PISMA DRUGOVIMA

 

PISMA DRUGOVIMA
 
PISMO DESETO
 
2. januara 1924. godine. Dan
prepodobnog Serafima Sarovskog
 
„Ljubljeni, ne čudite se ognju koji vam biva radi kušanja vašeg, kao da vam se nešto neobično događa, nego se radujte što učestvujete u stradanjima Hristovim, da biste se i u otkrivenju slave njegove radovali i veselili“ (1 Pet. 4:12-13).
Ovim riječima apostolovim ja sam, sjetite se, završio svoje sedmo pismo vama, drugovi moji. A njima počinjem sadašnje moje pismo. Tamo ove riječi nisu predstavljale zaključak cijelog pisma, nego su više trebale da posluže kao obodrenje, kao protivteg žalosnoj temi pisma i prirodno tužnim zaključcima koji su iz njega proizilazili. Danas, pak, višenavedeno slovo apostolsko treba da nas uvede u samu suštinu predstojeće besjede, unoseći zajedno sa tim i sakriveni u njemu duh istinskog hrišćanskog nadanja.
Apostol obavještava hrišćane, sugeriše im da se prema „ognjenom iskušenju“ ne odnose kao prema „događaju za njih neobičnom“, da se „ne tuđe“ od njega, kao od nečega njima neočekivanog, njima – hrišćanima – nesvojstvenog.
„Svi koji hoće da žive pobožno u Hristu Isusu biće gonjeni“ (2 Tim. 3:12), – potvrđuje misao ap. Petra drugi prvovrhovni apostol Pavle i dodaje: „zli, pak, ljudi (na crkv.slov. „lukavi“) i opsjenari napredovaće od zla na gore, varajući i varajući se“ (2 Tim. 3:13).
Ali, prije apostola, Sam je Gospod izrekao nepobitno slovo o tome kako će Njegovi sljedbenici biti omrznuti i progonjeni i da će ta teška sudbina njima pasti u udio upravo zbog njihove vjernosti i slijeđenja za Njim – Hristom Gospodom. Misao o neizbježnosti progona svake vrste zbog ispovijedanja imena Hristova Gospod je višekratno iskazivao u toku Svog zemaljskog života i objasnio je uzrok te pojave, koja je na prvi pogled mnogima izgledala vrlo čudno.
Kada je slao dvanaest Svojih učenika na propovijed, Gospod ih je upozorio da će „dignuti na vas ruke svoje i goniće vas i predavati u sinagoge i tamnice; vodiće vas pred careve i namjesnike zbog imena mojega“ (Lk. 21:12), da će „vas predavati i roditelji, i braća, i rođaci, i prijatelji, i pobiće neke od vas“, da će oni uopšte “ omrznuti zbog imena Njegovog“ (Lk. 21:16-17).
Eto šta, po slovu Božanskog Učitelja, moraju očekivati Njegovi učenici od svijeta u koji ih On šalje sa blagom viješću spasenja.
Šta je, pak, uzrok te mržnje, sa kojom je bilo suđeno da se susretnu blagovijesnici Hristovog mira i ljubavi?
Odgovor na to jedinstveno pitanje daje Gospod u Svojoj oproštajnoj besjedi sa učenicima: „Ako vas mrzi svijet, znajte da je mene omrznuo prije vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio, a kako niste od svijeta nego vas ja izabrah od svijeta, zato vas mrzi svijet. Opominjite se riječi koju vam ja rekoh: nije sluga veći od gospodara svojega. Ako mene goniše, i vas će goniti; ako moju riječ održaše, i vašu će održati. Ali sve će vam ovo činiti zbog imena mojega, jer ne poznaju Onoga koji me posla “ (Jn. 15:18-21).
Dalje razjašnjenje ove misli nalazimo u razgovoru Isusa Hrista sa Pilatom.
Kada je Pilat, pozvavši Isusa, pitao: „Ti li si Car Judejski?“, Isus mu je odgovorio: „Carstvo Moje nije od ovoga svijeta; kad bi od ovoga svijeta bilo Carstvo Moje, sluge Moje bi se podvizavale za Mene, da ne budem predan Judejima; ali sada Carstvo Moje nije odavde“. – Nije odavde, tj. nije od svijeta ovoga.
Na ponovljeno pitanje Pilatovo: je li On Car, – Gospod odgovara potvrdno i pri tome daje karakteristiku građana Njegovog Carstva: „Ja sam za to rođen i za to sam došao na svijet da svjedočim istinu. I svaki koji je od istine sluša glas moj“ (Jn. 18:33,36-37).
Dakle, uzrok mržnje svijeta prema Hristu i njegovim vjernim sljedbenicima je taj – što svijet, „sav ležeći u zlu“ (tačnije, u đavolu: εν τω πονηροω ([1] (1 Jn. 5:19)), ne zna Boga (Jn. 15:21; upor. 17:25), tuđ je istini, koja čini suštinu Carstva Hristova (18:38; upor. 1:17; 14:6; Ef. 4:21). „Duha Istine… svijet ne može primiti, jer ga ne vidi, niti ga poznaje“ (Jn. 14:17).
Kada je besjedovao sa Svojim rođacima (braćom) koji nisu povjerovali u Njega, Gospod im je rekao: „Ne može svijet mrziti vas; a mene mrzi jer ja svjedočim o njemu da su djela njegova zla“ (Jn. 7:7).
I tako, dakle, svjetlost istine, koja obličava tamna djela svijeta, neizdrživa je za njega, i svijet se prirodno prožima zlobom prema nosiocima svjetlosti, počevši od Samog Svjetlodavca Hrista, i pokušava da ih istjera iz svoje sredine.
Ako se vi, dragi moji, udubite u ona mjesta Novog Zavjeta, u kojima se govori o uzajamnom odnosu Hristovog Jevanđelja i svijeta, vi ćete bez teškoća uvidjeti njihovu korjenitu protivrječnost, u svim oblastima života. Tu suprotnost neprestano i neumorno ističu najbliži učenici Gospodnji, prvi vjesnici Njegovog Jevanđelja. Naćulite uši za njihove glasove:
„Znamo da smo od Boga, i da svijet sav u zlu leži“ (1 Jn. 5:19), – govori veliki tajnovidac ap. Jovan. „Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu – poručuje isti taj Apostol ljubavi, – ako neko ljubi svijet, ljubavi Očeve nema u njemu; Jer sve što je u svijetu: pohota tjelesna, i pohota očiju, i nadmenost življenja, nije od Oca, nego je od svijeta“ (1 Jn. 2:15-16).
„Preljubnici i preljubnice, ne znate li da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu? Jer koji hoće svijetu prijatelj da bude, neprijatelj Božiji postaje“, – piše za „dvanaest plemena rasijanih po svijetu“ pravedni Jakov, brat Gospodnji (Jak. 4:4).
„Mi ne primismo duha ovoga svijeta, nego Duha koji je od Boga, da znamo što nam je darovano od Boga; što i govorimo, ne riječima naučenim od ljudske mudrosti, nego naučenim od Duha Svetog; duhovno duhovnim dokazujući“, – tako u svojoj Poslanici Korinćanima ap. Pavle mudrost Hristovu suprotstavlja mudrosti vijeka ovoga (1 Kor. 2:12-13).
„Niko neka se ne vara – nastavlja da poučava Korinćane Apostol naroda. – Ako neko među vama misli da je mudar u ovome vijeku, neka bude lud da bi bio mudar. Jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom“ (1 Kor. 3:18-19).
„Pazite, upozorava Kološane isti taj Apostol, – da vas ko ne obmane filosofijom i praznom prijevarom, po predanju ljudskom, po nauci svijeta, a ne po Hristu. Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno“ (Kol. 2:8-9).
Onako kako pokretačku i nadahnjujuću snagu za hrišćane predstavlja „punoća istine“ – Hristos Gospod, Koji Duhom Svetim vlada nad Carstvom koje nije od svijeta ovoga, tako je pokretač i inspirator života svijeta ovoga „lažov i otac laži“[2], knjaz ovoga svijeta – đavo, koji plete mrakom laži oblast svoga carstva. Ap. Jakov, proglasivši da „družba sa svijetom jeste neprijateljstvo protiv Boga“, izvodi iz toga zaključak koji otkriva unutrašnju stranu tog svijeta: „Pokorite se, dakle, Bogu, a usprotivite se đavolu, i pobjeći će od vas“ (Jak. 4:7).
Na postojanu borbu protiv svjetodršca čeda Hristova pozivaju i drugi Apostoli. „Obucite se u sveoružje Božije, – nastavlja Efesce ap. Pavle, – da biste se mogli održati protiv lukavstva đavolskoga. Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstva, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zlobe u podnebesju“ (Ef. 6:11-12).
Šta je pak potrebno za pobjedu nad tim svjetodržačkim zlom? Ko, i pri kakvim uslovima se može nadati na uspjeh u takvoj borbi?
Na ovo pitanje odgovor daje vazljubljeni učenik Gospoda, ap. Jovan: „Sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet; i ovo je pobjeda koja pobijedi svijet – vjera naša. Ko je taj koji pobjeđuje svijet do onaj koji vjeruje da Isus jeste Sin Božiji? On je taj što dođe vodom i krvlju, Isus Hristos; ne samo vodom, nego vodom i krvlju, i Duh je onaj koji svjedoči, jer Duh je istina“ (1 Jn. 5:4-6).
