecova, očigledno, ima neka greška: u knjizi „Skrižalj“ ne samo da nema navedenog citata, nego ni glave koju je on ukazao (u 26. glavi sa približnim nazivom „Sedam tajanstava, to jest darovanja ima episkop“ govori se sasvim o drugim prredmetima).
  16. Mineя. Юniй. Č.1. M., Izdanie Moskovskoй Patriяrhii, 1986. S. 285. Treća stihira na hvaliteh: „Vina nedostatki Božijej Cerkvi, molitvami tvoimi, otče, sasud ispolnil jesi i na mnoga vremena dovleti toj daroval jesi. Tjemže i nas, počitajuščih pamjat tvoju, vinom Božija ljubve napoj vsjeh, da proslavljajem prečistoje uspenije tvoje“ (Ibid. S.283).
  17. O četvrtoj tajni tijela i krvi Hristovoj // Velikiй Katehizis. Glava 77. 3-e izd. 1890. L.383 ob.
  18. Do tog mjesta u „Katehizisu“ se govorilo o tome kako tajanstvo Evharistije, govoreći savremenim jezikom, ima tri aspekta („tri sut osobne sija“): prvi – što u njemu imamo istinsko Tijelo i Krv, a ne samo njihov obraz; drugi – da je to jedno Tijelo, a ne dva (od hljeba i od Bogomatere); treći aspekt se razmatra u citiranom odsječu.
  19. Ibid. L. 387-389.
  20. Novoselov kao citirani izvor ukazuje na „Katehizis. Popov (u nekim spiskovima: Pskov. – E.P.), 1885. L. 32ob. Mi nismo uspjeli da nađemo navedeno izdanje, u kojem je, očigledno, bio napravljen novi prevod sa latinskog; u knjizi S.T.Golobjova „Kievskiй mitropolit Petr Mogila i ego spodvižniki“ (Tom 2, Kiev, 1897.) naveden je prvobitni crkvenoslovenski tekst „Malog Katehizisa“ (1649. g.).
  21. Služebnik. M., 1977. S.511-512.
  22. Da molčit vsjakaja plot čelovječa i da stojit so strahom i trepetom, i ničtože zemnoje v sebje da pomišljajet: Car bo carstvujuščih i Gospod gospodstvujuščih prihodit zaklatisja i datisja v snjed vjernim. Predhodjat že Sjemu lici angelstii so vsjakim načalom i vlastiju, mnogočitii Heruvimi i šestokrilatii Serafimi, lica zakrivajušče i vopijušče pesnj: alliluja, alliluja, alliluja“ (Triod postnaя. Č.2. M. Izdanie Moskovskoй Patriarhii, 1992. L. 502.) Ovaj tropar se poja na liturgiji u Veliku Subotu umjesto Heruvimske pjesme.
  23. Skrižalь. M. 1656. S.26-27.
  24. Jevr. 7:12.
  25. Služebnik. M., 1977. S.510-511.
  26. Ef. 5:16.
  27. Molitva sedma sv. Jovana Zlatoustog na san idućim // Pravoslavnij molitvoslov i Psaltir. M., 1988. S.18.
  28. Sv. Simeon, arhiepiskop Fessalonikiйskiй. Ob ispovedi // Pisaniя svv. otcov i učiteleй Cerkvi, otnosяšiesя k istolkovaniю pravoslavnago bogosluženiя. T.2. SPb., 1857. S.119-121.
  29. Posledovanie o ispovedaniii // Trebnik v dvuh častяh. Č.1. M., Izdanie Moskovskoй Patriarhii, 1979. S.69-70.

 


 
OSTALE NAPOMENE:

  1. „tako i čašu od roda lozina uzmemo, rastvorivši, blagodarivši, osvetivši dade“ (crkv. slov.) (prim. prev.)
  2. skrižalj – kamena ploča na kojoj je Bog Mojsiju napisao 10 zapovijesti (prim. prev.)
  3. Opijajući napitak (prim. red.)

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *