PISMA DRUGOVIMA

 

PISMA DRUGOVIMA
 
PISMO PRVO
 
24. februara / 9. marta 1924. godine.
 
Drugovi moji dragi!
Hoćete da vam ispričam šta mislim o savremenim crkvenim događanjima, od kojih je, po našem mišljenju, najizražajnija i najupečatljivija (u raznim smislovima) pojava – takozvana „Živa Crkva[1]“ sa njenim ograncima. Sa vama ću se podijeliti samo malim dijelom od mnogo toga što mislim o tom pitanju. Ali pretpostavljam da će se to malo i na brzinu nabacano doticati suštine pitanja.
„Živa Crkva“ – to je biljka koju, naravno, nije posadio i uzgojio Otac Gospod naš Isus Hristos (Mt. 15:13); ona ima sasvim drugo porijeklo. To je očigledno – kako iz istorije nicanja njezinog, tako i iz principa koji u temelje te „crkve lukavstvujućih[2]“ polažu njeni služitelji. A da i ne govorim o „ličnim djelima“[3] mnogih od njih, djelima koja su ionako izazvala previše šuma.
I tako, dakle: prije svega, prvi voždovi crkvenog pokreta koji sebe naziva „Živa Crkva“ pokazali su se kao nasilnici u odnosu na glavu Najviše Crkvene Uprave – Svetejšeg Patrijarha Moskovskog i sve Rusije Tihona[4], što oni i ne skrivaju na stranicama svojih novina[5], pri čemu o tome nekada govore otvoreno, a nekada i prikriveno, iz taktičkih, očigledno, razloga, pokušavajući time da crkvenom puču koji su izvršili pridaju obličje kanoničnosti[6]. Posljednjim metodom su se koristili, između ostalog, i da bi smutili prijestoničke blagočine[7] starješine koje su se pokazale ili kao kratkovide ili kao malodušne, a kroz njih – i druge, iste takve, „nevjerne“ baćuške, „bojažljive“ (Otkr. 21:8) ili krivodušne.
Ali za svakoga ko ima oči da vidi i uši da čuje jasno je – iz čitavog niza nesumnjivih činjenica – da su imenovani „crkveni“ djelatnici, zapravo, obični uzurpatori crkvene vlasti. Ni za jednog Moskovljanina nije tajna: 1) da su „živocrkvenjaci“ dugo vremena pominjali na bogosluženju Svetejšeg Patrijarha Tihona, samim tim ga priznavajući za zakonitog vrhovnog arhipastira Ruske Crkve, i 2) da su oni priznali, a bili su i te kako informisani (a, što je glavno, i sovjetska vlast ga je priznala) mitropolita Jaroslavskog Agafangela, kojeg je Patrijarh postavio za svog zamjenika; kod njega su dva poznata protojereja-živocrkvenjaka[8] išla u Jaroslavlj sa namjerom, očigledno, da u svoje šake ščepaju prestarjelog mitropolita. Međutim, nakon što su se ubijedili da im se ovaj ne predaje u ruke, i da neće da ide u korak sa njima, namjestili su sa sovjetskim vlastima stvari tako da zamjenik Patrijarha ne može izaći iz Jaroslavlja i doći u Moskvu da faktički i zakonito stane na čelo Najviše Crkvene Uprave.
Tu nepredviđenu nemogućnost da stupi na dužnost izvršavanja svojih novih obaveza koje je na njega naložio Patrijarh, mitropolit Agafangel spominje u svojoj prevashodnoj (i po sadržini i po formi) poslanici, upućenoj arhipastirima, pastirima i mirjanima Ruske Pravoslavne Crkve[9]. U toj poslanici on za uzurpatore proglašava arhijereje i jereje koji samočino staju na kormilo Uprave.
I tako, dakle, čak i sa tačke gledišta koje su se ispočetka držali i sami „živocrkvenjaci“, jasno je da oni nisu zakonita crkvena vlast, nego nezakonito zborište, da su oni lopovski, da ne kažem razbojnički, zahvatili tu vlast. I zaista, ako su priznavali i Svetejšeg Patrijarha Tihona, i njegovog privremenog zamjenika, mitropolita Agafangela, kao zakonitu vlast, iz toga slijedi da sve dok zakoniti sabor ne osudi ove posljednje, i dok ih ne svrgne, oni ostaju jedini zakoniti predstavnici Najviše Crkvene Uprave, i ime Svetejšeg Patrijarha Tihona mora biti, kao i do sada, vaznošeno u Božanstvenom tajnodejstvu, a nalozi njegovog zamjenika, mitropolita Agafangela, moraju biti obavezni za svakoga koji nije raskinuo sa Pravoslavnom Ruskom Crkvom i ko nije skrenuo sa pravoslavnog kanonskog puta. I zato, ako mitropolit Agafangel u svojoj poslanici odbacuje takozvanu NCU, odatle sa apsolutnom nesumnjivošću proizilazi da kanonski kolosijek mimoilazi te samozvane vlasti. I, konsekventno, ozloglašenoj NCU na čelu sa živocrkvenjacima ostaje: ili da smireno ode u stranu i da, pokajavši se za strašni grijeh crkvenog razdjeljenja (koji se bez pokajanja ne omiva, prema riječima sv. Jovana Zlatoustog, čak ni krvlju mučeništva[10]), prizna jedinu zakonitu crkvenu vlast, ili da, gordo odbacivši sam princip kanoničnosti, otvoreno stane na revolucionarni put.
Oni koji razdiru rizu Hristovu, očigledno, preferiraju drugi put, o čemu svjedoče i riječi i djela tih „moralnih (i ne samo moralnih) bratoubica“, koji su sebe odvojili „od jedinstva vjere“[11], i koji sa svom pravednošću zaslužuju da se izvrgnu iz svešteničkog čina. I zaista, da i ne govorimo o mnogim drugim stvarima koje čine ovi zli i lukavi ljudi (djelimično je već bilo spominjano), oni su naredili da se prekine vaznošenje Svetejšeg Patrijarha na crkvenim službama, a Pravila 14. i 15. Konstantinopoljskog Dvokratnog sabora[12] glase ovako:
14. Pravilo: „Ako li koji Episkop, pod izgovorom vinovnosti svojeg Mitropolita, odstupi od opštenja sa njim, i ne vaznosi ime njegovo, kako je uobičajeno, u Božanstvenom tajnodejstvu, o takvom je sveti Sabor odlučio: da bude nizložen, ako samo raskrinkan bude, jer je odstupio od svojeg Mitropolita, i načinio raskol. Jer svaki mora znati svoju mjeru: niti prezviter smije da prenebregava svojeg Episkopa, niti Episkop svojega Mitropolita“.
15. Pravilo: „Što je odlučeno o prezviterima i Episkopima i Mitropolitima, isto to, i još više, priliči za Patrijarhe. Zbog toga, ako li koji prezviter, ili Episkop, ili Mitropolit drzne da odstupi od opštenja sa svojim Patrijarhom, i ne bude vaznosio ime njeogovo, po određenom i ustanovljenom činu, u Božanstvenom tajnodejstvu, nego, prije Saborne odluke i izvršene osude nad njim, počini raskol: takvom je sveti Sabor odredio da bude savršeno otuđen od svakog sveštenstva, ako samo raskrinkan bude u svom bezakonju“[13] [O. 1].
O ovoj, kanonskoj strani djela, dovoljno jasnoj ne samo za one koji imaju oči, nego i za one koji tek škilje – pod uslovom da potpuno ne zažmire, više neću govoriti. „Sapienti sat“[14], a „inspatienti“, koliko god mu trubio, neće utuviti sebi u glavu…
Sada bih htio da pišem o nečem drugom, što uopšte nije tako jasno, čak ni mnogima za koje misle i koji o sebi misle da imaju oči. Htio bih da ukažem na vezu tužne pojave koju trenutno razmatramo sa tlom na kojem je ona mogla da nikne, i na kojem je ona, avaj, i ponikla. Naime, o oživljavanju Crkve govori se već odavno. Šuška se o tom oživljavanju ima već ne jedna godina, više čak i od jedne decenije[15]. Već odavno su se naši „bogotragači“ poput Mereškovskog i „iže s njim“[16] zakačili za rječicu koju je neoprezno pustio u promet, čini se, Dostojevski – da se naša Crkva nalazi u stanju paralize[17]. Poslije toga (a možda i istovremeno) je ta misao o paralizovanosti Crkve počela da se šeta po duhovnoj literaturi[18].
Poslije šuškanja počelo se i sa prvim praktičnim pokušajima da se Crkva izvede iz tog „stanja paralize“. Uhvatili su se za osnovnu crkvenu ćeliju – parohiju. Pitanje o oživljenju Crkve svedeno je, uglavnom, na oživljavanje parohije. Uporedo sa smišljanjem ustava parohije, koji bi je „oživljavao“, na raznim mjestima se počelo sa „oživljavanjem“ u praksi parohijalnih ćelija. I kakvim samo sredstvima i putevima nisu pokušavali da dostignu to oživljenje!
Veoma davno, još dugo prije rata 1914. godine, pokazivali su jednu od prigradskih parohija Peterburške eparhije, kao primjer kako se može ostvariti preporod života parohije. Znatiželjnog posjetioca koji bi na neki od praznika došao u tu parohiju, vodili su u parohijalni potrošački dućan, u parohijalnu zadrugu za pozajmice i štednju, u parohijalnu ambulantu, u parohijalno sirotište. Svuda se mogla vidjeti masa naroda, i pred očima posjetioca je zaista moglo da izgleda kako život parohije kipi, u svoj svojoj raznolikosti, uistinu „preporođen“. Avaj: samo kada bi posjetilac navratio u parohijalni hram, tamo i nije bilo baš tako mnogoljudno, samo je tamo vladalo poprilično mrtvilo…
Bijaše, pričaju, u Moskovskoj eparhiji i takva seoska parohija, u kojoj je oživljavanje života parohije počelo sa nabavkom priplodnog bikčića… Naravno, svi ti parohijalno-oživljavajući potezi su imali svoje varijante i dopune. Tako, u oživljavajuća sredstva treba ubrojati i široko rasprostranjena – u mnogim gradovima, a naročito u prijestonicama – bogosluženja sa teatralnim novotarijama, koncertnim numerama (sa pozorišnim izvođačima ili bez ovih) prilikom bogosluženja, propovijedi proračunate na izazivanje emocionalnih efekata, veoma često prilično histeričnog karaktera… Jednom riječju – budalaštine svake vrste koje je svako od sebe dodavao, a sve sa ciljem da se bogosluženje učini interesantnim i privlačnim. Ljudi su ozbiljno mislili da će, organizujući parohijalno domaćinstvo, sirotište, ili sazdavajući pozorišno-bogoslužbenu butaforiju, udahnuti stvarni jevanđeoski život u umrtvljenu parohiju, a kroz parohiju i u „paralizovanu Crkvu“.
Čovjeka prođe jeza kada se zamisli nad takvim stvarima, nad takvim shvatanjima… Ali to je bilo čisto i nevino cvijeće u poređenju sa bundevama koje su na takvom tlu izrasle u naše vrijeme. Tada su skromno obnavljali male parohijalne ćelije; danas se laćaju – po istom tom „duhovnom“ principu – da odjednom ožive svo crkveno tijelo; tada su osnivali sitne domaćinske ustanove u parohiji, kao što su potrošački dućani; danas se postavlja kolosalni zadatak socijalizacije, na „hrišćanskim načelima“, čitave nacije, pa čak i čitavog čovječanstva. Tada se „reforma“ sporovodila smjerno i skromno, moralnim i finansijskim snagama parohije; danas se program obnovljenja čovječanstva sprovodi odvažno (da ne kažem – drsko) uz pomoć nasilja, zatvora, progonstava i krupnih subvencija (koje se, doduše, veoma često upotrebljavaju na služenje Bahusu).
Ali, uopšte, ono što zbližava ondašnje sitne preporođivače crkveno-parohijalnog života sa sadašnjim reformatorima svjetskog kalibra – to je potpuno narazumijevanje suštine hrišćanstva, nerazumijevanje samog bića Crkve, i – što proističe iz tog nerazumijevanja – zamjena hrišćanskog puta za put ini, o kojem se može reći: „neki se put čini čovjeku prav, a kraj mu je put k smrti“ (Prič. 14:12). Ove riječi, ipak, teško mogu da važe za ondašnje, naivne djelatnike crkveno-parohijalnog preporoda, ali sadašnjim graditeljima crkvenog života one odgovaraju u potpunosti, zato što je njihov put, nesumnjivo, antihrišćanski, a u krajnjim konsekvencama – antihristov.
Ne znam da li ste čitali brojeve 8. i 9. novine „Živa Crkva“, i u njima članak svešt. Semjonova „Ruska Crkva i socijalna revolucija“? Savjetujem da pročitate. Tu ćete vidjeti kuda su se zaputili i kuda druge za sobom vode pobornici „Žive Crkve“. U suštini, njima hrišćanstvo i nije potrebno. Oni hrišćanstvo niti znaju, niti čak hoće da ga znaju[19].
Hrišćanstvo – ta veličanstvena tajna Bogoovaploćenja, iskupljenja i oboženja čovjeka i tvari – samo je smetnja na putu dostizanja njihovog osnovnog, socijalističkog ideala, koji ima isključivo ovostrane, zemaljske i prizemne ciljeve i zadatke. A sve to ne bi ni bilo toliko strašno, da korijenje tih novih graditelja tajni koje nisu Božije već antihristove ne raste iz istog onog tla, kojim se (kako ćete uvidjeti iz višenavedene analogije sadašnjosti sa prošlošću) hrane i njihovi mnogobrojni dobronamjerni kvazi-protivnici, koji su se u svojoj preporođivačkoj raboti zaustavili na pola puta.
Ovdje se uočava fenomen koji se može vidjeti i u političkom životu. Živocrkvenjaci – to su crkveni boljševici[20], a njihovi protivnici i prethodnici navedenog tipa – su crkveni eseri. I jedni i drugi su iz istog tijesta, i isto tako prirodno se okomljuju jedni na druge, kao što čine politički boljševici sa istim takvim eserima. Ali ni jednim ni drugim ništa suštinski ne smeta da se ujedine u jedan savez, pošto razlike između njih nisu principijelne. Upravo smo i svjedoci rađanja jednog takvog dirljivog savezništva, ili, prosto govoreći, prelaska, nekad dobrovoljnog, a nekad i iznuđenog [O. 2], ali nikada ne i protivprirodnog, eser-stvujućih baćuški i arhijereja u redove živocrkvenjaka, t.j. crkvenih boljševika.
Ne znam – da li vam je jasna moja misao? Mislim, ipak, da će se ona još više razjasniti kada napišem par redaka o pravom putu Hristovom, koji su crkveni eseri, nesumnjivo, zaboravili, a koji crkveni boljševici danas otvoreno odbacuju.
Prije svega, i jedni i drugi Crkvu doživljavaju kao čisto ljudsku ustanovu, zbog čega se u njihovoj terminologiji na prvi plan i probija izraz „oživljenje Crkve“. Oni podrazumijevaju (a to je očigledno i iz njihovih riječi, i iz njihovih djela) da je dovoljna samo ljudska energija, sa jedne, i niz vanjskih promjena u crkvenoj organizaciji sa druge strane, da bi „paralizovano“ tijelo Crkve oživjelo i počelo pravilno funkcionisati. Znači, izvor crkvenog oživljenja nalazi se u njima – crkvenim djelatnicima. Potreban je samo vješt odabir energičnih djelatnika, da bi se oživjela, okriljela i u normalan hod pustila umrtvljena organizacija koja se zove Crkva. Takvo gledište je zajedničko, ponavljam, i za živocrkvenjake, i za većinu, da ih tako nazovem, starocrkvenjaka. Ni jedni ni drugi ne gaje ni trunke podozrenja – u kakve su džungle religiozne zablude zalutali, kuda idu i kako daleko druge malomislene ljude odvode od istinite, nepatvorene blage Hristove vijesti.
Da bi se sa ikakvim smislom govorilo o oživljavanju parohije, ili uopšte crkvenog društva (a ne nikako i o oživljenju Crkve, koja je sama po sebi istočnik vječnotekućeg života), neophodno je za početak sebi jasno odgovoriti na pitanje: „Šta je to život u hrišćanskom poimanju“?
Stvarni život jeste život vječni, a on je u Gospodu Isusu Hristu, ili, drugim riječima, Sam Gospod, Sin Božiji, u svetom Jevanđelju imenovan imenom Vječni Život[21]. Odatle – oživljenje crkveno jeste oživljenje u Gospodu Isusu Hristu, ono je, u većoj ili manjoj mjeri duboko ulaženje u vječni život – Hrista, Sina Božijeg, ili prihvatanje Njega unutar sebe. U tom priopštenju vječnom životu, ili, da se poslužimo riječima sv.ap. Petra, u tom „pričešćenju Božijoj prirodi“[22], ili, u oboženju čovjeka – se i sadrži osnovni cilj života hrišćanskog. Sve dok se ne osazna taj osnovni cilj mističnog života hrišćanina, sve dok taj cilj duša ne prihvati u potpunosti, sve do tada će u religioznom i crkvenom životu sve biti nejasno, sporno, zbrkano, netačno, patvoreno, besmisleno, besciljno i nesvrsishodno. Jer, ljudi neće stremiti dostizanju određenog, Bogom ukazanog cilja, nego će početi da prave razne, neminovno besciljne, reformističke projekte, zabavljaće se estetikom ili graditi socijalne utopije – jednom riječju, izmišljaće raznorazne surogate hrišćanstva. I da bi se mogla dati tačna i ispravna ocjena svih preporođivačkih i oživljavačkih inicijativa, neophodno je pred očima imati višeukazani neodložni cilj života svakog hrišćanina, o čemu nas uči i Slovo Božije (pogledajte naročito Jevanđelje sv.ap. Jovana, Djela, Poslanice sv.ap. Jovana, Pavla i Petra), i sveti oci (prep. Simeon Novi Bogoslov, prep. Makarije Veliki, sv. Maksim Ispovijednik i dr.), i bogosluženja (npr. služba Roždestva Hristovog, Blagovijesti, nedjeljni kanoni, pravilo na sv. pričešćenje i dr.).
A s obzirom da se taj vječni život, prihvatanje kojeg ovdje, na zemlji, predstavlja „kraj svih želja“ hrišćanina i direktnu zapovijest Božiju[23], nalazi u Crkvi – Tijelu Hristovom, kojem je On glava, i koje je Svetim Duhom ispunjeno, jasno je da se ne može govoriti o oživljenju Crkve (jer je takva misao glupa i apsurdna, ako se pod Crkvom podrazumijeva ono što je o njoj sada rečeno), nego o priopštenju sebe Crkvi kao organizmu vječnog života, i, prije svega, posredstvom svetih, i dušu i tijelo osveštavajućih tajanstava i drugih bogodjelotvornih [O. 3] simbola, koje nam je, našeg radi spasenja i sačuvanja, darovala Crkva, kao što su najsvetije Ime Božije i životvorni krst.
Eto kuda treba da bude ustremljena sva pažnja istinitog učenika Hristovog, koji svjesno i tvrdo ispovijeda vjeru apostolsku, vjeru otaca, koja vaseljenu utvrdi[24]. Svaka druga vjera, svaki drugi put, svaki drugi cilj nije Hristov i, shodno tome, ne vodi ka Vladiki Hristu i ka vječnom Njegovom carstvu, nego u neku drugu stranu, pod nečije drugo vladičanstvo. Pod čije – nije teško pogoditi…
Za sada ću da zaćutim. Ovih dana ću, možda, napisati još ponešto o predmetu kojeg se dotiče ovo pismo. Oprostite mi za malu nepovezanost u mislima. Pišem u žurbi. Molim za vaše molitve, dragi moji. Neka vas čuva Gospod Isus Hristos – Pribježište naše…
U ljubavi sa vama, vaš brat u Gospodu.
Dan sv. Amvrosija Milanskog.
P.S. Da li je zaista istina da se kod vas, u Moskvi, u nekim hramovima, pominje NCU? To je, naravno, decidni raskid sa jedinom, istinitom Crkvom. Nije valjda da i takvu „mrzost pred Gospodom“[25] opravdavaju glasoviti moskovski protojereji, kao što su nedavno opravdavali malodušno pominjanje na crkvenim službama lažepretendenta na moskovsku katedru, episkopa Leonida?[26] Na sve moguće načine se čuvajte takvih odstupnika i u opštenje sa njima ne stupajte, pamteći strogo slovo apostola ljubavi: 2 Jn. 1:9-11[27].
 

---

 
NAPOMENE:

1. „Živa Crkva“ – jedna od grupa takozvanih „obnovljenaca“ – pravca koji je nikao unutar Ruske Pravoslavne Crkve poslije revolucije 1917. godine; druge obnovljeničke grupe su bile: „Savez crkvenog preporoda“, „Savez opština drevnoapostolske crkve“, „Slobodna radnička crkva“. Imajući zajedničku glavnu ideju (priznavanje jednakosti hrišćanskih i socijalističkih ideala), navedene grupe su se razilazile po drugostepenim pitanjima (o drugoj ženidbi sveštenika, o oženjenom episkopatu, uništenju monaštva i dr.).
2. Ps. 25,5. (crkven.slov.)
3. Ugodništvo vlastima, demagogija i politikantstvo, nečistoplotnost u ličnom životu, ponašanje glave živocrkvenjaka Krasnickog na procesu mitr. Veniamina Kazanjskog: njegove klevetničke izjave su dobrano pomogle donošenju smrtne presude vladiki Veniaminu i njegovim drugovima.
4. Došavši 12. maja 1922. godine kod Patrijarha Tihona, grupa obnovljenaca (Vvedenski, Krasnicki i drugi) su od njega zahtjevali da se sam odstrani od vlasti, sve do sazivanja sabora, pozivajući se na nered u crkvenim djelima koji je izazvan borbom Patrijarha protiv oduzimanja crkvenih dragocjenosti. Sv. Tihon, koji je i inače očekivao da ga uhapse (hapšenje je uslijedilo nedjelju dana poslije posjete obnovljenaca), potpisao je rezoluciju o predaji vlasti jaroslavskom mitropolitu Agafangelu, a dok on ne dođe u Moskvu – o predaji patrijaršijske kancelarije na upravu toj „inicijativnoj“ grupi. Ali poslije toga i Patrijarh i Agafangel bivaju uhapšeni, i Najviša Crkvena Uprava pada u ruke obnovljenaca, koji počinju da tvrde da se svetitelj sam odrekao od vlasti. Kasnije, kada je izašao iz zatočeništva, Patrijarh Tihon u svojoj poslanici Crkvi (od 2/15 jula 1923.) piše: „Toržestveno i da svi čuju, sa ovoga sveštenog amvona svjedočim da su <…> navedena lica ovladala crkvenom vlašću putem otmice, samovoljno, bez ikakvih zakonskih punomoćja, ustanovljenih pravilima Naše Crkve“ (citira se po knjizi: Regelьson L. Tragediя Russkoй Cerkvi. Pariž, 1977. s. 342).
5. Živaя Cerkovь. 1922. № 1-12.
6. „Revolicionarni“ karakter mnogih članaka novina „Živa Crkva“ napadno se uočava već i u njihovim naslovima, npr.: „Crkvena revolucija, njeni neprijatelji i drugovi“ (Tregubov Iv., № 3), „Crkveni puč u Petrogradu“ (Krasnicki V., № 4-5), „Revolucija duha“ (Semjonov K.V.) i njima slični; osim toga, neki članci su posvećeni napadima na „tihonovsku“ crkvu sa „kanonske“ strane: dokazuje se, na primjer, nekanoničnost arhijerejskog „samodržavlja“, monaštva episkopa itd.
7. 26. maja (po crkvenom kalendaru) sabor moskovskih blagočinih je, sa 28 glasova „za“ i dva uzdržana, donijelo rezoluciju (objavljenu u „Živoj Crkvi“ № 3) kojom su priznali zakonitost obnovljeničke Najviše Crkvene Uprave (NCU).
8. Nije najjasnije na koga je ovdje mislio Novoselov: u to vrijeme kod mitropolita Agafangela je išao Krasnicki (vidi: Levitin A., Šavrov V. Očerki po istorii russkoй cerkovnoй smuti. T.1. Kusnacht, 1978. s. 118), ali on nije bio protojerej; sa njim je takođe besjedovao i P.N. Krasotin, ali on je bio jaroslavski protojerej.
9. Poslanica Agafangela arhipastirima i svim čedima Pravoslavne Ruske Crkve od 5/18 juna 1922. godine je bila odštampana u obliku odvojenih listića (tekst poslanice – vidi: Levitin A., Šavrov V.. T.1. s. 120-122)
10. „Ništa tako ne vrijeđa Boga, kao što to čini dioba u Crkvi. Makar mi učinili na hiljade dobrih djela, bićemo podvrgnuti osudi ne manje onih koji su trzali tijelo Njegovo, ako budemo rastrzavali cjelinu Crkve <…> Jedan sveti muž je jednom rekao nešto što bi moglo da zvuči drsko – da nije iz njegovih usta poteklo. Šta je to on rekao? On je rekao da takav grijeh ne može izgladiti čak ni krv mučenička“ (Besedы na poslanie k Efesяnam, XI,4 // Tvoreniя svяtago otca našego Ioanna Zlatousta, Arhiepiskopa Konstantinopolьskago. T. 11, kn. 1. Spb., 1905. s. 102).
11. Jud. 1:19.
12. Konstantinopoljski Dvokratni sabor (ili Sabor u crkvi sv. Apostola) održan je 861. godine.
13. Pravila Pravoslavnoй Cerkvi s tolkovaniяmi Nikodima. T. II, SPb., 1912. s. 307.
14. „Mudrom je dovoljno; glupom…“ (lat).