Onaj koji se obukao u Hrista i koji se sjedinio sa Njim u vodama krštenja, koji je primio Sv. Duha u tajanstvu miropomazanja, koji produbljuje svoje opštenje sa Hristom u dostojnom primanju životvorećih Tajni Tijela i Krvi Hristove i koji kroz to od sebe pravi člana porodice Sv. Trojice, eto ko je pobjednik svijeta i knjaza njegovog. A ta se pobjeda zasniva na prethodnoj pobjedi Iskupitelja-Hrista, Koji u oproštajnoj besjedi sa učenicima reče: „Jer dolazi knez ovoga svijeta, i u meni nema ništa (Jn. 14:30)… Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet“ (Jn. 16:33).
Ova pobjeda nad svjetodržačkim zlom, koja se u potpunosti razotkrila poslije slavnog Vaskrsenja Hristovog, saopštena je i onome koji se, odrekavši se od oca laži, udružio sa Pobjednikom Hristom, i koji je u sebi živeće uvidio Sina sa Ocem i Duhom (vidi Kanon k sv. Pričešćenju, pjesma 9, tropar 2[3], takođe i 1. molitvu sv. Vasilija Velikog na sv. Pričešćenje[4]). „Vi ste od Boga, dječice, i pobijedili ste ih[O. 1]; jer je veći Onaj koji je u vama negoli koji je u svijetu“, – uvjerava tajnovidac (1 Jn. 4:4).
Borba tame sa Svjetlošću, oca laži sa Duhom Istine, knjaza svijeta ovoga sa Carstvom nebeskim, Vladikom carstva nadsvjetovnog, počela je na zemlji još od vremena naših praotaca. Tada je na zemlji i bila izrečena Božija Riječ, koja je na hiljade godina predodredila tu borbu, baš kao i tok njezin: „I reče Gospod Bog zmiji: … i još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između semena tvog i semena njenog; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati“ (1 Knj.Moj. 3:14-15).
Sa posebnom se izražajnošću i snagom to Bogom položeno neprijateljstvo između knjaza svijeta ovoga i sjemena žene projavilo kada se „tajna bezakonja“ (2 Sol. 2:7) sudarila u svijetu ovome sa velikom „blagočešća tajnom“: kad se „Bog javi u ploti“ (1 Tim. 3:16). Pretrpjevši poraz u tom sudaru sa Bogočovjekom, knjaz svijeta ovoga obrušio se sa strašnom silom na nasljeđe Sina Božijeg, na Crkvu Svetu, „koju steče“ Hristos časnom „Krvlju Svojom“ (Djela Ap. 20:28).
Ova posljednja bitka, razlikujući se po tipu i sadržaju, mijenjajući se u intenzitetu i napregnutosti, stišavajući se na jednim mjestima i razgarajući se na drugim, ostavljajući jednu oblast i prelazeći u drugu, prošla je vijekove i došla i do naših mjesta i naših dana, na koje se sa dovoljno osnova mogu primijeniti riječi Apokalipse: „Teško onima koji žive na zemlji i na moru! zato što je kod vas sišao đavo u silnoj jarosti, znajući da mu nije ostalo mnogo vremena (12:12). (Vidi u mom 8. pismu misao mitropolita Filareta o našim vremenima).
Navikavši, u toku mnogo vijekova, na „u miru i blagostanju žitije“[5], pod pokrovom pravoslavne države, mi smo se pokazali kao savršeno nepripremljeni za tu, za većinu hrišćana neočekivanu duhovnu borbu u koju nas je dovela promisliteljna desnica Vožda i Podvigoutemeljivača našega. Gluvi za riječ Božiju i proročke glasove koji su upozoravali na blizinu i naizbježnost te borbe, slijepi za događaje koji ne da su govorili, nego su urlali o grmljavini koja se približavala, lakomo i olako se zamajavajući maštarenjima lažeproroka „naučnog pogleda na svijet“ koji su nas uljuljkivali banalno-kičerajskim i priglupim učenjem o automatskom progresu, zaboravivši na slovo apostolsko, tačnije – Duha Svetoga – o tome kako istinski hrišćani „jer ovdje nemamo postojana grada, nego tražimo onaj koji će doći“ (Jevr. 13:14), mi smo tako komotno, ušuškano i, kako se činilo, stabilno zasjeli i snašli se u ovdašnjem gradu, gdje je još od vremena pada Adamovog utvrđen „prijesto sotonin“[6], da nismo ni sanjali ono što se svalilo na naše u raznim smislovima siromašne glave. Kada su svi govorili „Mir i bezbjednost“[O. 2], tada nas „iznenada stiže pogibija“ (1 Sol. 5:3).
Potreseni u našim političkim i socijalnim vjerovanjima i nadanjima, mi smo se tako izgubili, da smo pomislili da se i Crkva Hristova mora srušiti pod naletima njenih neprijatelja, kao što se pod tim naletima rušilo državno i društveno uređenje pri kojem smo tako nedavno i tako samouvjereno-spokojno živjeli, usred kojeg i u savezu sa kojim je živjela naša Crkva, ličeći na brod koji usidren mirno stoji u tihom, bezbjednom pristaništu.
Duboka, a za hrišćanina i prestupna zabluda! Zabluda ta raskrinkava u njemu lažni odnos prema Crkvi – samo kao prema organizaciji, i to organizaciji čovječijoj, i nevjerje u Crkvu kao živi organizam Tijela Hristovog. Da se i ne govori o tome kako se tu razotkriva i prosto naučno neznanje iz oblasti crkvene istorije ili, u krajnjoj liniji, zaboravljanje lekcija kojima je prepuna istorija Crkve i koje čeda Crkve moraju stalno da nose u duši svojoj.
Kakve su to lekcije? Čemu nas one uče?
U jednom od izuzetno značajnih trenutaka Svog zemaljskog života, kada je zloba Judeja zbog vaskrsnuća Lazara došla do odlučne riješenosti da se ubije na samo Isus, nego i Lazar kojeg je On vaskrsao[7], Gospod Isus Hristos je izrekao Svojim učenicima – Andreju i Filipu, koji su Gospodu saopštili želju došavših na praznik Grka da Ga vide, sljedeće čuvene riječi:
„Došao je čas da se proslavi Sin Čovječiji. Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenice padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, rod mnogi donosi. Koji voli život svoj izgubiće ga, a ko mrzi život svoj na ovome svijetu sačuvaće ga za život vječni. Ko meni služi, za mnom neka ide, i gdje sam ja ondje će i sluga moj biti; i ko meni služi tome će dati počast Otac moj. Sad je duša moja uzbuđena, i šta da rečem? Oče, spasi me od časa ovoga; ali zato dođoh za čas ovaj. Oče, proslavi ime svoje! Tada glas dođe s neba: I proslavih, i opet ću proslaviti“. I reče Isus narodu: „Sad je sud ovome svijetu; sad će knez ovoga svijeta biti izbačen napolje. I kada ja budem podignut sa zemlje, sve ću privući sebi“.
„Ovo govoraše On, – pojašnjava posljednje riječi Gospoda jevanđelista Jovan, – ukazujući kakvom će smrću umrijeti “ (Jn. 12:23-28; 31-33).
Gospodu je bila poznata zloba Judeja protiv Njega, zloba koju je raspaljivao đavo, čijom ih je djecom On i nazivao zbog njihovog čovjekoubilačkog i Istini neprijateljskog raspoloženja (Jn. 8:41-44); On je predvidio blizinu Bogoubistva koje su smislili Njegovi neprijatelji, koji su se ozlojeđivali svakim danom sve više rastućim naravstvenim uticajem Njegovim na narod, – i evo, slučaj sa Grcima koji su tražili da Ga vide, koji je mogao da izazove još veće negodovanje kod Judeja, navodi Gospoda da razotkrije učenicima i narodu tajnu približavanja Njegovog stradalničkog i u isto vrijeme slavnog podviga.
On govori o slavi koja Ga čeka (23) i odmah zatim i o polaganju Svog života (24). Obavezuje Svoje sljedbenike da prime put krsta i obećava im odavanje poštovanja kod Oca Nebeskog i život vječni (25-26); duša se Njegova uzrujava u pred-viđenju smrti i strašnog zločina koji je imao da se izvrši nad Njim, i u isto vrijeme On moli Oca o proslavljanju Njegovog imena (27-28); On vidi sramno kažnjavanje kojoj će biti podvrgnut po volji Očevoj – i zajedno sa tim sozercava pobjedu nad knjazom svijeta ovoga i spasiteljno privlačenje k Sebi ljudi upravo tom sramnom smrću (31-33).
Koliko dubokih, radosnih i za plotski um tajanstvenih istina priotkrivaju ovi malobrojni redovi Jevanđelja od Jovana! Ovdje je Sam Gospod ukazao na bezmjernu cijenu našeg spasenja u Crkvi Hristovoj, koja će biti sazidana na krvi Bogočovjeka; ovdje je nacrtan put krsta, po kojem u svim vijekovima moraju ići i po kojem će poći istinska čeda Crkve, „gledajući na Isusa, Načelnika i Savršitelja vjere, koji umjesto predstojeće mu radosti pretrpi krst, ne mareći za sramotu, i sjede s desne strane Prijestola Božijega“ (Jevr. 12:2); ovdje se proglašava poraz đavola i javlja se o slavi Isusovoj, što je – i jedno i drugo – dostignuto krstom.
I tako, dakle, krst – eto to je osnova hrišćanstva, osnova Crkve, sila koja pobjeđuje svijet i svjetovladare tame vijeka ovoga. Krst – to je put Iskupitelja, on je i put za Njegove učenike: Glava Crkve i njeni udovi neraskidivo su povezani između sebe jedinstvom puta – jedinstvom stradanja i slave, umiranja i vaskrsenja.
