NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

PREDGOVOR RUSKOM IZDANJU
 
Ova knjiga je nastala trudom mitropolita Veniamina (Fedčenkova) – izuzetnog jerarha Ruske Pravoslavne Crkve, duhovnog pisca i bogoslova. Vladika Veinamin (u svijetu Ivan Atanasjevič Fedčenkov) (1880-1961) proživio je dug, težak i interesantan život, posve predan služenju Bogu, Svetoj Crkvi i narodu Božijem. Gospod mu je dao da kroz životno poprište prođe u godinama surovih iskušenja koja su pala na pleća naše Crkve i Otadžbine. Dopalo mu je da bude svjedok i učesnik mnogih sudbonosnih događaja naše nedavne istorije, da pozna gorčinu izgnanja i radost povratka u otadžbinu. O svom životnom putu, o svojim mislima i sumnjama, o bolu i radosti pripovijedao je vladika Veniamin u izuzetno zanimljivim memoarima koji su tek nedavno uvidjeli svjetlost na stranicama „Žurnala Moskovske Patrijaršije“[1]. Zainteresovanog čitaoca ovih zabilješki čeka susret sa interesantnim sabesjednikom, sa zadivljujuće jarkom ličnošću. Nama pak ostaje samo da u granicama nevelikog predgovora označimo osnovne putokaze na životnom putu vladike.
Seljački sin Ivan Fedčenkov upisao se 1903. godine – po završetku Tambovske duhovne škole – na Petrogradsku Duhovnu Akademiju. Godine 1907, bivši studentom IV godine, postrižen je u monahe i rukopoložen u sveštenički čin.
Poslije završetka akademije, jeromonah Veniamin (Fedčenkov) je bio profesorski stipendista na katedri za Biblijsku istoriju, a zatim je neko vrijeme bio lični sekretar arhiepiskopa Finskog Sergija (Starogradskog, +1944.), budućeg Patrijarha Moskovskog i sve Rusije.
Period od 1911. do 1919. godine kod o. Veniamina vezan je za pedagošku i administrativnu djelatnost u duhovnim školama: u Tverskoj i Tavričeskoj. 1917. godine mlađe sveštenstvo Tverske eparhije bira arhimandrita Veniamina (Fedčenkova) u članstvo Pomjesnog Sabora Ruske Crkve, i on uzima djelatno učešće u njegovom radu. U istom ovom periodu on, kao učesnik i drugog Sabora, Ukrajinskog, brani jedinstvo Crkve od raskolnika – „samostalaca“.
10. februara 1919. godine u Sabornoj crkvi grada Simferopolja održana je arhijerejska hirotonija arhimandrita Veniamina (Fedčenkova) u episkopa Sevastopoljskog, vikarija Tavričeske eparhije. Episkop Veniamin, povinujući se zovu srca, pridružio se pokretu bijelih. U svojstvu predstavnika Privremene najviše crkvene uprave eparhija Juga-Istoka Rusije on je ušao u sastav Savjeta ministara pri Glavnokomandujućem Ruske Armije baronu P.N. Vrangelju i zauzeo je položaj episkopa armije i flote.
U novembru 1920. godine episkop Veniamin je napustio zemlju Rusiju, zajedno sa dijelovima armije Vrangelja i izbjeglicama. Prema savremenicima, vladika Veniamin je aktivno učestvovao u organizaciji crkvenog života ruske emigracije. On je bio inicijator sazivanja „Svezagraničnog Crkvenog Sabora“ koji se održao u novembru 1921. godine u Sremskim Karlovcima (Srbija). Kasnije, on se udaljio od učesnika tzv. „Karlovačkog sabora“, koji se održavao pod rukovodstvom mitropolita Antonija (Hrapovickog, 1936.), i naselio se u srpski manastir Petkovice, blizu grada Šapca, gdje je sakupio oko tridesetak ruske bratije. U periodu 1922. – 1923. on je upravljao – po pravima vikarnog arhijereja – pravoslavnim parohijama Karpatske Rusije, koje su tada ulazile u sastav Čehoslovačke, ali je zbog suprotstavljanja vlasti bio prisiljen da se vrati u Srbiju. Tamo je, prebivajući u Petkovicama, duhovno hranio vaspitanike ruskog i donskog kadetskog korpusa „General Kaledin“, vodio je bogoslovske kurseve, čitao lekcije, bio starješina ruske parohije.
Kada je, po inicijativi mitropolita Evlogija (Georgijevskog, +1944.), zahvaljujući naporima ruske emigracije bio osnovan Pravoslavni Bogoslovski institut „Prepodobni Sergij Radonježski“, episkopa Veniamina su pozvali na dužnost inspektora, na kojoj je bio u periodu 1925. – 1927. i 1929. – 1930. godine. Poslije raskida sa mitropolitom Evlogijem (1930. godine), vladika Veniamin je ostavio Institut i postao starješina Tresvjatiteljskog podvorja – prve parohije Moskovskog Patrijarhata u Parizu.
Od 1933. godine vladika Veniamin, bivši udostojen čina arhiepiskopa, nosi poslušanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegovo služenje u Americi trajalo je 14 godina i odigravalo se u izuzetno složenim okolnostima, kada je egzarh Moskovske Patrijaršije morao, prema riječima jednog od njegovih najbližih saradnika „spavati na podu, čistiti ulice, trpjeti uvrede“ (Episkop Teodor (Tekučev). Uspomeni mitropolita Veniamina (Fedčenkova). Mašinopis. Pečori, 1963. g.). Ipak, plod neprestanih molitvi i neprekidnog samoprijegornog rada bio je uređen crkveni život u pedeset oformljenih parohija koje su dejstvovale pod omoforom vladike Veniamina – mitropolita (od 1939. g.) Aleutskog i Sjeverno-Američkog, Patrijaršijskog Egzarha Amerike.
U vrijeme rata vladika je, kako se sam izrazio, „stao na narodnu poziciju“ – i podržao borbu našeg naroda i zemalja antihitlerovske koalicije protiv fašističke Njemačke i njenih saveznika. Nemalo novčanih sredstava, dragocjenosti, hrane, robe i lijekova za ruske ratnike su sakupili pravoslavni ljudi u Americi sa blagoslovom i uz podršku njihovog arhipastira, koji ih je rječju i primjerom inspirisao na podvig bratske ljubavi i uznosio molitve za mnogostradalnu Otadžbinu.
Zime 1945. godine – poslije dvadeset pet godina izgnaništva – vladika Veniamin je opet bio u svojoj otadžbini: došao je u Moskvu kao član Pomjesnog Sabora Ruske Pravoslavne Crkve. A 1948. godine vratio se zauvijek i postao starješina Rižske eparhije. Godine 1951. on je postavljen na Rostovsku katedru. Posljednje mjesto službe mitropolita Veniamina bilo je Saratov, gdje je u to vrijeme bila otvorena duhovna škola, a bio je potreban arhijerej sa akademskim obrazovanjem.
Od 1958. godine do samog kraja, koji je nastupio 1961. godine, vladika Veniamin je živio na pokoju u Pskovo-Pečerskom manastiru. U „Bogom sazidanim“ pećinama drevne obitelji obreo je on svoj posljednje utočište…
Djela vladike Veniamina su, srećom, sačuvana, mada mi do dan-danas ne raspolažemo sa svim njegovim knjigama i radovima. Sudeći po onome što je došlo do nas, on se uvijek interesovao fenomenom svetosti. Živa vjera u zastupništvo Božije Majke i svetaca nalazila je svoj izraz, kako u liturgijskom stvaralaštvu (vladika je napisao Akatist Trima Svetiteljima, službe mučeniku Veniaminu i svetitelju Joasafu Belgorodskom), tako i u djelima agiografije: Žitije Božije Majke i učenje sv. Otaca o Njoj; skraćeno izdanje knjige „Žitija“ sv. Dimitrija Rostovskog i dopune ka njima; „Svemirni svetionik“ – jedna od najboljih knjiga o prepodobnom Serafimu Sarovskom; opisi života Optinskog starca Nektarija i Zosimovskog starca o. Germana; zabilješke „Moji susreti sa svetim“, „Božiji ljudi“ – svojevrsni otečnik, svijetla galerija portreta pravednika. Vladika Veniamin je imao sreću da se sreće sa „živim svecima“, kako je sam govorio… Starac Jovano-Pretečinog skita na Valaamu otac Nikita i jeromonah Getsimanskog skita Trojice-Sergijeve Lavre otac Isidor su mu pretskazali arhijerejsko služenje. U čuvenoj Optinoj pustinji arhimandrit Veniamin je upijao pouke starca Nektarija, kojem se, već nalazivši se u inostranstvu, ne jednom obraćao za savjet. Podržavao je korespondenciju sa arhimandritima-svetogorcima Misailom i Kiriakom, dopisivao se sa prepodobnim Siluanom Atonskim (+1938), koji je jednom prilikom, u pismu jednom čovjeku, o vladici rekao ovo:
Gospod Isus Hristos voli arhiepiskopa Veniamina…
U toku cijelog svog života vladika Veniamin je duboko poštovao sveruskog molitvenika, svetog i pravednog Jovana Kronštatskog. Sa ocem Jovanom budući arhipastir prvi put se sreo kada je sa dvojicom drugova sa Akademije posjetio Kronštat. A posljednji put ga je posjetio nedugo do njegove blažene smrti. Decembarskog dana 1908. godine, stojeći u nepreglednoj masi naroda koji se skupio kod manastira na Karpovki, pratio je mladi jeromonah Veniamin dragoga baćušku na „put sve zemlje“. A poslije, sav život, na dan pomena pravednika – 20. decembra (po starom kalendaru) – vršio je Božanstvenu Liturgiju. Vladika Veniamin je sastavio žitije sv. Jovana i zapisao svoja razmišljanja nad stranicama njegovog dnevnika „Moj život u Hristu“.
U Parizu, kada je vladika Veniamin bio na Tresvjatiteljskom podvorju, počelo je da radi Pravoslavno izdavaštvo i Tipografija osnovana u ime o. Jovana Kronštatskog. Ovdje je prvi put i bila odštampana knjiga „Nebo na zemlji. Učenje o. Jovana Kronštatskog o Božanstvenoj Liturgiji, koje je po njegovim djelima sastavio arhiepiskop Veniamin“.
Mitropolit Veniamin ima sopstvene radove iz liturgike: izuzetne knjige „Stroj pravoslavnog bogosluženja“ i „Misli o Liturgiji vjernih“. Ta tema mu je uvijek bila bliska i omiljena. Bogosluženjem je on živio, bogosluženje, a posebno srce njegovo – Božanstvena Liturgija – uvijek su bili srce njegovog života. Iz prebogate riznice pravoslavnog bogosluženja crpio je on duševnu snagu. Stojeći kod prijestola, on je nalazio odgovore na pitanja koja su ga mučila. U teškim trenucima života on je služio „sorokouste“, t.j. služio je svakodnevno Božanstvenu Liturgiju u toku četrdeset dana. I tada se pojavljivalo jedino moguće rješenje – koje je proisticalo ne od emocija ili iz zaključaka hladnog razuma – nego iz iskustva dubokih duhovnih preživljavanja. Ovim iskustvom vladika Veniamin se podijelio sa nama na stranicama svoje knjige „Sveti Sorokoust“[2].
„Nebo na zemlji“ – sa tačke gledišta forme i sadržine – veoma je neobična knjiga. Autor-sastavljač slijedi ovdje drevnu, u duhovnoj literaturi često primjenjivanu tradiciju kazivanja „ne od sebe“. On vidi svoj zadatak u tome da sakupi „mrvice“ mudrosti i da donese do čitaoca duhovno iskustvo ličnosti koja posjeduje nesumnjivi autoritet. Skromni autorov komentar je nalik na spojnice koje moćne blokove spajaju u harmoničnu strukturu djela, nešto poput skromnog rama koji drago kamenje povezuje u blještavi vijenac.
 
Aleksej Svetozarski.
 


 
NAPOMENE:

  1. ŽMP, № 2-10/1993 g.
  2. ŽMP, № 1/1993 g.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *