NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

14. OBJAŠNJENJE LITURGIJE
 
Ipak, i sam o. Jovan se više odaje duhovnim preživljavanjima Liturgije, nego poređenjima i paralelama sa događajima iz života Gospodnjeg. Mi ćemo sada da izložimo njegove misli i osjećanja – u onom redoslijedu, kako ide služba – njegovim sopstvenim riječima, gotovo bez našeg uplitanja.
***
„Mi i Liturgiji prilazimo sa svojom rasijanošću, sa svojim strastima i maštama zemaljskim… životnim računima, za koje je prionula duša naša. Poslušaj, – baćuška zove, – dušo hrišćanska, šta se pjeva na početku Liturgije: „Jedinorodni Sine i Slove Božiji, bezsmerten si i izvolivši spasenija našego voplotitisja“.
Zatim on prepisuje svu ovu pjesmu do kraja i pita:
„Čuješ li ti? Bog se radi tebe ovaplotio, učinio Se čovjekom… Cijeniš li ti to, osjećaš li to?- Uzvisuje li te to?… Otkidaš li se od zemlje?“
***
„Uvidjećete nebo otvoreno i Angele Božije – kako oblijeću oko Sina Čovječijeg“. „Odatle se u molitvi (malog) vhoda, koju sveštenik tajno čita, govori: satvori Gospodi sa ulaskom našim da ulazak Svetih Angela bude“.
I biva – govori baćuška: jer ni jedna riječ, rečena na Bogosluženju, ne izgovara se bez sile koja stoji iza nje, – a tim prije – ne izgovara se lažno. A baćuška često – kako smo vidjeli – govori o opštenju na Liturgiji nebeskog svijeta sa zemaljskim, anđeoskog sa čovječanskim svijetom. „Sada sile nebeske sa nama nevidljivo služe“, navodi on ove riječi odmah poslije treće tajne molitve („Iže opštija i soglasnija darovavi nam molitvi“[1]), t.j. pred ulaskom.
***
„Svjati Bože“… Sveštenik tajno čita molitvu: Bože Svjati… gdje se govori: „ihže molitvami posjeti nas, Bože“[2] O, blagorođe hrišćanina! O, srećo i blaženstvo! Sa kim ja razgovaram?! Kakvog i kako velikog zastupništva ja bivam udostojen!…“
Ta molitva nas uvodi i uči poklonjenju Triipostasnom Božanstvu, od Kojeg potiče i naš život i disanje i sve (Djela, 17,25).
***
Apostol… Zatim – „Alliluja“… Kao i poslije Heruvimske pjesme. „Hvalite Boga“ – Heruvimska pjesma, uz svu svoju kratkoću i prostotu, puna je značenja, i svjedoči o tome da anđeoski činovi neprestano sozercavaju beskonačnu premudrost, pravdu, svetost i blagost Božiju, kao i svemoćnost Božiju… Ta pjesma se često upotrebljava pri bogosluženju, da bi nam se jasno dalo do znanja da za vrijeme našeg bogosluženja Gospodu nevidljivo služe i Anđeli, sastavljajući, zajedno sa ljudima, jedan hor, jednu crkvu, jedan zbor… I to nas uči da blagogovejno i razumno stojimo i molimo se u crkvi, i slušamo pjevanje i čitanje“.
***
„Mir vsem…“ – „Radi čega sveštenoslužitelj prepodaje mir pred čitanjem Jevanđelja? Radi toga, da bi u dubokoj tišini i miru osjećanja mogao da čita Jevanđelje, bez ikakve žurbe, bez uzbuđenja, i da bi ga svi ostali pažljivo slušali“.
„Braćo! Lovite sluhom svojeg srca svaku riječ iz Jevanđelja i privijajte je na srce; jer to nije riječ čovječija, koja često zna da bude lažljiva, prazna, bez snage, nego je to Riječ Božija, riječ istine, riječ svemoćna. Svaka riječ Gospodova za nas znači život; i sve rečeno ustima Spasitelja – zbiće se do posljednje jote – ništa neće mimoići“.
„Jevanđelje se u crkvi čita – da bismo tvrdo i iskreno vjerovali u Hrista, da bismo se učili Njegovom zakonu, da bismo se oblačili u Njega… da bismo i na nebu sa Njime bili“… i kući moramo da ga čitamo, a mi „čitamo svakojake časopise, novine, knjige;… tada, kada jedinu knjigu koja nam je zaista neophodna, knjigu svih knjiga – Jevanđelje – ne čitamo“.
***
„O jekteniji prilježnog moljenja. Zbog čega Crkva tako počinje ovu jekteniju: „Rcem vsi, ot vseja duši i ot vsego pomišljenija našego rcem[3]“? A zatim „Gospodi Svedržitelju, Bože otjec naših, molim Ti sja, usliši i pomiluj[4]“? I onda „Pomiluj nas, Bože, po velicej milosti Tvojej, molim Ti sja, usliši i pomiluj“? – Crkva pobuđuje svoja čeda na svesrčanu, od sve siline svojih misli molitvu. Obratite pažnju: o čemu prije svega Crkva moli poslije tako usiljenih vozglasa („Svjati Bože“) Triipostasnom Svedržitelju Bogu, i – na samo ime Svedržitelja. Ona se prije svega moli za državnog svog Pomazanika, Cara… pokrovitelja i zaštitnika Crkve, građanske glave svih svojih podanika, od kojeg zavisi njihovo blagostanje… da bi Gospod Bog pomagao njemu;… jer pomoć njemu je blago za sve njegove podanike; i uopšte – njegovo blagostanje je opšte blagostanje“.
Zatim za „sveštenu hijerarhiju otaca naših“… Za „prestavljene očeve i braću našu,… jer i umrli su takođe članovi Crkve naše, i imaju veliku potrebu u molitvama našim… Za bratiju hrama… i za sve parohijane“…
„Kakva je to jektenija! Kakva sila! Kakva sveobuhvatna ljubav diše u njoj! Šta sve ne bismo mogli da izmolimo od Boga, kakvih sve blaga i za živu i za počivšu braću našu, kad bi samo ovi vozglasi na jekteniji nailazili na iskreni odjek u dubini naše duše, i kada bismo se svi mi jednodušno, jednim ustima, molili Gospodu Svedržitelju, Koji sve – i žive i mrtve – drži u desnici Svojoj! Sve bismo izmolili, po nelažnom obećanju Njegovom: „Sve što zamolite u molitvi sa vjerom, dobićete!“ (Mt. 21,22). Kakva raznolikost molbi, kakva blagopotrebnost, kakva prostota i ujedno dubina premudrosti, kakav duh spasenja diše u svima njima (molitvama)!“
***
„Iže heruvimi tajno obrazujušče[5]“. Kako mi predstavljamo heruvime? Kao prvo, pjevamo njihove sveštene pjesme – „Alliluja“, i „Trisvetu pjesmu“ pjevamo kao oni; kao drugo, uzvisujemo, kao i oni, Gospoda Slave i nosimo Ga u sebi kroz pričešće, prihvatamo u sebi zacijelo Hrista Boga u srcu, kao na prijestolu heruvimskom, nosimo Ga, plameno Ga volimo, kako Ga heruvimi vole. I radi Njegove ljubavi odrješujemo svoja srca od svake zemaljske ljubavi: jer je ljubav zemaljska nespojiva sa ljubavlju Božijom“. „Zbog toga mi moramo da odložimo na stranu svaku životnu brigu, da bismo poljubili Njega svom punoćom srca, plamenom ljubavlju“. „Prezri, hrišćanine, plotske naslade, ako hoćeš da se nasladiš slašću Božanstvenom, neprolaznom, vječnom, svetom: inače, ne možeš okusiti sladosti Božije“.
„Vsjakoe ninje žitejsko otložim popečenije“[6] – „Ove veoma važne riječi heruvimske pjesme za većinu hrišćana tako i ostaju kao glas vapijućeg u pustinji. Tako smo se mi razbježali goneći svjetske probleme, postali sitni od životnih briga i pristrasnosti!“
Međutim, uopšte „hram je“ – a pogotovo od tog momenta i nadalje – „mjesto samo za molitvu, pokajanje, slavoslovlje i blagodarenje Tvorca i Gospoda, Spasitelja i Sudije našega, a ne za maštarenja zemaljska, ili za strasti životne, plotske. I da ćuti ovdje svaka plot čovječija i da stoji sa strahom i trepetom, i da ništa zemaljsko u sebi ne pomišlja (čovjek) (pjeva se na Veliku Subotu); i nikoga i ništa da ne pretpostavlja Tvorcu; nego da se svim umom i srcem svojim udubljuje i ponire u Gospoda… Da želi i moli za sebe i za sve ljude jedino za potrebu – spasenja duše… Hram je – nebo zemaljsko; ovdje je – Prijesto Cara neba i zemlje; ovdje se vrši strašna prenebeska Žrtva – Tijelo i Krv Vladičija, i vjerni se sjedinjuju sa Gospodom i obožuju se oboženjem čudesnim“.
„Kakvo“ nam je neophodno „srce nebesko! Daj mi, Gospode, – moli on i o sebi, – duh nebeski, srce čisto, ljubavi obilno, nevezano nikakvim životnim pohotama i strastima; jer „niko od vezanih životnim pohotama i strastima ne može pristupiti ili služiti Tebi, Care Slave!“ (Tajna molitva u vrijeme Heruvimske pjesme).
***
Poslije prenošenja sv. Darova na prijesto među ostalim troparima čita se posljednji stih 50. psalama (Pomiluj me Bože): „Ublaži, Gospodi, blagovolenijem Tvojim Siona, i da soziždutsja stjeni Jerusalimskija: tagda blagovoliši žertvu pravdi, voznošenija i vsesožigajemaja; tagda vozložat na altar Tvoj teljci[7]“. Ove riječi su kod o. Jovana izazivale sljedeća preživljavanja:
„Teljci označavaju nerazumne strasti naše, koje moramo umrtvljavati, koljući ih nožem samoosuđivanja, samoukoravanja, pokajanja, samoodricanja. Klanje u ime žrtve nerazumnih životinja i izlivanja krvi njihove podsjećalo je i prikazivalo klanje Agnjeca Božijeg Gospoda Isusa Hrista za grijehe svijeta“ a takođe ukazivalo na „hrišćansko umrtvljavanje nerazumnih strasti plotskih“ – kako o sebi govori Apostol: „umrtvljujem i porobljujem tijelo svoje“ (1. Kor. 9,27); ili kako on piše hrišćanima: „umrtvite ude vaše, koji su na zemlji: blud, nečistotu, strast, pohotu zlu, i lihvarstvo, jer sve je to idolopoklonstvo (Kol. 3,5)… Jer su Hristovi oni koji sebe raspeše sa strastima i pohotama“ (Gal. 5,24). I pogledaj: kako su se cijeli pukovi mučenika predavali dobrovoljno i sa radošću na razne muke za Hrista, i skončavali mučeničkom smrću; kako su bezbrojna jata prepodobnih iznuravala i porobljavala duhu plot svoju, postavši tako beskrvni mučenici – neprestano umrtvljavajući metežnu plot postom, bdijenjem, ležanjem na goloj zemlji, neprekidnim molitvama, trudom… A mi, pak, hoćemo da prema životu i carstvu budućem idemo – lakim i širokim putem ugađanja ploti i strastima svojim, lijenošću i neradenjem na molitvi, na ispravljanju sebe i na svim dobrim djelima? Užasno griješimo!“
Poslije svih ovih molitvi „ja, – piše baćuška, – dodajem od sebe na kraju (sljedeće tajne) molitve koja počinje riječima „Gospode Bože Svedržitelju“ – sljedeće riječi: „udostoji nas da obretemo blagodat pred Tobom, da budeš Ti blagoprijatna Žrtva naša, i da se useli Duh blagodati Tvoje u nas i u predložene Darove ove“ – u sve rasadnike… i u sve đake; u sve rasadnike duhovne, monaške,… u nište ljude Tvoje, udovice, siročad i uboge, na one koji pate,… – u sve koji su meni, nedostojnom, zapovijedili da se molim za njih, – i u sve ljude Tvoje, jer oni i jesu svi Tvoji. Jer si ih Ti sazdao po obrazu i podobiju Tvojem; Ti si ih ponovo rodio vodom i Duhom; Ti si darovao blagodat Sinopoloženja; Ti si dao zalog Duha srcima njihovim, i od Njega nema ništa draže, ništa što bolje čini svetim, ništa što bolje utvrđuje, usavršava; Ti ih hraniš Ploću i Krvlju Sina Tvojega, od njih ništa slađe nema; Ti im prepodaješ sva blaga, po prirodi i po blagodati, a njima broja nema! Prisvoji nas zato svih k Sebi, nas koji smo se otuđili grijehom i vragom koji se bori sa nama; i neka niko od nas ne bude plijen i hrana tuđincu (đavolu). Sam nas spasi, Oče Darežljivosti i Bože svake utjehe“.
***
„Vjeruju vo Jedinago Boga…“ – zašto svi na Liturgiji pjevaju ovu pjesmu (Simvol Vjere)?… Zato, da bismo oživjeli svoju vjeru u Triipostasnog, svih životvorećeg i čudotvornog Boga, i da bismo njom oživljavali; da bismo sa njenom pomoću sebe učinili blagotvornijim pred nastupajućim tajanstvom Tijela i Krvi Hristove; jer bez žive i prave vjere ono ne može da nam donese koristi, i ne može biti usvojeno; jer se vjerom usvaja i osjeća u svojim spasiteljnim plodovima“.
„Zbog čega se pjeva „Vjeruju“ pred presušestvljenjem Svetih Darova? Zbog čega i sveštenik čita o sebi „Vjeruju“? Zbog toga, da bi svi koji stoje na Liturgiji vjerovali i pamtili da prilikom presušestvljenja Svetih Darova učestvuje Sveta Trojica, i da je Tajna Evharistije – djelo Svete Trojice: Oca i Sina i Svetoga Duha; zbog toga, da bi i sveštenik neosuđeno, sa nesumnjivom vjerom u blagost i svemoćnost Oca i Sina i Svetoga Duha izvršio Sveto Tajanstvo, i da bi Ga se zatim na vrijeme pričestio; jer u to izuzetno vrijeme svešteniku je prijeko potrebna velika vjera; zato što prvenstveno u to vrijeme vrag iz sve svoje siline nastoji da porazi um i srce sveštenika hladnoćom i nevjerjem, ili da ga smuti sumnjom“.
„Na liturgiji vjernih hrišćani pjevaju Simvol Vjere iz istog onog razloga, iz kojeg ga pjevaju i pred krštenjem, pred posjetom bolesnog, pred tajanstvom ispovijedi; t.j. kao neophodan uslov za dostojno učešće u tajanstvu i za prihvatanje sile koju tajanstvo nosi: „ako vjeruješ od sveg svojeg srca“, kako vjeruje Sveta Crkva Pravoslavna – možeš (Djela, 8.37) prisustvovati izvršavanju tajanstva, i primiti, kada dođe vrijeme, sv. Tajne, ako si se dostojno pripremio postom i čistosrčanim pokajanjem; ako li pak ne vjeruješ, nisi dostojan ni da prisustvuješ, a kamo li – da se pričestiš“.
Ti koji stojiš, vjeruješ li u sve ovo? „Vjeruješ li ti, između ostalog, u budući blaženi i beskonačni život? Vjeruješ li u buduću i beskonačnu muku, pripremljenu za neraskajane grešnike? – Ne vjeruješ! Ili vjeruješ, ali vrlo slabo, tamno, zamagljeno. Pomiluj sam sebe: kada bi ti zaista vjerovao u beskonačni život, ti bi bio spreman da žrtvuješ sve: i trud, i sve što posjeduješ, i spokojstvo, i zdravlje, i sam život. A ti živiš rasijano; gubiš vrijeme bez veze;… provodiš vrijeme u zabavi; o izbjegavanju budućeg gnjeva Božijeg ne pomišljaš; grijehe svoje bezbrojne ničim ne iskupljuješ; iskrenog pokajanja u grijesima svojim ne pokazuješ. O! Češće se podsjećaj, o čovječe, vječnosti; sjeti se da sve ovdašnje – podliježe raspadu. A tamo – u životu vječnom – vječni je mir, vječna radost, vječno naslađivanje, vječna svjetlost, vječno čudesno blagouhanije, vječno sozercavanje nepristupne Svjetlosti“ Svete Trojice!…
„Da li smo mi vjerni Bogu u vjeri, nadi i ljubavi? Da li smo vjerni u borbi sa grijehom, tako pogubnim a tako zavodljivim? Da li smo mi vjerni Bogu u borbi sa počecima, vlastima i svjetodržiteljima tame vijeka ovoga, koji kroz nas ratuju protiv Carstva Pravde Božije, protiv svetih ljudi Božijih, protiv Samog Boga? Zar se ne družimo mi sa grijehom, kroz povlađivanje ploti svojoj mnogostrasnoj i kroz plotske pomisli, huljenje, skrnavljenje, bezakonje? Držimo li se nadanja na buduće događaje i na blaga vječna neodstupno? Ne živimo li mi samo ovdašnjim životom, ne brinući se o budućem, o predstojećem odgovoru koji ćemo morati da damo na Strašnom Sudu Hristovom, pred svim Anđelima i ljudima?“
„Da li smo mi vjerni? Vjerujemo li?!
Ako vjerujemo, ako smo i životom svojim vjerni, onda smo blaženi“.
„O, kakva je visina na koju je uzvisio i na koju stalno uzvisuje nas vjernike Gospod Isus Hristos Svojim ovaploćenjem! O, blaženstvo neizrečeno, kojim On udostojava one koji Ga ljube i zapovijedi Njegove ispunjavaju! O, blažena besmrtnost i vječno likovanje sa svetima u obiteljima nebeskim, čega su se mnogi već domogli, a druge tek očekuje i prati svakodnevno: „Čaju voskresenija mertvih i žizni budućego vjeka!“[8] „O, vjero sveta, pravoslavna, koliko si ti utješna, koliko si ti dragocjena čovjeku koji živi ovdje na zemlji, u krvavoj borbi sa grijehom i đavolom, u zlopaćenjima neprestanim, u patnjama i tuzi, često u iznuravajućim i nezahvalnim trudovima!“
„Zažaliće i gorko će zastenjati mnogi, mnogi hrišćani pravoslavni, kada drugi put na zemlju dođe Hristos – pa čak i ovdje, pri okončanju ovdašnjeg svog života – što su po krštenju i prvim lekcijama vjere pripadali Hrišćanskoj Crkvi Pravoslavnoj, a potom nisu slijedili njena uputstva, što su imali takvo neprocjenjivo spasiteljno blago – Crkvu Božiju, njena bogosluženja, tajanstva, učenje spasiteljno, pastire, – i sve su to prezreli, i živjeli po svojoj volji, u otuđenosti od Crkve i Jevanđelja, i služili samo svijetu i bogaćenju“.
Još više se boji o. Jovan za nevjernike, malovjere ili ravnodušne – poslije takve činjenice, kao što je silazak sa neba Samog Sina Božijeg, – o čemu, u suštini, i govori Simvol Vjere:
„Vas je prestala da zadivljuje i užasava neobuhvatna veličina, premudrost, svemoćnost ovaploćenja Sina Božijeg, život, učenje, čudesa među ljudima, a pogotovo najužasnije patnje i smrt najsramnija na krstu, a zatim – vaskrsenje iz mrtvih i vaznesenje na nebo ka Ocu Svom? O, grešna ravnodušnosti! O, grešno sljepilo i bezosjećajnost! Ali naša (pastirska) dužnost jeste – da grmimo pred vama neprekidno o tome u uši vaše, da bismo vas, koji snom grešnim spavate – probudili i obratili ka pokajanju“.
„Oni koji se odvoje od Crkve gube pravo čak i na zastupništvo o njima svetaca pred Bogom“, kao mrtvi dijelovi tijela, zato što su protivljenjem svojim navukli na sebe pogibiju vječnu. Izvan Crkve nema spasenja, nema duha blagodati…“
Sam goreći plamenom vjerom, on se čudio tom savremenom ravnodušju, tom duhovnom snu:
„Ovaploćenje Sina Božijeg ispunilo je divljenjem i užasom sve anđeoske umove, a ljudi uglavnom ostaju bezosjećajni i nezahvalni za taj prečudesni čin promisli Božije o spasenju roda čovječanskog! Samo je Crkva Sveta dostojno ocijenila i cijeni to… i svakodnevno se podsjeća i proslavlja“ čudesne događaje iz života Spasitelja, posebno na praznike. „Ali i prema Crkvi hrišćani su većinom ravnodušni i hladni!“
„Začuđujuće drijemanje i san! Užasnu se od toga nebo, i svi krajevi zemlje začudiše se tome, jer se Bog čovjeku javio u ploti… (Irm. 8. gl.), a savremeno čovječanstvo spava, jede i pije. „Jeđahu i pijahu“, kao pred potop (Lk. 17,27). Podivljali su. Kod njih je na umu i u srcu samo taština. Spavaju oni, tako da se probuditi ne mogu, i ponovo da se rode neće“.
Tada Sam Bog počinje da budi ljude svjetskim katastrofama: ratovima, nesrećama, glađu, haosom u državnom i društvenom životu, bezbrojnim bolestima. To je Božanska pedagogija. O njoj ovo govori o. Jovan.
Ali kako se zato raduje o. Jovan za one koji prebivaju u Crkvi, i ubjeđuje ih da se i dalje drže tog spasiteljnog broda:
„Dobro pamti deveti član Simvola Vjere!“
„Pamti jedinstvo Crkve, nebeske i zemaljske, pod jedinstvenom glavom Hristom, u jedinstvenom Duhu Božijem!“
To je njegova omiljena, stalna misao!
„Poslije (tajnog) čitanja Simvola Vjere, ja, – govori baćuška, – od sebe dodajem sljedeću molitvu:
„Utvrdi u vjeri ovoj i vjerom ovom srce moje i srca svih pravoslavnih hrišćana, i urazumi nas da živimo dostojno ove čežnje! Sjedini u vjeri ovoj sva velika hrišćanska društva, koja su po nesreći otpala od jedinstva sa svetom pravoslavnom, katoličanskom[9] i apostolskom Crkvom, koja je Tijelo Tvoje, i čije Ti jesi glava i Spasitelj tijela; nispovrgni gordost i protivljenje njihovih učitelja i onih koji njih slijede, daruj im da srcem urazumiju istinu i spasiteljnost Crkve Tvoje i bez obmana da se sa njom sjedine! Sakupi… i onih koji pate neznanjem, zabludama i tvrdoglavošću raskola, slomivši silom blagodati duha Tvojega tvrdoglavu upornost njihovu i suprotstavljanje istini Tvojoj, da ne poginu ljuto u svom protivljenju… Ovoj vjeri privuci sve narode koji zemlju nastanjuju, da jednim srcem i jednim ustima svi narodi proslavljaju Tebe Jedinog, svih Boga i blagodatelja. U ovoj vjeri i nas sve sjedini duhom krotkosti, smirenja, nezlobnosti, prostote, bezstrašća, strpljenja i dugotrpljenja, milosrđa, saučešća u bolu, saučešća u radosti“.
***
„Blagodat Gospoda našego Isusa Hrista i ljubi Boga i Otca i pričastije Svjatago Duha budi so vsemi vami!“ Ovu apostolsku blagu želju da ne može blagovremenije izgovaraju sveštenoslužitelji upravo u vrijeme pred vršenjem Tajne. „Blagodat Isusa Hrista“ – koja miluje, čisti, spašava, prosvjetljuje, učvršćuje dušu našu, nužna nam je u svako doba. A sada, u ovim strašnim nebeskim trenucima, kada sa nama služi mnogobrojna nebeska vojska, koja sa trepetom okružuje prijesto Božiji, – blagodat Božija, koja prosvjetljuje i ukrepljuje slabe, rasijane snage duha, naročito je neophodna za poimanje visine i važnosti nastupajućeg Tajanstva. „Ljubavi Boga i Oca“. U tim trenucima bi svi trebali da osjete bezgraničnu prema nama grešnim ljubav Boga i Oca, Koji je „tako poljubio svijet, da je i Sina Svog Jedinorodnog dao, da svako ko vjeruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni“, i da sami „poljube Njega sa Jedinorodnim Sinom i Duhom Svetim, odbacivši sve životne pristrasnosti“. „I pričastije Svjatago Duha“ nam je najneophodnije upravo u to vrijeme, zato što bez „pričastija“ (sa-učestvovanja) Njegovog ne možemo mi zavoljeti Boga Oca, jer samo Duhom Svetim možemo prizivati Boga sa iskrenom ljubavlju: Ava Oče! (Rim. 8,15), jer samo blagodat Svetog Duha može da nas prethodno očisti, osvešta, prosvijetli, umirotvori, i da nas utvrdi da možemo dostojno i blagoplodno stajati u vrijeme ovog najsvetijeg Tajanstva“.
***
„Gore imejem serdca![10]“ – poziva sveštenik… Na njegov poziv narod odgovara: „Imami ko Gospodu[11]“.
„Istiniti hrišćanin neprestano uznosi prema gore um i srce svoje, i hrani ih uzvišenim mislima i osjećanjima. Tamo, na nebu je njegov blago, njegovo blaženstvo, njegova naslada, njegove radosti. Prema zemlji, pak, i svim njenim bogatstvima, kao prema grubim, prolaznim, privremenim, on je – ravnodušan. Njega ne privlači zemaljska ljepota, naslade, slava, bogatstvo, bljesak, raskoš, ugled, zemaljske radosti i veselja. Sve to je njemu, kao tuđincu na ovoj zemlji, strano! Samo čovjek od male vjere – ili teški nevjernik – umom i srcem živi na zemlji… i ne voli da se uznosi na nebo, koje za njega nije njegova rodna stihija, pošto se on sam nije srodio sa njom, zaglibivši se u svjetske brige i strasti“.
Ali, „da li iskreno“ i mi, koji stojimo u hramu, „odgovaramo na poziv „Gore“? – Ne, ili pak odgovara veoma, veoma mali broj nas, zato što su srca većine od nas prikovana za zemlju različitim životnim pristrasnostima. Ne lako i ne odjednom se srce vaznosi na nebo, ka Gospodu! Da bi se iskreno vaznio srcem ka Bogu, hrišćanin mora neprestano da živi u Bogu, da Ga voli, da duboko razmišlja o djelima Njegovog promisla,… i da bude – nebeski građanin na zemlji. A mi u hram dolazimo rasijani, različitim životnim strastima i pohotama prigvoždeni za zemlju. Gdje je tu onda „gore“ srca? Ali, tim gore po nas, ako mi… u tim minutima najveličanstvenijih čuda milosti Božije prema nama „ne imamo srca gore“. Znači, bezosjećajni smo i nerazumni. U to vrijeme se od nas traži savršena predanost Gospodu Isusu Hristu… puno povjerenje,… savršeno nadanje u svim molbama, blagodarenjima, pohvalama. Pri tome – čisto srce, mržnja prema grijehu,… i vrela ljubav prema istini i pravdi“.
„Poslije vozglasa ovoga, ja tajno govorim: uzvisi Duhom Tvojim Svetim sve koji ovdje stoje pred Tobom, Bože života našega, i odgurni od srdaca naših sve strasti plotske i duševne“.
***
„Blagodarim Gospoda[12]“. „Mi prinosimo zahvalničku žrtvu o Presvetoj Bogorodici i o svima svetima svake Liturgije. I oni se zastupaju za nas pred Gospodom i mole da nam se oproste grijesi i da nam se da velika milost“.
„Poslije Evharističnog[13] vozglasa „blagodarim Gospoda“ čita se molitva: „Dostojno i pravedno Tja peti“ i drugo. Pri tajnom čitanju ove molitve, poslije riječi: „Ti od nebitija u bitije priveo nas jesi! – ja dodajem, radi pojačanja blagodarnog osjećanja, riječi: u razumno bitije i po duši besmrtno priveo jesi. Poslije riječi: „padših nas vozstavil jesi“, dodajem: i stokratno na svaki dan uzdižeš i one koji su zgriješili i koji se kaju. Poslije riječi: „dondeže nas na nebo vozvel jesi, i carstvo darovao jesi buduće“ – dodajem tajno: „Ti nas već i samim našim pričešćem životvornim Tvojim Tajnama uzdižeš na nebo, jer gdje si Ti – tamo je nebo, nebo nad nebesima; darovavši Sebe Samoga vjernim, Ti im, zajedno sa darivanjem Sebe Samog, daruješ i Carstvo Nebesko, carstvo buduće, za šta je zalog Prečisto Tijelo Tvoje i Prečista Krv Tvoja“.
***
„Svjat, Svjat, Svjat!“ Pri tajnom čitanju molitve „s ovim blaženim silama“ – kod riječi „Sam Sebe predajaše za mirski život[14]“, dodajem od sebe, radi pojačavanja osjećanja blagodarnosti i umiljenja, riječi: više, pak, od svih, za mene grešnoga, da se izbavim od smrtonosnog grijeha i da živim vo vjeki“.
***
„Primite, jadite… Pijte od njeja vsi…“ Ko je u stanju da postigne veličinu blagodavanja koje nam Gospod Isus Hristos prepodaje u Tajanstvu Evharistije – pričešća? U potpunosti – niko, ne čak ni um anđeoski, jer je blagodavanje ovo – bezgranično, neobuhvatno, kao Sam Bog!… Kakva bliskost Božija sa nama! Evo Ga, On je – tu!… Sušestveno!…. Kakvo čudesno opštenje…
Kakva je sreća, kakvo je blaženstvo naše prirode… Vidim, okušam, osjećam čulom dodira Samog Božanstvenog Spasitelja Mog u čudesnim Tajnama Njegovim! Osjećam u sebi Njegovo djelovanje!“
„U riječima: Primite… i … pijte… – nalazi se bezdan ljubavi Božije prema rodu ljudskom!… Svešteni trepet obuzima cijelo tijelo,… kada srčanim uhom sluša on ove riječi: Gospod naš, budući Gospodom i Tvorcem, Sam Bespristrasni Bog, unizio je Sebe, prihvativši plot onoga koga je Sam stvorio, On je postao pasha, poželjevši da umre za one koje je Sam izabrao, Sam budući oduvijek suštim (postojećim); i unaprijed, na Tajnoj Večeri je prinio Sebe u žrtvu, proglasivši: jedite Tijelo Moje i vjerom ćete se utvrditi“.
„Ovo činite da za Moj spomen“ (Lk. 22,19). Bez Tajanstva Tijela i Krvi, bez Liturgije, moglo bi se desiti da se zaboravi najveličanstvenije djelo ljubavi, premudrosti, svemoćnosti Spasitelja našeg; mogli bi se izgubiti plodovi Njegovog stradanja – zato je On i zapovijedio da se ovo tajanstvo Tijela i Krvi Njegovih čini radi podsjećanja na Njega. I ne samo radi podsjećanja, nego i radi najtjesnijeg mogućeg opštenja sa Njim. Gromoglasno, da svi čuju, u cijelom svijetu se vrši ovo svemirno Tajanstvo. Plodovi Njegovi jesu – svetinja, neprolaznost i život vječni!“
„Poslije ovih riječi, tajno dodajem, od sebe, radi pojačanja osjećanja blagodarnosti i zadivljenosti:
O, božanstvenog li, o ljubaznog li, o najslađeg li Tvojega glasa!“ (Naročito poslije svakog vozglasa). Pri tome, ja zamišljam – prema svojim skromnim mogućnostima – bezmjernu blagost i svojevoljno istrošenje Gospoda, Koji je po Svojoj volji cijelog Sebe istrošio[15] radi našeg spasenja, do krsta i smrti, i Njegovu krajnju želju da se mi priopštimo Njegovog Božanstva i Čovječnosti, „raspevši plot svoju sa strastima i pohotama“ (Gal. 5,24).
***
„Tvoja od Tvojih Tebe prinosjaše o vseh i za vsja“[16] „Kada izgovaram ove riječi, ja osjećam toržestvenost i veličanstvo trenutka kada, stojeći licem u lice sa vječnom, savršenom, nepromjenljivom pravdom Oca Nebeskog, Koji kažnjava grijeh, prinosim u ime svih i za sve jedinu bezmjernu, svepravednu umilostivljujuću Žrtvu Hrista Sina Božijeg, koja je jedina u stanju da na milost prikloni Boga Oca, da iskupi cijeli svijet od pravednog prokletstva, i da za sve vjernike izmoli opraštanje grijeha i blagoslov… Prinoseći ovu strašnu, svespasiteljnu Žrtvu, sveštenik se moli, i sa umiljenjem moli od Boga da spusti Duha Svetog na prijesto pravosuđa i milosrđa ispred kojeg on stoji, kao i na predložene sv. Darove. U tim trenucima je izuzetno važno da srce sveštenoslužitelja bude zacijelo predano Bogu, Koji tako strašnim načinom sveštenodejstvuje spasenje naše i izbavljenje od đavola, od grijeha, od prokletstva i od vječne smrti. I da ni o čemu zemaljskom ne pomišlja, da se ne bi skrnavila strašna Žrva nebeska nedostojnim, niskim strasnim pomislima“. „Jer, i najmanja pristrasnost“ prema njima „razgnjevljuje Boga, Koji ne može, kao Pravedan i Svet, da trpi kada Njega pretpostavljaju tvari, bila ta tvar sa dušom ili bez nje“.
Sve ovo se vrši kroz Spasitelja, od Oca, Duhom.
„Do Hrista – nebo je bilo zaključano za sve ljude, čak i za pravednike. Poslije stradanja, smrti i vaskrsenja Njegovog, ono je otvoreno za sve koji vjeruju i kaju se iskreno. O, darežljivosti! O, milosrđe! O, bogatstvo blagosti!“
***
„Tebe pojem, Tebe blagoslovim, Tebe blagodarim, i molim Ti sja, Bože naš“. U vrijeme pjevanja ovih riječi, sva Crkva, sav narod u hramu mora da se moli, zajedno sa sveštenoslužiteljima, da Otac Nebeski pošalje i spusti Duha Svojeg Svetog na nas i na predložene Darove – i čita o sebi molitvu: „Gospodi, iže Presvjatago Duha v tretji čas Apostolom Tvojim nisposlavi, Togo, Blagi, ne otimi ot nas, no obnovi nas, moljaših Ti sja“[17]. „Serdce čisto soziždi vo mnje, Bože, i duh prav obnovi vo utrobe mojej“[18]. „Ne otvjerži mene ot Lica Tvojego i Duha Tvojego Svjatago ne otimi ot mene“[19]. U to vrijeme ni jedna duša ne smije ostati hladna, nego svaka duša mora biti zapaljena ljubavlju prema Bogu, a – podsjetimo se opet – životne brige i strasti hlade dušu. „Najuzvišenije u to vrijeme da budu naše duše, da budu kao zapaljene baklje, kao kandilo, kao dim tamjana da miomirišu i da se uzdižu uvis, jer u tim trenucima se vrši strašno, životvorno tajanstvo – Duh Božiji pretvara hljeb i vino u prečisto Tijelo i Krv Hristovu, i na prijestolu se javlja Bog u ploti“.
„Tajanstvo u oltaru vrše sveštenoslužitelji, koji predstavljaju Isusa Hrista, i vrše ga pri zatvorenim carskim dverima (ako služi sveštenik, a ne arhijerej), zato što je prvi put ovo tajanstvo izvršio Isus Hristos, u posebnoj, svečano pripremljenoj sobi, u prisustvu jedino Njegovih učenika“, a takođe i zbog toga, „da bi sačuvali veličanstvenu tajnu od očiju nedostojnih, uz veliko strahopoštovanje i ljubav vjernika, jer su srce i oko čovjekovi lukavi, i po svojoj nečistoći i lukavstvu bivaju nedostojni da gledaju Tajnu, na koju i Anđeli sa strahom pogleduju“.
Za svo vrijeme pjevanja „Tebe pojem“ sveštenoslužitelj istim riječima, kao i narod u hramu, priziva Svetog Duha, moleći Oca da Ga pošalje na sv. Darove i učini ih Tijelom i Krvlju.
„Kada počinješ da se moliš molitvom Duhu Svetom, – a ovdje – o Duhu Svetom, – znaj i pamti, da je Duh Sveti na zemlju došao po zaslugama Isusa Hrista i dejstvuje u svijetu, najviše u Crkvi Svojoj, i nas spašava. Sveti Duh vrši sva tajanstva… Eto zbog čega mi svoje molitve počinjemo sa molitvom Duhu Svetom“.
A tim više Ga moramo moliti o vršenju najveličanstvenijeg tajanstva.
Blagosloveći krstom hljeb i vino, služitelj govori: „Sotvori ubo hljeb sej čestnoe tijelo Hrista Tvojego, a eže v čaše sej – čestnuju krov Hrista Tvojego, preloživ Duhom Tvojim Svjatim“[20]. „Poslije ovih riječi i blagoslova pokretima ruke u obliku krsta, u jednom magnovenju hljeb i vino se prelažu u Tijelo i Krv Hristovu, ali ne ranije, jer božanstvena svemoć očekuje Njemu sa-dejstvujućih riječi sveštenika: „Bogu je on pomoćnik“ (1 Kor. 3,9)“.
„Blagoslov krstom i imenom Gospodnjim pri ovome znači da se tajna vrši Duhom Svetim, o Imenu Isusa Hrista i radi Isusa Hrista, radi Njegovog zastupništva, blagom voljom Boga Oca“.
„Poslije blagoslova Evharističnog hljeba i vina, i poslije izgovaranja potvrdnih: Amin, amin, amin, – svi se poklanjaju do zemlje. A ja za sebe govorim u pola glasa: „Bog se javi u ploti“ (1 Tim. 3,16). „Slovo postade plot i useli se u nas“ (Jn. 1,14).
***
„Izrjadno[21] o Presvetoj… Bogorodici i Prisnodjevi Mariji“. Žrtva Blagodarnosti prinosi se i za Presvetu Bogorodicu, kao „Načalnicu mislenoga nazdanija“, t.j. glavu iskupljenog, obnovljenog, preporođenog, ponovo sazdanog čovječanstva – kao na vrh „mislenog“ doma Božijeg, carstva Božijeg. Ali postoje i drugi razlozi za pohvalu Njenu.
„Zbog čega mi, – pita o. Jovan, – neprestano i naročito, „izrjadno“ odajemo hvalu Preneporočnoj Vladičici Bogorodici?… Radi toga, da bismo makar dijelom uzvratili slavu Njenoj veličini, svetinji, pravdi, zadivljujućoj čistoći, smirenju, ljubavi prema Bogu i prema nama nedostojnim, Njenom neprestanom zastupništvu za nas; radi toga, da bismo znali i pamtili beskonačna blaga koja je kroz Nju izlio Gospod na rod ljudski“. A „slaviti Prečistu Bogorodicu znači slaviti Samog Sina Njenog Jedinorodnog, Gospoda našeg, Isusa Hrista, Sina Božijeg“, sa Kojim je „vječno sjedinjena Majka Njegova“, u Kojoj je „On prijesto Sebi načinio“. „Slava Tebi, Marijo, Bogonevjesto Prečista!“
„Da li ti uvijek, sa iskrenom vjerom i usrdnošću, sa odvažnošću i ljubavlju, pribjegavaš ka Vladičici i Majci po blagodati – ka Prečistoj Bogorodici, u svim životnim situacijama, radosnim i tužnim, a naročito u bijedi kojekakvoj grešnoj, u buri strasti, u iskušenjima teškim? Nema većeg gubitka za tebe, ako se nisi naučio, ako se nisi uvjerio i privikao da sa nadom i uvjerenošću, sa smirenjem i blagoodvažnošću pribjegavaš u svim svojim jadima – baš kao i u radosti – ka Majci Života, ka ovoj beskrajnoj pučini milosrđa i darežljivosti, spremnoj da se zastupi i da pokrije grešnike koji se kaju. Kada ja, – govori o sebi baćuška, – pribjegavam sa vjerom i usrdnošću, uvijek se spašavam i dobijam pomoć protiv iskušenja. O, češće pogleduj, hrišćanine, na svijetli materinski lik Preblagoslovene, i uči se, i spašavaj se! „To je Mati Tvoja“ (Jn. 19,27).
„Ko, kakva Majka, kao Majka Božija, može da nas voli tako vrelo, tako čisto, tako jako, tako djelatno? Kakva je majka tako blagoposlušna, blagomoćna? I tako, da uvijek pribjegavamo ka Njoj, sa blagom nadom, u pokajanju, srca čistog!“
***
„Poslije vozglasa o Bogorodici, sveštenik tajno spominje i podsjeća se svetih, počevši sa „većeg od svih koje je rodila žena“ – Jovanom Krstiteljem, zatim Apostolima, i svetih koji se tog dana spominju i slave na Liturgiji“, i moli Boga „da nas posjeti“ po njihovim molitvama.
„Kada prizivamo ili proslavljamo svete ugodnike Božije, mi moramo da ih prizivamo i proslavljamo svim svojim srcem, vrelom dušom, da bismo im se na taj način približili, da bismo njih sebi približili, i po mogućnosti, postali što sličniji njima, jer oni sa nama i uz nas bivaju kada ih prizivamo ili proslavljamo čistim srcem; tada oni uzdižu naše molitve ka Bogu“.
Tada je „potrebno ubjeđenje da nas Bog, Božija Majka, Anđeli i sveci – čuju. Oni su blagoposlušni, snishodljivi prema nama, čine dobru i korisnu promjenu, više od svakog živog čovjeka. Zbog toga se uvijek treba moliti maksimalno usrdno, bez lijenosti, sa živom vjerom, sa živom nadom, sa srčanom ljubavlju, čistim srcem.
***
Dalje se pominju umrli i živi.
Baćuška govori da moramo „naročito vatreno da se molimo za žive i za počivše u vrijeme Liturgije, a najusiljenije poslije prelaganja Svetih Darova“.
„Kroz ovu vatrenost mi se približavamo ka njima, što je veoma važno, i njih približavamo sebi, a tada se nama približava Bog, Kojem je prijatna ljubav, prijatno sjedinjenje ljubavi“.
„Mi se molimo za žive, i svojom iskrenom molitvom privlačimo na njih nevidljivo, neprimjetno – a ponekad i primjetno – velike milosti Božije, i privlačimo njihova srca k sebi i k Bogu, i k životu pobožnom. Molimo se za počivše, a i oni, ako imaju odvažnost u Gospodu, mole se za nas, ne ostajući nam dužni, tako da Gospod uvijek uzvraća za ljubav, za svako dobro koje po iskrenoj ljubavi činimo u korist bližnjih. „Onaj Koji ispituje srca i utrobe“ će nagraditi za svaki iskreni uzdah, za svaku suzu o bližnjem. Onaj Koji je kroz Apostola rekao: „Molite se Bogu jedan za drugoga, da izliječeni budete“ (Jak. 5,16), neće ostaviti bez ploda naše plamene molitve. I tako, dišimo vatrenom molitvom o svim – što i čini Crkva uvijek i na svakoj službi. Naročito to važi za sveštenika, i svaki sveštenik mora biti ispunjen vrelom ljubavlju i mora da se moli za sve, kao posrednik između Boga i ljudi – sam budući obložen nemoćima i znajući po ličnom iskustvu nemoć čovjekove prirode“.
„Iskreno se molite za sve bližnje i daljnje ljude, jer u srčanoj molitvi mi možemo duhovno doći u dodir sa svima, ljubavlju svojom, mada se sa nekim sav život ne vidjeli. Molitva sve objedinjuje, grije, osveštava, okrjepljuje… Naprimjer: tebi bliskog čovjeka ti zbog nečega ne možeš vidjeti i govoriti sa njim, ali molitvom iskrenom za njega ti ga možeš približiti sebi, svom srcu, i to tako, kao da je bio sa tobom i kao da je besjedovao sa tobom. On će biti u tvome srcu, i ti možeš da zagriješ njegovo srce svojom ljubavlju, i pomoći mu u djelima njegovim. To se odnosi na sve. Mnogo može molitva. Ona priklanja k nama Gospoda na milost, ona nizvodi sa nebesa Božiju Majku (javljanje Božije Majke Sergiju Radonježskom), svete Anđele i svete ugodnike Božije. U Bogu mi svi imamo najbliži kontakt, živu vezu, pa makar bili udaljeni ogromnim prostranstvom i vremenom – ili vlašću, položajem, zvanjem, imanjem“.
U želji da objasni ovaj „kontakt“, o. Jovan uči o sili „imena“ svetih, a i uopšte svih ljudi.
„Kada prizivamo svete na molitvi, tada izgovaranje od srca njihovog imena već znači njihovo približavanje samom našem srcu. Bez sumnjanja tada moli od njih da se pomole za tebe i da se zauzmu za tebe, i oni će čuti tvoju molbu, i molitvu tvoju predstaviće Vladiki – brzo, u jedno magnovenje, jer je On svuda i sve vidi“.
„Ime svetog čovjeka, sastavljeno iz glasova koji ga čine, predstavlja nešto kao plot sveca ili sveti… u malom vidu, u ustima našim i u dušama našim kao da odražava bića gornjeg i donjeg svijeta – i sve to kroz vjeru, Duhom Svetim, Koji jeste jedan Sušti – Koji svuda Jeste i sve ispunjava“.
„Pomolivši se o upokojenju počivših“ i živih, „ja dodajem tajno od sebe: pomeni, Gospode, sve pravoslavne episkope, nositelje Duha Tvog, zvanja i čina Tvog, pravde Tvoje, vlasti Tvoje, svetinje Tvoje, besmrtnosti Tvoje, novog tvorenja Tvog, blage volje Tvoje, osveštanja Tvog i oboženja Tvog, nositelja uma Tvog i srca Tvog („mi um Hristov imamo“, 1 Kor. 2,16 – po Apostolu), svjetlosti i veličanstvene ljepote Tvoje“ – evo kako visoko uznosi baćuška episkopa! – a zatim: pomeni – „svo sveštenstvo; i dodajem tajno: njemu si povjerio službu primirenja ljudi sa Bogom, službu pokajanja, krštenja, obnovljenja, prosvjetljenja, blagosiljanja, i sva prenebeska tajanstva, osim rukopoloženja. Neka bude ono dostojno svoga zvanja, i neka pravo živi i sveštenodejstvuje i bogougodno prinosi molitve Tebi, Vladiko, o svima i za sve. Pomeni i u Hristu đakonstvo koje svepomaže sveštenstvu i služi prenebeskim tajnama – i svaki svešteni čin“.
„Još prinosimo Tebi službu riječima o vaseljeni, o svetoj, sabornoj i apostolskoj Crkvi, od svih naroda sastavljenoj, u buri svijeta ovoga i knjaza tame, pak, postojeće crkve umiri i tvrdu pobožnost u njih usadi“. „I tako dalje“.
Kao zaključak, i za nas, sveštenstvo, a i za narod, nije beskorisno da pomenemo ovdje i jedan bolećivi krik o. Jovana o nedostojnosti našoj:
„Vi, jereji, i narod, često odajete slavu Ocu i Sinu i Svetom Duhu, Bogu u Trojici. Neka ova slava Njemu bude prije svega u srcima vašim, u vjeri i ljubavi nelicemjernoj, u krotkosti, smirenju, neozlobljavanju, uzdržavanju, čistoći duševnoj i tjelesnoj, u prostoti, u milosrđu, u poslušanju jednih prema drugim, u pokajanju vatrenom, nelicemjernom, u svesrdnosti prema svim blagim djelima. Eto u čemu prije svega treba da bude slava Svete Trojice od nas grešnih. A ovamo – mi slavu odajemo riječima, a sami obezslavljujemo ime Božije svojim nehrišćanskim životom, svojim strastima, svojim lukavstvom, gnjevom, zavišću, neprijateljstvom, neuzdržavanjem, nečistoćom, bludnim životom, pustošju svojom, lijenošću, koristoljubljem, žestokošću i rasrđivanjem, nepokornošću i ostalim grijesima“.
Jer, šta dobijamo? „Koliko molitvi mi čitamo svaki dan! Ali gdje su plodovi? Gdje je popravljanje? Gdje je vrlina hrišćanska? Sve, kao sjeme posijano pored puta ili na kamenu ili u trnju, propada, ili ne donosi istinitog ploda!“ Odakle ovo? Odatle, što „sveštenoslužitelji i narod, prinoseći službu Bogu i govoreći molitve… često veoma malo misle o Bogu i o svetim ljudima Njegovim, koji po blagodati upravo tu, u crkvi prisustvuju; ili, ispoljavaju bijedno malo strahopoštovanja i ljubavi prema Bogu i svetim a razmišljaju o ljudima koji u hramu stoje oko njih i, imajući prema njima pristrasnosti – pozitivne ili negativne, svejedno – upropaštavaju djelo molitve, otpadaju od Boga srcem, i zbog toga ostaju bez plodova molitve – hladni, prazni, neumireni, nezasićeni duhovno. Tako im i treba! Niko ne može služiti dvojici gospodara. Čak i svjetska poslovica kaže: „ko lovi dva zeca, ne ulovi ni jednog“.
***
„I dažd nam jedinimi usti i jedinim serdcem slaviti i vospjevati prečestnoe i velikolepoe imja Tvoje Otca i Sina i Svjatago Duha“. Ovaj vozglas i molitva dolazi blagovremeno, za sve. Velika je stvar – jedna usta i jedno srce onih koji se mole. Takva jednodušna molitva može sve da izmoli u Boga, svako blago. Zbog toga, što je moguće češće i više, svih treba navoditi na jednodušnu molitvu, i moliti od Boga da nam da takvu molitvu“. „Crkva, kada se zajedno moli, velika je sila Božija, koja pobjeđuje cijele pukove demonske, i može izmoliti u Boga svaki dar savršen, svaku pomoć, svako zastupništvo, izbavljenje, spasenje“.
***
„I da budut milosti velikago Boga i Spasa našego Isusa Hrista so vsemi vami“. Pomenuvši ranije pojedinačno razne vlasti i staleže ljudske, sada Crkva uopšteno svima želi milosti od Boga“.
***
Dalje slijedi prozbena jektenija: „Vsja svjatija pomjanuvše…“ „Pri tajnom svešteničkom čitanju molitve: „Tebi predlagajem život ves i nadeždu, Vladiko čelovjekoljubče, i prosim i molim i mili sja (umiljenje) dajem, spodobi nas pričastitisja nebesnih Tvojih i Strašnih Tajin, seja svjaštenija i duhovnija trapezi, s čistoj sovjestju, vo ostavljenije grjehov, v proštenije sogrešeniji, vo opštenije Duha Svjatago, v nasledije Carstvija Nebesnago, v derznovenije eže k Tebe, ne v sud ili vo osuždenije[22]“, ja dodajem tajno od sebe: u odvažnosti pred svim ljudima Tvojim, radi iskorenjivanja rđavih, nametljivih, nasiliničkih, pomračujućih, posramljujućih, od Tebe odvajajućih i dušu umrtvljujućih strasti, radi usađivanja, uzrastanja, utvrđivanja u dušama svake istinite živonosne vrline, radi ispunjenja premudrošću, da naučiš sve ljude vjeri i zapovijedima Tvojim, da prosijaš svjetlost moju pred ljudima Tvojim, da vide djela moja dobra i da proslave Tebe, Oca našega, Iže na nebeseh, da ne uzalud nosim ovaj tako veliki – gornji, anđeoski, bogotvorni, vladičanski čin sveštenstva – ne na sud ili na osudu svoju“.
***
„Oče naš“. „Molitva Gospodnja – kratka, ali tako visoka i sadržajna, tako bogata mislima, da je treba uvijek čitati, – tajno ili naglas – sa najvećom mogućom pažnjom, bez žurbe, mirno, sa dubokim razmišljanjem i osjećanjem, u jasnoj svijesti o prisutnosti Božijoj, i tada će nam ona donijeti mnogo, mnogo plodova, mnogo darova duhovnih i tjelesnih. Jer, u njoj se Sam Bogočovjek moli Ocu Nebeskom“, tj. zato što je On i Sebe uključio u riječ „naš“, „nam“, prisajedinjujući Sebe ljudima – braći po ploti, a takođe i zbog toga što je Bog Otac i Njemu Otac“.
„Kad čitamo molitvu Oče naš, moramo da je čitamo sa posebnom pažnjom, jasnim razumijevanjem i oduševljenjem, i to ovako: 1) Udubiti se duboko i urazumjeti svaku riječ i izraz. 2) Svom dušom i svim srcem željeti ono, o čemu se molimo. 3) Imati revnost, usrdnost za ispunjenje onoga što od nas u ovoj molitvi traži Bog. 4) Djelom ispunjavati ono što se traži“.
„O, kakva visoka sreća i blaženstvo, kakvo veličanstvo, kakva čast – prizivati vječnog Oca! Drhti, treperi neprestano i neumorno ovom najvišom srećom, ovim blaženstvom, koje ti je predostavila beskonačna blagost Boga tvog, i ne zaboravljaj se u vrijeme molitve. Tebe sluša Bog, slušaju te Anđeli i sveti ljudi Božiji. Februara 26-og, 1864. godine, rasplakao sam se kada sam pisao ove redove!“
U ovoj molitvi „se nalazi ideja-vodilja za život svakog hrišćanina, sila koja ga obnavlja“. „Govoreći riječi: da svjatitsja imja Tvoje, treba svim svojim srcem željeti živjeti sveto, i starati se živjeti sveto“, „nebeski živjeti na zemlji“, treba „svim srcem svojim željeti i domagati se Carstva Božijeg“: „traži i ti, čovječe, više od svakog blaga, blagodati Božije, i neka caruje ona u tebi neprestano“. „Da priidet Carstvije Tvoje! – Presveta Bogorodica se blagodaću sačuvala od svakog grijeha i ukrasila svakom vrlinom… blagodaću se ona učinila Majkom Božijom i Caricom sve tvari. Blagodaću su se i svi sveti ljudi Božiji izbavili od grijeha i došli do bogougodne svetinje, neprolaznosti i slave u carstvu nebeskom, blagodaću su se utvrdili u svim iskušenjima na zemlji, u podvizima i patnjama, ukrasili se svakom vrlinom. Blagodat je za njih bila sve“.
„Govoreći: da budet volja Tvoja – moramo biti spremni da izvršavamo volju Božiju, svetu, savršenu, spasiteljnu, sveblaženu, premudru, svemoguću, vječnu“. Kroz ovo „izvršavanje volje Božije mi i možemo – i moramo – dostići Carstvo Božije“. „Čuvanje i izvršavanje volje Božije već predstavlja nagradu slobodnom razumnom biću, bio to Anđeo ili čovjek, jer volja Božija predstavlja za razumna bića najveće blago i blaženstvo, njihovo savršenstvo“.
„Hljeb nasuštni“. Treba „živjeti uzdržano i ne tražiti raskoši u hrani. Uzdržavanje je majka zdravlja i pratilac blagodati“. „Mnogima se čini – zbog neznanja – da uzdržavanje i postovi ograničavaju njihovu slobodu. Baš suprotno – kroz njih Crkva želi da nam da najširu duhovnu slobodu, jer neuzdržavanje porobljava naš duh tijelu, njegovim strastima i porocima, a i samo tijelo otežava i podvrgava se mnogim bolestima“.
„Ostavi nam dolgi…“ „Moramo se iskreno kajati, svakodnevno, i praštati sitne i krupne uvrede koje od drugih pretrpimo u toku našeg svakodnevnog zajedničkog života“.
„Ne vvedi nas vo iskušenije, no izbavi nas ot lukavago“.
„Moramo se udaljavati od sablazni i ne podavatu se lukavom, koji nas navodi na grijeh; moramo pamtiti da smo mi – djeca Božija, da je Bogu ugodno da nam poda snagu i silu za borbu sa grijehom, i da ćemo za pobjedu nad grijehom u nagradu dobiti carstvo nebesko, odjenućemo se silom Božijom i proslavićemo se u beskonačne vijekove!“ „Do krvi se podvizavaj protiv svakog grijeha! I imaj na umu, radi kakvog blaženstva, koje ima traje u beskonačnim vjekovima, se ti podvizavaš, radi kakvog carstva Božijeg, carstva pravde i istine, carstva mira, radosti u Duhu Svetom, koje već i ovdje počinje da te podiže i potpomaže trud pravedni, trud borbe protiv grijeha. Jer, poslije svake, sa Božijom pomoću, uspješne bitke sa grijehom, ti osjećaš u sebi mir, zadovoljnost sobom, srodstvo sa Bogom i tijesno sa Njim opštenje, svjetlost, snagu, odvažnost, slavlje duha. A grijeh – uništava, prlja, gura u mrak, očaj i tjeskobu, dušu čini kilavom, ubija je, tiranski je lišava blagodati Božije i gospodari u srcu grešnika bezočno i razbojnički“. A „vinovnik grijeha je đavo“. Čak „kada sam na službi“, i „tada povremeno osjetim, – govori o sebi baćuška, – kako zli i nečisti demoni zadržavaju moju dušu, ne dopuštajući joj da u mislima i riječima ide ka Bogu, i čine mi raznorazne smicalice – bludnim pomislima, pristrasnošću prema hrani, prema novcu, odjeći, ili zlobom i gnjevom, ili zavišću, ili neposlušanjem i suprotstavljanjem, ili nemirnim strahom i bojažljivošću, ili potištenošću i razlijenjenošću i sanjivošću“ ili drugim, najperfidnijim pomislima.
„Liturgija i jeste – … najveća pobjeda milosrđa Božijeg nad grijesima ljudskim, najveća pobjeda nad đavolom, koja se svakodnevno izvršava a za svu vječnost dostavlja blaženstvo onima koji đavola pobjeđuju vjerom i pokajanjem, a zatim i pričešćem“. „U Liturgiji je naša snaga protiv silnih neprijatelja, i pobjeda nad njima, mada nas oni često pobjeđuju, strastima našim“.
„Jako Tvoje jest Carstvo i sila i slava vo vjeki“. Pamti, u Čijem carstvu živiš, u carstvu Onoga, Kome se sva tvar, razumna, sa dušom i bez duše, nebo i zemlja, povinuje, i Kome se i ti moraš povinovati! Gospodu Bogu, Tvorcu i Promislitelju cijelog svijeta i svega i svih, i Spasitelju roda ljudskog. O, Bože!“
„I vo vjeki vjekov“. „Bože vječni i Care svakog sazdanja, – dakle, i moj Sazdatelju – oprosti mi sve što sam zgriješio, namjerno ili nenamjerno, i učini me dostojnim da izvršavam volju Tvoju, jer si Ti Bog moj, jer si Ti izvor života…“
„Zaboravljamo mi svakog dana ovu neospornu istinu: ili prolazno – ili neprolazno, ili vrijeme – ili vječnost“, a „ispuštajući iz vida neprolaznost, vječnost… mi izabiramo blaga privremena, zaboravljajući na blaga vječna…“
„Amin. Istinito – neosporno. Čudesna molitva!“
***
I baš u tom trenutku naročito, – a ne samo kao uvijek, – „moramo blagodariti Boga za to što nam je dao pravo da možemo sebe nazivati čedima Božijim, da pristupamo Njemu – sa molitvama, molbama i blagodarenjima, da se radujemo o takvoj milosti Božijoj prema nama; moramo uvijek spremno, rado, sa velikom odvažnošću i blagogovenijem pristupati ka Njemu… Velika je čast ukazana smrtnoj ljudskoj prirodi – da besjeduje, a sada još i više – u Tajnama – da se najtjesnijim mogućim načinom sjedinjuje sa Bićem besmrtnim, Bićem Koje nema početka, Bićem sveblagim, sveprekrasnim i svedovoljnim!“
„Kako je uzvišen čovjek… tajnom ovaploćenja Boga Slova! Bog je postao čovjek, da bi čovjeka učinio bogom! I kako ti sam sebe ne uvažavaš, čovječe! Kako ne zamrziš grijeh, koji te srozava na nivo životinje, koji te ubija! Kako ne poljubiš svetinju, pravdu, istinu, Boga, Oca!“ „Čovjek je najomiljenije djelo Božije, on je stvoren po obličju Božijem, on je čedo Božije, za njega je stvoren svijet, radi njega je sa prijestola slave na zemlju sišao Sin Božiji, – … radi njegovog iskupljenja i izbavljenja od vječnih muka je On prepatio i umro najstrašnijom smrću!“ Radi njegovog spasenja „spušta se na sveti Životvorni prijesto svakog dana da ivrši najveće čudo milosrđa Svojega, pretvarajući hljeb i vino u prečisto Tijelo i prečistu Krv… i omogućava vjernicima da Ih se pričešćuju“.
„Kakve časti je udostojio Bog čovjeka, useljavajući se u njega kroz Svete Tajne, i idući u njemu i sa njim… bukvalno, učinio ga je hramom Svojim o-duševljenim, kako je Gospod i rekao: „K njemu (onome koji izvršava zapovijedi Njegove) ćemo prići i obitelj u njemu načiniti“ (Jn. 14,23).
***
„Sa strahom Božijim i vjeroj pristupite[23]…“
Prije svih „pristupaju“ sveštenoslužitelji u oltaru.
„Kada se pričešćujem Svetih Tajni, – piše o. Jovan, – poslije čitanja molitvi „Vjeruju Gospodi, i ispovjeduju… i večeri Tvojeja tajnija…“ itd., tada govorim tajno: – Gospod je u meni lično, Bog i čovjek, ipostasno, suštestveno, nepreložno, očistiteljno, osvetiteljno, pobjedonosno, obnoviteljno, obožiteljno, čudotvorno (što ja u sebi i osjećam)! Zatim više ništa ne dodajem od sebe“.
Poslije se pričešćuje vjerni narod. „Sa strahom!“
„Veliki je to zadatak i veliki duhovno-moralni trud – vršiti Liturgiju, jer je neophodno najpažljivija priprema za službu, uvijek, a ne jednokratno. Jednom rječju, njemu (svešteniku) je neophodno da ima anđeosko bezstrašće, plamenu prema Bogu i ljudima ljubav, gornji um, isto takvo srce i savršeno saglasnu sa voljom Božijom njegovu sopstvenu volju“. Ali isto tako se mora pripremati i vjerni narod:
„Vi koji patite od prolaznosti i raspadanja, vi koji ste od zemlje, sa očišćenim osjećanjima i mislima priđite Svetoj Liturgiji, i odatle ćete crpiti neprolaznost i vječnost, vi koji ste od zemlje i koji ste se za zemlju prilijepili, priđite, nasladite se nebeskim carstvom u blagodatnom Carstvu Hrista Boga“.
Onaj, pak, koji nedostojno pristupa svetinji, biva sličan Judi, o kojem se zbog toga i spominje u predpričesnoj molitvi. „Ko pristupa Svetoj Čaši sa bilo kakvom strašću u srcu, taj je – Juda, i pristupa podlo se ulizujući da poljubi Sina Čovječijeg“.
„Sa strahom pristupite! Ali i sa vjerom i ljubavlju! Podgrijevaj u srcu svom vjeru u Isusa Hrista, u Njegovu beskonačnu ljubav“, udubljuj se „u sebe“, staraj se „vidjeti svoju duhovnu bijednost, svoju grešnost, svoje sljepilo, nagotu, nastoj da u sebi probudiš i produbiš žudnju za pravdom, t.j. za ispravljanjem i pravednošću. Bez toga je nemoguće iskreno i sa vatrenom ljubavlju plodotvorno se pričešćivati Svetih Tajni! Treba se odriješiti od pristrasnosti prema zemaljskim naslađivanjima, koja strašno sputavaju nebesku ljubav!“
***
„Blagosloven grjadi vo imja Gospodnje. Bog Gospod i javisja nam!“[24]
Ova pjesma se pjeva i poslije šestopsalmija i ovdje, na Liturgiji.
„Raznosi se radosna vijest o javljanju Gospoda „u liku roba“, t.j. primivšem plot, a ovdje – vječno ovaploćenje u tajnama Tijela i Krvi. A u susret Njemu, Bogu Gospodu Koji se javio, razdaje se radosni pozdrav od onih koji su od zemlje rođeni: blagosloven grjadi vo imja gospodnje! Bog Gospod i javisja nam!“ On nas nije ostavio da vječno ginemo, nego je došao i spasao nas – ne neki zastupnik, niti Anđeo, nego Sam ovaploćeni Gospod!“
***
„Spasi Bože ljudi Tvoja i blagoslovi dostajanije Tvoje“. „Šta znači dostajanije[25] Tvoje, šta je to i ko je to – u Boga? To su – hrišćani. Zbog čega? Zato što ih je Isus Hristos iskupio cijenom Svoje krvi i oni predstavljaju Njegovo imanje. „Spasi ljudi Tvoja“. Od čega spasi? Od grijeha, od đavola, koji nam neprekidno dosađuje. „Blagoslovi“. Šta znači „blagoslovi“? – To znači: izreci sve što je blago na ljude Tvoje, ili – daj im sve što je blago: mir, svetinju, dobru slavu, javljaj na njima neprestano Svoju silu, Svoj Promisao!“
Ali ovdje se izražava i jedna veoma duboka misao, koja se odnosi upravo na Liturgiju. Mi smo već ne jednom slušali od o. Jovana da i uopšte „svo Bogosluženje Crkve prožima misao i učenje o jedinstvu svih vjernika, kao ljudi Jedinog Tijela pod glavom Hristom“. Konkretno, svu Liturgiju prožima osnovna misao: „Da svi jedno budu“ (Jn. 17,26) u Hristu. Ovo ujedinjenje se sada dostiže prvenstveno – tjelesnim i duhovnim priopštavanjem Tijelu i Krvi Glave Crkve:
„Sveta Crkva… vjerna je svome opredjeljenju, svojoj ideji – ona je kuća Božija, ona je društvo ili opštenje svih svetih i svih koji vjeruju u Hrista“. A sada, poslije pričešća, „Bog u njima živi, kako je napisano: „vi ste hram Boga živoga, kako je rekao Bog – useliću se u njih i hodaću u njima i biću im Otac, a oni će biti Moji sinovi i kćeri, govori Gospod Svedržitelj“ (2 Kor. 6,16,18).
A to se i desilo u pričešću. Jedinstvo je dostignuto. Ostaje još – zahvaliti.
***
„Vidjehom svjet istini! Prijahom Duha Nebesnogo, obretohom vjeru istinuju. Nerazdjeljnoj Trojice poklanjajemsja, Ta bo nas spasla jest!“[26] „Da ispolnjatsja usta naša hvalenija Tvojego Gospodi!“[27]
„Čovjek – pavše obličje Božije – sada je obnovljen krajnjim umaljenjem i istrošenjem Sina Božijeg“. Izvršilo se: pretvaranje, obnavljanje, ponovno ujedinjenje, oboženje, spasenje!
„Blagodarenje Svetoj Trojici Koja nas je spasila! Čovjek se neprestano obnavlja, preporađa, spašava Prečistim Tijelom i Krvlju Hristovom. Obožuje se!“
„Kakva je to radosna misao, kada pred svojim duhovnim očima uvidiš da svi… sačinjavaju jedno Carstvo Božije, kao sinovi Carstva, jednu Crkvu Božiju, jedno tijelo, jedan duh, jednu vinovu lozu“ Hristovu, „sa množinom grozdova!“ „O, kada bi u svima obitavao Duh Sveti!… Kada bi u svima živio Hristos!… Kakav bi to prelijepi prizor bio na zemlji! Kako bi svi bili srećni, zadovoljni!“
Bilo bi – carstvo Božije još ovdje, na zemlji! Carstvo Trojice! Tako se kraj Liturgije vraća ka njenom početku – gdje se proglašavalo: „Blagosloveno Carstvo Otca i Sina i Svjatago Duha“. To se Carstvo ispunilo, ostvarilo u onim koji su se dostojno pričestili.