15. Između ostalog, tom problemu je bila posvećena djelatnost religiozno-filosofskih foruma u Peterburgu (1901-1903. g.), djelatnost Predsabornog Zasjedanja 1905. godine i Predsabornog Savjetovanja (1912 – 1916. g.).
16. „koji su sa njim“ (crkvenslov.) Osim Mereškovskog (i njegovih bliskih saradnika – Z.N.Gipiusa i D.V. Filosofova) u „bogotragače“ se mogu ubrojati i mnogi drugi učesnici prijestoničkih religiozno-filosofskih društava, npr. N.M.Minski (autor knjige „Religija budućnosti, 1905. g.), N.A. Berdajev („Nova religiozna svijest i društvo“, 1907. g.), V.V.Rozanov, Vjač. Ivanov i drugi.
17. „Crkva je u stanju paralize još od Petra Velikog“; „Crkva je kao u nekoj paralizi, i to već odavno“ (Dostoevskiй F.M. Iz Zapisnoй tetradi 1880-1881 gg. Dnev<nik> 1881 // Poln.sobr.soč.: V 30 t. T.27.L., 1984. s. 49,65).
18. „U štampi se u posljednje vrijeme često ponavljaju poznate riječi Dostojevskog da je „Ruska Crkva u paralizi“. Mi mislimo da je taj izraz previše jak i previše mračan. Reći da je Crkva u stanju paralize, znači negirati u njoj svako kretanje u sadašnjosti i gotovo bilo kakvu mogućnost iscjeljenja u budućnosti. Ne saglašavajući se, dakle, sa takvom užasnom presudom, mi ćemo se malo bolje podsjetiti riječi Solovjova – da je Ruska Crkva „samo zadrijemala u hladu državnog tutorstva“, i da je pitanje samo u tome „kako probuditi, čime protresti ovu zadrijemalu silu“ (Sokolov V. Predstoящiй Vserossiйskiй Cerkovnый Sobor; ego sostav i zadači // Pered Cerkovnыm Soborom. M. 1906. s. 54).
    „Veliku popularnost danas uživa izraz Dostojevskog po kojem je „Ruska Crkva u stanju paralize još od vremena Petra Velikog“. Popularnosti te izreke mnogo su pripomogli peterburški „religiozno-filosofski skupovi“, na kojima su je sa ljubavlju iskazivali oni koji su dokazivali nekanoničnost sadašnjeg stroja najvišeg crkvenog upravljanja; riječi Dostojevskog o paralizi Ruske Crkve još od vremena Petra Velikog pobornici reformi su isturali kao jedan od osnovnih dokaza neophodnosti tih reformi. Fraza Dostojevskog figuriše čak i u zapisniku koji je po nalogu S.J.Vitea bila predstavljen Caru Imperatoru“ (Preobraženskiй I.V. Estь li istoričeskiй smыslь v slovah Dostoevskogo, čto „Cerkovь russkaя v paraliče so vremeni Petra Velikogo“? // Missionerskoe Obozrenie. 1905. № 9 (iюnь). s. 1381).
    Treba napomenuti da je u periodu 1905 – 1906. godine, kada je borba za crkvene reforme bila na vrhuncu, Novoselov i sam bio sklon da upotrebljava slične izraze: u predgovoru brošure koju je sam objavio „O preporodu Ruske Crkve“ (Vыšnый Voloček, 1905) on je pisao, ako ne o „paralizi“, a ono o „dvjestogodišnjem vavilonskom ropstvu“ Ruske Crkve.
19. Živaя Cerkovь. 1922. № 8-9. s. 13-15. Kroz članak se provlači misao da socijalizam i hrišćanstvo nisu u zavadi, nego da se uzajamno nadopunjuju, i da se jedan prema drugom odnose kao vanjsko prema unutrašnjem: socijalizam ostvaruje Carstvo Božije na zemlji vanjskim uređenjem društva, a hrišćanstvo – mijenjanjem „unutrašnjeg“ čovjeka. Ali tako je samo – u ideji; realno hrišćanstvo je inertno i reakcionarno, zbog čega i realni socijalizam ponekad zna da „prekardaši“, boreći se ne protiv konkretnih predstavnika Crkve, nego protiv religije uopšte („socijalizam, nalazeći se u stadijumu borbe <…> nije imao mogućnosti da detaljno <i slobodno> ispita i odredi šta je u Crkvi zaista njeno, originalno, idejno, a šta je nanos vremena <…> ali zato, kada socijalizam malo odstoji, kad se ohladi <…> on će sa Crkvom itekako naći tačku dodira“.
20. „Crkveni boljševizam“ – izraz, rasprostranjen u crkvenim krugovima u periodu 1917 – 1918. g. (vidi, npr.: Boldыrev D. Bolьševizm v cerkvi (cerkovnыe vpečatleniя) // Russkaя Mыslь. 1917. № 11-12.s. 40-50). Na Pomjesnom Saboru 1917 – 1918. g. u martu 1918. bila je čak osnovana specijalna komisija „O mjerama za prekidanje nereda u crkvenom životu (boljševizam u crkvi)“. U crkveni boljševizam su ubrojane sljedeće djelatnosti klira i mirjana: 1) formiranje lokalnih duhovno-revolucionarnih eparhijskih savjeta koji ne priznaju zakonitu crkvenu vlast; 2) formiranje (odvojeno od pastira) saveza đakona i pojaca; 3) radnje u kojima prema Crkvi neprijateljski nastrojene građanske vlasti upotrebljavaju mirjane protiv klera, nižeg klera protiv višeg, itd. (vidi: GARF, f. R-3431. e.hr. 573-574).
21. Jn. 11:25 i dr.
22. 2 Pet. 1:4.
23. Mt. 6:33; Lk. 12:31.
24. Posledovanie v nedelю pravoslaviя. SPb. 1899. s. 25.
25. 2 Moj. 27:15.
26. Istovremeno sa predajom Više Crkvene Uprave mitropolitu Agafangelu, Patrijarh Tihon je predao upravljanje moskovskom eparhijom episkopu Klinskom Inokentiju (s obzirom da je arhiepiskop Nikandr (Fenomenov) koji je do tada upravljao eparhijom bio uhapšen), a dok on ne dođe – episkopu Verninskom Leonidu (Skobejevu), koji se tada nalazio u Moskvi. Međutim, i episkop Inokentije je bio uhapšen i nije mogao da stupi na svoju katedru; episkop Leonid, pak, u svojoj djelatnosti je daleko izašao izvan okvira punomoćja koja mu je predostavio Patrijarh (npr. u mirovinu je poslao mitropolita Petrogradskog Veniamina) i, faktički, stao na čelo (zajedno sa episkopom Antoninom Granovskim) obnovljeničkog raskola.
27. “ Svaki koji prestupa i ne ostaje u učenju Hristovom, taj Boga nema; a koji ostaje u učenju Hristovom, on ima i Oca i Sina. Ako neko dolazi k vama i ovo učenje ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte se. Jer ko se pozdravlja s njim učestvuje u njegovim zlim djelima.“ (2 Jn. 1:9-11).

 

---

 
OSTALE NAPOMENE:

1. Ove sankcije se u svojoj strogosti odnose, naravno, na inicijatore bezakonja, kao i na one koji su dobrovoljno pošli za njima. U ovome su manje krivi oni koji su iz straha od nasilnika prekratili spominjanje Patrijarha na crkvenim službama, čuvajući, ipak, unutrašnje duhovno jedinstvo sa njim, kao sa zakonitim arhipastirom Ruske Crkve. (prim. M. Novoselova)
2. Ne uvijek prijetnjama i nasiljem, ali često potkupljivanjem i uz pomoć kamilavki, mitra i drugih drangulija [misli se na crkvene nagrade, koje se izražavaju uglavnom u pravu nošenja različitih bogoslužbenih odeždi; takve nagrade su, u stepenom poretku: nabedrenik, skufija, kamilavka, krst na grudima, čin protojereja (igumana, arhimandrita), palica, mitra], na koje tako lako pada, u većini svojoj, naše duhovništvo. (prim. M. Novoselova)
3. Podvlačim riječ „bogodjelotvorni“ da ne biste mislili da riječ „simbol“ upotrebljavam u savremenom, opšteintelektualnom i seminarijskom značenju, u kakvom tu riječ prilažu, avaj, i uz tajanstva. Ne, riječ „simbol“ ovdje se upotrebljava u bezuslovnom smislu, u kakvom su taj termin upotrebljavali najslavniji crkveni učitelji i sveti oci, kao što su, npr. Dionisije Aeropagit, sv. Maksim Ispovijednik i drugi. Prihvatajući taj termin u njegovom bezuslovnom, ontološkom značenju, oni su tajanstva i nazivali simbolima. (prim. M. Novoselova)