NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

15. STRUJE BLAGODATI
 
Završila se Liturgija… Ljudi se razilaze sa bogosluženja. Sa čime, pak?… A evo šta je od Liturgije dobijao i osjećao o. Jovan, i šta bi bilo poželjno da i mi osjećamo:
„Sveštenosluženjem u Svetoj Crkvi Pravoslavnoj služitelji i prosti vjernici bivaju udostojeni najveće Božije milosti, očišćenja grijeha, primirenja sa Bogom i sa svojom savješću, prosvjetljenja, obnovljenja duha i tijela, utvrđenja u vjeri, nadi i ljubavi, odvažnosti pred Bogom, zdravlja duševnog i tjelesnog, svetog veselja i radosti, – čega su lišeni oni koji ne rade Bogu“.
Sve ovo prvenstveno se odnosi upravo na Liturgiju, koju je on služio svakodnevno.
„Crkva, Bogosluženje, i uopšte molitva – rođena su i životna stihija duše, u kojoj – kao riba u svježoj vodi, kao ptica u vazduhu – duša istinski živi, umiruje se, naslađuje se, okrjepljuje, igra i veseli se, gdje „i hoće ti se da vjeruješ, i da plačeš, i tako je lako, tako lako!“
Molitva prosvjetljava, oblagorođava lice čovjeka kojeg se moli, ona čini da njegovo lice bude – kao lice Anđela.
Ali „treba imati istančan osjećaj u molitvi… i bogosluženju, jer u suprotnom – molitva neće donijeti nikakvog ploda niti ikakve opipljive koristi. I u svemu je tako“. A „mi se nerijetko molimo srcima zadrijemalim od životnih strasti i govorimo drijemanja srca svog, a ne istinsku, živu, vrelu molitvu, bez dubine i iskrenosti, sa žurbom i brzopletošću“. Zato „ljudi često gube cijeli plod molitve. I molitve naše tada komotno možeš da baciš – kakve one znaju da budu prazne, ništavne! Djelo molitve je veliko djelo. Ona je, ustvari, besjeda sa Bogom, slovesna žrtva naša Bogu! Ko je onda za nas Bog? Kako Ga mi to zamišljamo?… I pred ovim najsvesavršenijim, najsvepravednijim, svevidljivim, sveblagim, premudrim i svemogućim Bićem – mi prinosimo neradničku, neosmišljenu, nesrčanu molitvu! Pred Onim, od Kojeg smo dobili život, disanje i sve! Sram i stid da nas bude!“
„Stojeći u hramu, mi moramo stalno imati na umu da je Bog – oko svevideće, koje je hiljadu puta svjetlije od sunca, i vidi sve što je tajno i sakriveno u srcima ljudskim!“
„Moli se, zato, ne površno, nego svim srcem, iz dubine duše, dolazeći sam svojim razmišljanjem do osnove svake svoje misli… Tada će tvoja molitva biti razumna, srčana, životvorna, ispunjena svjetlošću i blagodaću“. Tad će ti ona donijeti duboku nasladu duhovnu, mir, radost. Tad ćeš je zavoljeti više od svega na svijetu. A površna molitva, kao jalova, donosi samo dosadu, zijevanje i lijenost“.
„Mnogi ne vole da budu na bogosluženju zato što ga ne poznaju, u svom njegovom bogatstvu, veličini, mudrosti, ljepoti, životvornosti. Ali zato, kad saznaju – nikada se više od njega ne rastaju. Tako je ono privlačno, hranljivo, slatko za dušu!“
„Struje blagodati obilno ističu u hramu, prilikom opšteg bogosluženja, i napajaju duše vjernih“.
O. Jovan je to vrlo dobro znao:
„Božanstvena služba, pri svim našim bitkama sa grijesima i odvratnim zlobnim silama, zadivljujuće obnavlja, okrjepljuje, čisti, bodri. Ona za mene predstavlja najveće blago u životu“.
„Blagodarim za ovo Gospoda! Neprocjenjivo mi je blago dano od Gospoda u Bogosluženju. U njemu je sav život naše duše, svo blago! Tu je njena postojbina, njena sila, njena snaga, njena slava“.
„Gospodi Isuse Hriste!… daj mi blagodat da uvijek, od početka do kraja, blago i uspješno, sveto, mirno, tvrdo, plameno vršim svako bogosluženje, u svim prilikama, ma kako mnogo ili malo naroda bilo prisutno, na praznike i u sve ostale dane, u hramu i izvan hrama! Daj mi, daj blagodat ovu, – i očisti srce moje od svake strasti, od rđe ploti i duha, izbavi me od svakog napada vražijeg. Zapali nebeskim ognjem u vrijeme mog služenja i srca svih koji stoje na službi i mole se! Smiri srca bogatih i slavnih, učenih i mudrih vijeka ovoga, obezsnažujući mudrost njihovu i pokoravajući umove i srca njihova riječi Tvojoj. Smekšaj srca okorjelih u strastima, preporađaj, obnavljaj ljude Tvoje. Ja sam – nemoćan. Ali nek se vrši sila Tvoja u nemoćima mojim (2 Kor. 12,9). Ja sam grešan i pregrešan, ali gdje se namnoži grijeh, tamo se u izobilju pojavi blagodat (Rim. 5,20). Tako i u meni nek bude!“
Ukratko, Bogosluženje, a posebno Liturgija, besplodno ne može ostati, nikada, i ni za koga: „Zar se uzalud molimo… u hramu? Ne, nego velike i bogate milosti dobijaju od Boga svi koji se usrdno mole: pomilovanje i ostavljanje grijeha – zbog beskrvne žrtve koja se prinosi na oltaru – osveštanje, izbavljenje od tuge, umirenje duša i utvrđenje u vjeri i vrlini. I zar je moguće bez koristi izaći iz doma Božijeg, iz doma „Oca darežljivosti i svake utjehe“ (2 Kor. 1,3), od Kojeg se na nas spušta svaki dar savršen (Jak. 1,17) – kako nas tješi Crkva pred samim izlaskom iz hrama u molitvi kojom sveštenik sa amvona daje blagoslov vjernom narodu. Amin!
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *