PRED I ZA VREME VELIKOG RATA SRBIJE
Gospodo, vreme od 1908. do 1919. predstavlja jedno izuzetno doba u srpskoj istoriji, dok je period od 1912-1918. poznat kao Veliki rat Srbije za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. A svako izuzetno vreme ima i svoje izuzetne ljude i izuzetne oblike manifestovanja kulturnih, nacionalnih i državnih aktivnosti. To je ono veliko doba kada se u Srbiju gledalo kao u Pijemont – kao u jarko Sunce. I, Nikolaj je baš tu; naučen u punoj snazi, mlad, nešto ispod svojih trideset godina, izuzetno obdaren za izgradnju istorijskih događaja. Oko 1910. godine, tek što je ušao u tridesetu, izbio je u prve redove intelektualaca u Srbiji. Cela Srbija, naročito Beograd, govorili su o mladom jeromonahu i besedniku Nikolaju. Narod u Sabornoj crkvi u Beogradu tiskao se da čuje njegovu reč. Govorio je podjednako i sa istim elanom i pred Kraljem, ministrima, vojvodama, radnicama i seljacima; pred učenim i neučenim. Istina je da veliki duhovi ukoliko su veći, utoliko su manjem broju ljudi bili pristupačni. Nikolaj je ovde činio izuzetak. Svi su ga voleli i on je sve voleo. Svet je trčao za njim. U besedništvu je ostao bez takmaca i kao takvog Nušić ga je uneo u svoju „Retoriku“ u vezi besede održane u Sabornoj crkvi one burne 1912, poznate kao „Beseda o velikom imenu“. I u vezi s njom Nušić piše: „Najveći živi besednik na slovenskom Jugu, Episkop Ohridski dr Nikolaj Velimirović govorio je ovu besedu još 1912. kao jeromonah.“ Nažalost, u Jugoslaviji danas pod komunističkim režimom, uredništvo za izdavanje knjige „Besede“, Nikolaja nigde ne spominje. Svakako, ovo još više služi Vladici kao kompliment. Do sada, kod nas, od kako postoji srpski rod ostao je u besedništvu bez takmaca.
Svaka Nikolajeva beseda je studija za sebe, celina za sebe; prava disertacija, koja se odlikovala bogatstvom ideja, kitnjastom književnom složenošću punom emotivnog intenziteta, koji je izvirao iz poređenja i opisa istorijskih primera opsednutim fasciniranom snagom, što se sve po zakonu duhovne teže slivalo u dušu slušalaca i ove plenilo. Posle svake besede, narod izlazeći iz crkve, na ulici, krstio se i pitao se: „Pa zar postoji i ovakav čovek?“ Za vreme njegove besede čovek nije mogao biti nestrpljiv, da gleda da što pre izađe! Ne! To nije bilo moguće. Čak niste mogli da gledate ni u stranu; niste mogli da se malo zakašljete, a da se ne uplašite, da zbog toga nešto ne čujete i ogromno izgubite od propuštene žive reči Nikolaja Velimirovića. Svako ko ga je ikada slušao, strepio je da ne prestane s besedom. U njegovoj besedi nema nijedne reči bez sopstvene draži. Po hiljadu puta bih čitao zbirku njegovih beseda „Iznad greha i smrti“. Svaku besedu je pripremio studiozno. Sve u životu što je uradio bilo je postavljeno na načelu „tvori – pa onda govori“.
Šetajući smislio bi besedu; napravio bi u glavi, kao kakav inženjer konstruktor, u glavnim – bitnim – crtama njenu strukturalnu formu. Potom, sve bi to stavio na hartiju. I, najzad, još bi je jednom prepisao i doterao. A, imao je savršeno pamćenje; tako da je prosto svaku besedu znao napamet. Pre nego li bi počeo da besedi, uz to kao jeromonah, lep i „struka devojačkog“, savršeno obučen i doteran, prvo bi pročešljao svoju gustu crnu bradu, nabrao čelo, podigao svoje istaknute kaluđerske obrve, prokrstario pogledom preko publike da bi video ima li koga specijalno uvaženog slušaoca koga bi trebalo pomenuti, potom bi sa krstom u ruci ukočio pogled i počeo da besedi. To je, Gospodo, ne samo beseda već i jedan dvoboj rečima izveden izvanredno vešto, spretno, umetnički, složen u jednu determinantu misli, gde je nemoguće promeniti ni jedan član, ni jednu vrstu u determinanti a da ne osetite da je to što ste uradili sve veštačko, neoriginalno, nenikolajevski.
Sve njegove besede štampane su u zbirci njegovih beseda „Besede pod gorom“, zatim „Nove besede pod gorom“, i „Iznad greha i smrti“. Njegove besede pred Veliki rat Srbije – od Kumanova do Kajmakčalana – jednake su Periklovim govorima u slavu palih za Otadžbinu. Evo nekih primera:
U Topoli, 1912, pred rat, besedio je o junaštvu i odmah kaže:
„O junaštvu hoću da vam govorim, draga braćo. Ako igde priliči govoriti o junaštvu, priliči to u mestu gde je živeo Karađorđe. I, ako je ikada u Srbiji posle Karađorđa bilo vreme govoriti o junaštvu, to je vreme danas …“
Na dan objave rata 1912. besedio je o mladoj Srbiji, pa kaže:
„Stari i nejaki,
Vama danas jedino mogu da govorim. Gle, vi ste danas jedini stanovnici ovog grada. Vi, stari i nejaki, jedini ste sad stanovnici i cele Srbije.
Gde je mlada i snažna Srbija? Otišla je na Jug, u zemlju gde Sunce jače sija a gde je i manje svetlosti i toplote no ovde kod nas …
Gde su, o dedovi, unuci vaši, u čijem ste zdravlju vi uživali i čijoj ste se snazi radovali? Vi znate: otišli su tamo, kuda ste i vi bili pozvani u mladosti svojoj, otišli su u zemlju gde se ne zna za ljude, no samo za tirane i robove. Stara Srbija i Makedonija zove se ta zemlja hladnoće i mraka, i suza i očajanja i tiranstva i ropstva. Ta zemlja je meta, kojoj su se uputili vaši srodnici i prijatelji; oslobođenje te zemlje je zadatak, koji su uzeli na sebe oni, vaši hranitelji i branitelji… Kao san takva je istorija ove zemlje, koja će sada biti zalivena krvlju od krvi vaše i obeljena kostima od kostiju vaših… Ne žali, sine, za ocem svojim; on će ti pričati kada se vrati: „Bio sam, sine, učesnik velikih događaja; borio sam se za krst i slobodu. Smrt je, sine, nemoćna prema slavnom životu …“.“
Ovde Nikolaj podiže našeg malog čoveka, zemljoradnika i radnika, a napada spletkaroše, novinarske zloće, veleposednike sa Dorćola i Savamale, koji šest dana delaju bezbožna dela, a „sedmog dana dolaze u ovaj hram i pale debele sveće Bogu“.
Pa zatim, „Beseda za vreme početnih borbi“ na Kumanovu, gde kaže:
„… Pale su prve žrtve rata, pokapana je zemlja krvlju, zakukale su majke i zajecala siročad.
Mi koji smo rođeni pre tridesetak godina bojali smo se umreti a ne videti rat. Naša bojazan iščezla je; mi gledamo krv i pipamo vruće rane ranjenika, i čujemo tutanj topova i prasku pušaka – rat je progovorio svojim zvučnim rečima, koje se čuju preko mnogih brda.
Protest rata zvučniji je od protesta mira.
Mi smo protestovali u miru stolećima i protest naš ostao je nečuven i nesaslušan. Mi smo protestovali u ime Hrista, protiv ugnjetavanja roblja, no Polumesec je ostao gluv prema mirnom protestu Krsta.
Mi smo protestovali u ime Božje pravde protiv nepravde jednih sinova Božjih prema drugim sinovima Božjim, no na naš protest odgovorili su bašibozluci sečom hrišćanske nejači, a Arnauti paljenjem hrišćanskih sela i ubijanjem hrišćanskih sveštenika, a nebo i zemlja dubokim ćutanjem …
Mi protestvujemo ratom ne zato što mrzimo Turke kao Turke, no zato što mrzimo nepravdu njihovu …
Mi ratujemo protiv Turaka ne zato što mi njih ne priznajemo za ljude, no zato što su se oni davno odvikli da nas priznaju za ljude …
Došlo je vreme da osnaženi robovi oteraju s vlasti svoje oslabljene gospodare …
Pokapana je zemlja krvlju; zemlja daje krv svojoj deci, i sisa je ponova u sebe. Krv je samo sveta kad se prolije za svetu stvar; inače, krv nije drugo do crvena voda …
Poginuti u ratu, na jednom velikom, zajedničkom delu, to je dobra smrt. Umreti od dugotrajne bolesti – to je zla smrt… Daj nam, Bože, hrabrosti koliko neprijatelj naš ima mržnje prema nama i delo Tvoje će uskoro biti svršeno. Amin!“
Pa njegova beseda „Među Scilom i Haridbom“, upućena onima čiji su interesi okrnjeni oslobođenjem robova, i danas je savremena. Ovu bi besedu trebalo čitati i danas pri zasedanju „Ujedinjenih Nacija“, kao neku vrstu molitve pre i posle rada. Ovde Nikolaj „velikim silama“ dovikuje:
„… Ima li koga god, ko balkanskom robu nije pritezao lance?
Ima li koga ko na savesti svojoj ne nosi neiskajan greh prema balkanskom robu?
Ima li ko takav u Hrišćanstvu? Ima li ko takav u Muslimanstvu? Ima li ko takav u Izraelu?…
Pre sto godina balkanski rob je pomislio na oslobođenje. Njegovi azijatski gospodari zaoštrili su kolje, odeljali ražnjeve, i rob nabijen na kolac, ili primaknut ognju na ražnju, osetio je kako sloboda skupo staje …“
U ovoj besedi Nikolaj napada politiku zapadnih država, koje su stolećima držale „status quo“, nad srpskim narodom, što je, drugim rečima, značilo, seča, dranje i pečenje živih ljudi.
Pa, Gospodo, zar ne vidimo kako su naši zapadni saveznici zadržali i posle Drugog svetskog rata „status quo“ nad srpskim narodom. Pa, zar Čerčilov odgovor đeneralu Aleksandru, komandantu snaga na Sredozemlju, kada je Čerčilu skrenuo pažnju: „Ako Tito dođe na vlast zemlja će biti komunizirana i narod će izgubiti slobodu!“ – „Pa tamo nećemo živeti ni ja, ni ti i šta te briga“, nije li to novi „satus quo“. Nas su po današnjim zvaničnim statistikama najviše pobili ustaše sa komunistima, iza njih odmah dolaze Englezi, pa Nemci i tako redom.
No, veliki pesnik Njegoš veli:
„Vaskrsenje ne biva bez smrti,
Već vas viđu pod sjajnim pokrovom,
Čast, narodnost đe je vaskrsnula.
Bježi grdna kletvo s roda –
Zavjet Srbi ispuniše…»
Zatim, u svojoj besedi „O slobodi“, izgovorenoj u Skoplju, prilikom ulaska srpske vojske, Nikolaj uzvikuje:
„… Sloboda, najradosnija no i najgroznija reč, koja se ikada na zemlji čula – najradosnija je za ugnjetene, najgroznija je za ugnjetače. Ta reč je kravila srce robovima i zaleđivala dušu tiranima. Ta reč je vazda bila melem za ranjenu pravdu, a otrov za osionu nepravdu…
Srpska vojska je izvojevala slobodu ovoj zemlji …
Srpska vojska je skupo i preskupo platila slobodu ove zemlje. Ne srebrom i zlatom, no krvlju, mnogom i skupocenom krvlju svojom .. .
Nema čoveka u Srbiji kome bar jedan grob u Makedoniji nije toliko drag, koliko i njegov sopstveni život . ..
No iako je Srbija tako skupo platila vašu slobodu, oslobođena braćo naša, ona ipak ne traži ništa više od vas no od ostalih svojih sinova. Šta više Srbija oseća prema vama više ljubavi i više nežnosti, nego prema nama ostalima, koji smo u njenom slobodnom krilu rođeni i odrasli …“
Srpsku zemlju, Gospodo, Nikolaj naziva svetim grobljem, koje ispunjava dušu tugom i herojstvom. Svaki grob, po Nikolaju, je ceo program, jer svaki grob ima da nam kaže: „Ja sam ostao ovde da bi vi išli napred.“ Po Nikolaju, isto tako Srbija nije Otadžbina velikih ljudi. Srbija je nešto više: „Ona je, kaže Nikolaj, Otadžbina velikog naroda.“
Nikolaj je bio pozivan na velike akademije i od Srba izvan Srbije. Tako, 1912. godine držao je predavanje o desetogodišnjici „Prosvete“ u Sarajevu. Ovo se Nikolajevo predavanje pretvorilo u pravi nacionalni zbor svih Srba pod Austrijom. Pored Apisa i Tankosića, Nikolaj je zadavao najviše briga austrijskoj vladi.
1913. godine održao je, licem na Savidan, u Bogosloviji „Sv. Sava“ u Beogradu jednu svoju interesantnu besedu. Tom prilikom besedio je „O Ničeu i Dostojevskom“. Između ostalog rekao je: „Niče je visok i uzan kao obelisk; Dostojevski je širok i dubok kao more.“
U nametnutom nam ratu sa Bugarskom, 1913, vidimo ga kao pukovskog sveštenika u 6. pešadijskom puku, čiji je komandant tada bio Đura Dokić, poznati i briljantni đeneralštabni pukovnik srpske vojske, kasnije armijski đeneral u jugoslovenskoj vojsci, koga su komunisti ubili, streljavši ga zajedno sa Dražom.
1914. godine, pre Sarajevskog atentata, bio je pozvan od strane Jugoslovenske akademije nauka i umetnosti iz Zagreba, da o proslavi stogodišnjice Njegoševa rođenja bude glavni govornik. U Zemunu, zbog predavanja 1912. kod „Prosvete“ u Sarajevu, austrijske vlasti skinu ga s voza i vrate u Beograd. Ovo predavanje na proslavi pročitao je sveštenik, potonji ministar, dr Voja Janjić.
1915. bude predložen za člana Srpske kraljevske akademije nauka. Gospodo, u to doba u Srbiji nije bilo značajnijeg intelektualca koji nije bio odredio svoj stav i odnos prema arhimandritu, doktoru Nikolaju Velimiroviću. Već tada je imao objavljena dela za večita vremena. 1911. objavio je „Religija Njegoševa“; 1912. „Besede pod Gorom“; 1914. „Iznad greha i smrti“. Bez sumnje, Nikolaj je već bio intelektualac evropskog formata.
Za „Religiju Njegoševu“, Skerlić je, između ostalog, pisao: „Mladi profesor bogoslovije ništa nije manje interesantan od cetinjskog pustinjaka.“ Po Skerliću, Njegoš je samo refleksivni pesnik, koji je svoje kompaktne misli izražavao jednim jezikom često nerazumljivim i u rođenoj sredini. Ali, iako je delio svoje mišljenje po pitanju Njegoša, on je u Nikolajevom tumačenju i njegovom funkcionalnom razvoju Njegoševe misli prožete Božanskom mudrošću, otkrio filosofsku originalnost jedne diskriminativno-kritičarske logike. A, takva matematička logika pomoću koje ste u stanju da izvršite diskriminaciju u stvaralaštvu velikih umova, jeste osobina filosofa i naučnika. Treba imati u vidu da je Skerlić pripadao racionalističko-pozitivističkom pokretu prosvećenog Zapada; a uz to bio je pod uticajem svoga ujaka Vase Pelagića. U to doba Ajnštajn, po objavi svoje Teorije relativiteta, po Evropi javno je propovedao da „ni Bog nas neće moći večito maltretirati; i On ako postoji, On nam se mora jednom pretstaviti …“
Na čelu te naše, u to doba mlađe inteligencije racionalističko-pozitivistički orijentisane, stajali su Jovan Skerlić i Branko Lazarević. I jedan i drugi otpočinju sa serijom kritičkih napada, kroz razne publikacije, na Nikolajev misticizam – jednu vrstu Hristologije. Skerlić je po Nikolajevoj objavi knjige „Religija Njegoševa“, pisao: „Srpska crkva do sada nije imala literarnijeg i neortodoksnijeg teologa. Ako je Velimiroviću stalo do crkvene karijere, neka ne čita Renana.“
Na ovo će još dodati Branko Lazarević: „Ipak, iz cele ove knjige ne dobijam utisak da Nikolaj veruje u Boga.“ A ovaj isti Branko Lazarević, naš diplomata i estetičar, pisaće samo nekoliko godina kasnije, za Nikolajevog „Svečoveka“: „Sto puta bih ga bacio kroz prozor i sto puta bih ga podigao da se njime nasladim.“ Pa potom, posle velikih pohvala samom autoru, prelazi u kritiku, koja je još veća, pa veli:
„Ova knjiga pokušava da veže nebo za zemlju, da ljude pomiri, uteši i pozove ih da se rukuju. Kao kakav dobar seizmograf pisac oseća potmule pripreme ispod našeg tla i vidi da je danas u pitanju pitanje naše civilizacije. Time je stavio našu rasu u red onih, čiji su ljudi to osetili i kazali. Ovaj čovek naše rase, mada iz sfere morala i etike, vidi dobro šta se dešava u osnovama naše ekonomske i socijalne strukture. Iako je sve to prebačeno sa zemlje na nebo, sa materijalnog na spiritualno, sa realnog na bajke, ipak je ova knjiga retko aktuelna i neverovatno materijalistička. Kao retko koja ona neposredno govori o crvu, koji se zapatio u našoj socijalnoj srži da obori ovo „drvo života“, koje vekovima gajimo.
Napravio je krug stvari, prošao kroz sve škole, razbirao na sve strane. Kroz sve religiozne i socijalne filozofije, od Brame i Konfučija, preko Bude i Hrista, do Tolstoja i Ničea. Idući od filozofije „Borbe za život“, života kao „njive i oranja“, filozofije da je sve svejedno, da je sve bol i nezadovoljstvo, i najzad da je sve vezano jedno za drugo od najmaterijalnijeg do najspiritualnijeg, do Svečoveka. Pisac je od srca i od mudrosti, od emocije i od recenzije, od reakcije i od čula, čak i od razuma. Čula, emocija i srce preovlađuju i zbog toga maštom i leti na ovaj način i tako visoko. Njegova su krila velika i neverovatno jaka, i zato je i leteo tako, i bio svuda i video sve, naravno sve to kao čovek s krilima i od krila. Neke od svojih misli vadi iz same pirosfere svoje glave, tamo gde je sve „prvo“, gde je sve vruće i gde je sve u usijanom prvobitnom stanju.
Svečovek je Mesija, Zaratustra, Hristos, Brama, Buda, Konfučije i Lao-Ce, svi oni propovedaju svoje mesijanstvo sa visokih planina, iz pustinje, pored velikih reka, iz neposredne veze sa Univerzumom, pod postom i belim usijanjem. Njemu je data sva atmosfera nadahnutih, ali onog pravog elementarnog nadahnuća nema, „plameni jezik“ ne vidi se nad glavom. Celom njegovom mesijanstvu nedostaje prvo i poslednje: vera i verovanje u tu veru. Pisac najmanje veruje u svoju veru. Kad će doći Svečovek? Prorokuju ga već pet hiljada godina, i svi su umirali, od Konfučija do Tolstoja, sa „sutra će doći“. Tako je pisano, a sve što je pisano van nas, to je ono što je najveće napisano. Mi samo prepisujemo. Svečovek, Nadčovek i sam čovek, svi su oni za „trans“, koji je u ovoj planeti samo u pustinji, u samoći i u snu. Zato je Hristos usred borbe pobegao na goru, Buda u pustinju, Niče u planinu, a ostali u post i rizu. I duh ide u visinu da se čisti kroz sva čistilišta, ali telo vuče na tvrdu zemlju gde je čovek raspet, kao Hristos, između dva razbojnika. Najzad i duh, i to kad je najviši, i on je razbojnik, inače zašto bi pomagao da nas raspinju?“
Mislimo da je ovde bila u pitanju intelektualna inferiornost, jer su oni u Nikolaju videli novog rodonačalnika shvatanja života, i uopšte svih životnih vrednosti, čija je potka i osnova hrišćanska ljubav. Skerlić je smatrao da Nikolaj prema mlađim generacijama čini jedan čisto metafizički, a zatim i moralni greh. Metafizički, jer čini zamenjivanje stvarnosti idejama i verovanjem da su ideje i Božja ljubav, čiji je glavni pokretač Isus Hristos, osnovni zakoni ovog sveta, pa će zato sav naš rad i sav naš život, sva naša delovanja, u krajnjoj liniji sliti se u Hrista. Time Nikolaj „opsenjuje mase“, sputavajući na taj način čovekovu slobodnu volju i slobodan razvoj; a, to je i moralni greh, tvrdio je Skerlić.
U jednoj srpskoj emotivno naelektrisanoj sredini, kako to mi često možemo da budemo prema sebi samima, ova i ovakva pisanja učinila su da se Nikolajev izbor u Akademiji skine sa dnevnog reda! Velika šteta. Nažalost, u istoriji Srpske Kraljevske Akademije Nauka, da ne govorimo o ovoj pod Brozom, nikada nijedan duhovnik nije postao članom. Ako je iko ikada imao uslova, Nikolaj ih je imao na pretek. A, i njegov dostojni sledbenik, dr Justin, svakako.
I kada danas, posle 62 godine pogledamo u sve ovo, vidi se da je takva kritika od strane Skerlića i Lazarevića, zasnovana na usiljenom i stalnom pregrevanju akademske verbalne temperature, protiv najumnijeg Srbina, bila šuplja i, kao takva, ona je mogla samo da zviždi. U stvari, svi ti napadi intelektualaca na Nikolaja, još su ga više podigli u očima celog srpskog naroda, kao narodnog sina izuzetnih vrednosti i vrlina.
Jer, dok su se mnogi od ovih Nikolajevih oponenata, možda i iz razloga svoje doktrine, za vreme Prvog svetskog rata sakrivali bilo u Beogradu, bilo po francuskim koledžima, dotle Nikolaja vidimo stalno zajedno sa srpskom vojskom – na istoj golgoti. On je zajedno sa vojskom i izbeglim narodom; on deli zlo i dobro sa njima; gladan i bos kao oni, ali svojim primerom i svojom dubokom verom u Boga ulivao je snagu njima, da još i još u borbi izdrže! Nikolaj veli: „Vrlina je imati veru onih ljudi, koji su prošle godine, kao meteori, leteli od pobede ka pobedi. Ja sam gledao te meteore kako se lagano gase. U Albaniji, mnogo konaka daleko od svojih, oni su umirali često bez sveće od voska, no uvek sa jednom zapaljenom svećom u duši, sa verom u Boga. Od dana mobilizacije do smrti ta se sveća u njima nije gasila. S njom su otišli i na onaj svet. Ta svetlost ih je jedino grejala i osvetljavala u mnogim strašnim danima i noćima, kada su pokisli i gladni čučali u blatu, s uzdržanim dahom, sa zgrčenim muskulama i hladnim gvožđem u ruci. U sivom izgužvanom odelu, s ukaljanim telima, ćutljivi i mirni, oni su ličili na rđave statue od ilovače. Od svega duševnog ništa u njima nije bilo tako budno, kao vera u Boga. – Evo nas, Sudbo, i čini šta hoćeš! To je šaptao svaki od njih. To je izražavalo i njihovo lice. Odmah posle brodoloma kod ostrva Halikisa sastao sam se sa našim vojnicima-brodolomcima. Mislio sam da ću ih naći uzbuđene i uznemirene. Ništa manje od toga. Oni su bili spokojni kao da nisu dvadeset sati strahovite morske bure visili između života i smrti, nego kao da su na zejtinu dolazili iz Soluna na Halikis. Za njih su smrt i život potpuno izjednačeni. „Živeti ili umreti, to je svejedno“. Kada to čovek kaže, onda nema granice njegovoj neustrašivosti. Oboje jesu u Božjoj ruci i pod Božjom vlašću…“
Svakako, da je Skerlić bio u životu, da je sve ovo čuo i video, sasvim bi drukčije shvatao Nikolajev „metafizički i moralni greh“. 1915. godine Srpska vlada i Pašić, ceneći Nikolajeve sposobnosti, i posebno znanje nekoliko stranih jezika, smatrali su da bi bilo najbolje Nikolaja poslati u Ameriku i Englesku, jer bi on sa najboljom umešnošću prikazao golgotu Srbije. Kad je stigao u Ameriku, u zajednici sa prof. Pupinom i gospođicom Lozanić, vrlo brzo mobiliše intelektualne krugove Amerike i skuplja dobrovoljce za Solunski front. Održao je veliki broj predavanja na mnogim univerzitetima Amerike i raznim verskim institucijama. Profesor Pupin je bio prosto očaran Nikolajevom sposobnošću. Uveo ga je u najviše američke krugove gde je Nikolaj, na samo i jedino njemu svojstven način, prikazao raspetu Srbiju. Po svim srpskim crkvenim domovima bile su ikona Sv. Save i fotografije Kralja Petra Prvog, Kralja Nikole Prvog i Nikolaja Velimirovića. Srpski narod u Americi nikoga toliko nije cenio, poštovao i voleo, kao Nikolaja. Nije li onda neko čudo što se posle Prvog svetskog rata Nikolaj najviše zalagao za stvaranje Srpsko-pravoslavne Eparhije Američko-Kanadske, kao i podizanje ovog našeg manastira u Libertivilu.
O, kako su čudni Božji zakoni! Nikada ni pomišljao nije da će mu ovo ovde biti i njegova večna kuća, daleko od svoje Otadžbine koju je neizmerno voleo. Zato u jednoj poemi, koja je nađena u njegovim rukama posle smrti, kao poslednju poruku Srbima u Otadžbini, veli:
„… Čuj me, čuj me izgnanika,
Čuj me zemljo ljubljena,
Za mene si ovog sveta
Za navek izgubljena.
Ja te više videt’ neću:
Nikad, nikad, avaj meni,
Zbogom, zbogom moj narode
Zbogom rode voljeni …“
1917. godine, posle Revolucije u Rusiji, Nemci su povećali vojni pritisak i na Zapadnom i na Solunskom frontu. Solunski front držao se odlično i posle teških naših gubitaka 1916. Opšte je bilo mišljenje da je 1916. srpska vojska bila uspela da probije Solunski front, i da su Saveznici sa nešto malo više pomoći tada pomogli Srbiju, rat bi se možda završio 1916. Možda bi se izbegla i Ruska revolucija, i sačuvalo bi se još nekoliko desetina miliona života. U zapadnoj štampi 1917. godine počelo se pojavljivati, tu i tamo, takozvano ,,Kriegsschuldfrage“, odnosno ko je kriv za ovaj rat. Mnogi listovi, naročito u Engleskoj, počeli su pisati da bi trebalo zaustaviti ovo krvoproliće i samo kazniti krivca. A ko je krivac? Logičnom dedukcijom misli dolazilo se do zaključka da je Prvi svetski rat počeo atentatom u Sarajevu; atentat je pripremila Srbija; ergo, Srbiju treba kazniti. U to vreme Engleska je stalno pretila separatnim mirom. Srpska vlada se našla u teškom položaju, pogotovu ako se ovome doda sve što je vodilo Solunskom procesu. Nikolaj je lično mnogo voleo Apisa i smatrao je da se celom ovom žalosnom pitanju moglo naći drugo rešenje. U to vreme jedan naš veliki intelektualac, profesor univerziteta, dr Laza (Lazica) Marković u Švajcarskoj je pokrenuo list „Srbija“, koji je donosio na stranim jezicima članke ideološko-političke prirode u korist Srbije. Njemu je od Srba odmah pritekao u pomoć Slobodan Jovanović. Dr Marković je uspeo da pridobije najbolja pera na Zapadu, najveštije i najnaučenije dopisnike iz redova, prvenstveno francuske i švajcarske inteligencije.
Zbog ovakve situacije na Zapadu, pored Lazice Markovića i Slobodana Jovanovića, bio je potreban intelektualac – zlatoust, koji bi uticao na ceo istorijski tok u promeni događaja. Logično, Nikolaj je za ovo bio najbolji, jer je poznavao i svetsku politiku i naš problem; „Quer und durch“.
I Nikolaj, kao apostol Pavle, prelazi u Englesku, zemlju hladnih i inertnih lordova. Trebalo je sve to kuvati, a vremena nije bilo dovoljno. I, uspeo je da se probije toliko u engleskim krugovima, da je bio pozvat da saučestvuje u vršenju službe u najrespektivnijoj katedrali „Sv. Pavla“ u Londonu. I, što je još glavnije, tu je besedio. Ne zaboravimo da su tu besedili najveći i najpriznatiji teolozi Zapada. O čemu je Nikolaj besedio? Besedio je o raspetoj Srbiji. Ovo je, nema sumnje, bila i čast ne samo doktoru Nikolaju Velimiroviću, već preko njega i svom srpskom narodu.
5. decembra 1915. godine u ,,Sunday Herald“-y engleski propovednik R. J. Kampbel objavio je svoj članak „Najviša zapovest“ u kojem je izneo motive koji ljude pokreću u ratu i vode u smrt. Kao primer uzeo je patnje Srbije koja je takoreći bila zbrisana sa geografske karte. Veličajući našeg čoveka koji je sve dao za Otadžbinu, dodao je i ovo: „… A do nedavno oni koji su imali sa njima posla, znali su ih kao proste i neuke ljude, odane prevari i krađi, sitne trgovce i odgajivače svinja.“
Nikolaj mu je odmah odgovorio u idućem predavanju: „Jeste, bili smo mali i neuki, prevarili bi, ukrali bi, nikad model svih vrlina. Ja sam bio u parohiji g. Kampbela. Tamo na stanici podzemne železnice, kao i na svima londonskim stanicama, piše krupnim slovima „Čuvajte se džeparoša“. Zastideo sam se, jer pomislih: „Ovo je nesumnjivo zbog nas Srba napisano.“ Jeste, bili smo grešni, ali je nesebična smrt iskupljenje greha i sebičnog života. Herojska smrt je velika svetlost za mračni život. Patnje i smrt posvetili su Srbiju. Jeste, sveta Srbija.“
Sve njegove akcije u Engleskoj bile su potpuno sinhronizirane sa akcijom Slobodana Jovanovića i Lazice Markovića u Švajcarskoj i sa srpskom vladom u Solunu.
Gospodo, jedan između vrsnih naših đenerala, dve do tri godine mlađi od Nikolaja, naš Valjevac Petar Ljubičić pričao mi je da je kao dugogodišnji ađutant Kralja Aleksandra, čuo od Kralja da mu je Pašić rekao, kako su aktivnosti Nikolaja, Slobodana i Lazice za opštu našu stvar doprinele u toku Prvog svetskog rata toliko koliko i jedna naša divizija na frontu. Kada smo već ovde, dodajmo i ovu tužnu konstataciju. Lazica Marković posle Drugog svetskog rata proveo je sve do svoje smrti sve vreme na robiji osuđen od Brozovog komunističkog režima, a Slobodan Jovanović preminuo je u Londonu, kao politički emigrant, svega tri godine posle Nikolaja.
U Engleskoj Nikolaja je naročito cenio Kenterberijski biskup. Tada je bio sazvan sabor crkava u Engleskoj, gde se želelo da i Crkva učini sve da zaustavi krvoproliće.
Mentor ovog skupa bio je Nikolaj. Mitropolit Srbije Dimitrije bio je pozvat da iz Soluna dođe i prisustvuje ovom velikom skupu crkvenih prelata.
I kada se onako mali, obučen u mitropolijsko odejanije penjao uz stepenice sale za skup, Nikolaj je izveo ceo Sabor sa Kenterberijskim biskupom, da u znak poštovanja pozdrave ovog duhovnog vođu raspetog srpskog naroda. Mitropolit Dimitrije, kao nekadašnji profesor, nije voleo ceremonijal; bio je više pragmatične prirode. Videći ceo ovaj engleski duhovni kler sa Nikolajem, upravi pogled Nikolaju i reče mu: „Bože, Nikolaje, šta ti treba sve ovo“. „Pa reci im nešto“, odgovori Nikolaj. „Reci ti njima da im Bog ne da ono što smo mi preživeli i što još preživljujemo“, rekao je Mitropolit Dimitrije.
Nikolaj se okrenu, kao tumač Mitropolita i održa na stepenicama nezapamćenu besedu, „O malom narodu po broju ali velikom po duši“.
Svi su se prisutni čudili, kako je taj naš jezik toliko kondezovan, tako koncizan; jer, Mitropolit Dimitrije nije rekao dve do tri reči, a Nikolaj razvio čitavu besedu.
Na ovom saboru Nikolaj je optužio Austro-Ugarsku i Nemačku za njihove megalomanske težnje prema Srbiji. Propovedajući u Engleskoj i sa crkvenih amvona, na skupovima, u običnim parkovima, Nikolaj je, bez sumnje, uspeo da celo javno mnjenje okrene u našu korist, isto kao i Lazica Marković i Slobodan Jovanović sa svojom „Srbijom“. I tako da bi srpska tragedija bila još veća, Lazica je, kao što rekosmo, umro na robiji kod Tita, a Slobodan i Nikolaj u emigraciji protiv Tita.
Naša narodna i državna tragedija uče nas da naš život nije stvoren za sreću, već za stalne i velike napore i potvrđuje načelo da je život borba, stalna i neprestana borba za bolje sutra.
Evo još jedan detalj iz tih teških dana iz Prvog svetskog rata. 1918. godine, posle sjajnih pobeda srpske vojske, pred konferenciju mira, Pašić je došao kod Lojda Džordža u Englesku, da bi se bolje upoznao sa namerama velikih državnika na toj konferenciji. Tom prilikom Pašić je uzeo Nikolaja da mu bude lični tumač. Posle sastanka Nikolaj je pričao da je Pašić tražio, vrlo uporno i izrazito od Lojda Džordža da se na konferenciji mira odrede granice srpskih zemalja, bez obzira na to da li će Jugoslavija postojati ili ne.
Od interesa je da je Lojd Džordž tom prilikom rekao Pašiću: „Pa, sve je vaše“, ocrtavajući prstom preko karte celu teritoriju Jugoslavije. Pašić je odgovorio: „Ne! Tu svukuda ne živi srpski narod, ja hoću samo da znam na konferenciji granice srpskih zemalja.“ Nikolaj ovde naglašava mudrost Pašićevu, koju su kasnije sile na našem unutrašnjem planu izmenile.
Po svima pitanjima u odnosu na naše državno uređenje bio je Pašićevac. Svetog Savu smatrao je ne samo osnivačem naše Crkve, već i uzorom našeg državnog i društvenog života.
Jer je „sve kod Save išlo u normalnom poretku: prvo Bog pa čovek, prvo čovek pa onda svet, prvo sadržaj pa izraz, prvo karakter pa onda spoljašna kultura. Evo korisne pouke našem pokolenju, u kome mnogi idu naopako: igraju po periferiji, a ne poznaju centra, muče se da izraze no nemaju šta da izraze, trče da prosvećuju a sami neprosvećeni, zaglušuju vikom o kulturi a ne brinu o karakteru, traže uređenje sveta a nisu uredili svoju dušu i svoju kuću.“
Po Nikolaju, Svetosavlje, odnosno nacionalizam u Savinom smislu „spojio je sve grane narodnog života jednu s drugom, tako da se ne može jedna od druge odseći, a da sve ne osete bol. To jedinstvo bilo je prirodno kao disanje. Kao jevanđeljski taj nacionalizam štitio je ličnost, kao organski štitio je individualnost samog naroda, da se ne izmetne u imperijalizam ili ne raspline u internacionalizmu.“ … „Ne ide narodna država dokle mač može stići, nego mač može doći samo do granica narodne države, do Otadžbine. Država dobija teritorijalno, ali tuđi moralno, dobija u materijalnim dimenzijama, ali tuđi u intenzivnosti duhovne i moralne snage. Pokoriti ili pokoren biti podjednako je katastrofalno za nacionalnu državu.“
