PISMA DRUGOVIMA
PREDGOVOR
Jedan te isti zakon upravlja, kako životom pojedinih individua, tako i životom cijelih socijalnih organizama: istorija i jednih i drugih je okarakterisana sinusoidnim talasnim kretanjem, zakonomjernim smjenama perioda napregnutosti i opuštenosti, rasta i opadanja, gradnje i rušenja: „vrijeme za razbacivanje kamenja, i vrijeme za skupljanje kamenja“ (Ekl. 3:5). Tako, kada se razmatra duhovni razvoj ruskog društva u toku prošlog vijeka, ne mogu se ne vidjeti svojevrsne plime i oseke duha, talasaste smjene gospodarećih nazora i pogleda na svijet. Lakomisleno „volterijanstvo“ i odvažno, mada u mnogom površno slobodoumlje početka vijeka smjenjuje se blagorodnim idealizmom četrdesetih godina. Sa svoje strane, taj čisti ali pomalo naivni idealizam biva potpuno pometen materijalizmom šezdesetih, sa njegovim danas smiješnim patosom „naučnosti“. Ali i taj materijalizam, koji je samouvjereno najavio „konačno“ slamanje i uništenje religije, metafizike, pa čak i umjetnosti, a ujedno i nastupanje ere „strogo naučnog odnosa“ prema životu, pred početak ovog vijeka sam se našao pokoleban u svojim idejnim osnovama; na smjenu njemu došlo je mnogo dublje raspoloženje uma prema „iskri Božijoj“ u čovjeku i svijetu, koje je porodilo takozvanu rusku religioznu Renesansu – procvat religiozno-filosofske misli u Rusiji.
Kada se govori o ruskoj predrevolucionarnoj renesansi, najčešće se ima u vidu burni razvoj i produbljivanje religiozno-filosofske misli koji se odvijao u to vrijeme. Rekonstrukcija upravo te strane „Srebrenog vijeka“, povezana sa izvlačenjem iz nasilnog zaborava imena mislilaca poput Berdajeva, Bulgakova, Iljina, Karsavina, Florenskog, Franka i drugih – traje evo već nekoliko godina. Ali dah duha, koji se u Rusiji početkom XX vijeka javno mogao osjetiti, odrazio se ne samo na stvaralaštvo svjetovnih filosofa i bogoslova, nego je dotakao i crkvene sfere, izazivajući time oživljenje crkvene misli, stremljenje ka obnovi crkvenog upravljačkog stroja, pojačanu izdavačku djelatnost. Jedan od aktivnih pravoslavnih radnika tog vremena bio je poznati crkveni izdavač i publicista Mihail Aleksandrovič Novoselov[1].
Put njegovog duhovnog razvoja nije bio pravolinijski. Rodio se on 1864. godine u selu Babje u Tverskoj guberniji, u porodici koja je svojim izvorima bila tijesno povezana sa seljačkim pravoslavnim duhovništvom. Njegova majka, Kapitolina Mihajlovna, bila je kćer sveštenika Mihaila Vasiljeviča Zašigranskog; otac, Aleksandar Grigorjevič (1834-1887), takođe je bio sin sveštenika sela Zaborovje, Višnjevoločkog okruga, Grigorija Aleksejeviča Novoselova. Odabravši za sebe svjetovni put i završivši Peterburški univerzitet, Aleksandar Grigorjevič je postao poznati pedagog, direktor Tulske, a zatim i 4. Moskovske klasične gimnazije.
Dobivši pod očevim rukovodstvom prekrasno obrazovanje (Novoselov je sa zlatnom medaljom završio istu tu, 4. Gimnaziju, u kojoj je direktorovao njegov otac), nastavio ga je zatim usavršavati na istorijsko-filosofskom fakultetu Moskovskog univerziteta. Tom vremenu pripada njegov vatreni zanos idejama L.N. Tolstoja. Tolstoj, koji je često boravio u Tuli, dobro je poznavao Novoselova starijeg: sa njim ga nije zbližavao samo vatreni interes za problem obrazovanja uopšte, nego, između ostalog, i mnoga druga, konkretna pitanja koja su se odnosila na organizaciju učenja njegove vlastite djece (Aleksandar Grigorjevič je piscu proporučivao domaće učitelje, za djecu organizovao specijalne ispite itd.). Očigledno, preko svog oca, još od malih nogu sa L.N. Tolstojem se znao i M.A. Novoselov.
U dnevnicima i pismima L.N. Tolstoja prezime Novoselov se sreće mnogo puta: u toku niza godina on je bio omiljeni učenik proslavljenog pisca, koji je krajem svog života počeo da djeluje i kao religiozni učitelj. Objavljena je lična prepiska između njih: sedam pisama Tolstoja Novoselovu ušla su u piščeva sabrana djela[2], 17 pisama Novoselova Tolstoju (1886-1901) objavljeno je u istorijskom almanahu „Minuvšee“[3]. Ta pisma dozvoljavaju da se potpuno stvori realna slika o periodu zarađanja „tolstojevstva“ kao religiozno-društvenog pokreta.
Iz pisama se jasno vidi ličnost tipičnog adepta novog učenja – mladog, inteligentnog, idealistički nastrojenog, iskrenog, oduševljenog. Evo ga, tek što je završio univerzitet, dijeli sa Tolstojem svoje dalje životne planove: „odbio sam sva učiteljska mjesta koja su mi predlagali, i odmah sam osjetio olakšanje“. Odlučuje da postane ljekar, videći u medicini profesiju koja u najopipljivijoj i najočiglednijoj formi omogućuje da se donosi korist, da se radi za dobro ljudi koji pate. Ali, avaj, protiv tog plana odlučno se suprotstavlja njegov otac, koji sina želi da vidi kao učitelja drevnih jezika. Moralo se ići na kompromis i izabrati drugo rješenje: „upisati se učiteljsku seminariju“. U očekivanju mjesta on živi na selu, spremajući se za svoju buduću pedagošku djelatnost. Tom umnom radu prisajedinjuje se i fizički, seljački: on ore zemlju, kopa krompir, cijepa drva itd. („neopisivo je prijatan taj mnogo bliskiji kontakt sa narodom koji niče prilikom zajedničkog rada“).
Poslije nekoliko mjeseci, početkom 1887. godine, Novoselovu umire otac. Reklo bi se, sad će on nesmetano ostvariti svoj san o medicinskom obrazovanju; međutim, u mladosti se planovi mijenjaju brzo, i nakon što je od oca naslijedio izvjesnu sumu novca, Novoselov odlučuje da u praksu sprovede istinski način života, kako ga je propagirao Tolstoj – da živi na zemlji od truda svojih ruku. Još, praktično, i ne pristupivši izvršavanju tog programa, on se do te mjere prožima „tolstojevstvom“, da mu se počinje činiti da ni sam Tolstoj ne odgovara u potpunosti duhu „velikog učenja“. Odigrava se prava tragedija, koja svoj odraz nalazi u dva pisma, u kojima oštro, beskompromisno, ali i sa besceremonijalnom mladošću Novoselov „preklinje“, ali i kori, i jedva da ne bičuje „velikana ruske literature“, „učitelja života“, a, zapravo – prosto, starog, životnim iskustvom umudrenog čovjeka za to što se njegov život ne podudara sa njegovim učenjem. Ali, Tolstoj je te prijekore smatrao u mnogom opravdanim: prvi pokušaj odlaska iz Jasne Poljane on je preduzeo još 1884. godine. Izgleda da nije slučajno ni to što je riječi iz „obličavajućeg“ pisma Novoselova („ne mogu da ćutim, ne mogu da ćutim i ne smijem da ćutim“) pisac kasnije izabrao za naslov svog članka u kojem je strasno protestvovao protiv smrtne kazne.
Nekako baš u to vrijeme je ideja „narodnjaštva novog tipa“ dobijala sve više pristalica. Omladina koja se kod Novoselova skoro svakodnevno iskupljala krajem 1887. godine vatreno je raspravljala o organizaciji budućih intelektualnih zemljoradničkih naselja: da li stvarati jednu veliku, ili mrežu malih opština? Bilo je odlučeno da se izabere ovo drugo: s obzirom da se smisao opštinskog života vidio u tome da se ličnim primjerom „svijetli ljudima“, razumnija im se činila taktika „ubacivanja“ odvojenih ćelija po čitavoj Rusiji (inače će biti previše svijeta na jednom mjestu“). Prema tom projektu, opštine su trebale da se pojave u Tverskoj, Smoljenskoj, Samarskoj, Harkovskoj, Poltavskoj i Kijevskoj Guberniji, kao i na Kavkazu. Međutim, ti zborovi zamalo da se ne završe katastrofom: životni put Novoselova se presjekao sa službenim putem njegovog vršnjaka, kasnije čuvenog u svoj Rusiji načelnika Moskovskog odjeljenja Ohrane S.B. Zubatova – u to vrijeme tek započinjući karijeru skromnog službenika pri telegrafu tužioca sudske komore Muravjova.
U to vrijeme vlasti su se loše snalazile u pravljenju razlika između religioznih (između ostalih i tolstojevskih) i revolucionarnih društava i zajednica – u njihovim očima i jedni i drugi podjednako su bili „nezakonita zborišta“. Naravno, Novoselov ni u kojoj mjeri nije bio revolucionar: kao učenik Tolstoja, on je principijelno odbacivao bilo kakvu vrstu nasilja, uključujući i državno nasilje, što je u njegovim očima izgledalo kudikamo radikalnije od revolucionara u tradicionalnom poimanju. Međutim, osnovna masa tadašnje studentske omladine simpatizirala je ove posljednje, pa je i Novoselov u određenoj mjeri dijelio takva raspoloženja. U svakom slučaju, prepisivao je i umnožavao različite Tolstojeve tekstove na religioznu temu, a 1887. godine hektografskom tehnikom je izdao i Tolstojevu rukopisnu brošuru „Nikolaj Palkin“[4] – o nečovječnosti koja je krasila vlast Nikolaja Prvog, kao i svaku vlast, koja razvraća narod prinuđujući ljude da muče i ubijaju sebi slične.
Novoselova je posjećivao neki mladić, Mitrofan Timerin, koji je kao telegrafista služio na željezničkoj stanici Arjol i koji je po svojim ubjeđenjima sebe smatrao revolucionarom. Doduše, njegova revolucionarnost se ograničavala poznanstvom sa nekim studentima koji su u istoj godini bili privođeni po djelu „tulske tipografije Narodne Volje“. Ipak, na početku svoje karijere Zubatov nije prezao da u svoje mreže zamota i takve beznačajne ribice. Potrudio se da se svidi Timerinu, odigravši ulogu krajnjeg radikala, stekao povjerenje kod njega, i jednom trenutku je Timerin predao „bratu po ubjeđenjima“ jedan primjerak „Nikolaja Palkina“, saopštivši mu pri tome da je brošuru izdao Novoselov.
Zubatov je bio oduševljen: iskopan je nelagalni kružok, koji uz to izdaje i ilegalnu literaturu. Počeo je da „raskrinkava“ stvar. Kod Novoselova i njegovog prijatelja Lava Nikolajeviča Maresa (Novoselovljev drug iz razreda iz 4. Gimnazije, kasnije ekonomista i publicista, saradnik „Ruske misli“ i „Ruskih vedomosti“) su počela da se pojavljuju neka gospoda sa ponudama da im se proda dvjesta primjeraka „Nikolaja Palkina“… navodno, za „Rusku misao“. Novoselov je odgovorio da ne prodaje, ali da može da im da nekoliko primjeraka; isticalo se, ipak, da ih u većoj količini želi nabaviti „Ruska misao“. Istovremeno sa tim Novoselov je počeo da dobija nekakva čudna pisma sa pozivima na tajanstvene sastanke. Na kraju krajeva, 27. decembra, na osnovu špijunskih dostava Zubatova, u stanu Novoselova je izvršen pretres. Bile je nađena oprema za hektografiju, brošura u rukopisu „Nikolaj Palkin“ („buntovničke sadržine“), nekoliko pisama L.N.Tolstoja, kao i stihovi iz „Vjesnika Narodne Volje“.
Novoselov, Timerin, Mares i još nekoliko ljudi su bili uhapšeni; za Novoselova se stvar veoma lako mogla završiti progonstvom u Sibir, da se Tolstoj nije neposredno umiješao. Kada je saznao za hapšenje svog mladog druga, on se lično javio načelniku Moskovske žandarske uprave, Sljozkinu, i rekao mu da proganjanja zbog „Nikolaja Palkina“ moraju biti uperena prije svega protiv njega, kao autora članka, na šta je kao odgovor inteligentni general izjavio: „Grofe! Slava je Vaša previše velika da bi mogla stati u naše zatvore“[5]. Više vlasti su takođe zaključile da bi pozivanje na odgovornost proslavljenog pisca moglo izazvati savršeno neželjene konotacije i posljedice, i odlučile da zametu tu priču (imperator Aleksandar Treći je odobrio izvještaj ministra unutrašnjih djela D.A. Tolstoja, u kojem je ovaj tvrdio da je Tolstoj, bez ikakve sumnje, taj članak pisao „izvan bilo kakvih prestupnih veza i namjera, isključivo u nastupu religioznog fanatizma“).
Na početku februara 1888. godine Novoselov je bio oslobođen pod javnim nadzorom policije i sa zabranom boravka u prijestonicama. Razumije se, o pedagoškoj karijeri više nije moglo biti ni govora. Okolnosti su ga same podvodile na ostvarivanje plana „života na zemlji“. Iste te godine Novoselov za svoj novac kupuje zemlju u selu Dugino Tverske gubernije i stvara jednu od u Rusiji prvih tolstojevskih zemljoradničkih opština, koja je uspjela da proživi oko dvije godine.
Ispočetka su se stvari kod opštinara odvijale prekrasno: mladost, družba, opšte oduševljenje od saznanja o unikalnosti djela koje su započeli, koje sa pažnjom i ljubavlju nagleda Učitelj, istaknuti mislilac, – šta je još potrebno za sreću? „Svi su htjeli da vjeruju da žive istinskim životom, da je izlaz pronađen i da se u stvarnost sprovodi zavjetna mašta o poštenom, trudom ispunjenom životu usred prirode“[6]. Opštinu posjećuje mnoštvo gostiju, naročito ljeti; na primjer, neko vrijeme u njoj je živio V.A. Maklakov, kasnije krupni društveni djelatnik, deputat Državne Dume.
Međutim, vrijeme nosi svoje, i postepeno se kod mladih tolstojevaca počinje nakupljati razdraženost i nezadovoljstvo životom na koji su sebe osudili. Tu je glavni faktor bila nepripremljenost intelektualaca za fizički rad: njihov rad nije bio produktivan ni toliko da bi obezbijedio opštinarima realizaciju njihove principijelne pretpostavke – da se izdržavaju svojim rukama; ni rad nije postao lakši zbog toga što se radilo zajednički, iako su svi očekivali da do tog olakšanja dođe, jer su slabi radnici preko mjere težili da dostignu jače, a jači se prenaprezali da bi nadoknadili male rezultate slabijih. Svoju ulogu je odigralo i stalno prisutno osjećanje tjeskobe zbog ograničavanja privatnih života, kao i odnos prema njima mjesnih seljaka, koji su brzo usvojili gospodske ideje o „nedopustivosti i prestupnosti svojine“ u za sebe povoljnom smislu (sječa opštini pripadajuće šume, krađa njihovog inventara itd.). Postalo je jasno da opštinski život nije uspio.
(Interesantno je primjetiti da je na sličan način evoluirao odnos prema opštinama i kod samog Tolstoja. Ispočetka ih on zainteresovano, mada i sa oprezom, nadgleda. „Da li će opštine uspjeti ili ne – svejedno je. One su već mnogo pomogli ljudima, mnogo duhovnog iskustva je izneseno iz njih“[7] Isto to on nastavlja da tvrdi i poslije raspada prvih opština: „Opština je bila škola vrlo korisna“ [8]. Ali definitivni zaključak piščev bio je ovaj: „Iskupljati se u odvojenu opštinu ljudi koji sebe priznaju različitim od svijeta ja smatram ne samo nemogućim (još se ljudi nisu dovoljno navikli na samoodricanje, da bi se uživjeli u tako tijesno jedinstvo, kako je to i sam eksperiment pokazao), nego smatram i ružnim: opština hrišćaninu mora biti sav svijet. Hrišćanin mora živjeti tako kao da su svi ljudi – ma kakvi oni bili – isti takvi kao on, spremni ne na uvredu i ljutnju i sebičnost, nego na samopožrtvovanje i ljubav. I tek tada, mada ne i za njegova života, nego nekada kasnije, ostvariće se bratski život na zemlji; dok ustrojstvo malih opština izabranih – crkvi, ne poboljšava, nego i često pogoršava život ljudi, čini ga još surovijim i ljude pravi još ravnodušnijim prema drugim“[9]).
Raspršenim učesnicima Novoselovljeve i drugih opština bilo je suđeno da se još jednom iskupe na poziv njihovog učitelja – na kraju 1891. i u prvoj polovini 1892. godine oni se objedinjuju oko Tolstoja u ukazivanju pomoći gladnim Rjazanske gubernije. Ali se nadalje putevi Novoselova i Tolstoja definitivno razilaze. Prećutno seljačko neprihvatanje čistog moralnog religioznog učenja koje su ispovijedali opštinari, duhovna čvrstina naroda koja je dozvoljavala da bez ropota podnosi teški život – nisu mogli a da ne navedu na razmišljanje o izvoru te čvrstine, o vjeri koja im daje snagu da pretrpljuju iskušenja koja im s visine šalje Bog. Pažnju Novoselova je sve više zaokupljalo Pravoslavlje, koje je od iskona ruskom narodu davalo podršku u svim nedaćama.
Novoselovljeva pisma Tolstoju omogućuju da se slijede etape po kojima je on izživljavao „tolstojevstvo“. Na početku on, tik uz svog učitelja, negira ličnu besmrtnost (pismo od 4. aprila 1887. g.)[10]. Ali već najesen iste godine, nakon izučavanja budizma, on ga odlučno odbacuje („nešto hladno, mrtvačko, pesimističko je dunulo na mene od Budizma. Ne, daleko je on od životno-radosne, bodre, energične blage vijesti Hristove![11], i to nagovještava dalju evoluciju njegovih pogleda, ako se uzme u obzir da su pogledi na svijet samog Tolstoja bili obojeni budističkim koloritom. A nakon tri godine Novoselov već sam sebe lovi u laži prilikom pokušaja da zaštiti „tolstojevstvo“ od drugih (pismo od 21. maja 1890. g.)[12].
Podvlačeći crtu pod „tolstojevskom“ etapom u duhovnom razvoju Novoselova, treba, ipak, reći da je uticaj koji je na njega imao veliki pisac bio vrlo značajan. I sam je Novoselov to priznavao: „Nema se šta kriti – tačno je da je Tolstoj, na primjer, zatalasao ustajalu vodu naše bogoslovske misli, natjerao da se prenu oni koji su spokojno kunjali na jastucima nabijenim papirusnim fragmentima i arheološkim malopotrebnostima. On je predstavljao moćni protest, kako protiv krajnosti zanesenosti ustanovama šezdesetih godina, tako i protiv mrtvila učenog dogmatizma i beživotnosti crkvenog formalizma. I spasi, i prosvijetli ga, Bože, zbog toga! – Ma kako bilo jednostrano[13] skoro sve što nam je kao vijest donosio Tolstoj, ipak, upravo to, to jednostrano, bilo je nužno, jer smo mi, pravoslavni – zaboravili tu stranu Hristovog učenja koju je on isticao – ili smo se, u krajnjoj liniji, lijeno prema njoj ponašali. Poziv Tolstoja na cjelomudrije (takođe, doduše, jednostrano), na uzdržavanje, na prostotu života, na služenje prostom narodu i na „život po vjeri“ uopšte – bio je veoma svojevremen i efikasan“[14].
Ovim principom – „život po vjeri“ – Novoselov se rukovodio svih godina koje su uslijedile, godina koje su bile ispunjene neumornom djelatnošću, i to ne samo izdavačkom (uzgred budi rečeno, na Novoselovljev izbor izdavačkog posla kao osnovnog životnog poprišta najviše je, nesumnjivo, uticalo njegovo saradništvo u izdavaštvu „Posrednika“), nego i cjelokupnom djelatnošću koja je bila povezana sa ukazivanjem konkretne, praktične pomoći ljudima. „Veoma vjerujući, bezgranično predan svojoj ideji, vrlo aktivan, čak i energičan, ljudima vrlo pristupačan, nekada i nametljiv, uvijek spreman da pomogne, naročito duhovno. Svih je htio da obrati. On je ostavljao utisak monaha u tajnom postrigu“, – tako Novoselova opisuje njemu lično ne previše naklonjen filosof N.A. Berdajev[15]. Treba dodati i to da je Novoselov, ne bez uticaja tolstojevske kritike „popova“, ostao tuđ prema tako čestom kod pravoslavnih „praktičnom papizmu“ – poklanjanju jerarhiji koja se poistovjećuje sa svom Crkvom.
Ali i poslije definitivnog razilaska bivših istomišljenika, između njih su još ostajale neke nevidljive vezne niti. U svakom slučaju, upravo novoselovske brošurice su bile (ne bez Promisla Božijeg) posljednje knjige koje je Tolstoj za života čitao – on ih je prelistavao nekoliko dana pred smrt, i one su mu se toliko dopale, da je pisac poručio D.P. Makovickom da napiše pismo svom bivšem drugu i sapodvižniku sa molbom da mu pošalje sva već izašla, kao i sva buduća izdanja njegove „Biblioteke“.
***
Tolstojevski period u duhovnom razvoju Novoselova nije bio dug. U pogledu na svijet Tolstoja je bila jedna tačka koju junoša nije mogao da prihvati ni u periodu svoje najvatrenije zanesenosti piščevim religioznim idejama. Ta tačka je bilo Tolstojevo nepriznavanje božanstvenosti ličnosti Isusa Hrista. Saglasiti se sa time, i živjeti u pustom i hladnom svijetu moralnog duga, gdje nema ničega tajanstvenog i natprirodnog, unuk sveštenika nikako nije mogao. Kasnije je pričao svom drugu, o. Pavlu Florenskom, da je na direktno pitanje: „Ali, ima, ipak, Lav Nikolajevič, u životu nešto tajanstveno?“ – Tolstoj odgovorio, razdraženo naglašavajući svaku riječ: „Ničega takvog, drug Mihail, nema„[16].
U rezultatu teške i mučne unutrašnje borbe, kada je bio nadomak tridesetih godina, Novoselov je savladao sablazan tolstojevstva i vratio se u Crkvu. Spomenik tog povratka predstavlja „Otvoreno pismo“ kojim se on obratio svom bivšem učitelju. S gorčinom je pisao Tolstoju o njegovom učenju: „Riječi – svaka dobra: Bog, Duh, ljubav, pravda, istina, molitva, a kada ih pročitaš – u duši ostaje praznina. (…) Služiti, pak, vi nećete Njemu i Ocu Njegovom (Gospodu), Kojeg zna i priznaje vaseljensko hrišćanstvo, počevši od pravoslavnog i katolika pa sve do protestanta, štundiste i paškovca, nego nekakvom bezličnom načelu, toliko tuđem duši čovječijoj, da ona tom načelu ne može da se obrati ni u tužnim, ni u radosnim trenucima bitisanja svojega“[17].
Prevazilaženju tolstojevstva Novoselovu je mnogo pomoglo i poznanstvo i druženje sa istaknutim ruskim filosofom Vladimirom Sergejevičem Solovjovim. O bliskosti između njih svjedoči činjenica da mu je nedugo prije svog kraja upravo Solovjov podario knjigu „Otvorene priče putnika-bogomoljca duhovnom svome ocu“. U jednom od svojih radova Novoselov spominje posljednje riječi koje je čuo od izuzetnog filosofa-hrišćanina. „Na moje pitanje: „Šta je najvažnije i najnužnije čovjeku?“ – on je odgovorio: „Biti što je moguće češće sa Gospodom“; „ako je moguće, uvijek biti sa Njim“, – dodao je on, proćutavši nekoliko sekundi“[18].
U toku svog daljeg duhovnog razvoja Novoselov se zbližava sa prepodobnim o. Jovanom Kronštatskim, sa starcima Optine i Zosimove pustinje; izučava djela otaca Crkve i postepeno se pretvara u tvrdog u svojim ubjeđenjima, svjesnog i mislećeg pravoslavnog hrišćanina. „Pravolinijski i nepokolebljiv, sav na putu svetootačkom, i smolasto-mirišljavo cvijeća drage mu pustinje i miris „dima kadionog“ ni na kakve raskošne orhideje, ni na kakve primamljive miomirise carstva maštarija taj promjenio ne bi, a osim „carskog“, svetootačkog puta za njega su sve ostale sfere – samo carstvo maštarija, i njihovi horizonti, dubina i čari njihove – samo su „prelest“ (u asketskom smislu!)“ – takvu karakteristiku Novoselovu daje njegov stariji savremenik, drug i istomišljenik, filosof V.A. Koževnikov[19].
Obrevši – poslije dugih godina traganja – istinu i Boga u krilu Pravoslavne Crkve, Mihail Aleksandrovič njoj posvećuje svu svoju dalju energičnu i vrelu djelatnost. Godine 1902, u Višnjem Voločku, gdje je tada živio, Novoselov objavljuje brošuru „Zaboravljeni put opitnog bogopoznanja (u vezi sa pitanjem o karakteru pravoslavne misije)“. U pogovoru toj knjizi, koja je posvećena razjašnjavanju važnosti lično preživljenog religioznog iskustva u djelu bogopoznanja, rečeno je i ovo: „Izlazeći u susret interesu koji se u našem društvu budi prema pitanjima religiozno-filosofskog karaktera, grupa lica međusobno povezanih hrišćanskim istomišljenjem pristupila je izdanju niza brošura i knjiga koje daju – koliko je to u njihovoj moći – odgovor na pitanja koja pred nas postavlja život, pod zajedničkim nazivom „Religiozno-filosofska Biblioteka“ „[20].
Sa tim izdanjem počelo je izdavanje novoselovske Biblioteke, čije su tanke ružičaste knjižice uskoro postale poznate po cijeloj Rusiji. Mnoge od tih knjiga napisao je sam Mihail Aleksandrovič, ili je u njihovom stvaranju uzimao najneposrednije učešće, druge su napisali njegovi drugovi; neke su se izdavale po dva-tri puta. Već je sam naslov prvog izdanja, „RFB“ govorio o programu i pravcu budućeg izdavaštva, koje je željelo da privuče pažnju prema velikom duhovnom blagu koje su stekli sveti oci i podvižnici, ali koje su zaboravili i ostavili na ne-upotrebu neblagodarni potomci.
Glavna osobenost novoselovskih duhovno-prosvjetiteljskih brošura je bila u tome što su one bile apsolutno slobodne od poroka racionalističkog ili protestantskog školskog bogoslovlja, i obraćale se ka prvoistočnicima hrišćanstva, izvodeći čitaoca na prostranstva crkvenog poznanja kroz blagodat. Bukvalno kao da su žive vode pokuljale na suve bogoslovske sheme, kao da je u zagušljivu atmosferu citatomanski apstraktne bogoslovsko-filosofske misli iznenada provalila struja svježeg i čistog vazduha, – ovim riječima je svoje utiske o novoselovskoj „Biblioteci“ predavao jedan od savremenika[21].
Za razliku od drugih široko rasprostranjivanih serija takve vrste (na primjer, od „Opštedostupne religiozno-moralne biblioteke“ itd.), Novoselovljeve knjige se nisu ograničavale nekom propovijeđu izvan vremena, nego su odgovarale na nasušne duhovne potrebe, koje je sa svoje strane Mihail Aleksandrovič vrlo dobro razumijevao. Govoreći o izvorima tog Novoselovljevog dobro razvijenog „sluha“ za probleme tekućeg dana, o. Pavle Florenski je ukazivao i na značaj (ne računajući, naravno, njegovo vlastito duhovno iskustvo) njegovog dugog ličnog opštenja sa mnogim izuzetnim savremenicima (Lavom Tolstojem, Vladimirom Solovjovim i dr.), koje mu je otvorilo „dušu savremenog ruskog čovjeka, pri tome iz različitih socijalnih slojeva“, i Religiozno-filosofsku biblioteku koju je ovaj izdavao o. P.Florenski je nazivao „svejevrsno novo Dobrotoljublje“[22]. I zaista, te su knjige imale izuzetno blagotvoran uticaj na duhovni razvoj mnogih ljudi; između ostalih, o ogromnom uticaju koji je na njegov duhovni put imao prvi broj Biblioteke svjedoči današnji mitropolit Surožski Antonije[23].
Izdavačka djelatnost Novoselova je trajala sve do revolucije – prvo u Višnjem Voločku, a zatim u Moskvi i Sergijevom Pasadu. Svega je izašlo 39 brojeva „RFB“, ali osim te serije izlazile su i mnoge druge, nenumerisane knjige, na čijoj je naslovnoj strani bilo obilježeno : „Izdanje „Religiozno-filosofske biblioteke“ – u njima su se obično razmatrala specijalizovanija pitanja (izašlo je oko 20 takvih knjiga). Na kraju, Novoselov je izdavao i „Listiće RFB“, koji su izlazili u po dvije serije: prva („Sjemena Carstva Božijeg“) se sastojala isključivo od tekstova svetih otaca; druga („Ruska religiozna misao“) je bila namijenjena malo intelektualnijem čitaocu, i sadržala razmišljanja o vjeri i religioznom životu najistaknutijih ruskih pisaca i naučnika (ukupno je izašlo više od 80 „Listića“).
Zasluge Novoselova u djelu duhovnog prosvjetiteljstva i hrišćanske apologetike su bile toliko nesumnjive, da je 1912. godine bio izabran za počasnog člana Moskovske Duhovne Akademije. U toku niza godina bio je član Prosvjetnog Savjeta pri Sveštenom Sinodu. Kada je 1918. godine na Pomjesnom Saboru Pravoslavne Sveruske Crkve bilo osnovano Saborno odjeljenje za duhovno-školske ustanove, koje je bilo zaduženo da traži nove puteve razvoja duhovnog obrazovanja u zemlji, Novoselov je dobio poziv da uzme učešće u njegovom radu[24].
***
Međutim, epoha mirnog razvoja zemlje bližila se završetku – sa naročitom oštrinom to je postalo vidno poslije 9. januara 1905. godine, kada se po prvi put u novijoj istoriji na državnom brodu Rusije pojavila opasna pukotina: počela je takozvana Prva ruska revolucija. Sveopšte lutanje i izgubljenost dotakli su se i Crkve: istovremeno sa pokretom za političku obnovu pojavio se i pokret za obnovljenje crkveno.
Jedan od prvih prijedloga bio je da se ponovo uspostavi drevno ustrojstvo Ruske Crkve, i to na svim nivoima – od patrijarha do parohijske opštine, a dao ga je urednik novina „Rusko Djelo“ S.F. Šarapov. Novoselov se sa žarom odazvao na taj prijedlog: „Celivam Vašu misao o Crkvenom Saboru i o što je moguće skorijem vaspostavljanju parohijske opštine. I na Saboru i u parohiji mi ćemo začuti stvarni glas Ruske Zemlje, koji se danas drsko prigušuje, sa jedne strane – birokratijom, a sa druge – većinom inteligencije… na episkope se nadati – slaba vajda… U toj tački će se sa Vama složiti, naravno, mnogi koji će shvatiti i Vaše obraćanje pravoslavnim mirjanima[25], još ne nagriženim birokratizmom i ne ošamućenim „raskriljavanjem riza“, „prvostojanjem“, „prvosjedenjem“ i ostalim prerogativima episkopskog služenja, koji sobom često zatamnjuju blagodatne darove Sv. Duha kojima su sijali smireni, skromni arhipastiri dana inih“[26].
U uslovima narastajućeg haosa u društvu, Vrhovna vlast je odlučila da ide na crkvene reforme, tražeći sebi potporu i nadajući se na podršku transformisane i obnovljene Crkve. Razmatranje odgovarajućih projekata odvijalo se ispočetka na zasjedanjima Komiteta Ministara, a 13. marta je bilo preneseno u Sinod. Neočekivano se tok djela ubrzao. 15. marta se u časopisu „Crkveni vijesnik“ pojavio anonimni članak „Cedulja trideset dvojice“ peterburških sveštenika, koja je sadržala poziv na reforme, a već nekoliko dana poslije toga Sinod je donio odluku da se pred Cara izađe sa molbom za vaspostavljanje patrijaršije i sazivanje Pomjesnog Sabora. U novinama su se pojavila saopštenja o tome da će se Sabor održati u maju, kao mjesto održavanja Sabora se pretpostavljao Peterburg, kao „sada carstvujući grad“, a kao najvjerovatniji kandidat za patrijarha – peterburški mitropolit Antonije (Vadkovski).
Pravoslavna Moskva se uzburkala: u viziji peterburške patrijaršije ona je vidjela ne toliko preporod, koliko dalje otpadanje od drevnih ruskih tradicija. Uz to, prije nego što bi se izabrao patrijarh – trebalo je osmisliti šta bi on sam po sebi predstavljao i kakva bi bila njegova uloga u budućem crkvenom uređenju. U toj užurbanosti sa kojom su stvar poveli „sinodalci“ nije bilo teško uzreti želju duhovne birokratije (koja se bojala da izgubi svoju vlast) da usmjeri reforme u za sebe povoljnom pravcu, te da u krajnjem ishodu ponovo ovlada situacijom. Takvo načelničko zavođenje „sabornosti“ „za 24 časa“ Moskovljani su s pravom okarakterisali kao profanaciju; kao rezultat toga rodila se moskovska opozicija načinu djelovanja peterburških „reformatora“.
Novoselov se našao u centru tih događanja. 24. marta u zboru privatnog kruga pravoslavnih revnosnika Crkve, na kojem je prisustvovalo oko 60 ljudi, on je podnio referat „O ponovnoj izgradnji žive crkovnosti u Rusiji“[27]. Svestrano prikazujući situaciju u Ruskoj Crkvi, priznavajući da su reforme životno neophodne, Novoselov je istakao da se „preporod mora ostvariti pravilnim putevima„. Izbori patrijarha „na tekućoj sjednici Sinoda“ su potpuni apsurd; za 200 godina sinodalne uprave nakupilo se mnoštvo nepravilnih uzakonjenosti, za čiju revalorizaciju je potrebno prilično vremena. Za sada su jasne samo opšte osnove reformi, dok se nad detaljima mora još promišljati i raditi. Međutim, „o predmetu takvih važnih odluka nisu se pitali za mišljenje čak ni sami episkopi Crkve Ruske“, a da se ne govori o mirjanima, u čemu se još jednom ispoljila „navika naše crkvene uprave da dejstvuje izolovano od pravoslavnog naroda, tog tijela Crkve, sa samovoljom koja neizbježno prati takvo ponašanje“. Nadalje je Novoselov predlagao da se pošalje delegacija pred Cara koja bi molila da se dozvoli organizacija jedne takve vrste anketiranja, a da se same reforme odlože do kraja rata.
Kao što znamo, upravo na taj način su se i razvijali događaji: već 31. marta Nikolaj Drugi je na molbe Sinoda donio poznatu rezoluciju kojom se sazivanje Sabora odlagalo na buduća „blagoprijatnija vremena“; malo kasnije je izdat i imperatorski ukaz, koji je arhijerejima naređivao da do 1. decembra daju podrobne odgovore na sva problematična pitanja buduće crkvene reorganizacije[28].
Nije mastilo na carskoj rezoluciji uspjelo ni da se osuši, a Novoselov već udara u zvona na uzbunu, ponovo poziva pravoslavne na oprez – sada već povodom dijametralno suprotnog razloga: „Ne dajmo… inertnim zaštitnicima postojećeg crkvenog poretka, pristalicama mišljenja da stvari stoje kako se samo poželjeti može, koji miješaju živo i životvorno blagoustrojstvo Crkve sa mrtvilom i lijepom ukrašenošću groblja… ne dajmo im da oslabe i zakoče ostvarivanje nada naših!.. Ne dopustimo da se pod izgovorom i pokrićem Carskog otkazivanja Svjatejšem Sinodu da se Pomjesni Sabor sazove hitno – u starom birokratskom sanduku sahrani Carska volja o neophodnosti preobrazovanja Crkve!“[29]. Dalje Novoselov predlaže, da se djelo ne bi otezalo, da se odmah formira Pripremni Saborni Odbor od nekoliko episkopa (ne sa odveć prevelikim činovima, dodaje on, da ne bi druge pritiskali visinom svojih činova), crnog, bijelog duhovništva i mirjana – radi ostvarivanja pripremnih radova za Sabor.
I opet su se događaji koji su uslijedili u mnogome (mada ipak ne u svemu) odvijali „po Novoselovu“: otprilike nakon godinu dana otvorena su zasjedanja najvisočije utvrđene Predsaborne Prisutnosti, čija se djelatnost (koja je trajala od 6. marta do 15. decembra 1906. godine) odrazila u četiri poobimna toma i koja je svestrano pripremila Sabor. A u tome što pripremljeni Sabor Car ipak nije sazvao – krivice na Novoselovu (kao i na većini njegovih istomišljenika) nije bilo.
***
Vratićemo se za trenutak događajima iz 1905. godine, i dodati da se mnogo podataka o tom periodu života M.A. Novoselova nalazi u velikom i još neobjavljenom korpusu njegovih pisama poznatom državnom, društvenom i religioznom djelatniku Fjodoru Dmitrijeviču Samarinu[30]. Iz njih se vidi da u vihoru sveopšteg revolucionarnog bjesnila Novoselov pokušava ipak nešto da čini; on čak namjerava da izda pismo L.N. Tolstoja o savremenim događajima, međutim, Moskovski komitet za cenzuru je to zabranio, odgovorivši izdavaču da nema prava da dozvoli ništa novo što napiše Tolstoj, čak i ako sam komitet nađe da je to što je napisano korisno. U pismu od 17. januara 1905. godine Novoselov je pisao Samarinu: „Volio bih takođe da objavim i Belinskog, Vlad. Solovjova, Kavelina – o carskoj vlasti. Ova imena ne odbijaju ni opoziciju… Ako nađem sredstva, izdaću niz brošurica o tom osnovnom pitanju našeg bitisanja“.
Međutim, usijanje radikalizma u društvu je sve više raslo. 26. oktobra 1905. godine Novoselov u svom pismu bilježi: „Sloboda“ je stvorila takav jaram, kakav se možda preživljavao samo još za vrijeme Tatara. A što je glavno – laž je svojim nitima tako oplela Rusiju, da ni u čemu ne vidiš zračka svjetlosti. Štampa se ponaša tako da zaista zaslužuje šibu, da ne kažemo – giljotinu. Laž, bezobrazluk, bezumlje – sve se pomiješalo u haosu od kojeg se čovjek samo može ugušiti. Rusija se negdje sakrila: u krajnjoj liniji – ja je gotovo ne vidim. Da nemam vjere da su sve to – sudovi Gospodnji – teško bih preživljavao ovo veliko iskušenje. Osjećam da tvrdog tla nema nigdje, svuda su vulkani – osim Krajeugaonog Kamena – Gospoda našega Isusa Hrista. Na Njega ja prebacujem svo nadanje svoje“. (Deceniju i po kasnije Novoselovu je bilo suđeno da ispita ista ta osjećanja i preživljavanja u mnogo jačem stepenu – vidi „Pisma drugovima“, pismo 7).
Ali i nakon što se prvi revolucionarni talas povukao, do stvarnog uspokojenja društvo nije došlo, i Novoselov je trezveno bio svjestan toga. Tako je 3. avgusta 1909. godine, hvaleći Fjodora Dmitrijeviča za to što nakuplja snagu za jesen, Novoselov pisao: „A snaga je i te kako potrebna, jer posla ima preko glave. Meni se u posljednje vrijeme sve čini da treba požuriti u činjenju dobra, kao što se izražavao dr Gaaz. To jest – to uvijek znaš, ali i ne osjećaš uvijek. Svuda unaokolo je previše sumračno, i gromovi se mnogi čuti mogu, i talasi se sve veći gomilaju – a kovčeg naš još nije izgrađen i ima potrebu za pažljivim, upornim i energičnim radom nad njim. Ne znam kako Vi, ali ja, iako vidim da ima „oranja mnogo“, u isto vrijeme osjećam da „nema još mnogo dana“, da je pred nama, kako je o sebi posljednjih godina života dobro govorio Vlad. Solovjov, da je pred nama „preostalo vrijeme života“. Da me pitate oko čega se sada prvenstveno vrti moja misao, ako ne i isključivo, tvrdo bih Vam odgovorio: oko duše i Crkve. U suštini – te dvije stvari i nisu razdjeljive. Tako je, u krajnjem slučaju, kod nas u Pravoslavlju. I to – duša i Crkva – jeste ono jedino na potrebu, čemu će se dodati ono što je položeno voljom Božijom. Ono što nas okružuje – blisko i daleko – naročito je i vrijedno, i značajno, i poučno sa strane njegovog odnosa prema tom blagu, radi kojeg vrijedi prodati sve ostalo da se ono dobije. I usprkos tome što se nadvijaju crni oblaci i što se čuju lomovi gromova, ja sve više i više, – ako hoćete – po mjeri pojačavanja grmljavine, – osjećam svu nesalomljivost tog Kovčega, čiju nam je nepokolebljivost garantovao Istinski Svjedok, ali tim odgovornije se osjećaš za kovčeg svoje duše i za kovčeg svoje crkve, koji na sigurnom mogu biti samo onda kada su pouzdano privezani za Kovčeg vaseljenski. Prilično blisko opštenje u periodu otprilike godinu i po dana sa protestantskom omladinom i susret sa inostranim predstavnicima anglikanstva i baptizma u meni su samo još više učvrstili ubijeđenost u neuporedivu istinitost naše Crkve, koja u sebi nosi predanje Duha Istine, i svijest o isključivoj važnosti svestranog služenja Crkvi. Eto, na tom predmetu svi mi i moramo da usredsredimo sve svoje snage“.
Kao jedan od koraka ka realizaciji tog cilja negdje otprilike 1907. godine bio je organizovan kasnije dobro poznat u moskovskim crkvenim krugovima takozvani Novoselovljev kružok. Naravno, to je bilo u duhu vremena; široko rasprostranjivanje različitih religiozno-filosofskih objedinjenja (kružoka, društava, bratstava) bilo je jedan od karakterističnih oblika duhovnog života predrevolucionarne decenije. Na sesijama takvih objedinjenja vatreno su se pretresali svemogući problemi hrišćanskog vjeroučenja, a njihov mješoviti sastav (duhovništvo, filosofi, bogoslovi, naučnici, pisci) davao je mogućnost neposrednog dijaloga između Crkve i inteligencije, dozvoljavao je da se ovoj posljednjoj da zadatak ocrkovljenja. Novoselov je pridavao veliki značaj djelatnosti takvog tipa i učestvovao je u njoj, počevši od zasjedanja prvog od takvih objedinjenja – peterburških „Religiozno-filosofskih Zborova“ (1901-1903. godine), neizostavno nastupajući na njima sa strogo crkvenih pozicija kao protivteža Mereškovskom i Rozanovu. Učestvovao je on i u radu Moskovskog religiozno-filosofskog društva osnovanog u pomen Vl. Solovjova (1905-1918.g.), oko kojeg su se bile usredsredile u to vrijeme osnovne snage ruske religiozne filosofije.
Međutim, atmosfera u pomenutim društvima i karakter diskusija u njima nisu zadovoljavali Novoselova. To su bila religiozna traganja „oko crkvenih zidova“[31], a često i u stranu od njih; njih su krasili odsustvo duhovne trezvenosti, neodgovornost u izražavanju, besceremonijalni odnos prema najvišem načelu, dekadentsko, estetsko-amoralno „dionisijsko“ raspoloženje. Iz tog razloga Novoselov, zajedno sa krugom svojih najbližih drugova (sveštenici o. Pavel Florenski i o. Josif Fudelj, F.D. Samarin, V.A. Koževnikov, S.N. Bulgakov, P.B. i S.B. Mansurovi, N.D. Kuznjecov, F.K. Andrejev i dr.), okupivši se oko izdavaštva „RFB“, organizuju svoje religiozno-filosofsko društvo, koje je bilo nazvano skromno „Kružok onih koji traže istinsko prosvjetljenje u duhu Pravoslavne Hristove Crkve“.
U poređenju sa Moskovskim RFD, „Novoselovljev“ kružok nije bio toliko mnogobrojan. Obično su njegova zasjedanja bila u stanu Mihaila Aleksandroviča, koji je sa majkom živio preko puta Hrama Hrista Spasitelja u kući Kovrigina. Raspored u stanu dobro predaje S.J. Fudelj: „Imao je tamo salu sa velikim portretima Homjakova, Dostojevskog i Vl. Solovjova, sa dugim stolom koji je zauzimalo društvo iz njegovog religiozno-filosofskog kružoka, njegov kabinet sa ikonom sv. Jovana Lestvičnika i treća malena sobica-trpezarija, gdje smo i sjedili dok smo pili čaj“[32]. U istom tom stanu okupljao se i mali studentski kružok koji je nikao kao filijalno odjeljenje „Kružoka onih koji traže hrišćansko prosvjetljenje“ i koji je sebe posvetio izučavanju tekstova knjiga Svetog Pisma Novog Zavjeta[33]. S vremena na vrijeme organizovana su i javna čitanja referata, koji su se čitali u kući člana kružoka doktora Kornilova na Nižnjoj Kislovki, u kojoj se okupljalo i do stotinu ljudi.
Osnovno što je krasilo „Kružok onih koji traže hrišćansko prosvjetljenje“ je bila njegova stroga crkvena usmjerenost: on je principijelno stavio sebe unutar crkvene ograde, koristio se pokroviteljstvom rektora Moskovske Duhovne Akademije ep. Teodora (Pozdejevskog) a duhovno su ga hranili starci Zosimove pustinje. Na njegovim zasjedanjima vladala je stvarno pravoslavna atmosfera. Ovdje nije bio zadatak da se razradi „nova religiozna svijest“, cilj nije bio u agitaciji i distribuciji svojih pogleda. Za djelatnike kružoka rukovodeća misao je bila da se vanjskim mjerama – reformama, novim ustavima itd. – ništa ne može dostići, ako ne dođe do unutrašnje promjene čovjeka. A takvu unutrašnju promjenu dostići je moguće samo u toku zajedničkog sabornog promišljanja osnova pravoslavne vjere, izučavanja Pisma i Predanja. „Kružok“ je bio realizacija projekta duhovnog zbijanja nevelike grupe drugova na osnovu – ne učene religiozno-filosofske djelatnosti, nego intimnog duhovnog opštenja. To je bio projekat stvaranja neke tačke kristalizacije, čije dimenzije nisu bile od naročitog značaja. Kad smo već kod toga, ako se ne gleda sa državne, nego sa strogo crkvene tačke gledišta, razmjere opštine nemaju značenja: „gdje su dvoje ili troje sabrani u ime Moje, tamo sam i Ja među njima“ (Mt. 18:20) (pitanju o granicama Crkve na zemlji Novoselov je kasnije posvetio posljednje (20) od svojih „Pisama drugovima“).
Ljudi koji su se okupljali na „novoselovski četvrtak“ nastojali su da realizuju Homjakovljevu ideju sabornog bogopoznanja. Cilj se ovaj stalno i svjesno „imao na umu“ – ma kakvo pitanje iskrsavalo pred članove kružoka. Kao primjer se može navesti pismo Novoselova Samarinu od 20. juna 1911. godine; govoreći o poslanici arhiepiskopa Antonija (odgovor baptistima) koje se pojavilo u novinama, i o neophodnosti odgovora na njega, Novoselov je pisao: „Evo šta bi bilo dobro: Vi ste meni nešto počeli da pišete u vezi te poslanice, – nastavite započeto i pošaljite, ne obazirući se na formu izlaganja, neizbruđenost i nedorečenosti. Ja bih pročitao to što ste Vi napisali i prisajedinio svoja razmišljanja, ako bi zatrebalo; lako bih ovom poslu mogao privući i još nekoga od ovdašnjih prijatelja, kao što je na primjer o. Pavle Florenski. Zatim bi se ta pisma predavala Vladimiru Aleksandroviču, koji bi se odazivao zajedno sa Sergejem Nikolajevičem. Na taj bi se način mogao dobiti kolektivni (a možda i „saborni“) dokument, kojim bi se moglo služiti prilikom razjašnjenja pitanja kojih se dotakao Antonije. Ako Vi znate gdje je Pavel Borisovič, privucite i njega tom poslu“. (Pojam „sabornosti“ – koja nikako nije isto što i „kolektivnost“ – Novoselov podrobno razmatra kasnije u svojim „Pismima drugovima“ – pisma 11-15 i naročito 17).
Prema svjedočenju o. Pavla Florenskog: „Naravno, moskovska „crkvena družba“ jeste najbolje što mi imamo, i u družbi je to potpuna coincidentia oppositorum[34]. Svi su slobodni, i svi su vezani; svi su „po svome“, i svi – „kao i drugi“… Sav smisao moskovskog druženja je u tome što za nas smisao života nije u literarnom zapečaćivanju svojih pogleda na svijet, nego u neposrednosti ličnih veza… U suštini, prezimena „Novoselov“, „Florenski“, „Bulgakov“ itd. kojima se potpisuju naši tekstovi – ne označavaju vlasnika, nego više stil, sortu, ukus rada. „Novoselov“ – to znači rad izvršen u stilu Novoselova, tj. u stilu „strogo Pravoslavlja“, sa pomalo manastirskim šmekom; „Bulgakov“ – znači u profesorskom stilu, više za vanjske, apologetičkog značenja itd.“[35].
O toj ne baš običnoj ulozi koju je Novoselov igrao u „Kružoku“ dobro je napisao V.V. Rozanov: „Suština veze tog kružoka je lična i moralna; najviša njegova osobina je – ne isticati se, ne sporiti; štampati se koliko je moguće manje. Ali u zamjenu za to – što češće se viđati, opštiti; živjeti nekim zajedničkim životom, ili – skoro zajedničkim. Bez ikakvih uslova i ugovora oni gotovo najstarijeg među njima, Mih. Al. Novoselova, nazivaju „avva Mihail“. I mada neki od njih neizmjerno prevazilaze poštovanog i milog M.A. Novoselova učenošću i uopšte „umnim karakteristikama“, bez obzira na to, poštuju ga, „kao oca“, zbog jasnog, dobrog karaktera, zbog čistote duše i namjera, i ne samo da ga svi saslušaju, nego skoro i da ga slušaju“[36]. O istom tom svjedoče i uspomene do naših dana doživjevšeg člana kružoka K.S. Rodionova: „To je bilo čisto pravoslavno društvo, a M.A. Novoselov je bio idejni rukovodilac Pravoslavlja u Moskvi“[37].
Najizražajnije od svega o crkvenom karakteru „Kružoka“ govori odnos njegovih učesnika prema molitvi. Važne misli o tom pitanju Novoselov je izrekao u svom pismu Samarinu od 11. avgusta 1907. godine:
„Što se tiče „Zadataka i karaktera besjeda koje organizuje „Kružok““, sa jednim Vašim sudom nisam sasvim saglasan. Vi govorite: „jer, opštenje u molitvi je u svakom slučaju samo opštenje u oblasti osjećanja“, i na kraju: „mi ćemo svi učiti jedan drugog i učiti se jedan od drugog, da bismo se sve više zbližili duhovno i dostigli što je moguće potpunije unutrašnje jedinstvo“.
Ja mislim da molitveno opštenje nije jedinstvo samo u oblasti osjećanja: ono je jedinstvo u duhu, tj. u svecjelosti moralnog bića. Po mom mišljenju, sve duhovne sile naše stupaju u dejstvo upravo u molitvi, i opštenje koje se zida na temelju zajedničke molitve se prostire na oblast ne samo osjećanja, nego i uma, i volje.
Istomišljenje, pak, ne zadire tako duboko, može da bude ograničeno samo intelektualnom sferom, koja nije suštinska (mada i ima svoju vrijednost) u hrišćanstvu.
Zbog toga, zacijelo se prisajedinjujući zadatku koji ste Vi skicirali – zajednički raditi nad izjašnjavanjem hrišćanske vjerske svijesti u cilju „unutrašnjeg jedinstva“ – ja bih htio da istaknem suštinski značaj molitve (i blagogovejnog čitanja Pisma i djela podvižničkih), kao sredstava koje vodi ka tom cilju.
Ne mislim da ove moje primjedbe protivrječe Vašim pogledima na zadatke našeg Kružoka. Nisu li one prije neka vrsta dopune onoga što ste u prvi plan istakli u Vašim razmišljanjima? Kad se vidimo, naravno, bez teškoće ćemo doći do saglasnosti“.
Još jednom se te teme Novoselov dotiče u pismu Samarinu od 3. avgusta 1909. godine: „Najsrdačnije Vam hvala za molitve za mene. Mi uglavnom nekako malo značenja pridajemo toj sferi opštenja i uzajamnog služenja, dok je, zapravo, vrlo važno da se ono ne vrši formalno, nego po težnji srca. Otkako se pojavio naš „Kružok“, ja pominjem njegove članove, bolje reći – svoju sabraću, u svakodnevnoj molitvi. Osim toga, s vremena na vrijeme se za svakog od njih molim posebno, moleći od Gospoda za onu milost koja je po mom mišljenju njemu najnužnija. I zamislite, dragi moj, ja sam se za Vas molio upravo u smislu izbavljenja Vas od skovanosti nečim. Čime – ja tačno nisam ni mogao da pogodim, nego sam se gubio u pretpostavkama. Neka Vam pomogne Gospod da ustanete za vrijeme „podviga“, i tjelesno, i duhovno! Nastavićemo da se molimo jedan za drugog“.
Isto tako duboka družba veže Novoselova i sa istaknutim religioznim filosofom, ocem Pavlom Florenskim. U arhivi posljednjeg se čuva oko stotinu pisama Novoselova njemu (u pripremi su za štampu). Odnose Mihaila Aleksandroviča prema Florenskom veoma izražajno predaje njegovo pismo Samarinu od 18. juna 1912. godine – dijelom šaljivo, a dijelom – vrlo važno za karakterizaciju lika – kako oca Pavla, tako i samog autora pisma:
„Kad smo već kod toga, prenio sam o. Pavlu da Vam se javio u snu, dodavši da Vi rijetko nešto sanjate, a i kada sanjate, zaboravljate san. I savjetovao mu da se filosofski i mistično udubi u ovu neobičnu pojavu. O rezultatima tog udubljivanja, ako ih bude, neizostavno ću Vam javiti.
Govoreći ozbiljno o o. Pavlu, mogu da kažem da je trenutno preopterećen disertacijom, koju sada snabdijeva masom primjedbi (one idu na kraj knjige). Taj je rad, po njegovim riječima, vrijedan i u umnom i u duhovnom smislu. I uopšte, pesimistički i skeptički je raspoložen prema naučnom radu i postaje mi toliko blizak po opskurnosti, da mene hvata strah od toga. Jer, za mene ispovijedanje „naučnog“ opskurantizma nije ni teško, niti je štetno a, pretpostavljam, prilično je i negrešno. Ali kada je u pitanju o. Pavle, stvari stoje potpuno drugačije; kada on ozbiljno i pomalo tužno počne da me ubjeđuje da sam ja u pravu, i kako se on sve više i više slaže sa mnom, meni postaje neprijatno, i hoću da mu protivrječim. Ukratko, sada ga gnjavi (valjda, za sada) rad naučno-bogoslovski; što se pak tiče rada nad Ocima i uopšte djelima više religioznog nego naučnog tipa – prema toj oblasti on se odnosi sa živim interesom“.
Drugarski odnosi Novoselova i Florenskog nisu isključivali ponekad veoma žučne rasprave između njih. „Sjećam se da je izlazak knjige o. Pavla o Homjakovu izazvao veliko ogorčenje kod njemu bliskih ljudi. M.A. Novoselov je istog trenutka otputovao za (Sergijev) Pasad i poslije toga je pričao mome ocu kako se maltene svu noć svađao sa njim i dokazivao mu njegov „rimsko-magični“ otklon. „I gle, – pričao je M.A., – na kraju krajeva, o. Pavle je zaronio ruke u glavu, saglasio se sa mnom i rekao: „više se neću baviti bogoslovljem“. Te riječi su se pokazale kao proročke, mada on u njih nije ulagao onaj smisao koji se kasnije obistinio: to je bilo predvečerje 1917. godine, kada se ubrzo zatvorila Akademija, i njegovi radovi su sve više počeli da se uklanjaju prema teoriji umjetnosti, a zatim u matematiku i tehniku“[38]. Ali isti taj S.J. Fudelj svjedoči da u toj kritici nije bilo ničega nedrugarskog, neljubavnog, a tim prije – zlonamjernog, sa čime se tako često susrećemo u našim danima: „Sjećam se, sa ocem smo bili kod M.A. Novoselova, u njegovom stanu na uglu Obidenskog pereuloka. (…) I evo, on, čovjek srdačan, i pri tom čovjek koji je mnogo volio o. Pavla, koji je sa njim radio zajedno na zaštiti imeslavlja od napada Sinoda, odjednom poče da izražava sumnju u crkvenu vrijednost njegovih radova. Ja sam imao 17 godina, ćutao sam, ali me je iznenadna uzbuđenost bukvalno gurnula u razgovor: „Kako vi možete tako govoriti! O. Pavle je nama otkrio Crkvu!“ Sjećam se odobravajućeg pogleda u očima mojeg oca i – prvo zadivljenosti, zatim pomalo zbunjenog osmijeha i, na kraju, javnog odobravanja i na licu Novoselova: bukvalno kao da je samo to i čekao, taj moj mladalački protest“[39].
Završavajući priču o predrevolucionom periodu života Novoselova, treba reći i nekoliko riječi o njegovoj društveno-političkoj poziciji. Naravno, Mihail Aleksandrovič je bio konzervativac, monarhista, priznavao je religiozno značenje samodržavlja. Ali, istupajući protiv crkvenog modernizma, protiv pokušaja da se „obnovi“ Crkva bez jasnog poimanja njene suštine, u duhu tadašnjeg „progresivnog“ liberalizma, Novoselov je u isto vrijeme bio nepomirljivi protivnik svake zavisnosti Crkve od države i zalagao se za reformu crkvene uprave. Prema svjedočenju Berdajeva, „kod njega nije bilo klerikalizma i poklonjenja autoritetu jerarhije koji su karakteristični za desne pravce ruske emigracije. On je priznavao samo autoritet staraca, tj. ljudi sa duhovnim darovima i duhovnim iskustvom, nevezanih jerarhijskim činom. Episkope on uopšte nije fermao i na njih je gledao kao na činovnike sinodalne ustanove, koji su se pretklonili pred državom“[40]. I kada se krajem 1911. godine napokon razgorilo djelo episkopa Germogena i Iliodora[41] i počele da se šire glasine o rukopoloženju Grigorija Rasputina, Novoselov je u svojoj izdavačkoj kući objavio brošuru „Grigorije Rasputin i mistični razvrat“, gdje on ne samo dokumentovano obličava svemoćnog „starca“ za hlistovstvo, nego i za popustljivost oštro okrivljuje višu crkvenu jerarhiju. „Zbog čega ćute episkopi, kojima je i te kako dobro poznata djelatnost drskog prevaranta i razvratnika?.. Gdje je njegovo preosveštenstvo, ako on po neradenju ili malodušnosti ne čuva čistotu vjere Crkve Božije i popušta razvratnom hlistu da tvori djelo tame pod maskom svjetlosti?“[42] Razumije se, ta je brošura bila zabranjena i konfiskovana još u listovima u štampariji, a za objavljivanje dijelova iz nje u „Glasu Moskve“ na ovu je bila naložena velika novčana kazna. Upravo poslije ovog događaja, koji je dobio na popularnosti zbog toga što se u Državnoj Dumi povela diskusija o zakonitosti kaznenih mjera i dejstava vlasti, rusko društvo je prvi put postalo potpuno svjesno pogubnosti za čitavu Rusiju sudbinskog saveza trona i lažeproroka Rasputina[43].
***
Dolazak boljševika na vlast označio je početak nove epohe u životu Ruske Pravoslavne Crkve – epohe maltretiranja, progonstava, policijske torture; vlasti jedva skrivaju svoju mržnju prema „popovštini“, ratoborni ateizam postaje za građanina „zemlje sovjeta“ isto onoliko obavezan test na lojalnost, koliko i antisemitizam u fašističkoj Njemačkoj. Onaj koji se danas zanima istorijom Crkve iz tog perioda kao da uranja u neko drugo vrijeme, u vrijeme kada nije bilo pismenih dokumenata: prekida se izdavanje bilo kakve religiozne literature, u tom smislu i novina i časopisa; materijali o crkvenom životu iščezavaju i sa stranica sovjetske periodične štampe (ako se ne računa dežurna bogoboračka hula „uz praznike“ i „tek tako“ – „na ličnu inicijativu“ nekog isluženog novinara). Potrage za ovim ili onim crkvenim jerarhom, piscem, istoričarem, bogoslovom, ako nije uspio da umre do 1917. godine a nije emigrirao, danas često podsjećaju na arheološka iskopavanja („arheologija na sovjetski način“). Godina smrti čak i tako krupne figure, kao što je o. Pavle Florenski, bila je određena tek nedavno; isto se može reći i za novomučenika mitropolita Petra Poljanskog, nesuđenog nasljednika svetog Patrijarha Tihona; do dan-danas ostaju nepoznate godine i okolnosti smrti mnogih aktivnih učesnika Sabora 1917-1918. godine itd.
Svjedočanstva koja su do nas došla o M.A. Novoselovu iz te epohe krajnje su oskudna. Razumije se, on je bio jedan od onih koji su stali u zaštitu Crkve u to za nju teško vrijeme. Tako, on je bio član Privremenog Savjeta ujedinjenih parohija grada Moskve, i njegovo ime srećemo na proglasu-letku koji je početkom februara 1918. godine izdao taj Savjet; tim proglasom su se vjernici pozivali da štite hramove od posezanja na njih bogoboračke vlasti. U tom proglasu se između ostalog govorilo:
„Privremeni Savjet ujedinjenih parohija grada Moskve, izabran na Zajedničkom Zboru predstavnika parohija od 30. januara, na prvom svom zasjedanju od 31. januara donio je sljedeću odluku, za koju se smatra da je neophodno saopštiti je svim parohijama grada Moskve:
1. Izabran je Predsjednik Savjeta, A.D. Samarin, Drug Predsjednika protojerej S.V. Uspenski i protojerej N.V. Cvjetkov, sekretari – sveštenik A.A. Polazov i G.V. Sapožnikov, blagajnik M.N. Bardigin. Ova lica, zajedno sa na istom zboru izabranim G.A. Račinskim, M.L. Bogojavljenskim, M.A. Novoselovim i N.D. Kuznjecovim, sačinjavaju izvršno tijelo Savjeta (…)
4. Moliti sve parohije da – u cilju oživljenja parohijskog života i radi podržavanja elana koji je stvoren u vezi sa litijom od 28. januara – što je moguće češće sazivaju parohijski Savjet, a takođe, po mogućnosti, zajedničke parohijalne zborove, radi razmatranja svih pitanja koja se postavljaju za vjeru i Hristovu Crkvu u vezi sa progonima koje je protiv njih pokrenuo Savjet Narodnih Komesara i njegovi mjesni agenti; konkretno, bez odlaganja se mora razmotriti i odrediti način djelovanja parohije u slučaju da predstavnici sadašnje vlasti pokušaju da otmu hram, ono što hramu pripada, bilo kakvu imovinu koja pripada crkvi, ili na neki drugi način posegnu na nasljeđe crkve ili parohije.
5. Obavijestiti sve parohije da Privremeni Savjet u slučaju otvorenog posezanja na hramove i sveštene i crkvene predmete smatra da je poželjno postupati na sljedeći način: sveštenik mora objasniti došavšim predstavnicima sadašnje vlasti da on nije jedinolični staratelj nad crkvenom imovinom i da zbog toga moli da mu se da vrijeme da sazove parohijski Savjet. Ako to bude moguće učiniti, parohijski Savjet mora tvrdo, odlučno i decidno da ukaže da hramovi i sva imovina crkvena predstavljaju svešteno nasljeđe, koje parohija ni u kojem slučaju ne nalazi da je moguće da ikome da. Ako predstavnici vlasti ne uvaže argumente starješine hrama ili parohijskog Savjeta, i ako počnu da ispoljavaju namjere da silom ostvare svoje zahtjeve, u tom slučaju bi trebalo zvonom za uzbunu sazvati parohijane na zaštitu crkve. Pri tome Savjet kategorično smatra da je nedopustivo da parohijani u takvom slučaju smiju pribjegavati ka sili oružja. Ako u blizini ima drugih hramova, poželjno bi bilo da se sa njima prethodno sklopi saglasnost, da se i kod njih udari u zvono za uzbunu, po kojem bi stanovništvo susjednih parohija moglo brzo doći na pomoć i svojom mnogobrojnošću dati otpor napadu na crkvu“[44].
Jasno je da ovakvi pozivi na suprotstavljanje vlastima nisu mogli ostati nekažnjeni za njihove autore. Za Novoselova konkretno i još zbog toga što je on nastavio da aktivno radi na njivi duhovnog prosvjetljenja, ustupivši svoj stan za održavanje Bogoslovskih kurseva koji su bili otvoreni na proljeće 1918. godine sa blagoslovom Patrijarha Tihona. „Kursevi su imali za cilj približavanje pravoslavnih mirjana blagu blagodatnog života Crkve, upoznavajući ih sa projavljivanjima crkvenog duha na osnovu prvoistočnika (Riječ Božija, žitija svetih, djela svetih otaca, bogoslužbene knjige itd.), i da ih pripreme za djelotvorno služenje Crkvi“[45]. Na ovim kursevima, koji su trajali 2 mjeseca, Novoselov je predavao i sam (sveti oci, njihov život i pisana djela). Iste takve kurseve planirali su da pokrenu i u januaru 1919. godine, pri čemu su za Novoselova bile određene ove teme: „crkveno-istorijski ogledi (hrišćanski mučenici); crkvena činoposledovanja kao izraz sveobuhvatne i bogodjelotvorne ljubavi Crkve prema svojim čedima, kao i periodički kurs „Vjera i Crkva“ (1. Anđeli i demoni u životu svijeta i čovjeka, prema učenju Slova Božijeg, sv. Otaca, na osnovu žitija svetih i crkvenih činoposledovanja; 2. Ime Božije; 3. Krst; 4. Prvohrišćanstvo i antihrišćanstvo; 5. U svjetlu starozavjetnog i novozavjetnog proroštva; 6. Od Tolstoja prema Crkvi)“[46]. Ne zna se da li je taj plan bio ostvaren; jasno je, u svakom slučaju, da je mnogo od onoga što je Mihail Aleksandrovič bio pripremio za lekcije na kursu kasnije upotrijebio u svojim „Pismima drugovima“.
Ova neprekidna aktivnost Novoselova neizbježno je morala privući pažnju organa GPU, tako da ne izaziva čuđenje što sljedeće strogo dokumentovano svjedočanstvo o njemu datira iz 1922. godine, a nalazimo ga sada već u arhivima upravo te ustanove, koja tek danas, sporo i nevoljno, otvara svoja vrata istorijskim istraživačima. Poslije majskog hapšenja Patrijarha Tihona i otimačine crkvene vlasti od strane obnovljeničke VCU (Krasnicki, Vvedenski i dr.), Mitropolit Jaroslavski Agafangel, kojeg je Svjatejši Patrijarh Tihon naznačio kao svog Zamjenika, ali koji zbog prepreka koje su mu vlasti pravile nije imao mogućnost da stupi na izvršavanje naloženog na njega služenja, obratio se 5. / 18. jula arhipastirima i svim čedima Pravoslavne Ruske Crkve sa Poslanicom u kojoj je djela obnovljenaca objavio za nezakonita, i pozvao vjernike da im ne pružaju nikakvu podršku. Uskoro poslije toga u crkvenim krugovima Moskve počeo je da se rasprostranjuje još oštriji proglas, naslovljen ovako „Bratsko upozorenje čedima istinske Crkve Hristove“. Poslije izlaganja faktičke strane stvari, proglas se završava energičnim zaključkom:
„… 5. Zbog toga „čuvar blagočešća“ (govoreći jezikom Poslanice Istočnih Patrijarha) – pravoslavni narod – mora odlučno da odbaci uzurpatore crkvene vlasti, ne stupajući sa njima u opštenje i ne dopuštajući molitveni pomen njihovih imena u hramovima. 6. Oni pravoslavni jereji i mirjani koji budu podržavali crkveno opštenje sa samozvanom raskolničkom jerarhijom, samim tim postaju, zajedno sa njom, izvrgnuti iz tijela crkvenog, tj. odlučuju sebe od Hrista“[47].
Proglas je bio odštampan tipografski u vidu letaka i potpisan: „Bratstvo revnosnika Pravoslavlja. Izdanje drugova istine“. Van svake sumnje je da je Novoselov pripadao ovim „revnosnicima“, i vlastima takođe nije trebalo mnogo pa da naslute stepen Novoselovljeve umiješanosti u sastavljanje tog proglasa.
O tome kako su se dalje odvijali događaji – saznaćemo iz tanke fascikle „Djelo“ M.A. Novoselova, koja se čuva u arhivima KGB-a. Djelo ovo – kao da je nekakav momentalni „isječak“ epohe, zaboravljena fotografija koja se davno zagubila i koja je pronađena 70 godina kasnije. Ono nije veliko, svega 10 listova. Fascikla sa naslovom „VČK, Arhivno-istražno Djelo № 30819 (R25733)“ počinje nalogom za pretres stana koji pripada Novoselovu (kuća № 1 na Obidenskom pereuloku) i nalogom za njegovo hapšenje po rezultatima pretresa. Nalog od 11. jula 1922. godine potpisao je sam Genrih Jagoda, u to vrijeme zamjenik predsjednika GPU. Po svom ustaljenom običaju čekisti su nasrnuli noću, uoči 12. jula, ali, avaj – pretpostavljenog uhapšenika nije bilo kod kuće, i pretres se morao obaviti u njegovom odsustvu. Pored neizostavnog kućepazitelja i A.I. Novgorodceva (brata čuvenog filosofa prava), koji je od davnih vremena živio u istom stanu sa Novoselovom, bio je prisutan još jedan čovjek, da se izrazimo jezikom protokola – „građanin V. Ternavcev“. Svakom istoričaru ruske religiozne misli to je ime dobro poznato: on je bio jedan od članova-osnivača peterburških „religiozno-filosofskih Zborova“ – prvog pokušaja susreta Crkve i inteligencije radi slobodnog razmatranja pitanja vjere i kulture.
Po svom obrazovanju (Sankt-Peterburška Duhovna Akademija) i vrsti djelatnosti (činovnik Sinoda) Ternavcev je pripadao crkvenim krugovima, i bio bogoslov-erudita. Ipak, artističnošću svoje prirode, vatrenošću temperamenta (Italijan po majci), svojim mesijanskim ubjeđenjima i darom pripovjedača i oratora, Ternavcev je bio dobro poznat i u literarnim salonima. Zbog toga je on bio maltene jedini čovjek koji je bio u stanju da na razumljivom (kako za svijet Crkve, tako i za svijet svjetovne kulture) jeziku formuliše „veliki zadatak“ – ponovno uspostavljanje jedinstva tih dvaju svjetova. I kada je 29. novembra 1901. godine pod predsjedništvom rektora Duhovne Akademije ep. Jamburgskog Sergija (Starogarodskog), jednog od najobrazovanijih jerarha tog vremena, budućeg Patrijarha, održano prvo zasjedanje, upravo je V.A. Ternavcev podnio izvještaj koji je dao ton čitavoj daljoj diskusiji, a izvješštaj se tako i zvao: „Ruska Crkva pred velikim zadatkom“. Kritikujući crkvene djelatnike za apatiju i pasivnost u socijalnim pitanjima pred licem užurbano nadolazećih društvenih potresa, a inteligenciju za njenu revolucionarnu ograničenost, koja ne dozvoljava da se osazna religiozna osnova ljubavi prema slobodi i drugim društvenim dobrodjeteljima, Ternavcev je vatreno pozivao na pomirenje obje do tada zaraćene strane. Njegov referat je bio prožet bolom zbog stanja ruske Crkve, koja je u mnogom izgubila svoj raniji uticaj na život društva. U svojstvu glavnog uzroka takvog položaja, Trernavcev je ukazao na odsustvo kod Crkve pozitivnog religiozno-socijalnog ideala, njenu „nebrigu o zemaljskom“. Za svo hrišćanstvo, – izjavio je on, – nastupa vrijeme u kojem treba ne samo riječju o učenju, nego i djelom pokazati da Crkva sadrži ne samo i jedino zagrobni ideal. Nastupa vrijeme da se otkrije u hrišćanstvu sakrivena istina o zemlji, – učenje i propovijed o hrišćanskoj državi. Religiozni poziv svjetovnoj vlasti, društveno u Hristu spasenje – eto o čemu za svjedočenje nastupa vrijeme“[48].
Od „hrišćanske države“ nije bilo ništa; uprkos vrućim nadanjima i vatrenim pozivima Valentina Aleksandroviča, nastala su sasvim drugačija vremena, i on revolucionarnim vihorom biva izbačen iz Peterburga prvo na Krim, odakle ili nije htio ili nije uspio da emigrira, da bi se potom obreo u Moskvi, gdje je privremeno boravio u stanu Novoselova. I evo ga, sada daje izjavu čekistima, objašnjavajući da je domaćin 6. jula otputovao u Optinu pustinju, gdje će proboraviti do 23. jula. Sva Novoselovljeva korespondencija je bila uzeta, uzeti su isječci iz novina, fotografije, kao i za novu Rusiju nedopustive stvari, kao što je orden Stanislava sa lentom[49] i dva para oficirskih epoleta. Međutim, prilikom pretresa bilo je pronađeno i nešto kudikamo strašnije – pisaća mašina „remington“. Ona je pripadala Ternavcevu, koji ju je donio sa Krima, bez odgovarajuće dozvole, s obzirom da, prema njegovim objašnjenjima, „na osnovu dekreta Sovnarkoma od 17. oktobra 1921. godine pisaće mašine ne potpadaju ni pod kakve rekvizicije ili konfiskacije“. Ali dekret – dekretu, a život – životu; mašinu, doduše, Valentinu Aleksandroviču nisu oduzeli, ali je zato on morao da potroši ne malo vremena i snage da bi dokazao GPU-u da mu je ona potrebna samo za naučni rad: ovi dokazi, između ostalog i potvrde od dvaju ustanova – „Muzeja Igračke“ i „Ruskog Bibliografskog instituta“ (da Ternavcev na svojoj mašini obavlja za njih potreban rad) zauzimaju u Djelu Novoselova 4 od ukupno 10 listova.
U korespondenciji koju su oduzeli Novoselovu u Djelu nalazimo vrlo malo toga: očigledno, Mihail Aleksandrovič se bio dobro pripremio za doček neočekivanih gostiju. Najinteresantnije od svega što tamo ima jeste malo pismo-zabilješka umjetnika M.V. Njesterova.
„Čestitam Vam Praznik, dragi Mihail Aleksandrovič! Kako ste ga Vi dočekali?
Večeras će kod nas biti I.A.I-nj – i ako se ne premorite u toku dana, molim Vas da poslije svenoćnog bdenija probate kod nas čaj.
Za isto molim i Valentina Aleksandroviča.
Ek. Petrovna šalje svoj pozdrav.
Iskrene ljubeći vas
M.Nesterov
18. juna 1922. godine.
P.S. Šaljem Vam crtež. Molim Vas da me izvinite za razbijeno staklo“.
18. jun (po novom kalendaru) je 1922. godine pao na drugu nedjelju Pedesetnice, kada Ruska Pravoslavna Crkva obilježava nedavnim Pomjesnim Saborom vaspostavljeno drevno praznovanje pomena Svih svetih, na zemlji Ruskoj prosijavših. I bukvalno kao svjetlost neke davno umrle zvijezde – tako ova ceduljica donosi do nas, kroz dugu, mračnu, gluvu boljševičku noć, svjetlucave plamenčiće kandila i tihe glasove za čašom čaja razgovarajućih pravoslavnih ljudi, kulturnih djelatnika, predstavnika stvarne crkvene inteligencije: crkvenog izdavača i publiciste Mihaila Aleksandroviča Novoselova, religioznog mislioca Valentina Aleksandroviča Ternavceva, slavnog religioznog slikara Mihaila Vasiljeviča Njesterova i izuzetnog ruskog filosofa Ivana Aleksandroviča Iljina, kojem je do hapšenja i protjerivanja iz zemlje ostajalo još samo dva mjeseca…
Sve govori da se poslije tog pretresa Novoselov više nikada nije vraćao u svoj stan na Obidenskom, prelazeći na taj način, na „nelegalan život“. Kao potvrda za to služi još jedan dokument koji se čuva u Djelu. Datiran je na 12. oktobar 1922. godine i predstavlja doušničku dojavu nekakvog „seksota“ sa prezimenom Kutepov, koji saopštava „organima“ da je „traženi (po djelu Agafonilskih proglasa (tako stoji u originalu: misli se na gore pomenuti proglas mitropolita Agafangela. – E.P.)) Mih.Nik. (tako stoji u originalu. – E.P.) Novoselov prije nekoliko dana bio u svom zavičaju, Višnjem Voločku, i boravio tamo kod nekog Volkova“.
Posljednja dva lista Djela govore o epilogu. Skrivenog Novoselova čekisti za sada nisu uspjeli da se domognu, ali se moralo nešto uraditi i sa istragom koja je ostala da visi u neodređenom položaju (vjerovatno, i tada su imali ocjenjivanje po procentualnom završavanju poslova, i svako „nezavršeno raskrinkavanje“ je nerviralo načelnike). U svakom slučaju, list 9. Djela predstavlja
„ZAKLJUČENJE
po djelu № 15188 gr. Novoselova Mih.Al., optuženog za antisovjetsku djelatnost. Kroz postupak GPU nije prolazio.
Nalazi se na slobodi.
26. februara 1923. godine ja, saradnik 6. odjelj. SOGPU Ivlijev, razmotrivši višepomenuto djelo pod № 15188, našao sam da je 11. jula 22. g. kod gr. Novoselova bio izvršen pretres zbog osumnjičenosti njegove za antisovjetsku djelatnost, pri čemu prilikom pretresa ništa kompromitujuće nije nađeno osim ordena Stanislava, koji je prilikom pretresa konfiskovan i dostavljen u GPU, i zbog toga bih predložio da se djelo istrage prekine i preda u Arhiv, a da se oduzeti orden vrati.
Primjedba: Orden je predat u Komandanturu GPU sa kvit. № 9880.
Sar. 6. Odjelj. SOGPUČ N.Ivlijev
1. marta 1923. g.“
Na tom dokumentu stoji pečat „Saglasan“ i potpisi E. Tučkova, koji je bio zadužen za crkvena djela u GPU, i I. Unšlihta, u to vrijeme sekretara Kolegijuma VČK-OGPU.
Na kraju, posljednji, deseti list Djela predstavlja odsječak iz protokola sudskog zasjedanja Kolegijuma GPU od 19. marta, na kojem je bilo odlučeno da se djelo prekine i stavi u arhiv.
Tako se završio prvi direktni sudar Novoselova sa svemoćnom državom, poslije kojeg je počela nova etapa u njegovom životu. Formalno, njegovo je djelo bilo prekinuto, ali, treba pretpostaviti da je već u to vrijeme Mihail Aleksandrovič vrlo dobro znao osnovni princip boljševičke jurisprudencije: daj ti nama čovjeka, a djelo će se već naći. Ni na koji način se nije smjelo vjerovati u humanost vlasti; daleko razboritije je bilo izgubiti se u beskrajnim prostranstvima Boga još pamteće Rusije.
***
Za sljedećih šest godina Novoselov sa tačke gledišta oficijalne države iščezava iz života. Ali on se uopšte nije zatajio, kao miš, negdje u podzemlju zabačenog dvorišta novog komunističkog Rima. I u novim uslovima nelegalnog postojanja u „najslobodnijoj zemlji na svijetu“ on ne prestaje da radi na njivi crkvenoj – sve do svog hapšenja 1928. godine. Spomenik tog rada i jesu njegova „Pisma drugovima“, koje je on pisao od 1922. do 1927. godine – u vrijeme kada je Crkva bila ne samo de-fakto bespravna, nego i izvan zakona de-jure[50], kada je od straha ukočena zemlja utonula u gluvi muk, a za vrelo slovo o hrišćanskoj vjeri bilo je moguće platiti ne samo slobodom, nego i životom.
Danas je teško odrediti konkretne adresante tih pisama. Naravno, u korespondente Novoselova vjerovatno su se mogli ubrojati i neki od njegovih drugova – saradnici na religiozno-filosofskom izdavaštvu i sabesjednici na kružoku onih koji traže duhovno prosvjetljenje; poznato je da većina od tih ljudi nije emigrirala poslije revolucije. Međutim, krug čitalaca „Pisama“ očigledno se nije ograničavao njegovim bližnjim iz ranije njegove djelatnosti; inače bi bilo nejasno zbog čega on u nizu pisama ponavlja ideje koje je već iskazivao ranije u izdanjima njegove Biblioteke i koje su njegovim drugovima bile vrlo dobro poznate. Objašnjenje može biti samo jedno: ta su pisma od samog početka bila namijenjena širokoj distribuciji među pravoslavnim, odnosno, govoreći savremenim jezikom, – crkvenom samizdatu. O tome svjedoči i činjenica da su već 1925. godine „Pisma“ bila po prvi put preštampana na mašini; „epistolarna“ djelatnost Mihaila Aleksandroviča u to vrijeme je bila daleka od završetka, bilo je napisano samo 14 pisama, i upravo se time objašnjava kruženje u samizdatu zbornika od 14 njegovih pisama (na tim pismima stoji ne samo datum njihovog pisanja, nego i datum njihovog prekucavanja). Puni zbornik od svih 20 pisama, očigledno, bio je preštampan kasnije.
U komadu se „Pisma drugovima“ nikada do sada nisu ni izdavala. Pisma 1. i 2. su bila objavljena u pariskom časopisu „Vestnik RHD“ (№№ 115 i 118), pisma 5 (sa dodacima ideološkog sadržaja), 10. i 14. – u zborniku „Nadežda“ № 10 (u red. Z.N.Krahmaljnikove), pismo 9. – u novosibirskoj novini „Severo-Vostok“ (prilog uz „Sibirskuju gazetu“), 1992., № 8 (12), pismo 11. u „Žurnalu Moskovskoj Patriarhii“, 1922., № 6. Treba napomenuti da „Pisma“ mnogo gube kada se publikuju tako napreskok, zato što ona predstavljaju potpuno završenu i unutrašnje povezanu cjelinu. Publikacija „Pisama“ M.A. Novoselova, po nama, izuzetno je aktuelna i u uslovima sadašnje duhovne situacije u Rusiji, za koju je karakteristična potpuno razlivena predstava o suštini Crkve, krajnje opasna ako se ima u vidu realna prijetnja novim crkvenim razrušenjem (sablaznima prelaska u druge konfesije i jurisdikcije, pojavama „samosvetaca“ i dr.).
S obzirom da pisma Novoselova nisu samo kompozicioni maner konstrukcije njegovog rada, nego i stvarno poslana (ne, naravno, poštom) pisma, razumljivo je zašto u njima nema besprijekorne dosljednosti u razradi postavljenih problema. Nema sumnje – kada su se drugovi obratili Mihailu Aleksandroviču sa molbom da sa njima podijeli svoje misli povodom tekućih crkvenih događaja i hrišćanskog vjeroučenja uopšte, kod njega se pojavio određeni plan besjeda o vjeri i Crkvi. I iako u prvoj polovini svog rada on stalno odstupa od namjerenog plana, odazivajući se na njemu savremene pojave iz crkvenog života, ipak se on postepeno od zlobe dana penje ka sistematskom razmatranju opšteg učenja o Crkvi, o njenoj suštini, o njenoj ulozi u Božanskom Domostroju.
Prvo pismo (7. decembar 1922. godine) je posvećeno temi jako aktuelnoj početkom dvadesetih godina – takozvanoj „Živoj Crkvi“. Ne ograničavajući se na davanje karakteristika služitelja te „crkve lukavećih“, koji svojom djelatnošću razdiru rizu Hristovu, Novoselov razmatra pitanje u korijenima tog pokreta u predrevolucionom periodu i ističe da je već tada u vatrenim debatama povodom „preporoda parohija“, „obnovljenja službi“ itd. često dolazilo do zamjene hrišćanskog puta životom liberalno-društvenim. Već u tim „naivnim radenicima crkveno-parohijalnog preporoda“ (Mihail Aleksandrovič ih naziva „crkvenim eserima“, suprotno od živocrkvenjaka – „crkvenih boljševika“) nije bilo jasnog poimanja suštine Crkve; što se, pak, njemu savremenih obnovljenaca tiče, njihov put on karakteriše riječima: „ini put izgleda dobar, a kraj njegov je na dnu adovom“.
Drugo pismo (27. decembar 1922. godine) razvija dalje misli o jedinoj istinskoj Crkvi, od koje je otpala „crkva živa“. Radi pojašnjenja suštine Crkve, Novoselov navodi odgovarajuća mjesta iz djela svetih otaca i učitelja Crkve (sv. Makarija Velikog, sv. Germana Konstantinopoljskog, sv. Metodija Patarskog i sv. Nikole Kavasile), kao i razmišljanja o tom predmetu A.S. Homjakova.
U sljedeća dva pisma (januar 1923. godine) Novoselov privremeno napušta temu o prirodi Crkve da bi reagovao ne neka veoma zlobodnevna pitanja crkvenog života tog vremena. Tako, treće pismo je posvećeno praksi „zajedničke ispovijesti“ koja je, po misli Mihaila Aleksandroviča, dopustiva samo u svojstvu pripreme za ozbiljnu pojedinačnu ispovijest i ni na koji način ne može da bude razmatrana kao u sebi završeno tajanstvo. U četvrtom pismu se govori o drugoj, čak ni u uslovima katastrofe u zemlji nedopustivoj praksi; o zamjeni vina, te Slovom Božijim i Sveštenim Predanjem uzakonjene tvari Evharistije, različitim surogatima (prostim vodenim talogom jagoda, sokovima, sirupima itd.), u rezultatu čega „veličanstveno bogo- i tajno-dejstvo biva falsifikovano lice-dejstvom“.
U 5. pismu (februar 1923. godine) Novoselov se vraća na temu prvih dvaju pisama: ovaj put on sa svojim drugovima dijeli misli o Crkvi koje je on izvukao iz pisama 1914. godine poginuvšeg knjaza D.A. Hilkova, koji je u svom duhovnom razvoju prošao (kao i sam Mihail Aleksandrovič) put od „ljutog tolstojevca“ do vatrenog apologete crkovnosti. Međutim, u 6. pismu (april 1923. godine) Novoselova opet „odvlači u stranu“ zloba dana i on iskazuje svoj oštro negativan stav prema saboru koji su organizovali crkveni otpadnici (trajao od 29. aprila do 9. maja 1923. godine). On ukazuje na protivkanonski karakter niza tačaka „Odredbe“ koju su objavili obnovljenci o sazivu sabora; ovim revolucionarnim novotarijama lažecrkvenih reformatora Novoselov suprotstavlja istinski crkvene kanone, koji predstavljaju veznu kariku između Crkve-Organizma i crkve-organizacije.
Sljedeća četiri pisma uslovno se mogu nazvati eshatološkim; u njima se razmatra pitanje o krajnjim sudbama Crkve i svijeta. Treba reći da interes za to nije bio čisto akademski; sva okružujuća stvarnost tih godina, koju rezimirati možemo kao neviđenu do tada u istoriji navalu zla, navodila je na rađanje apokaliptičkih raspoloženja. I u 7. pismu Novoselov direktno postavlja pitanje: kakav smisao ima Božijim Promislom dopušteno divljanje satanizma na „svetoj Rusiji“ – uništavanje hramova, skrnavljenje mošti, nasilja nad sveštenoslužiteljima, jednom riječju, otvoreno, bez ikakvog prikrivanja, užasno gaženje po svemu što je sveto; kako sve to treba razumijevati i kako prema tome treba da se ponaša pravoslavni hrišćanin? Poznata su dva odgovora na to pitanje. Jedan od njih je dao I.A. Iljin u knjizi „O suprotstavljanju zlu silom“ i u samom naslovu se, praktično, taj odgovor i sadrži. Odgovor Novoselova je drugi: ako mi priznajemo Promisao Božiji (a svaki hrišćanin, samo ako on nije nekakav tamo deista, mora ga priznavati), onda se mora doći do zaključka da su narodne nesreće popuštene Bogom u ciljevima promisliteljnim. Radi ilustracije svoje misli Mihail Aleksandrovič navodi odlomak iz članka V.V. Rozanova „Povodom rušenja Rajmskog Sabora“. U njoj je čuveni publicista, obraćajući se intelektualcima koji oplakuju pogibiju spomenika umjetnosti, ali koji ne žale za rušenjem hrama narodne molitve, ukazivao da je prije pruskih bombi sabor srušila opšteevropska ravnodušnost prema religiji, i donosio zaključak: Bog oduzima od nas ono od čega smo se mi sami otkazali i sve se više otkazujemo“. Sav svoj život Novoselov se veoma kritički odnosio prema religioznim konstrukcijama V.V. Rozanova, ali sa tim njegovim riječima on se potpuno solidariše i primjenjuje ih na najnovije ruske događaje, u njima vidi ključ za njihovo pravilno razumijevanje. Drugu potvrdu iste te misli Novoselov nalazi u biblijskoj priči o teroru Antioha Epifana (Prva Knjiga Makavejska), koje je bilo posljedica otpadanja od otačke vjere bogoizabranog naroda. Poredeći bogoborstvo drevno i savremeno, Mihail Aleksandrovič poziva drugove da ne daju duhu negodovanja i mržnje da ovlada njihovim srcima, da ne hule na boljševike, pamteći da su oni samo oruđe gnijeva Božijeg.
U 8. pismu Novoselov za svoje drugove sastavlja spisak različitih proročanstava o kraju svijeta. On počinje od glagola Gospodnjih (Mt. 24:3-14; Lk. 18:8) i apostolskih (1 Tim. 4:1-8; 2 Tim. 3:1-7; 2 Petr. 3:2-4, 17-18; Juda 18-19), a zatim navodi proročanstva sv. Antonija Velikog, sv. Nifonta Carigradaskog, sv. Tihona Zadonskog, sv. Serafima Sarovskog i u njegovo vrijeme još nekanonizovanih svetitelja ep. Ignjatija Brjančaninova, ep. Teofana Zatvornika i optinskog starca Amvrosija. Završava taj spisak „Povijest o antihristu“ Vl. Solovjova.
U 9. pismu navode se odlomci iz pisama ep. Ignjatija Brjančaninova na istu tu, eshatološku temu: hlađenje vjere, oskudevanje svetosti, odsustvo istinskog blagočešća, sve više šireće otpadništvo od hrišćanstva i Crkve, opadanje pastirstva, loše stanje monaštva, jednom riječju – odlazak hrišćanstva iz svijeta koji priprema put antihristu. Novoselov naglašava da su pesimistički pogledi Ignjatijevi dobili svoje potpuno opravdanje i potvrdu u najnovijoj istoriji Rusije.
I, na kraju, 10. pismo zatvara niz pisama koja su posvećena eshatološkim ekskurzijama i apokaliptičkim razmišljanjima. Novoselov u njemu ukazuje na to da je slamanje pravoslavne države, pod čijim su se krilom ruski hrišćani tako dobro i spokojno bili ušuškali u ovom pavšem i grešnom svijetu, za njih bilo apsolutno neočekivano i da je kod većine izazvalo zbunjenost i izgubljenost. Međutim, Sam Gospod je predricao Svojim učenicima stradanja i proganjanja: „bićete omrznuti od svih za ime Moje“ (Lk. 21:17). Razmišljajući o uzrocima te mržnje, o vjekovnoj borbi tame sa svjetlošću, Mihail Aleksandrovič podsjeća svoje drugove da se nadati na uspjeh u toj borbi mogu samo u slučaju da prihvate put krsta, po kojem i moraju ići sva istinska čeda Crkve. U prvim vijekovima hrišćanstva taj je put značio mučeništvo. Ali i sa utvrđivanjem hrišćanstva u svojstvu državne religije bitka sa knjazom mira ovoga nije isparila, ona je samo sa arena cirkusa i gradskih trgova prenesena u pećine i skitove, i od vidljive postala nevidljiva, ali od toga ne manje teška i mučna (samoumrtvljavanje i samoraspinjanje Hristu). Na monaškom frontu pobjeda u tom sudaru je u toku čitavih vijekova bila na strani ratnika Hristovih; na svjetskom, pak, polju bitke neprijatelj Istine je odnosio pobjedu za pobjedom, zauzimajući sve nove i nove pozicije u društvu – putem mnogolikih patvorenja, imitacija, falsifikacija i kompromisa. Postepeno je počelo da oskudijeva i monaštvo; ali kako imaju samo dva istinski hrišćanska načina života – mučeništvo kao posljedica progonstava i samoumrtvljavanje kao dobrovoljni podvig, nakon što je crkveno društvo odbacilo ovaj drugi (što Novoselov smatra karakterističnim za predrevolucioni period ruske Crkve), Božiji Promisao spasiteljno opet podiže prvi od ta dva puta. Mihail Aleksandrovič zato poziva drugove da ne budu pokunjeni dok gledaju potrese koje preživljava Crkva, i da nepokolebljivo vjeruju u blagi Promisao Božiji – kako u ličnom životu svakog od njih, tako i kada je u pitanju sveta Božija Crkva, Nevjesta Hristova, u cjelini.
Vjera u promišljanje Božije o Crkvi neraskidivo je povezana sa pravom vjerom u samu Crkvu – jedinu, svetu, sabornu i apostolsku; toj temi je posvećena druga polovina Novoselovljevog rada. U 11. pismu on podrobno analizira suštinu Pravoslavlja u poređenju sa Katoličanstvom (po materijalu brošure J.A. Kaljomina „Autoritet u pitanjima vjere“). Naglašava se odsustvo u Crkvi opšteobavezujućeg vanjskog autoriteta u pitanjima vjere i savjesti. Nepogrešiv nije čovjek – pojedinac (papa), nije to čak ni Sabor (koji Crkva može i da odbaci), nepogrešiva je samo Crkva u njenoj sabornosti – savezu uzajamne ljubavi, na kojoj je osnovano poznanje Hristovih Istina. I za Crkvu nisu važni Sabori sami po sebi, nego sabornost kao istovjetnost svjedočenja koju na Saborima sa vjerom izražava svo tijelo Crkve. U zaključku pisma Novoselov ukazuje na veliku štetu od usvajanja lažnog katoličkog pogleda na jerarhiju kao na nepogrešivi autoritet i čuvara bezuslovne istine, na apsurdnost poistovjećivanja jerarhije sa Crkvom, naročito opasnog u epohama crkvenih potresa i izdaje Pravoslavlja od strane mnogih obnovljeničkih jereja i arhijereja.
U sljedećem, 12. pismu, misli koje je izrekao u prethodnom pismu Novoselov potkrjepljuje mislima drugih ljudi koji su izražavali pravoslavne poglede na svijet, navodeći pismo J.F. Samarina baronesi E.F. Raden sa odobravajućim primjedbama V.S. Solovjova, kao i odgovarajuće citate iz djela A.S. Homjakova; o istom govori i Poslanica Istočnih Patrijaraha od 6. januara 1843. godine. Zatim Novoselov izrečene misli ilustruje pojedinim crkveno-istorijskim primjerima, podsjećajući na istoriju dvaju lažesabora: onog u Firenci, koji je prihvatio uniju sa katolicima (koju je na početku odbacio sv. Mark Efeski, a zatim i sva Istočna Crkva), i Konstantinopoljskog, sazvanog 1345. godine protiv sv. Grigorija Palame. U zaključku pisma, pravoslavno ubjeđenje da je samo sav crkveni narod taj koji izražava istinu Mihail Aleksandrovič primjenjuje na njemu savremenu stvarnost: odbacivši obnovljeništvo u saglasnosti sa zakonitom crkvenom vlašću, kao i novi kalendar – usprkos naredbama te vlasti, ruski crkveni ljudi su u oba slučaja sebe projavili kao „čuvari vjere“, dejstvujući i u jednom i u drugom slučaju podjednako pravoslavno.
U 13. pismu Novoselov nastavlja sa svojim istorijskim ilustracijama i navodi niz epizoda iz života prepodobnog Teodora Studita, vezanih za osudu koju je sveti starješina skromnog provincijalnog manastira uputio samom imperatoru Vizantije Konstantinu Šestom za razaranje božanstvenih postanovljenja o hrišćanskom braku (nezakoniti sa kanonske strane gledišta razvod i drugobračje). I opet jedna od epizoda iz te duge i raznim peripetijama bogate istorije (odstupljenje Teodora od patrijarha koji je primio u opštenje ranije odlučenog prezvitera koji je vjenčao Konstantina) Mihail Aleksandrovič primjenjuje na događaje svog vremena – na namjeru svjatejšeg Patrijarha Tihona (koja se, na sreću, nije ostvarila) da se pomiri sa glavešinom živocrkvenjaka Krasnickim.
Na kraju, u 14. pismu Novoselov radi ilustracije misli koju razvija – o kriterijumu istine u pravoslavlju – koristi materijale iz žitija prep. Maksima Ispovjednika, neustrašivog borca protiv monofelitske jeresi. Stranu monofelitima držali su i vizantijski imperator, i patrijarsi (konstantinopoljski i aleksandrijski); njihovi poslanici su isprobali sve moguće načine kako bi uticali na promjenu odluke starca koji je tavorio u tamnici, između ostalog i ironiju („znači, ti ćeš se jedini spasiti, svi ostali će da izginu?“), pa i čiste laži, poput one da je monofelitizam prihvaćen čak i u Rimu; sv. Maksim je na sve to odgovorio: „ako se i cijela vaseljena počne pričešćivati sa patrijarhom, ja se s njim pričestiti neću“ – toliko je jasno on vidio istinu i toliko je silna u njemu bila vjera u sopstvenu pričašćenost Tijelu Hristovom. Novoselov pravi zaključak: istorija pravoslavlja nepobitno svjedoči da je moralna snaga usamljenih ličnosti (sv. Marka Efeskog, sv. Grigorija Palame, sv. Teodora Studita, sv. Maksima Ispovjednika), koji su bili oruđe tajanstvenog Promisla Božijeg, nadvladavala na kraju krajeva kanonski autoritet jerarhije i pritisak najviše državne vlasti, koji su tada stajali na strani zablude.
Pisma od 11. do 14. su ovako ili onako bila posvećena kritici katoličkog učenja o neporecivom autoritetu u Crkvi; međutim, izbjegavajući sablazan katolicizma, nećemo li mi uroniti u bezobalno more protestantski-sektaškog subjektivizma i lažeslobode? U 15. pismu Mihail Aleksandrovič pažnji drugova predlaže zamišljeni dijalog (koji je sam sačinio) između raskoloučitelja Lutera i vjernog sina Crkve prep. Maksima Ispovjednika. Taj dijalog dobro oslikava razliku između raspoloženja protestantizma i duha Pravoslavlja, između samovolje i vjernosti Crkvi. Odatle Novoselov prelazi na pitanje o tome šta znači biti vjeran Crkvi i Pravoslavlju – pitanje koje ne postoji ni za protestanta ni za katolika (kod posljednjeg ono biva zamijenjeno lažnim pitanjem o vjernosti papi). Odgovor na njega Novoselov nalazi u iskustvu same Crkve, u životu svetih otaca i podvižnika, koji su oduvijek ukazivali na oce koji su njima prethodili kao na fenjere koji su osvjetljavali njihov vlastiti put. Na taj način, vjernost Crkvi za pravoslavnog na najtješnji mogući način označava vjernost predanjima svetih otaca, koji predstavljaju pouzdani orijentir koji ukazuje na pravilni način razrješenja religioznih sumnji. Drugi način razrješavanja duhovnih poteškoća jeste molitva, i u zaključku pisma Novoselov navodi niz primjera blagodatnog dejstva molitve iz žitija drevnih podvižnika, kao i iz ispovijesti jednog savremenog podvižnika (ep. Ignjatija Brjančaniova).
Ali molitva kao sredstvo blagodatnog usmjeravanja života čovjeka u svijetlu oblast Hristove Istine ima silu i djelotvornost samo uz uslov čovjekovog prebivanja u Crkvi – Tijelu Hristovom, sa kojim je on suštinski sjedinjen tajanstvima. 16. pismo je posvećeno razjašnjavanju značaja tajanstava u djelu Bogopoznanja, radi čega Novoselov, kao i obično, navodi niz svjedočanstava svetih otaca (sv. Marka Podvižnika, sv. Makarija Velikog, sv. Simeona Novog Bogoslova, sv. Nikole Kavasile i dr.). Tajanstvene darove Krštenja, Pokajanja i Evharistije on karakteriše kao posjedujuće suštinski prosvjetiteljnu silu, razmatra ih kao ontološku pretpostavku Bogoznanja, kao gnoseološki faktor u procesu poznanja Nebeske Istine.
Od tajanstava Novoselov u 17. pismu prelazi na njihov istočnik i razmatra dejstvo Svetog Duha, Njegovo voditeljstvo kao neophodan uslov svakog osveštavanja i prosvjetljenja. O tome da upravo unutrašnje otkrovenje Svetog Duha jeste osnovni izvor religioznog znanja Novoselov je pisao mnogo godina ranije u prvom izdanju svoje Religiozno-filosofske biblioteke („Zaboravljeni put opitnog Bogopoznanja“); u tom pismu veća se pažnja posvećuje aspektu sabornosti u životu crkvenog tijela. Tako, Novoselov pravi niz citata iz Djela Apostolskih, da bi istakao kako su čak i učenici Hristovi, koji su toliko obilato primili Svetog Duha, ponekad pribjegavali provjeri istinitosti svojeg blagoviješćenja (sabesjedovanje ap. Pavla sa ap. Petrom u Jerusalimu i Antiohiji i dr.). Kako, zapravo, i sama činjenica apostolskih poslanica već predstavlja ispoljavanje saborne prirode Crkve, jer, kako piše ap. Jovan Bogoslov u svojoj Prvoj Poslanici, „pisah vam – ne zato što ne znate istinu, nego zato što je znate“ (2:21); ipak, autoritativna potvrda od strane omiljenog učenika Gospodnjeg, naravno, učvršivala je bratiju u onome što im je bilo otkriveno pomazanjem Svetog Duha. Sabornost, obaveznost uzajamne provjere otkrovenja koja je svaki od njih imao, traženje duhovne saglasnosti jednog sa drugim – sve to kao tanka crvena nit prolazi kroz svu istoriju Crkve, određuje sobom korito u kojem teče Pravoslavlje. Mihail Aleksandrovič tu osobinu Pravoslavlja naziva nastojanjem da se sačuva istomišljenje ne samo sa jevanđeoskim, nego i sa svetootačkim učenjem (takozvani consensus patres) – svetootaštvom, i tom nastojanju posvećuje sljedeće, 18. pismo (maj 1926. godine).
Pojašnjavanje značaja svetih otaca u životu Crkve on počinje sa ukazivanjem na veliku ulogu koju su imala svetotačka pisana djela prilikom razrade odredbi Vaseljenskih Sabora. Zatim daje pregled uzvišenih i toržestvenih naimenovanja koja su crkvena bogosluženja usvojila za prepodobne i bogonosne oce naše. Dalje Mihail Aleksandrovič navodi niz citata iz članka velikog crkvenog istoričara prošlog vijeka ep. Porfirija Uspenskog, posvećenog istom tom pitanju, tj. značaju svetih otaca, kao i istraživanju razloga zbog kojeg su upravo oni jedini istiniti tumači i nosioci pravog izraza vječnih istina hrišćanstva. Poslije toga Novoselov se vraća na pitanje o razlici između Crkve-Organizma i crkve-organizacije (razmotrenom ranije u pismima 2. i 5) i formuliše tezu o njihovoj neslivenosti i nerazdjeljivosti: o prvom je on mnogo govorio u prethodnim pismima, dok o drugom (o njihovoj nerazdjeljivosti) svjedoči činjenica da su se svi sveti oci, bez ijednog jedinog izuzetka, čitavog svog života nepokolebljivo držali crkvene organizacije kojoj su pripadali. Novoselov komentariše duboka razmišljanja sveštenomučenika Metodija Patarskog o tome da onako kako se čovjek formira i raste u utrobi majke, tako i novoobraćeni rastu u Crkvi, sve dok i sami ne postanu Crkva – u tom smislu da prilikom krštenja čovjek stupa u crkvu-organizaciju, a tek se po mjeri svog duhovnog usavršavanja sjedinjuje sa Crkvom-Organizmom – Tijelom Hristovim. Ove misli Novoselov koristi radi pojašnjavanja uloge jerarhije u Crkvi. On ukazuje da iako uloga jerarhije u crkvi-organizaciji jeste ključna, to joj ne daje nikakve prednosti u smislu pripadnosti Crkvi-Organizmu. Novoselov upoređuje i analizira misli o značenju jerarhije dvojice sveštenomučenika, od kojih jedan (sv. Ignjatije Antiohijski) u svojim poslanicama visoko podiže autoritet episkopa, što je bilo krajnje važno za mladu, u mnogom još zidajuću Crkvu Hristovu, a drugi (sv. Irinej Lionski) u izvjesnom stepenu ograničava taj autoritet, zahtijevajući osim prijemstvenosti katedri (čija se nedovoljnost otkrila u epohi Irineja pojavom lažepastira-jeresijarha) takođe i prijemstvenost Duha. Upravo ovim posljednjim određuje se korito Crkve – tim „zlatnim lancem“, čije karike sačinjavaju sveti oci-duhonosci i kroz koje je Blagodat Božija, predavajući se od karike ka karici, došla i do naših dana. Poput prep. Simeona Novog Bogoslova, kojem i pripada ta metafora „zlatnog lanca“, za one koji danas žive Novoselov naglašava krajnju važnost njihovog sjedinjavanja sa posljednjom karikom u tom lancu – sa najbližim nama po vremenu svetim.
U 19. pismu (ljeto 1927. godine) Novoselov se vraća stvaralačkom opusu episkopa Ignjatija Brjančaninova i sa svojim korespondentima dijeli misli o velikom značenju bogonosnih otaca, koje je izvukao iz pisama svetiteljevih, koji je kao niko drugi naglašavao spasiteljnost za hrišćanina tog, svetootačkog puta. Naravno, za nas bi najbolje od svega bilo kada bismo svi mi imali svetog oca za neposrednog duhovnog nastavnika, zato što knjiga, ispisana na papiru, ne može zamijeniti živu knjigu – čovjeka čiji su um i srce ispisani Svetim Duhom. Ali zbog današnje oskudnosti u nastavnicima, otački tekstovi postaju za nas jedva li ne i jedino rukovodstvo ka spasenju. Čitanje samog Jevanđelja nije dovoljno: da bi se izbjeglo lažno poimanje i proizvoljno tumačenje Pisma, neophodno je posvetiti najozbiljniju moguću pažnju čitanju svetootačke literature, koja omogućuje da se nadvladaju nesuglasice koje u hrišćanskom svijetu postoje kao posljedica uklanjanja mnogih hrišćana od spasiteljnog rukovodstva Crkve. Jedan od dijelova pisma je posvećen i poređenju tekstova i uopšte raspoloženja Istočnih Otaca sa podvižnicima Zapadne Crkve; tu temu Novoselov je ranije razmatrao u 37. broju svoje Biblioteke[51].
Zaključno, 20. pismo Novoselov je napisao posljednjeg dana odlazeće 1927. godine, koja je u njegovim očima za Crkvu bila najteža od svih prethodnih godina boljševičke vlasti. Bogohulnom razrušenju je podvrgnut Sarov, surovo opustošenje je postiglo Divejevo. Ali još gore od toga je bilo to što se „nakrenuo i počeo da visi nad bezdanom sav crkveni brod“[52]. Nije stoga čudno što apokaliptičko raspoloženje opet ovladava Mihailom Aleksandrovičem, i u posljednjem pismu on se vraća eshatološkoj temi, predlažući drugovima konspekt članka prof. Kijevske Duhovne Akademije Nikifora Ivanoviča Šćegoljeva „Sudbe Crkve Božije na zemlji“, objavljenog u Radovima te Akademije 1860. godine, ali vrlo aktuelnog upravo u danima preživljavanja skrbnih iskušenja. Članak je posvećen istoriosofiji Crkve; u njemu se govori da je svijet do sada živ zato što njega životvori prvenstveno u Crkvi Duh Božiji – zbog toga čovječanstvo mora ući u Crkvu, mora se ocrkoviti. Istorijski putevi Crkve i države mogu se kako zbližavati, tako i razilaziti; istorija carstava jeste istorija puteva Promisla Božijeg, kojim On privodi narode Crkvi i kažnjava ih za otpadanje od nje. Granice Crkve na zemlji se mijenjaju sa vremenom: na početku je ona malo, kao gorušično, zrno, koje izrasta u veliko drvo koje prostire svoje grane nad svim zemljama i kontinentima; pred kraj svijeta, pak, njene granice će se opet skratiti na mali broj vjernih. Što se pak vremenskih rokova tiče, Crkva će ostati na zemlji sve dok ona bude služila svom cilju – spasenju svih koji su dovoljno blagorazumni da se prisajedine Tijelu Hristovom, iskoristivši sredstva za iskupljenje koja im na raspolaganje stavlja Crkva. Čim na zemlji ne ostane ni jednog jedinog naroda koji bi bio sposoban da čuva i priumnožava njena blaga, Crkva će postati nepotrebna: izvršavajući svoje naznačenje, ona će završiti krug zemaljskog bitisanja i preći će u drugačije stanje – stanje slave i blaženstva; istovremeno će posredstvom ognja („zemlja i sva djela što su na njoj će izgorjeti“) će biti obnovljena i ponovo sazdana i sva vidljiva priroda. U toj nevidljivoj borbi protiv đavola, koju od pamtivijeka vodi Crkva, ma kako veliki nekada bili uspjesi knjaza svijeta ovoga, Crkva će u svojim istinskim udovima uvijek ostajati nepobjediva, i kao takva će stupiti i u vječnost.
Posljednje pismo, a sa njim i sva knjiga Novoselovljeva, završava se sljedećim uzvišenim riječima: „Blažen je onaj koji ne odstupi od Hrista usred teških iskušenja koja budu postizala Crkvu, jer će se taj naslađivati učešćem u njenom svemirnom toržestvu, koje ima da se otkrije po skončanju svijeta“. U te blažene mi bezuslovno moramo ubrojati i samog M.A. Novoselova: ubrzo nakon pisanja ovih redova on biva uhapšen i staje na krsni put istinskog sljedbenika Hrista – Hristovog ispovjednika.
***
Bilo bi preuveličavanje ako bi se reklo da su sa dolaskom sadašnje epohe glasnosti „čuvari drevnosti“ koji na ramenima nose epolete KGB-a sa dobrodošlicom otvorili svoja vrata za doček znatiželjnih istorijskih istraživača: za sada se od njih brane kao od dosadnih muva. Nama još uvijek nije pošlo za rukom da se domognemo Djela ilegalne crkveno-monarhističke organizacije „Istinsko Pravoslavlje“ – glavnog Djela Novoselova. Zna se samo da je on, kao onaj koji nije prihvatio „Deklaraciju“ mitropolita Sergija i kao jedan od ideologa i organizatora pokreta „nepominjućih“ bio uhapšen krajem 1928. godine, da je 17. maja 1929. godine od strane Posebnog Zasjedanja (OSO) pri kolegijumu OGPU osuđen na 3 godine po članu 58.10. Kao posebno opasan elemenat, nije robijao u logoru, nego u jaroslavskom izolatoru za političke zatvorenike. Sada već u zatvoru, 12. septembra 1931. godine, biva osuđen na dodatnih 8 godina robije, a 7. februara 1937. godine – još tri godine, zbog KRD (kontrerevolucione djelatnosti). 26. juna 1937. godine Novoselova iz jaroslavskog prevode u vologodski zatvor, gdje 17. januara 1938. godine biva osuđen na smrt strijeljanjem[53]. Mi do dan-danas ne raspolažemo nikakvim podacima o izvršenju kazne.
Osim tačno dokumentovanih materijala koji se tiču života M.A. Novoselova, postoje i mnogobrojna svjedočanstva u formi usmenog predanja. Takva svjedočanstva su danas široko rasprostranjena u njedrima takozvane „katakombne Crkve“, gdje se M.A. Novoselov poštuje kao novomučenik episkop Mark, koji je 1920. godine primio monaški postrig, a 1923. godine – tajnu episkopsku hirotoniju, koju su izvršili arhiepiskop Teodor (Pozdejevski), Arsenije (Žadanovski) i episkop Serafim (Zvezdinski). Međutim, nisu poznati nikakvi dokumenti koji bi te činjenice činili vjerodostojnim.
Ničim nisu potvrđena ni svjedočenja koja u svojoj knjizi navodi prot. M. Poljski: „Posle završetka robije 1938. godine (Novoselov) je bio poslan u progonstvo u Sibir. Dozvolili su mu posjetu – da se oprosti sa rodbinom (u Moskvi), ali samo u prisutnosti čekista koji su ga pratili. Pretvarajući se da mu je to stara rođaka, on je posjetio jednu skromnu naučnu radnicu, rabu Božiju Mariju, koja je i saopštila mnogim poznanicima i drugovima M.A-ča o tom faktu. Ja sam to lično slušao od nje. Poslije 1938. godine nikakvih vijesti o M.A. Novoselovu nema. Očigledno, budući u poznim godinama, M.A. je tamo i skončao“[54].
Međutim, iako tačno vrijeme, mjesto i oklonosti smrti ostaju još uvijek nepoznati, opšti plan njegovog života se ocrtava potpuno jasno. I, ako za obrazac uzmemo shemu života D.A. Hilkova, koju Mihail Aleksandrovič navodi u „Pismima drugovima“ (pismo 5), kratko možemo prikazati njegov vlastiti život u sljedećem obliku: 1. Gimnazijalac a zatim i student koji ulijeva velike nade, junoša koji traga. 2. „Vatreni tolstojevac“, organizator prvih tolstojevskih komuna. 3. Crkveni publicista, izdavač „Religiozno-filosofske biblioteke“. 4. Aktivni djelatnik bratstva revnosnika Pravoslavlja (1917-1922). 5. Ilegalno živeći duhovni pisac (1922-1928). 6. Gulagovski sužanj, mučenik (1928-1938.?).
***
Moje je lično mišljenje da vrijeme konačne ocjene raznolikog nasljeđa Novoselova još nije nastupilo. Mnoga njegova pisma i materijali povezani sa njegovim imenom još nisu objavljeni. Nije sve u njegovom stvaralačkom opusu ni jednako vrijedno. Kao prvo što čeka da se izuči i kritički ocijeni – to su pomalo suviše vatreni nastupi Novoselova u zaštitu imeslavlja, njegovo previše tvrdo, beskompromisno i bespogovorno svrstavanje na jednu stranu u imeslavskom sporu.
Za nekom vrstom utačnjenja imaju potrebu i Novoselovljeva razmišljanja o sabornosti. Novoselov zacijelo dijeli Homjakovljevu tačku gledišta o tome da u Pravoslavnoj Crkvi nema nepogrešivog organa učiteljstva i, konkretno, kao takvi se ne mogu prihvatati ni jerarsi ni Sabori. Ipak, treba napomenuti da se učiteljstvo može shvatati ne samo u smislu tumačenja sv. Pisma i daljnjeg otkrivanja sadržaja dogmata (tu zaista učiteljska funkcija može pripadati bilo kom udu Crkve, pošto „Duh diše gdje hoće“, mada je i tu uloga crkvenih jerarha, kao što o tome svjedoči crkvena istorija, ipak, odlučujuća), nego i u smislu učiteljstva i rukovodstva pojedinih članova Crkve – i tu uloga klera jeste isključiva. Isto se to može reći i za Sabore: razumije se, svojstvo sabornosti može odsustvovati kod ovog ili onog Sabora i, naprotiv, pripadati mnenju nekog, neobučenog u formalna punomoćja, običnog člana Crkve, ali ipak, „posebno osjetljivi trenuci ovaploćenja načela sabornosti za vjerujućeg istraživača-istoričara se podudaraju sa trenucima vjeročuvarske i vjeroučiteljne nepogrešivosti Crkve, a naročito u slučajevima kada se to neodvojivo svojstvo i dar Crkve ostvaruje kroz formu Sabora“[55].
***
Nemoguće je izraziti i pobrojati sve one ljude, zahvaljujući čijim naporima i čijom hrabrošću je knjiga koja se sada izdaje bila spasena od pogibije i koja do nas dolazi kroz godine bezvremene. Pomenuću samo neke od njih, kao prvog – nezaboravnog Anatolija Vasiljeviča Vedernikova, koji mi je poklonio u mom životu prvi primjerak „Pisama“, još u vremenima kada se o mogućnosti njihovog štampanja nije moralo čak ni maštati. Zahvaljujem takođe i V.I. Gamanjkovu, koji mi je na raspolaganje stavio najpotpuniji spisak „Pisama“, jeromonahu Damaskinu (Orlovskom) – za sadejstvo prilikom pristupa arhivima KGB-a, kao i S.M. Polovinkinu, mojem alter egu u dugogodišnjim zanimanjima stvaralaštvom Novoselova i istorijom ruske religiozno-filosofske misli.
E.S. Poliščuk
NAPOMENE:
- Na ruskom se izgovara „Navasjolav“ (prim. prev.)
- Vidi: Poln.sobr.soč. (юbileйnoe izd.): Na 90 tt. M.-L., 1928-58 (T.63, № 554; T.64, №№ 42, 113,419; T.65, № 45; T.66, №№ 42,507).
- Pisma M.A.Novoselova k L.N.Tolstomu // Minuvšee (Istoričeskiй almanah). Vыp. 15. M.-SPb., 1994. S.371-423.
- palka – palica, batina, pendrek: „Nikolaj Palkin“ bi moglo da se prevede kao „Nikolaj Batinaš“ (rus.) (prim. prev.)
- Nikforov L.P. Vospominaniя o L.N.Tolstom // L.N.Tolstoй. Юubileйniй sbornik. M., 1929. S.220.
- Skorohodov V. Iz vspominaniй starogo obщinnika // Ežemesяčniй žurnal. 1914. № 11. S.82.
- Tolstoй L.N. Poln.sobr.soč. T.65. S.144 (pismo M.A.Šmidt ot 9 avgusta 1890 g.).
- Tolstoй L.N. Poln.sobr.soč. T.66. S.42. (pismo toй že M.A.Šmidt, sentяbrь 1891).
- Tolstoй L.N. Poln.sobr.soč. T.68. S. 133-134 (pismo k odnomu iz obщinnikov A.N.Kanevskomu).
- Minuvšee. Vыp. 15. M.-SPb., 1994. S.397.
- Ibid. S.404.
- Ibid. S.410.
- Duboko i oštroumno je tu jednostranost osvijetlio Vl.S.Solovjov u svojim „Tri razgovora“ (prim.M. Novoselova).
- Novoselov M.A. Zabitiй put opitnogo Bogopoznaniя. Višnый Voloček, 1902. S.58-59.
- Berdяev N.A. Samopoznanie. Pariž, 1949. S.200.
- Florenskiй P.A. Sobr.soč.: V 2-h tt. T.2. M., 1990. S.133. U svojim uspomenama S.N.Durilin prenosi priču Novoselova o još više antihrišćanskom ispadu Tolstoja: „Jednom – još osamdesetih godina, još dok je Avva bio tolstojevac – sjedio je on sa Tolstojem i još nekim, i prebrojavali su velike osnivače religija – obično tolstojevsko prebrajanje: Buda, Konfučije, Lao-Si, Sokrat i td. i td., kad – neko reče da bi, eto, bilo dobro vidjeti ih živih, i pitao je Tolstoja: koga bi od njih on želio da vidi. Tolstoje je rekao nekoga, ali, na veliku zapanjenost Avvinu, ne Hrista. Avva je tada pitao:
– A Hrista, zar ne biste Hrista htjeli da vidite, Lav Nikolajevič?
L.N. je odgovorio oštro i tvrdo:
– No, ipak ne. Priznajem, ne bih želio da se sa njim sretnem. Previše neprijatan bijaše to gospodin.
Rečeno je bilo toliko neočekivano i gadno, da su svi zaćutali sa nelagodom. Riječi L.N.-a Avva je zapamtio tačno, baš zbog toga što su se one oštro, kao nožem, urezale u njegovo srce“. (Durilin S.N. V svoem uglu. M., 1991. S.210-211). - Novoselov M.A. Otkritoe pismo grafu L.N.Tolstomu po povodu ego otveta na postanovlenie Svяteišego Sinoda. Vыšniй-Voloček, 1902. S.11,6.
- Novoselov M.A. Zabitый put… S.34.
- Pыsьma V.A.Koževnikova V.V.Rozanovu // VestnikRHD. 1984. № 143. S.94.
- Novoselov M.A. Zabыtiй putь… S.69.
- A.F. Raznie puti // Tavričeskiй cerkovno-obщestvennый vestnik. 1909. № 8. S.347-353.
- Iz akademičeskoй žizni. 1. Izbranie novih početnih členov MDA // Bogoslovskiй vestnik. 1912. № 12. S.865.
- Vidi: Fudelь S.I. U sten Cerkvi: Materiali i vospominaniя // Nadežda. Hristianskoe čtenie. Vыp. 2. 1979. S.81.
- Igumen Andronik. Svящennik Pavel Florenskiй – professor Moskovskoй Duhovnoй Akademii // Bogoslovskie trudi. Юbileйniй sbornik Moskovskoй Duhovnoй Akademii. M. 1986. S.240. Treba, ipak, reći da u arhivima Sabora (GARF, bivši CGAOR, f.3431) nismo našli nikakve tragove učešća Novoselova u radu tog odjeljenja.
- S.F.Šarpov je u svom obraćanju pisao: „Neka samo desetak, samo desetak uvaženijih mirjana-parohijana dođe kod svog sveštenika i zamoli (a u slučaju neslaganja i zahtijeva) da se u najbližu nedjelju sazove, poslije objedne, parohijski zbor. U trenucima opasnosti za Otadžbinu takva je želja više nego zakonita“, i td. (Russkoe delo. 1905. №.5).
- Russkoe delo. 1905. № 6. S.7.
- Russkoe delo. 1905. Osoboe priloženie k № 11.
- Ti su odgovori kasnije bili objavljeni u knjizi „Otzivi eparhialьnih arhiereev po voprosu o cerkovnoй reforme. T.1-3.“ SPb., 1906.
- Russkoe delo. 1905. № 17. S.7.
- OR RGB, f. 265, 195/25-26 (30 pisama).
- Naziv jedne od knjiga V.V.Rozanova.
- F.I.Udelov (Fudel). Ob o. Pavle Florenskom. Pariž, 1972. S.19.
- U godinama Prvog svjetskog rata nikao je i Jovano-Bogoslovski kružok, koji se iskupljao u istom stanu; njegovi članovi su, između ostalog, kao jedan od vidova pomoći, ranjene ratnike koji su se nalazili na liječenju u Moskvi vodili po moskovskim svetinjama.
- Podudarnost suprotnosti (lat).
- Navedeno u članku: Igumen Andronik (Trubačev). Svящennik Pavel Florenskiй – professor MDA i redaktor „Bogoslovskogo Vestnika“ (Bogoslovskie Trudы. Sb.28.1987. S.304).
- Petrogradskiй starožil (Rozanov V.V.). Berdяev o molodom moskovskom slavяnofilstve // Moskovskie vedomosti. 1916. 17. avg. № 189.
- Vospominaniя Konstantina Sergeeviča Rodionova (1892.-1991.) // Vestnik RHD. 1992. № 164. S.280.
- F.I.Udelov (Fudel). Ob o. Pavle Florenskom. Pariž, 1972. S.84.
- Ibid. S.19-20.
- Berdяev N.A. Samopoznanie. Pariž, 1949. S.200-201.
- Misli se na udaljavanje iz Peterburga episkopa Germogena (kojeg su kasnije zvjerski ubili boljševici) i uz njega služećeg jeromonaha Iliodora kao odgovor na njihov pokušaj da utiču da Rasputina (da dobiju od njega obećanje da će napustiti carski dvor); pri tome je episkop Germogen bio isključen iz sastava Sinoda.
- Novoselov M.A. Grigoriй Rasputin i mističeskoe rasputstvo. M., 1912. S.2.
- Rodzяnko M.V. Krušenie imperii. Kiev, 1990. S.35-38.
- Za mogućnost upoznavanja sa proglasom „Privremenog Savjeta ujedinjenih parohija grada Moskve“, koji se čuva u arhivi Florenskog, izražavam veliku blagodarnost njegovoj porodici.
- Sorokin V. i dr. Duhovnoe obrazovanie v Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi pri Svяteйšem Patriarhe Moskovskom i vseя Rossii Tihone // Hristianskoe čtenie. SPb., 1992. № 7. S.25.
- Ibid. S.26.
- Cit. po knjizi: Levitin A., Šavrov V. Očerki po istorii russkoй cerkovnoй smuti. T.1. Kusnacht, 1978. S.124.
- Zapiski peterburgskih religiozno-filosofskih sobranii (1902.-1903.). SPb., 1906. S.21-22.
- Svi su izgledi da se radi o jednom od tri ordena (orden sv. Stanislava drugog reda), kojima je bio nagrađivan za službu u ustanovama narodnog prosvjetiteljstva otac Novoselova Aleksandar Grigorjevič.
- Od ljeta 1922. godine, kada je VCIK izdao ukaz o obaveznoj registraciji svih društvenih organizacija (u koje je ubrajana i Crkva) – sve dok u ljeto 1927. godine tu „registraciju“ nije dobio zamjenik patrijaršijskog mjestobljustitelja (čuvara mjesta) mitropolit Sergij (u vezi sa njegovom Deklaracijom o lojalnosti).
- Mistika Cerkvi. Sergiev Posad, 1914.
- Novoselov misli na „Deklaraciju“ o lojalnosti mitropolita Sergija i njegove ozbiljne ustupke državnom bezbožništvu.
- Centralniй arhiv FSK, arh. № N7377; ovo mi je saopštio jeromonah Damaskin (Orlovskiй), kojem izražavam duboku zahvalnost.
- Polьskiй M. Novыe mučeniki rossiйskie. T.2. Džordanvill, 1957. S.272.
- Kartašev A.V. Na putяh k Vselenskomu Soboru. Pariž, 1932. S.51.