Tajnu krsta – tajnu stradanja za ime Hristovo, kao uslov sticanja Carstva Božijeg, prije svih su usvojili najbliži učenici Iskupitelja, o čemu svjedoče i njihovo pisanje i život njihov. Ali usvajanje te korjenite tajne Hristove blage vijesti se nije odigralo odjednom, jer se stari čovjek, nadahnut knjazom svijeta ovoga, prirodno protivio toj tajni, i tek je Duh Sveti promijenio u apostolima staro samoosjećanje samoutvrđenja u novo – samoodricanje.
Isti onaj Apostol koji je Gospodu, želeći da Ga odvede od krsnog puta, u periodu dok je još bio star, govorio: „Bože sačuvaj, Gospode; to neće biti od tebe“, i koji je za to zaslužio surovi prijekor od svojeg Učitelja, Koji mu je rekao: „Idi od mene, satano! Sablazan si mi, jer ne misliš što je Božije nego što je ljudsko“ (Mt. 16:22-23), taj Apostol, ozaren Duhom, ubjeđuje, kao što se vi, nadam se, sjećate, čeda Hristove Crkve da se „ne tuđe ognjenoga iskušenja … kao događaja za njih neobičnog“, da se „raduju učešću u Hristovim stradanjima“[8].
Pisanja i život drugog prvovrhovnog Apostola, Pavla, prepuni su, može se reći, razotkrivanja i pokazivanja tajne krsta i sile krsne, nepoznatih i tuđih svijetu. „…A mi propovijedamo Hrista raspetoga, Judejima sablazan, a Jelinima ludost; onima pak pozvanima, i Judejcima i Jelinima, Hrista, Božiju silu i Božiju premudrost… jer rasudih da ne znam među vama išta sem Isusa Hrista, i to raspetoga“, – piše on Korinćanima (1 Kor. 1:23-24; 2:2). „A ja, Bože sačuvaj da se čim drugim hvalim osim krstom Gospoda našeg Isusa Hrista, kojim se meni razape svijet i ja svijetu“, – govori on u Poslanici Galatima (Gal. 6:14).
Ova ustremljenost ka Hristu raspetom, saraspinjanje sa Njim, nošenje Njegovih rana na tijelu svojem (Gal. 6:17), i uopšte, svestrano i svom dušom prihvatanje krsnog puta (vidi 2 Kor. 11:23-29) učinilo je da Apostol naroda postane pričesnik sile Hristove u tolikoj mjeri, u kakvoj teško da se ikome saopštavala ta sila. Priopštivši se njoj, on je mogao da smjelo u Poslanici Filipljanima ispovijeda: „Sve mogu u Hristu koji mi daje moć“ (Fil. 4:13).
I tačno je tako: samo okrepljivan bezmjernom silom Hristovom – sveti Apostol je i mogao da pretrpi sve ono što je pretrpio na svom zadivljujućem životnom putu. I pogledajte, sa kakvom bodrošću i gotovo radošću govori on o nebrojenim skrbima koje je pretrpljivao:
„Svačim smo ugnjetavani, ali ne potišteni; zbunjivani, ali ne očajni; progonjeni, ali nismo ostavljeni; oboreni, ali ne pogubljeni“ (2 Kor. 4:8-9).
„Zato sam dobre volje u nemoćima, u porugama, u nevoljama, u gonjenjima, u tjeskobama za Hrista; jer kada sam slab onda sam silan“ (2 Kor. 12:10).
A kako se ponaša prema onima koji mu nanose uvrede i koji ga proganjaju sv.ap. Pavle i njegovi sapodvižnici po oružju?
„Kad nas grde, blagosiljamo; kad nas gone, trpimo; kad hule na nas, molimo; postasmo kao smetlište svijeta, svima smeće do danas“ (1 Kor. 4:12-13)[O. 3].
Tako govore, tako misle, tako osjećaju, tako žive novi građani tog „neotpadajućega Carstva“, koje je na „časnoj krvi“[9] Svojoj osnovao Iskupitelj Hristos. Već ovdje, na granicama „svijeta ovoga“[10], oni su tajanstveno izvedeni iz tog svijeta i, postavši „nova tvar“[11], položili su temelj i početak carstva koje nije od svijeta ovoga, koje živi sasvim drugim životom, životom koji se upravlja po sasvim drugačijim zakonima u odnosu na život i zakone svijeta. I, prirodno, svijet je zamrzio ove nove građane, kao što je zamrzio on i Osnivača novog Carstva – Hrista, Koji je i riječju i životom raskrinkavao nepravdu i neistinu toga svijeta (Jn. 15:18-19; 8:9; 7:7).
Ali ne plaši građane novog carstva ta mržnja koja ide za njihovim petama. To čime su oni živi, što sačinjava suštinu njihovog novog postojanja, nalazi se iza granica koje svijet nije u stanju da u svojoj mržnji prestupi.
„Ko će nas rastaviti od ljubavi Hristove? Žalost ili tjeskoba, ili gonjenje, ili glad, ili golotinja, ili opasnost, ili mač? Kao što je napisano: Radi tebe nas ubijaju vazdan, smatraju nas ovcama za klanje (Ps. 43:23). Ali u svemu ovome pobjeđujemo kroz Onoga koji nas je zavolio. Jer sam uvjeren da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnjost, ni budućnost, Ni visina, ni dubina, niti ikakva druga tvar neće moći odvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu Gospodu našem“ (Rim. 8:35-39).
Ovakav je pobjednički poklič građana „nepokolebivog“ (Jevr. 12:28) Carstva Hristovog, koji vazljubiše svog pobjedonosnog Vožda „svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“ (Mt. 22:37). Nad ulazom u vrata tog novog carstva napisane su riječi koje određuju suštinu tog carstva, kao i uslove stupanja u njega: a) „Carstvo Božije nije jelo ni piće, nego pravednost i mir i radost u Duhu Svetome“ (Rim. 14:17) i b) „da nam kroz mnoge nevolje valja ući u Carstvo Božije“ (Djela Ap. 14:22).
Za prvim građanima koji su kročili u to carstvo, za Apostolima i muževima Apostolskim, slijedio je bezbrojni skup mučenika, koji su u toku gotovo tri vijeka popunjavali oblast carstva Božijeg, Crkve Hristove. Zajedno sa svojim prethodnicima – Apostolima, oni su legli u temelj Crkve, spajavši svoju krv sa krajeugaonim Kamenom Crkve, Hristom. I Crkva u svojim činoposledovanjima svakodnevno proslavlja ovu krasotu svoju, ove odvažne ispovijednike Istine, koji su svojom krvlju zalili adsku čeljust koja je bila razjapila svoje ralje na Crkvu, koji su svojom smrću opravdali i u čitavom svijetu utvrdili blagu vijest o vječnom životu.
„Mučenik Božestvennij lik, – molitveno zovu čeda Crkve, obraćajući se svetim mučenicima, – Cerkvi osnovanije, blagovjestiju skončanije, vi djelom Spasova glagolanija ispolniste: vami bo vrata adova na Cerkov otverzšasja zaključišasja, krove vašeja litije idoljskija žertvi izsuši, zaklanije vaše porodi cerkovnoje ispolnenije: bezplotnih udiviste, Bogu vjencenosci prodstojite: Jego že neprestano molite o dušah naših“[12][O. 4].
Takva je sila, takvo je značenje krvi prolivane za Istinu! Na krvi Sina Božijeg zidala se Crkva, krvlju sinova Božijih učvršćivala se i širila, prevazilazeći neprebrojive spletke iskonskog neprijatelja Božijeg, knjaza svijeta ovoga.
Obilato orošavana mučeničkom krvlju u toku tri vijeka, Crkva je iz „zrna gorušičnog“[15] izrasla u ogromno, razgranato drvo, u čijoj su krošnji nalazila utočište mnogobrojna jata slovesnih ptica. Dođe vrijeme – i milostivo pogleda Gospod na stradalnicu Crkvu i, ogradivši je od bilo kojeg svjetodršca, darova joj pokoj rukom blagočestivog imperatora Konstantina. Ugasiše se lomače na kojima su se žarila tijela hrišćanskih mučenika; uništiše se strašna oruđa mučenja, sazdana đavolskom zlobom; otvoriše se tamnice u kojima su se u mnoštvu morili ispovijednici imena Hristovog; opustješe kamenolomi u kojima su trudom koji prevazilazi ljudsku snagu i surovošću nadzornika bivale izmoždene vjerne sluge Hristove, – mir i blagostanje nastade za sljedbenike Raspetog.
Milost Božija je bila izazvana, treba misliti, krajnjim napregnućem moralnih i fizičkih snaga hrišćanskog, crkvenog društva, koje je ipak, očigledno, imalo potrebu za „ognjenim krštenjem“[16] koje je preživjelo.
S nastupljenjem – poslije Milanskog edikta[17] – mirnog života za ispovijednike Hristove, kada je sam imperator svemirnog carstva ušao u ogradu Crkve kao poslušni njezin sin, – moglo se pomisliti, – a mnogi su i mislili, – da „postade carstvo svijeta Carstvo Gospoda našega i Hrista njegovog“ (Otkr. 11:15). Ali, avaj: misli ove i nadanja se nisu opravdali. Borba knjaza svijeta ovoga sa nasljeđem Hristovim se nije prekratila, nego je samo izmijenila formu, – a teško da se može reći da je to bilo u korist trijumfa hrišćanstva.
Milošću Božijom, neprijatelj se okoristio novostvorenim uslovima života Svete Crkve, i time u borbu unio raznolikost, tako što ju je prenio sa periferije u centar, iz vanjske ju je učinio unutrašnjom, pri čemu su se umjesto jednog fronta borbe pojavila dva, koji su se u hrišćanskom društvu utvrdili za mnoge vijekove: u svojoj suštini i u izgledu svom oni su došli i do našeg vremena, mada su se izmjenili u intenzitetu i napregnutosti borbe.
Kada je hrišćanstvo bilo proglašeno za državnu religiju u Rimskoj Imperiji, ogromne gomile rimskih građana pokuljale su i ispunile ogradu Crkve po motivima sasvim ne religioznim. Ta ravnodušnost prema vjeri, to toplo-hladno (mlako)[18] stado koristoljubivih duša koje su „tražile ne Isusa, već hljeba kusa“[19], brzo je izmjenilo izgled i sastav crkvenog društva, unoseći u njega svjetovna egoistična načela života, napunivši ga svjetovnim duhom.
Nije svijet postao carstvo Božije, nego je carstvo Božije primilo u svoja njedra svijet, i time zakoračilo na put posvjetovljenja. I tada su duše koje su zaista bile revnosne prema Istini Hristovoj, koje su žudile za spasenjem i iskreno ga tražile, počele da odlaze od svijeta sa hrišćanskom pozlatom ili, drugačije rečeno, od hrišćanstva pomazivanog duhom svijeta ovoga. „Videći bezakonje i svađu u gradu“ i „i ne oskude od trgova njegovih lihvarstvo i prevara“ – ove su se bogoljubive duše „udaljile, bežeći i nastanivši se u pustinji čekajući Boga, Koji ih je spasavao od malodušnosti i od bure“ (Ps. 54:10,12,8-9). Čisto hrišćanstvo se ustrijemilo u mjesta bezvodna i teško prohodna, gdje su do tada boravile samo zvijeri divlje, i nije prošlo puno vremena – a pustinje su procvale, „jako krin“[20].
Ipak, duboko bi pogriješio onaj koji bi pomislio da se do tog procvata došlo bez nekih naročitih napora i znoja, da su se oni koji su se uklonili od svijeta uklonili i od borbe, da su odlaskom u mjesta tiha, osamljena i bezglasna oni izbjegli zamke đavolje i borbu koju im je nametao knjaz svijeta ovoga.
Ko je makar malo upoznat sa istorijom hrišćanskog podvižništva, taj, naravno, neće tako ni pomisliti. Borba koja je otpočela u pustinjama bila je nastavak one borbe koju su vodili mučenici na trgovima gradova: samo je mučeništvo u pustinji postalo više unutrašnje i dobrovoljno, manje oštro, ali zato dugotrajnije. Iako tamo nije bilo vidljivog prolivanja krvi (ako se ne govori o nerijetkim ubistvima pustinjaka koja su činili varvari) koje su činile ruke mučitelja-ljudi, tamo se zato odvijalo doživotno prolijevanje njeno u borbi protiv ploti i svjetodržaca tame vijeka ovoga, koji nigdje tako nisu učinili raznolikim svoje zamke i koji nigdje nisu tako razotkrili svoju mržnju prema rodu hrišćanskom, kao među stanovnicima pustinja.
Čuvena je ona klasična formula, koja određuje suštinu podvižničkog žitija: „daj krv i primi duh“[21]. U njoj je rečeno ono najbitnije o podvižništvu: ukazani su put i cilj. I pregršti ratnika Hristovih, različitog pola i starosne dobi nevidljivo su prolijevali krv svoju radi sticanja Duha Božijeg iz ljubavi prema njih vazljubivšem Gospodu Isusu. Ne ovom frontu, čak i ako je bilo poraza u stadu Hristovom, u cjelini je pobjeda u toku čitavih vijekova bila na strani građana Carstva Božijeg, na veliko posramljenje glavnog „vladara svijeta“ i drugova njegovih, istjerivanih iz „bezvodnih mjesta“ (vidi Mt. 12:43 i Lk. 11:24) silom krsta i imena Hristovog (prep. Jovan Kasijan[22]). Nije, avaj, tako bilo na drugom – svjetovnom frontu.
Neću se ovdje doticati strašne i velike epohe jeresi koje je uzdizao i podržavao otac laži[O. 5] u toku nekoliko stoljeća. Iako je nekada potresao sav sastav crkvenog tijela bogohulnim učenjima i nerijetko održavao krupne pobjede u lokalnim bitkama, neprijatelj Istine je u konačnom rezultatu i tu pretrpio ozbiljne poraze.
Međutim, istovremeno sa tom borbom na tlu vjeroučenja, odvijala se neprekidna borba knjaza svijeta ovoga protiv onih koji su ime Hristovo nosili u oblasti svakodnevnog života, ličnog i društvenog. Ovdje je neprijatelj postepeno ali neumorno zauzimao sve nove i nove pozicije, šireći i produbljujući sferu svog uticaja u takozvanom hrišćanskom društvu, u državnoj crkvi i hrišćanskoj državi.
Suština te borbe svodila se na zamjenu stvarnog hrišćanstva lažnim, patvorenim, onoga što je živo – onim što je mrtvo, srčane vjere – apstraktnom bogoslovskom mišlju, blagodjelotvornih bogoslužbenih tajni – vanjskom kultnom pompom, unutrašnjeg podviga – licemjernom vanjštinom, skromnog u ime Hrista žitija – udobnostima življenja, duhovnog uticanja i dejstvovanja na one „koji su na vlasti“[24] – ugodništvom pred njima itd. – bez kraja.
Hrišćanstvo koje se dobijalo kao rezultat te borbe može se okarakterisati riječima kojima ap. Pavle određuje suštinu hrišćana posljednjeg vremena: „imaju izgled blagočešća, a sile se njegove odrekoše“ (2 Tim. 3:5). I, što je glavno – ovo sveopšte otpadništvo pokrivalo se („do dana današnjega“[25]) hrišćanskim imenom, tako da nije bolo oči i grizlo „hrišćansku“ savjest.
Ono što neprijatelj nije mogao dostići nasiljem, on je sa uspjehom počeo da dostiže pomoću mnoštva raznolikih podvala, imitacija, falsifikacija i kompromisa.
Crkva ne smije da zaboravlja da je ona ipak u svijetu nečastivom[O. 6] i u suštini prema njoj neprijateljski nastrojenom, koji koristi svaki pogodan slučaj da joj omogući da osjeti neprijateljstvo njegovo prema njoj. Da, da, sve dok se ona nalazi u uslovima svijeta ovoga, ne smije maštati o pokoju: ona neprestano mora vojevati pod znamenjem krsta.
Zakoračivši na put „mirnog“ saživota sa državom, stihijom svjetovnom, Crkva je počela da zaboravlja na svoj nadsvjetski karakter, i njeno dalje postojanje može biti okarakterisano riječima jednog učenog istraživača biblijskih proročanstava[26]. Tumačeći jedno mjesto iz Apokalipse, on povodom tog mjesta govori: „Crkva će postojati pod vladičanstvom zemaljskih država, koje će početi da joj pružaju pokroviteljstvo, a zajedno sa tim će je porobljavati… I zaista, u toku 18 vijekova[O. 7], stav koji je država zauzela prema Crkvi isto onoliko može biti izražen riječju: dobra volja, koliko i riječju: porobljavanje. Uprkos tome, Crkva je obučena u sunce[27], i neka ona nikada to ne zaboravlja. Ona je svjetilnik svijetu, a svjetilnik ne smije da gori pod posudom[28]. Ona je pozvana da prosvjetljuje sav svijet i da privodi Istini sve koji jesu od Istine. Takva je, do kraja vremena, jedinstvena zadaća njezina, što se svijeta tiče“[29].
Na drugom mjestu kod istog istraživača čitamo: „znajući čak i da vrata ada neće nadvladati Crkvu, ona ne smije da se uljuljkuje u svojoj bezbjednosti. Između sjemena žene i zmije Sam Bog je položio neprijateljstvo[30] koje će trajati do kraja. I ne samo proganjanja, nego i sve druge metode vražije upotrijebiće sada sotona. Svi su izgledi da upravo sada Crkva mora da se „obuče u sveoružje Božije“ (Ef. 6:11), da bude u stanju da ih nosi i da ih odlučno upotrebljava. Krvlju Jagnjetovom vjernici su pobijedili (Otkr. 12:11), ali na polju koje su tom pobjedom zavojevali oni moraju da odnose nove pobjede. Trijumfom našega Vožda mi se obavezujemo na stalno nove trijumfe, baš kao što oni koji jednom umru u Hristu moraju „stalno umrtvljavati udove svoje, dok su na zemlji“ (Kol. 3:3-5; Rim. 6:2-14)…
U današnje vrijeme Crkva više od svega mora da se stara da se ne saobrazi sa vijekom ovim. Kako je samo opasno za nju kada se ne nalazi u borbi sa knjazom svijeta ovoga, kada je blagostanje i komfor lišavaju vojujućeg ognja, i kada prestaje da bude tuđinac na zemlji! Nasilja i prijetnje njoj ništa nisu mogli da naude, ali će neprijatelj pokušati da upotrijebi lukavstvo i zavodljivu podlost – i Crkva će pasti!.. Apokalipsa (i ne samo Apokalipsa) nagovještava duboki pad Crkve, nagovještava njeno uniženje čak do istog nivoa sa svijetom“[31][O. 8].
I tako, dakle, i glas nauke koja se nije odrekla od Jedinog Istočnika Istine – Hrista, i – što je neuporedivo važnije – glas same Crkve Hristove, koji dolazi iz njenih bogoslužbenih njedara (vidi u sredini pisma stihiru iz „Kanona svim svetim“), potpuno usaglašeno tvrde da mučeništvo – kao posljedica gonjenja, i samoumrtvljavanje (Kol. 3:5) – kao dobrovoljni podvig, predstavljaju dva, na putu Hristovom u suštini nezaobilazna i uzajamno neraskidivo povezana načina žitija hrišćanskog. Može u pojedinim epohama i da ne bude prvog načina žitija: tada je neophodan onaj drugi (kojeg, međutim, ne isključuje prvi) – radi očuvanja istinskog korita Crkvinog, radi sačuvanja čiste vjere, nepostiđene nade i nelicemjerne ljubavi. A kada su u crkvenom društvu odsutni, ili previše osiromašuju i jedan i drugi način žitija, to je samo žalosni indikator duhovnog omrtvljavanja društva, to je tužni simptom njegove bogoostavljenosti.
A ja mislim da se u katastrofi koja se obrušila na naše glave još od 1914. godine i koja se sve više produbljuje – naša Crkva[O. 9] nalazi upravo u tom stanju ubrzanog pada, razlaganja, omrtvljavanja. Na nju se može primijeniti riječ Gospodnja, obraćena Anđelu Sardijske Crkve: „Imaš ime da si živ, a mrtav si“ (Otkr. 3:1).
I ako vi, moji dragi, ne budete lijeni da se dobro pripodsjetite tog vremena i pažljivije se zagledate u tadašnji život „Svjatoj Rusi(ji)“ od vrha do dna (u tome vam djelimično mogu pomoći i moja prethodna pisma), vi ćete jedva moći, kada položite ruku na srce i zapitate svoju hrišćansku savjest – da uopšte požalite što je „svjetilnik“ naše Crkve bio „dignut“ (Otkr. 2:5) sa svojeg mjesta blagodjelotvornom rukom Promisla i predan (i do dan-danas se predaje) na gaženje neprijateljima. Gareži na tom svjetilniku je bilo toliko mnogo, sloj čađi od njega je bio tako debeo, da je Pravosuđe i milost Božija morala da ga baci „u veliku kacu gnijeva Božijeg“ (Otkr. 14:19; 19:15), da bi u toj kaci od „gaženja“ otpala garež, da bi se svjetilnik očistio i zasvijetlio čistom Svjetlošću Hristovom.
Zaista je tako, drugovi moji: žaliti „crkvu prošlih vremena“ nema se rašta, – to bi sažaljenje svjedočilo samo o tome da mi živimo „plotskim mudrovanjem“, da se pomislima vučemo po zemlji, da jedemo hranu „zmije“ – i zaboravljamo Hrista, „Božiju Premudrost i silu“, zaboravljamo da „je žitije naše na nebesima“ (Flp. 3:20) (ne biće, nego jeste, mora sada biti), da se hraniti moramo hljebom nebeskim.
Žalosni događaji crkvenog života posljednjih godina, svima vama dobro poznati, jesu direktni i neposredni rezultat ranije, još veoma davne nedaće crkvine, rezultat i pokazivanje na vidjelo njeno[O. 10]. Za trenutno rasulo crkve nemaju se šta okrivljavati „vanjski“: kriva su nevjerna čeda Crkve, koja su se još poodavno ugnijezdila upravo unutar crkvene ograde. Blagodjelotvornom desnicom Promisla (a ne sotonskom zlobom boljševika) napravljen je rez posred zloćudnog tumora koji je odavno sazrio na crkvenom tijelu; šta je onda čudno u tome što mi danas vidimo i mirišemo smrdljivi gnoj koji zalijeva „Svjatuju Rus“? Poslije reza uslijedio je proces istiskivanja gnoja iz rane, taj proces se nastavlja i mora se nastavljati i dan-danas. Taj mučni proces je neophodan da bi se tijelo očistilo i ozdravilo. Neizbježni je bol na mjestu istiskivanja, ali tim se bolom kupuje zdravlje čitavog organizma, koje se tako štiti od zaraze.
Ostaviću na stranu metaforu, i reći otvoreno. Kada crkveno društvo odbaci drugi način hrišćanskog življenja (vidi gore o njemu), neophodna je, radi spasenja vjerujućih, pojava prvog. Sjetite se riječi ep. Ignjatija Brjančaninova iz mog prethodnog pisma vama: „podviga nema, duhovnih rukovodilaca nema, – skrbi zamjenjuju sve“.
Tako da skrbi koje padaju nama u udio, na udio savremenih čeda Crkve – imaju izuzetno duboko i spasonosno značenje: one produbljuju rov između vjere i nevjerja; prevode one koji se u svojoj religioznoj svijesti i životu kolebaju između Hrista i svijeta na jednu ili drugu stranu, razrješavajući bogomrsku „mlakoću“ ili u vrelinu vjere ili u studen nevjerja; izdvajaju, na vidjelo izbacuju i postavljaju na svoje, njihovoj stvarnoj duhovnoj suštini svojstveno mjesto one koji su se sakrivali pod krovom pravoslavlja; one svih tjeraju da polože račune o svojim stvarnim nadanjima (1 Pet. 3:15), razgraničavaju oblasti Hrista i antihrista, pripremaju prave sluge i za Jednog i za drugog, pri čemu, govoreći riječima jedne crkvene molitve, pomažu „blagim vo blagodati prebivati, srednjim lučšim biti, sogrešćajušćim v ispravljenije prihoditi“[33].
„Tajna bezakonja“ (2 Sol. 2:7), koja se našim danima razotkriva sa izuzetnom silinom i u svakojakim formama – ne smije zbunjivati istinska čeda Crkve, koja vjeruju u nesalomljivost „doma Božijeg“ (1 Tim. 3:15; Jevr. 10:21; Mt. 16:18). Kao što nije antihrist, tako ni njegove sitne ali mnogobrojne preteče i sluge nisu strašne za čeda Crkve koja se čvrsto drže za ovaj „stub i utvrđenje istine“ (1 Tim. 3:15). Lukavstva i podvale sluga svjetodršca pogubni su za one koji „ne primiše ljubavi istine radi svojeg spasenja“ (2 Sol. 2:10). Za to neprihvatanje će im Bog „poslati[O. 11] dejstvo zablude, tako da će vjerovati laži“ (2 Sol. 2:11). „Oni koji hodaju u istini“, koje ublažuje vazljubljeni učenik Gospoda (2 Jn. 1:4; Jn. 1:3), od tog puta pogibije su osigurani Istinom koja živi u njima, jer, prema riječi istog tog učenika Hristovog, „Onaj Koji je u njima veći je od onoga koji je u svijetu“ (1 Jn. 4:4).
I tako dakle, ne budite pokunjeni, drugovi moji, kada budete gledali potrese koje preživljava naša Crkva: oni su neophodni radi ozdravljenja crkvenog tijela, izranjavanog ranama mnogim i zastarjelim. Zaista, ne budite pokunjeni, nego se bolje pokrenite prema veličanstvenoj mudrosti Božijoj, koja dejstvo „tajne bezakonja“ pretvara u preuspijevanje „tajne blagočešća“, – jer, u to vrijeme, dok neprijatelji Crkve Božije dišu sotonskom mržnjom prema njoj i upotrebljavaju sve napore da bi istrijebili na zemlji pomen na Nevjestu Hristovu, ova, otresajući sa sebe raznovrsnu nečistoću koja se bijaše zalijepila za odeždu njezinu, počinje da pokazuje svoj svijetli lik, koji postaje sve jasniji i jasniji. Tajanstveno, rukama nečastivih, Gospod tvori svetu i blagotvornu volju Svoju, umivajući ispovijedničkom i mučeničkom krvlju Svoju nevjestu. – Ali, šta je sa njima, nečastivim, koji, prema riječima vašim, predstavljaju oruđe blage volje Božije? Sa onima koji gaze svetu Rusiju, svetu Crkvu Božiju, svete Božije, – koji trijumfom svojeg beščašća podvrgavaju teškom ispitanju hrišćanske duše, iskušavane uspjehom laži i nepravde? Šta kažete za njih, za njihovu sudbinu? – čini mi se da čujem pitanje iz vaše sredine, drugovi moji.
Na njega odgovaram riječima „starozavjetnog jevanđelja“ velikog proroka Isaije.
Kada je izabrani narod Božiji bio ogrezao u svakojakoj nepravdi, Gospod odredi da ga kazni najezdom paganskog asirskog cara, i evo šta ustima proroka izriče Gospod o tom oruđu gnijeva Svojega.
„Teško Asiru, šibi gneva mog, ako i jeste palica u ruci njegovoj moja jarost. Na narod licemerni poslaću ga[O. 12], i zapovediću mu za narod na koji se gnevim, da pleni i otima, i da ga izgazi kao blato na ulicama. Ali on neće tako misliti i srce njegovo neće tako suditi, nego mu je u srcu da zatre i istrebi mnoge narode. Jer će reći: Knezovi moji nisu li svi carevi? Nije li Halan kao Harhemis? Nije li Emat kao Arfad? Nije li Samarija kao Damask? Kako je ruka moja našla carstva lažnih bogova, kojih likovi behu jači od jerusalimskih i samarijskih, Neću li učiniti Jerusalimu i njegovim lažnim bogovima onako kako sam učinio Samariji i njenim lažnim bogovima? Ali kad svrši Gospod sve delo svoje na gori sionskoj i u Jerusalimu, tada ću obići plod oholog srca cara asirskog i slavu ponositih očiju njegovih. Jer reče: Krepošću ruke svoje učinih i mudrošću svojom, jer sam razuman; i premestih međe narodima i blago njihovo zaplenih i kao junak oborih stanovnike. I ruka moja nađe kao gnezdo bogatstvo u naroda, i kako se kupe jaja ostavljena tako pokupih svu zemlju, i ne bi nikoga da mahne krilom ili da otvori usta i pisne. Hoće li se sekira veličati[O. 13] nad onim koji njom seče? Hoće li se pila razmetati nad onim koji njom radi? Kao da bi prut mahao onim koji ga digne, kao da bi se hvalio štap da nije od drveta. Zato će Gospod, Gospod nad vojskama, pustiti na pretile njegove mršu, i slavu će njegovu potpaliti da gori kao oganj. Jer će videlo Izrailjevo biti oganj, i Svetac će njegov biti plamen, i upaliće i sažeći trnje njegovo i čkalj njegov u jedan dan. I krasotu šume njegove i njive njegove, od duše do tela, uništiće, i biće kao begunac kad iznemogne. I šta ostane drveta šume njegove, biće malo, da bi ih dete moglo popisati. (Is. 10:5-19).
Zato ovako veli Gospod, Gospod nad vojskama: Ne boj se Asirca, narode moj, koji nastavaš na gori Sionu; prutom će te udariti i štap svoj podignuće na te kao u Misiru. Jer još malo, i gnev će prestati; tada će se jarost moja obratiti na njihovu pogibao. Jer će podignuti na nj Gospod nad vojskama bič (…) I tada će se skinuti breme njegovo s ramena tvog i jaram njegov s vrata tvog, i izlomiće se jaram od pomazanja“ (Is. 10:24-27)[O. 14].
Ovo je – s jedne strane; sa druge – ne mogu da od vas zatajim, dragi moji, i jednu drugu misao koja se krije u mojem srcu, a tiče se nastupajuće sudbine savremenog Asura, s obzirom da je on potomak koljena Judinog[35]. Već nekoliko godina, kada pomislim na njega, u meni iz dubine duše neizbježno isplivava proročanski glagol velikog Izraelca, sv.ap. Pavla, koji u Poslanici Rimljanima predukazuje na posljednju sudbinu svojeg i tada već bogobornog naroda.
„Jer neću, braćo – piše Apostol – da vi ne znate ovu tajnu, da ne mudrujete sami po sebi: dio Izrailja otvrdnu, dok ne uđe pun broj neznabožaca. I tako će se spasti sav Izrailj, kao što je napisano: Doći će od Siona Izbavitelj i odvratiće bezbožnost od Jakova“ (Rim. 11:25-26). U glavi 9. iste Poslanice tačnije se određuje, riječima proroka Isaije, ko će se spasiti u Izraelu: „Ako bude broj sinova Izrailjevih kao pijesak morski, ostatak će se spasti“ (Rim. 9:27). Na taj ostatak i odnosi Ap. Pavle izraz „sav Izrael“.
Sa većom se određenošću budućih sudbina izabranog naroda dotiče drugi Apostol, vazljubljeni učenik Hristov, novozavjetni tajnovidac Jovan Bogoslov. On savršeno jasno govori o preobraćenju bogobornog naroda ka Crkvi Hristovoj, kada ona, nemnogoljudna i vanjski potpuno nemoćna, ali vrlo moćna unutrašnjom silom, vjernošću Svojem Gospodu (Otkr. 3:8), privuče k sebi „ostatak“ bogobornog plemena. „Evo dajem ti – govori Gospod Anđelu Filadelfijske Crkve – iz sinagoge satanine one koji govore za sebe da su Judejci a nisu, nego lažu; evo, učiniću da oni dođu i da se poklone pred nogama tvojim, i da znaju da te ja ljubim“ (Otkr. 3:9).
Gledajući okom vjere na ono što je tvorio Gospod pred našim očima, prislanjajući uvo srca i razuma uz događaje naših dana, upoređujući ono što se moglo vidjeti i čuti sa onim što javlja Slovo Božije, ja ne mogu a da ne osjećam i ne budem svjestan veličanstvene, čudesne i radosne tajne Božijeg domostroja koja nam se malo-pomalo sve više primiče: judejstvujući mrzitelji i gonitelji Crkve Božije, koji strijeme da je posrame i unište, po premudrom izvoljenju Promisla, zapravo, vode je ka očišćenju i ukrjepljenju, „da je stavi preda se, slavnu Crkvu, koja nema mrlje ni bore, ili što tome slično, nego da bude sveta i neporočna“ (Ef. 5:27).
I, u svoje vrijeme, znano samo Jedinom Vladiki vremena, ovo, po strogom izrazu gromovog sina[36], „sotonino zborište“[37] će se prekloniti pred čistom Nevjestom Hristovom, pobijeđeno njenom svetošću i neporočnošću i, možda, zastrašeno objelodanjenim likom antihrista. I ako je odbacivanje jedinoplemenika Apostola Pavla bilo, prema njegovim riječima, „pomirenje svijetu (s Bogom), šta bi bilo primanje – ako ne oživljavanje iz mrtvih?“ (Rim. 11:15).
„O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božijega! Kako su neispitivi sudovi njegovi i neistraživi putevi njegovi!“ – kliče se i meni zajedno sa bogonadahnutim Apostolom[38].
 
Oprostite, drugovi moji, ako sam drsko prisvojio ono što mi nije darovano – i odvažio se da zavirim u tajanstvenu budućnost: potporu za takvu odvažnost ja nalazim u živoj i zanavijek prebivajućoj riječi Božijoj (1 Pet. 1:23), na to „zavirivanje“ me prinuđuju i vanjski događaji i trebovanja vjerničke savjesti. „Ko je pojmio da se vanjske zle nedaće dešavaju po pravdi Božijoj, taj je, tražeći Gospoda, našao znanje sa pravdom“, – rekao je prep. Marko Podvižnik[39]. On je rekao i ovo: „Ako budeš shvatio, u skladu sa Pismom, da su po svoj zemlji sudbe Gospodnje[40]: svaki slučaj će za tebe biti učitelj Bogopoznanja“[41].
A koliko više, – dodajem ja, grešni, – moraju biti blještaviji učitelji naši svi ovi skrbni i istovremeno radosni događaji naših dana!.. „Vaistinu, – pisao je meni prije tri-četiri godine jedan od mojih starih drugova kao odgovor na moje pismo njemu, – vaistinu, odavno se nebo nije tako nisko približilo zemlji, kao danas, nikada se dejstvo sila iz svijeta onoga u svijetu ovom nije projavljivalo tako opipljivo javno, kao danas“.
Ako je u trenucima blagostanja istinski hrišćanskoj duši svojstveno pamćenje Promisla Božijeg, tim prije je to pamćenje prirodno i neophodno u danima skrbnih iskušenja, sa kojima je prvenstveno povezano otkrovenje javno osjetljivog Promisla Gospodnjeg, u koji vjerovati – predstavlja obavezu hrišćanina, u kojeg se proživljenim iskustvom uvjeriti – predstavlja veliki dar blagodati. Ne slučajno „najveći hrišćanski filosof“[O. 15] i isti takav podvižnik, prep. Isaak Sirin, tako često u svojim bogomudrim pisanim tekstovima poučava o Promislu Božijem. „Često, ne znajući za sitost, čitaj u knjigama velikih učitelja o Promislu Božijem, – govori veliki nastavnik, – zato što one rukovode i usmjeravaju um prema uviđanju reda u tvarima i djelima Božijim, učvršćuju ga sobom, svojom prefinjenošću ga pripremaju za sticanje svjetlošću ozarenih misli, i čine da u čistoti on ide prema spoznaji tvari Božijih. Čitaj Jevanđelje, zavjetovano Bogom za poznanje čitave vaseljene, da bi za sebe priobreo uputstva i savjete o sili Promisla Njegovog o svakom rodu, i da bi um tvoj zaronio u čudesa Božija“ (Slovo 56.)[43].
Ako pomno i blagogovejno čitanje o Promislu Božijem prosvjetljuje i pridobija um za spoznaju dejstava Promisla – iskustvom proživljeno, osjećeno poznanje Promisla se dobija idenjem po putu skrbi. „…Umudriti se čovjeku u duhovnim borbama, – čitamo kod istog tog prep. Isaaka, – poznati svog Promislitelja, osjetiti Boga svojega i skriveno se utvrditi u vjeri u Njega – nije moguće nikako drugačije – do u onoj mjeri, koliko je ko u stanju da izdrži Njegovo ispitanje“ (Slovo 49.)[44].
Ako su mnogi od nas ovih godina iskušenja imali mogućnost da se ne jednom ubijede u jasno osjetljiva dejstva Promisla Božijeg u svom ličnom životu – ta su nas ista iskušenja prizivala, i prizivaju nas, da se uvjerimo u naročito Promišljanje Božije o svetoj Božijoj Crkvi. Iako oni koji se pažljivo odnose prema prošlim sudbama Crkve Hristove imaju uvijek u toj prošlosti dovoljno osnova za vjeru u to da će ona odoliti vratima ada[45], ipak ni za njih nije beskorisno da se svojim očima uvjere u istinitosti obećanja Gospodnjeg o njenoj nepobjedivosti. Razumije se, da bi se vidjelo izvršavanje na djelu tog obećanja u našim teškim i lukavim danima, neophodno je trezvenošću i molitvom izoštravati oko vjere, koje je jedino u stanju da sozercava tajne čudesnog domostroja Božijeg. Tom izoštravanju oka vjere pomaže svjetlost očistiteljnog ognja skrbi. Vjera koja pobjeđuje svijet (1 Jn. 5:4) je neophodna i za sozercavanje pobjede koja ne postaje odjednom javna za vanjsko oko, jer u hrišćanstvu dejstvujuće tajanstvo krsta blagodaću Božijom proizvodi to da poraz koji se vidi čulnim okom za duhovni vid predstavlja pobjedu (vidi takođe 2 Kor. 1:5; Rim. 8:17; Kol.1:24; 2 Tim. 2:12)[46]. Neka nam blagodat našeg pobjedonosnog Vožda Gospoda Isusa Hrista pomogne da uvidimo ovu pobjedu vjere, dragi drugovi moji, i da se takvim vidom ukrepljujemo za nove pobjede!
Nećemo se čuditi sveopštem osiromašenju vjere i ljubavi: „Sin Čovječiji, kada dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?“[47] – pitao je Gospod prije 2000 godina, a On je tada i predskazao da će „zbog umnoženja bezakonja, ohladnjeti ljubav mnogih“ (Mt. 24:12).
Nećemo se čuditi ni zato što pred sobom vidimo zaborav i prenebregavanje „načina zdravog učenja“, jer je još prvih dana hrišćanstva Duh Sveti ustima velikog Apostola naroda izrekao da će „doći vrijeme kada zdrave nauke neće podnositi, nego će po svojim željama okupiti sebi učitelje da ih češu po ušima; i odvratiće uši od istine, a okrenuti se bajkama“ (2 Tim. 4:3-4).
Nećemo se brinuti ni zbog toga što se Crkva Hristova od „gospodareće“ pretvorila u progonjenu: prema Apostolu, ognjem se ispituje zlato, ognjenim iskušenjima – nasljeđe Hristovo (1 Petr. 1:6-7); ili „Djelatnik i Zidatelj… očistiteljnu lopatu uze, i svemirno gumno svemudro razlučuje, neplodno paleći, blagoplodnim vječni život darujući“[48]; ispitanjima se čisti i čuva „ostatak“, za vječni život ostavljeni (Djela Ap. 13:48). Tako da zbog toga nećemo tražiti podršku od strane svjetovne vlasti, jer Crkva nije bila tvrda pokroviteljstvom državinim: to joj je pokroviteljstvo često oduzimalo snagu, lišavalo unutrašnje moći koja u njoj živi, i izobličavalo stvarni lik njezin. Nećemo padati duhom od umanjenja broja čeda Istinske Crkve, jer nije u množini njihovoj, onih „koji imaju izgled pobožnosti, a sile njezine su se odrekli“ (2 Tim. 3:5) sticala Crkva svoju snagu i silu, – obilje takvih nije umnožavalo tvrdoću njezinu: sila i krasota Nevjeste Hristove je – u vazljubljenom Ženihu njezinom i „izabranicima“ Njegovim, „drugovima Njegovim“.
Usadimo u srca naša riječ Gospodnju: „Ne boj se, malo stado, jer bi volja Oca vašega da vam dade Carstvo“ (Lk. 12:32), i drugu riječ Njegovu, upućenu Anđelu crkve Filadelfijske: „Malo snage imaš, a održao si moju riječ, i nisi se odrekao Imena moga… Zato što si održao moju zapovijest o trpljenju, i ja ću tebe sačuvati od časa iskušenja koji će doći na vascijeli svijet da iskuša one koji žive na zemlji“ (Otkr. 3:8,10).
Neće nas zbunjivati ni nevjernost mnoštva pastira i arhipastira, kao pojava neočekivana: to nije novost za Crkvu Božiju, čiji moralni potresi oduvijek korijene vuku od jerarhije, a ne od vjerujućeg naroda, i koji su bili tako česti i snažni, da su dali povod poučnoj oštroj šali: „ako je Crkva odoljela episkopima, odoliće i vratima adovim“.
Nećemo dolaziti u nedoumicu ni pred činjenicom da često prosti inoci i obični mirjani pokazuju ne samo veću revnost za djelo Božije, nego i razum duhovni, od arhipastira: „uši naroda su se pokazale, – prema riječima sv. Ilarija Piktavijskog“[49], – svetije od srca jerarha“. Nisu jerarsi oni kojima se isključivo utvrđivala i kojima se utvrđuje tvrdoća Crkve Božije, nisu oni i učeni bogoslovi ti koji čuvaju sveto nasljeđe njezino – nego je to Duh Sveti, Koji je počinuo na slavnim prvijencima njezinim: prenoseći iz vijeka u vijek svoje nebesko blago, Crkva Hristova ga čuva pomoću onih čija su imena zapisana u knjizi života, a ne u pohvalnim poveljama i naučničkim diplomama, jer, stvarna samosvijest crkvena se ne kreće po putu jerarhičnosti i učenosti, nego po putu svetosti.
I tako, dakle, nećemo se čuditi više rečenom, niti mnogo čemu drugom što se pred našim očima dešava, jer je sve ovo predrekao, i to ne jednom, Duh Sveti; i nećemo biti potišteni dok budemo gledali „tajnu bezakonja“ kako naizgled potapa „dom Božiji“, jer se ona „čini“ (ta tajna bezakonja) „pred očima Boga“, Koji se stara o Crkvi Svojoj i o ljudima Svojim neuporedivo više nego što se majka stara o jedincu – čedu svom.
Eto u to staranje o nama, mili drugovi moji, mi moramo vjerovati svim srcem i svim razumom našim. A vjera u Promišljanje Božije o Crkvi neraskidivo je povezana sa pravom vjerom u samu Crkvu, kojoj Gospod Isus Hristos stoji na čelu i kojom rukovodi, koju Duh Istine ispunjava i životvori, koju Bog Otac čisti i Sebi vraća[50], i koju sva Sveta Trojica prema posljednjem cilju bitija usmjerava.
O toj pravoj vjeri u Crkvu besjedovaćemo, ako Gospod blagoslovi, sljedeći put, a sada molim da se ne gunđa na mene zbog mnogoslovlja koje sam ispoljio u ovom pismu: oprostite mi – kraće nisam umio da kažem.
 
U molitvama ne zaboravljajte ljubećeg vas brata u Gospodu…
 

---

 
NAPOMENE:

1. Uporedi: jedna te ista riječ grčkog originala prevedena je kao „zlo“ (na datom mjestu) i kao „lukavi“, tj. đavo (u molitvi Gospodnjoj).
2. Jn. 8:44.
3. „Dušeju i tjelom da osvjašćusja, Vladiko, da prosvješćusja, da spasusja, da budu dom Tvoj pričašćenijem svjašćennih Tajin, živušćago Tja imeja v sebje so Otcem i Duhom, Blagodetjelju Mnogomilostive“ (Pravoslavnij Molitvoslov i Psaltir. M., Izdanie Moskovskoj Patriarhii, 1988. S.76).
4. „…Svjatinj Tvojih čast prijemlja, sojedinjusja svjatomu Tjelu Tvojemu i Krovi, i imeju Tebe vo mnje živušća i prebivajušća, so Otcem, i Svjatim Tvojim Duhom. Ej, Gospodi (…) dažd mi, daže do konečnago mojego izdihanija, neosuždeno vospriimati čast svjetinj Tvojih, v Duha Svjatago obšćenije, v naputije života vječnago i blagoprijaten otvjet na strašnem sudišće Tvojem…“ (Ibid. s.78).
5. Parafraza prošenija iz „mnogaja ljeta“, npr. „Svjaštenoslužiteljam, cerkovno-prihodskomu sovjetu, prihožanam svjatago hrama sego i vsem pravoslavnim hristianam podažd, Gospodi, blagodenstvennoje i mirnoje žitije, zravije že i spasenije, i vo vsjem blagoje pospešenije, i sohrani ih na mnogaja ljeta“ (Iz službe na Novu godinu // Posledovanie molebnih penij. M., 1913. L.12).
6. Otkr. 2:13.
7. Jn. 12:10.
8. 1 Pet. 4:12-14.
9. Izraz iz liturgijskih („Sija jest Čestnaja Krov Tvoja“) i drugih crkvenih molitvi.
10. Uporedi: „Carstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Jn. 18:36).
11. 2 Kor. 5:17.
12. Triod cvetnaя. M., 1975. L.
13. „Jako načatki jestestva nasaditelju tvari, vseljennaja prinosit ti Gospodi, Bogonosnija mučeniki: teh molitvami, v mire gluboce, cerkov tvoju, žiteljstvo tvoje, Bogorodiceju sobljudi mnogomilostive“ (Iereйskiй molitvoslov. M., 1913. L.100).
14. „Iže vo vsjem mire mučenik tvojih, jako bagrjaniceju i vissom, krovmi cerkov tvoja ukrasivšisja, temi vopijet ti, Hriste Bože: ljudem Tvojim štedroti Tvoja nizposli: mir žiteljstvu Tvojemu daruj; i dušam našim veliju milost“ (Ibid. L.99 ob.).
15. Mt. 13:31.
16. 1 Pet. 4:12.
17. Ukaz o vjerskoj toleranciji, koji je godine 313. u Milanu izdao imp. Konstantin Veliki.
18. Izraz koji potiče iz Otkr. 3:15 – obraćanje Anđelu Laodikijske Crkve („nit si hladan nit si vruć“, „vruć“ na crkv.slov. „tepl“).
19. Izraz sv. Dimitrija Rostovskog koji je obličavao neradinost njemu savremenog duhovništva ovakvim riječima: „šta te dovede u čin svešteni? je li to – da spaseš sebe i druge? Nikako, nego da bi prehranio ženu i domaće svoje (…) Razmotri sebe svaki, o, osveštani čovječe! (…) Potražio Isusa ne radi Isusa, nego radi hljeba kusa“ (Propovijed u nedjelju žena-mironosica // Sočineniя svяtago Dimitriя, mitropolita Rostovskago. T.2. 4-e izd. M., 1827. S.193).
20. „kao cvijeće poljsko“ (crkv.slov.); uporedi: „Procvjela jest pustinja, jako krin“ (irmos voskresnogo kanona 2. glasa, pjesma 3. // Oktoih. Č.1. M., Izdanie Moskovskoй Patriarhii, 1981. S.214).
21. Porijeklo te formule nije poznato: vjerovatno, u njenoj osnovi leži motiv podražavanja Isusu Hristu, Koji se molio u Getsimaniji do krvavog znoja (Lk. 22:44); uporedi takođe: „bez prolijevanja krvi nema opraštanja“ (Jevr. 9:22) i dr. Oci-askete su na monaško djelanje i naročito na podvig poslušanja gledali kao na „misaono ispovijedništvo“ (Jovan Lestvičnik. Slovo 4. gl. 5). „Mi (…) na svoja pleća primamo mučeništvo na ini način: umjesto odsijecanja udova odsijecamo volju svoju; umjesto izlijevanja krvi izbljuvavamo grehovne pomisli i želje; umjesto tiranskih muka trpimo napade demona i neprijateljsko raspoloženje od svijeta“ (Teodor Studit. Podvižničeskie monaham nastavleniя, gl. 145). Formula „daj krv i primi duh“, tj. „potrudi se do prolijevanja krvi i dobićeš duhovno darovanje“ predstavlja svojevrsnu devizu staraca; vidi knjigu Aleksandra Solovjova „Starčestvo po učeniю sv. otcov i asketov“ (Semipalatinsk, 1900.), gdje je ona stavljena u zaglavlju knjige kao njen epigraf.
22. „Silom krsta, koja proniče čak i kroz pustinje i svuda blista blagodaću njegovom obuzdana je zlost demona“ (Sobesedovaniя Egipetskih podvižnikov. Sobesed. 7-e, gl. 23 (Ob ograničenii vlasti demonov) // Pisaniя prep. otca Ioanna Kassiana. 2-e izd. M., 1892. S.296).
23. „Ini (bjesovi) nastoje da ljudima utuve u glave ne samo laž, nego i bogohulstvo. Mi smo bili svjedoci takvog djela, slušali smo da je demon javno priznao da je on kroz Arija i Evnomija proizveo beščašće svetogrdnog učenja. Takođe i u 3. Knjizi Carstava čitamo da je jedan od takvih duhova govorio „ući ću i postati duh lažljivi u ustima svih proroka njegovih (Izraelovih)“ (3 Car. 22:22. 2 Dnev. 19:21). Apostol, obličavajući one koje varaju demoni, ovako o njima govori: „slušaju duhove prevarante i učenja bjesovska, kroz licemjerje lažeslovesnika (1 Tim. 4:1-2)“ (Sobesedovaniя Egipetskih podvižnikov. Sobesed. 7-e, gl. 32 (O raznosti zanяtiй i voli nečistih duhov) // Ibid. S.303-304).
    „…đavo (nastojeći da udalji ljude od Boga) ratuje protiv njih pomoću pet oružja: jelinstvom, judejstvom, jeresima, protiv-pravoslavnim načinom života i (nerazumnim) podvizima dobrih djela. Jelinstvom zavodi ljude koji vole takozvanu vanjsku mudrost; judejstvom prelašćuje jevreje (…); jeresima prelašćuje taštomudre bogopoštovaoce, udaljujući ih od pravoslavlja“ (Slovo 44-e // Simeon Novый Bogoslov. Slova podvižničeskie. Vip. 1. M., 1892. S.356-357).
24. 1 Tim. 2:2.
25. Mt. 28:15.
26. Imajući u vidu sadržaj niže navođenih citata, kao i primjedbu Novoselova u tom dijelu teksta, vjerovatno se radi o prof. Kijevske Duhovne Akademije N.I.Ščegoljevu, čiji se članak „Sudbine Crkve Božije na zemlji“ detaljno razmatra u 20. pismu. Međutim, sami citati nisu nađeni u tom članku (osim toga, Ščegoljev je taj članak pisao u drugoj polovini, a ne početkom 19. vijeka, kako govori Novoselov u svojoj primjedbi).
27. Otkr. 12:1.
28. Parafraza Mt. 5:15.
29. Izvor citata nije ustanovljen, vidi prim. 10:26.
30. 1 Knj. Moj. 3:15.
31. Izvor citata nije ustanovljen, vidi prim. 10:26.
32. Vidi prim. 10:26.
33. Izvor citata nije ustanovljen
34. U tom Psalamu David priziva pravednog da se ne gnijevi kada bude vidio blagostanje nečastivih, a naročito ističe nestabilnost njihovog položaja i neizbježnost njihovog pada: „budućnost nečastivih poginuće“, dok će „pravedni naslijediti zemlju“.
35. Radi se o jevrejstvu koje je odigralo veliku ulogu u revoluciji i u gonjenjima na Crkvu.
36. U datom slučaju – Jovana Bogoslova; imenima Voanagres, to jest „sinovi gromovi“ nazvao je braću apostole Jakova i Jovana, sinove Zevedejeve, Sam Isus Hristos (Mk. 3:17). „Značenje imena, datog Jovanu, najpunije se otkriva u Apokalipsi, gdje on biva slušalac i vijesnik nebeskih gromova“ (Prot. Sergiй Bulgakov. Svяtыe Petr i Ioann. Dva Pervoapostola. Pariž. UMCA-PRESS, 1926. S.47).
37. „Zborište sotonino“ – Otkr. 2:9; 3:9.
38. Rim. 11:33.
39. Slovo 2. (O onima koji misle da se opravdaju djelima), $65 // Prepodobnogo i bogonosnogo otca našega Marka Podvižnika nravstvenno-podvižničeskie slova. 2-e izd. Sergiev Posad, 1911. S.34.
40. Ps. 104:7.
41. Ibid. $ 66. S.34.
42. „Isaak Sirin, nešto najdubokomisaonije od svih filosofskih tekstova“ (Kireevskiй I.V. V otvet A.S.Homяkovu // Poln.sobr.soč. T.1. M., 1911. S.119).
43. Slova podvižničeskie, 56. // Tvoreniя iže vo svяtыh otca našego avvi Isaaka Sirina, podvižnika i otšelnika, bivšago episkopom hristolюbivogo grada Ninevii. 2-e izd. Sergiev Posad, 1893. S.282.
44. Ibid. S.22.
45. Mt. 16:18.
46. „I kada ja budem podignut sa zemlje, sve ću privući sebi. A ovo govoraše ukazujući kakvom će smrću umrijeti“ (Jn. 12:32-33).
    „Da kao što su stradanja Hristova obilna u nama, tako je kroz Hrista obilna i utjeha naša“ (2 Kor. 1:5).
    „Ovaj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija. A kad smo djeca, i nasljednici smo: nasljednici, dakle, Božiji a sunasljednici Hristovi; pošto s njim stradamo da se s njim i proslavimo“ (Rim. 8:16-17).
    „Sada se radujem u svojim stradanjima za vas. i u svome tijelu dopunjavam što nedostaje Hristovim patnjama, za tijelo njegovo, koje je Crkva“ (Kol. 1:24).
    „…Ako trpimo, s Njim ćemo i carovati; ako li se odreknemo, i On će se nas odreći“ (2 Tim. 2:12).
47. Lk. 18:8.
48. Kanon jutarnji, pjesma 5, tropar 2 // Mineя. Яnvar. Č.1. M., Izdanie Moskovskoй Patriarhii, 1983. S.241.
49. Imena Ilarija Piktavijskog nema u pravoslavnim crkvenim kalendarima, međutim, o njegovoj je svetosti posvjedočila ne samo zapadna crkva, nego i odziv Petog Vaseljenskog Sabora.
50. 1 Kor. 3:7.

 

---

 
OSTALE NAPOMENE:

1. Sluge antihristove (prim. M. Novoselova).
2. Na crkveno-slovenskom – „Utverždenije“ (prim. M. Novoselova).
3. Sa kakvom tačnošću ispunjavaju prvi učenici Hristovi zavjete svojeg Nebeskog Učitelja: ljubite neprijatelje vaše, blagosiljajte one koji vas proklinju, dobro činite onim koji vas mrze i molite se za one koji vas vrijeđaju i koji vas progone“ (Mt. 5:44) (prim. M. Novoselova).
4. Vidi takođe kondak malog povečerja: „Jako načatki jestestva…“[13] i tropar (takođe tamo) svim svetim: „Iže vo vsjem mire mučenik…“[14] (prim. M. Novoselova).
5. O učešću đavolovom u porađanju jeresi interesantna ukazivanja u djelima prep. Jovana Kasijana i sv. Simeona Novog Bogoslova[23] (prim. M. Novoselova).
6. „koji leži u đavolu“, vidi gore o tome (prim. M. Novoselova).
7. Autor je svoje istraživanje pisao početkom 19. vijeka (prim. M. Novoselova).
8. Padam u ozbiljnu sablazan da nastavim sa prepisivanjem pasusa iz djela ozbiljnog naučnika, dubokog mislioca i religioznog istraživača Slova Božijeg, ali se bojim da ću time raširiti pismo do nepriličnih razmjera, i zato pobjeđujem sablazan, tješeći se mišlju da ću jedno od sljedećih pisama u potpunosti posvetiti autoru gore navedenih citata[32] (prim. M. Novoselova).
9. Svuda ovdje se misli na crkvu-organizaciju, a ne na Crkvu-Organizam, ne na Tijelo Hristovo (prim. M. Novoselova).
10. Vidi prethodna pisma, naročito prvo (prim. M. Novoselova).
11. Već šalje (prim. M. Novoselova).
12. Tj. Izrailja, koji je izdao, iznevjerio, prevario Gospoda (prim. M. Novoselova).
13. Govori Gospod o caru Asirijskom, oruđu Svojem (prim. M. Novoselova).
14. Kao neka vrsta dopune i djelimičnog komentara uz riječi proroka Isaije može da posluži 36. Psalam carskog proroka Davida[34]. Preporučujem da se taj psalam pročita sa dubokom pažnjom (prim. M. Novoselova).
15. Izraz I.V. Kirejevskog[42] (prim. M. Novoselova).