***
„Jako Ti jesi osvjaštenije naše i Tebe slavu vozsilajem, Ocu i Sinu i Svjatomu Duhu, ninje i prisno i vo vjeki vjekov[28]“ (vozglas poslije jektenije koja blagodari za pričešće). A poslije molitve kojom jerej sa amvona blagosilja vjerni narod, tri puta se razliježe slavljeničko likovanje cijelog naroda pjesmom: „Budi imja Gospodnje blagosloveno otninje i do vjeka![29]“ „Slava Tebe Hriste!“ „Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu!“.
Tako „bogosluženje… počinje i završava se riječima blagoslovljenja, slave Trojice i Hrista Boga“. „Država Carstva Svete Trojice mora biti pravedno i dostojno blagoslovljena i preproslavljana od strane razumne tvari, stvorene po obličju Njenom, i iskupljene Krvlju Jedinog od Trojice, sjedinjene opet – poslije uništenja smrtne stijene koja se grijehom i prokletstvom bila ispriječila između nje i Boga – sa Bogom, razumne tvari koja ima sada da dobije vječni život, kao najveći dar, dar kojeg je riječima opisati nemoguće! Zato – Slava budi vo vjeki vjekova Svetoj Trojici od svih nas ljudi, za koje je toliko mnogo blagih djela učinio Gospod!“
***
Na kraju – otpust: „Hristos istini Bog naš… pomilujet i spaset nas“.
„Hristos“ – posljednji blagoslov i uputstvo pred polazak daje se imenom Hrista Spasitelja.
„Najsvetija, svemoguća, sveblaga Glava Crkve Svoje“, jeste On, „Gospod Isus, Alfa i Omega, početak i kraj“ svega. „Alfa i omega svakog Bogosluženja… jeste Isus Hristos, Jedinstveni Milostivi i vjerni Prvosveštenik pred Bogom za nas, – a zajedno sa Njim su, nesumnjivo, – i Bog Otac i Duh Sveti, Trojica Jedinosuštna i Nerazdjeljiva. Ka Njemu treba obraćati svoj pogled neprestano!“
„Zbog stradanja i smrti na krstu bezgrešnog, svesvetog Ljubioca našeg, Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista“ izvršilo se primirenje. „Isus Hristos je napunio cijelu zemlju blagouhanijem blagodati Duha Svetog“. „Ovu blagodat su primili Majka Božija i svi sveti ugodnici Božiji“. Njegovom milošću, i njihovim molitvama, „i mi postajemo dostojni“ nje.
***
„Krstu je od Onoga Ko je stradao i umro za nas predana životvorna i spasiteljna sila za sva vremena. I mi sasvim pravedno ljubimo Životvorni Krst Gospodnji, kao čudotvoran, i kao znamenje našeg spasenja“.
„Pri tome, – govori baćuška, – prilikom otpusta (na završetku) crkvenih službi, crkvenih tajni i molitvoslovlja, sveštenik se obraća licem ka ljudima, sa riječima milosti i spasenja od Gospoda: „pomiluje i spase“, – „spasenja,… toliko mnogo neophodnog i utješnog za nas, koji smo dostojni, po grijesima našim, svake kazne. Ova riječ i ovaj obred nagovještava nam blagu nadu“. Ovom vrlinom, ovim riječima obećanja spasenja, sa uzdanjem na milost Spasitelja, ispraća Crkva čeda svoja – dajući im u znak ove nade da poljube Krst, i još jednom ih pobuđuje na blagodarnost za spasenje. Poljubac je znak naše blagodarne ljubavi.
A zajedno sa tim on nas podsjeća i na našu krivicu. Tako se u krstu zapečatilo i pokajanje, i nada, i ljubav, i blagodarenje – ova „usklađena četvorka“ osjećanja.
„Koliko li je u krstu blagodati, ljubavi Božije prema meni grešnom, koliko je snage, izbavljenja i spasenja? Onaj Koji je postradao, i za moje je grijehe postradao, i primio je da Ga obeščaste za sve moje strasti, beščašća i rđu, prolio je krv i vodu, da bi mene umio i očistio i osvetio njima! Koliko li je u krstu milosti i blage volje prema meni grešnom i nedostojnom i nepotrebnom!“
„Veoma mnogo govori našem srcu i neka – bilo koja – stvar koju nam je ostavio neki naš dobročinitelj, ili uopšte voljena ili mnogo poštovana osoba, koja je otišla u neku daleku zemlju ili je umrla. Mi čuvamo, poštujemo, često ukrašavamo tu stvar, postavljamo je na vidno mjesto, da bi nam ona uvijek bila na vidu, da bi nas podsjećala na tog našeg dobročinitelja i dragu nam osobu, da bi u nama pobuđivala osjećanja ljubavi i blagodarnosti koja sa vremenom polako otupljuju zbog naših životnih briga, nemira i trke. Upravo takav je za nas – i više od svega – životvorni krst našega Gospoda Isusa Hrista, Koji je na krstu za nas umro žrtvom pravednog gnjeva Božijeg i iskupio nas na njemu od grijeha, prokletstva i vječnog mučenja“.
„Sa kakvom vjerom i ljubavlju, sa kakvom pažnjom i blagim mislima mi moramo cjelivati krst i rukama činiti znak krsta (krstiti se), to oružje protiv zlih demona, koji svake minute traže našu pogibiju! Kako se moramo podsjećati onoga što se desilo na krstu, našega radi vječnog spasenja! Kako se moramo odvraćati i uklanjati od grijeha! Kako moramo voljeti pravdu i istinu i činiti ih svim srcem! Kako voljeti Onoga Ko nas je zavolio do krsta i smrti! I kako jedan drugog moramo voljeti!…“
Krst i krsno znamenje „podsjećaju nas na najvažnije dogmate naše vjere – na Svetu Trojicu, na ovaploćenje Sina Božijeg… na dvije prirode u Isusu Hristu… na najglavnije zapovijedi Zakona Božijeg – voljeti Boga svim svojim mislima (na čelo), svim srcem (na srce) i svom snagom (na desno i levo rame). A u tome je sva suština hrišćanske vjere!“
 


 
NAPOMENE:

  1. „Jer si nam zajedničke i saglasne molitve darovao.“ (prim.prev.)
  2. „Po njihovim (svetaca) molitvama posjeti nas, Bože.“ (prim.prev.)
  3. „Stremimo s ljubavlju, od sve duše i od sveg uma svog, usrdno stremimo“ („rcem“ – od starosl. „račenije“: rad, staranje; na grč. predmet ljubavi, stremljenje) (prim.prev.)
  4. „Gospode Svedržitelju, Bože otaca naših, usliši (nas) i pomiluj!“ (prim.prev.)
  5. „Koji tajno prikazuju (predstavljaju, simbolizuju) heruvime“
  6. „Svaku životnu brigu sada odložimo na stranu.“ (prim.prev.)
  7. „Udobri (proslavi, učini blagim), Gospode, blagom voljom Svojom Siona, i neka budu sazidani zidovi jerusalimski; tada ćeš okazati milost žrtvi pravde, uzdizanja, žrtvi cijeloj spaljenoj; tada će na oltar Tvoj da polože telad.“ (prim.prev.)
  8. „Čekam vaskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka!“ (prim.prev.)
  9. katoličanskom – u smislu: sveobuhvatnom (prim.prev.)
  10. „Gore imajmo srca“ (prim.prev.)
  11. „Imamo ka Gospodu“ (prim.prev.)
  12. „Blagodarimo Gospoda“ (prim.prev.)
  13. blagodarim (slov.) – blagodarimo, zahvalimo; grč. „evharistisomen“
  14. „Sam Sebe predavaše za život sveta“ (prim.prev.)
  15. Umalio, unizio sebe maksimalno – do smrti
  16. „Tvoje od Tvojih Tebi prinosimo, o svima i za sve“ (prim.prev.)
  17. „Gospode, Koji si Presvetoga Duha Apostolima Tvojim poslao, Njega, Blagi, ne oduzmi od nas, nego (Njime) obnovi nas koji Ti se molimo“ (prim.prev.)
  18. „Srce čisto sazidaj u meni, Bože, i duh prav obnovi u utrobi mojoj!“ (prim.prev.)
  19. „Ne odbaci me od lica Tvoga i Duha Tvoga Svetoga ne oduzmi od mene“ (prim.prev.)
  20. „Učini od hljeba ovog časno tijelo Hrista Tvog, a u čaši ovoj – časnu krv Hrista Tvog, preloživši ih Duhom Tvojim Svetim“. (prim.prev.)
  21. Naročito, posebno, prvenstveno, izuzetno (prim.prev.)
  22. „Tebi predlažemo život naš sav i nadu, Vladiko čovjekoljubče, i molimo Ti se sa umiljenjem, učini nas da se pričestimo (postanemo dio) nebeskih Tvojih i Strašnih Tajni, na ovoj svetoj i duhovnoj trpezi, čiste savjesti, radi ostavljanja grijeha, da nam se oprosti što smo zgriješili, u opštenju sa Duhom Svetim, u nasljedstvo Carstva Nebeskog, u odvažnom obraćanju ka Tebi, ne za sud ili u osudu.“ (prim.prev.)
  23. „Sa strahom Božijim i sa vjerom pristupite“ (prim.prev.)
  24. Blagosloven dolazi u ime Gospodnje. Bog nam se Gospod javi! (prim.prev.)
  25. dostojanije – bogatstvo, imanje, sopstvenost, blago koje se nakuplja godinama (prim.prev.)
  26. „Vidjesmo svjetlost istinsku, primismo Duha nebeskog, nađosmo istinsku vjeru, Nerazdjeljivoj Trojici se poklanjamo, jer nas je Ona spasla!“ (prim.prev.)
  27. „Neka se ispune usta naša hvale Tvoje, Gospode!“ (prim.prev.)
  28. „Jer si Ti osveštanje naše i Tebi slavu uznosimo, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvijek i u sve vijekove“. (prim.prev.)
  29. „Neka je blagosloveno Ime Gospodnje, od sada i dovijeka!“ (prim.prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *