DOMAĆA CRKVA
Porodični život u savremenom svetu
CRKVENO VASPITANJE ADOLESCENATA
Kako dete koje je već malo odraslo zadržati u Crkvi, kako sačuvati njegovu veru? Taj zadatak je vrlo ozbiljan i nije ni malo jednostavan. Tu opet ne sme biti krajnosti. Adolescent više nema dečiji doživljaj vere, on napušta poslušnost prema roditeljima, ali nije došao ni do duhovnih doživljaja odraslih. Zato je prvi i najvažniji zadatak ne odbiti u njemu želju da se moli i ide u hram. Adolescentima je potrebno nekakvo učešće u crkvenom životu. I premda sam vam govorio da je pojava dece u oltaru nepoželjna, za dete u prelaznom uzrastu to može odigrati pozitivnu ulogu. Pojanje na pevnici, čitanje u ovom uzrastu može zadržati decu u Crkvi. I naravno, druženje sa sličnom crkvenom decom. Ja sam rastao u sovjetsko vreme i za mene je naročito važno bilo da nisam samo ja vernik da postoje momci s kojima zajedno idem u hram, i radim neke poslove. Sećam se kako smo ja i moj drug išli u crkvu van grada. Put je trajao preko dva časa. Bilo je teško, ali zajedno je bilo sve lakše i zanimljivije. „S kim si, onakav si“ – kaže narod. Kada je naša parohija dobila svoj hram, mi smo ga s velikom radošću sređivali. Tu smo se i družili sa odraslim parohijanima i mnogo toga smo od njih naučili. Adolescentu je potrebno nešto da radi, podrška drugova.
U svakom hramu prema omladini se odnose dobro i daju im neki posao prema njihovoj snazi. Može se čistiti sneg oko crkve, a ako mladić još nešto ume da radi rukama on je veoma dragocen. Vrlo je važno izabrati pravilnu parohiju gde ima mnogo mladih. Duhovnik takođe igra ogromnu ulogu. Njemu ponekad pričaju ono što nikada neće reći roditeljima i on može veoma uticati na duhovni život deteta.
Nažalost, adolescenti (čak i iz crkvenih porodica) često loše shvataju smisao crkvene službe. I zato se oni u hramu dosađuju, premeštaju se s noge na nogu. Roditelji moraju kod kuće da objasne deci, poredak i simvoličko značenje bogosluženja, veoma bi bilo dobro da bar malo nauče crkvenoslovenski jezik. U moje vreme su mladi ljudi dolazili u hram sa brošurom „Svenoćno bdenije i Liturgija“ i pratili su s njom tok službe.
Istina, ta knjižica je potrebna samo u prvo vreme jer će posle adolescent već sam dobro početi da razume bogosluženje.
Molitva ne sme da se pretvara u formalnost. Najvažnije je da nije potrebno veliko pravilo već stalno pravilo. Roditelji treba da pokažu adolescentu da postoji živa veza sa živim Bogom i da Sam Bog očekuje od nas takav odnos. U našoj porodici najstariji sin već dobro zna: svaki posao treba početi molitvom. Pred putovanje se služi moleban. Ako počinje selidba ili izgradnja – takođe moleban. I Gospod nam dolazi u pomoć. Ištite i daće vam se (Mt. 7,7). Bog nam je bliži nego što nam se ponekad čini.
Osnove vere se mogu preuzeti iz klasične književnosti. U naše vreme se iz daje mnogo zanimljivih i dobrih knjiga. Meni se sviđaju o svetom Nektariju Eginskom, sv. Jovanu Šangajskom, blaženoj Matroni, sv. Carskim mučenicima Romanovim, zatim knjige oca Serafima Rouza, starca Pajsija Svetogorca, mitropolita Jeroteja Vlahosa, knjiga Starac Arsenije, knjige arhimandrita Rafaila Karelina.
Sve je to mladima zanimljivo. Dobro je kada se deca ne zadovoljavaju samo lakom književnošću nego čitaju i ozbiljne duhovne knjige.
