NA KRAJU
Vaša Preosveštenstva,
Gospođe i Gospodo,
Pokušao sam, za ovo kratko vreme, da donekle rasvetlim ličnost Episkopa Žičkog Nikolaja Velimirovića. Poznato je da su najveći ljudi u istoriji bili uvek i najvidovitiji. Najvidovitiji bili su najreligiozniji, a takvi, baš takvi, davali su oblik ljudskom životu. Nikolaj je bio veliki, vidovit, religiozan i više od svega toga on je čitavih pedeset godina izgrađivao srpsku istoriju i davao oblik i suštinu srpskoj kulturi. U potpunosti je predvideo tragediju današnjeg društva. Bio je to zaista veliki i čovek i blistavi um u našoj istoriji.
Pored svih hrišćanskih vrlina i mudrosti imao je retku osobinu, još od svoje rane mladosti, da ustane, kad je u pravu i protiv najvećih autoriteta u državi. Celog svog života vodio je rat misli protiv materije; rat pravičnosti protiv nepravde; borbu ugnjetenih protiv nasilnika. Prezirao je, kao Pašićev sledbenik, svaku diktaturu i sve ono što je skovano na sistemu terora i špijunaže. Strahovito je prezirao špijune i udvorice. Za vladu koja je nenarodna Nikolaj je rekao: „Vlada zastrašivanjem je očajno i poslednje sredstvo u rukama nemoćnih upravljača jedne zemlje. Jeste li gledali kako uplašena ovca počinje da se kostreši i energično taba nogama pred opasnošću koja joj preti? Ne čini to ovca iz hrabrosti, no iz očajnog straha. Od njenog energičnog tabanja i kostrešenja do njenog okretanja na levokrug ne protekne ni jedan tren oka. Zastrašivanjem vladaju oni koji su i sami zastrašeni, kao plašljive i nerazumne ovce …“
Pa zato, gospodo, sve diktature i hvata strah da ne izgube moć; i zbog toga moć stalno potkrepljuju zločinima. Pa zar to komunisti nisu radili i sada ne rade u našoj Otadžbini i u Evropi gde su se dočepali vlasti.
Komunisti u našoj Otadžbini pri kraju Drugog svetskog rata, osetivši da ih srpski narod nipošto neće, da bi se samo dočepali vlasti, ujedinili su se i zbratimili sa dojučerašnjim okupatorima naše Otadžbine – Bugarima i ustašama. Pa zar nije Sremski front planski zločin prema srpskom narodu, samo da bi „zakonski“ likvidirali čitave generacije srpske omladine. Dok je komunistička partija likvidirala (ovde staviti znak jednakosti, pa trpni pridev streljani) sve najbolje naše intelektualne snage sa Beogradskog univerziteta, dotle ta ista partija dodelila je pre nekoliko godina, titulu počasnog doktora Franji Bošnjakoviću, koji je pod Pavelićem bio rektor Zagrebačkog univerziteta tokom celog rata. O tempora!
Taj Nikolajev slobodarski duh, nemirenje sa nepravdom, ljubav prema srpskom narodu i srpskoj istorijskoj prošlosti, dakle ljubav i vernost slobodi, zadržali su ga u slobodnom svetu da se ne vrati u svoju Otadžbinu.
Do kraja svoga života, ostao je ono što je bio kroz ceo svoj život: džentlmen i duhovni i svetovni; iskreni rodoljub, poklonik Istine; narodni sin koji se retko rađa i u velikim nacijama; književnik, pesnik, umetnik i besednik; filosof, Vladika i apostol srpski; ponos i slava srpskog roda i našeg vremena; inkarnacija Svetlosti i svega Božanskog u kome se izlila sudbina srpske nacije. Da! Nikolaj Sveti!
Sa pravom i ponosom možemo reći da je Vladika Nikolaj bio najgenijalniji mislilac, i najveći filosof našeg vremena; i to ne samo kod nas, već u celom svetu. Još je u ranim godinama svoga života, gazeći po najdubljim potolinama ljudskog uma, počev od Brame i Bude, preko Hrista, Berklija, Ničea, Dostojevskog i Bergsona, prodreo kroz najstrmija pojimanja u najtragičniju oblast ljudskog duha, a time za svagda, vezavši Zemlju sa Nebom, proputio čovekov put ka Bogu.
O, Srbi! Pa zar opet ne vidimo našu tragediju pod ustaško-komunističkom spregom? Jer, dokle je jedan Stepinac, kardinal rimski, koji je u Drugom svetskom ratu blagosiljao horde ustaške i tutkao ih kao pse da vade oči srpskoj deci, umro i veličanstveno sahranjen u Zagrebu, uz sve počasti Rimokatoličke crkve i komunističke vlade Jugoslavije, sa danas najlepšim mu podignutim spomenikom; dotle jedan istinski rodoljub, jedan veliki i priznati svetski um i pravi Hristov sluga, koji se u oba svetska rata borio ne samo za slobodu Srba, već i cele Jugoslavije, svršetak Drugog svetskog rata dočekao u Dahau, za vreme dok je Stepinac sedeo uz Pavelićevo koleno i pio crno vino, ostavio je svoje namučeno telo u tuđini. A da ne govorimo o Draži kome se ni grob ne zna, jer ga se i mrtvog plaše.
Srbijo!
„Mi smo dobra majko oni,
što su dali svagda kaplju krvi –
za kap tvoga mleka!“
Zato i danas, na ovome svečanom skupu, mi podvlačimo naše poštovanje, priznanje i zahvalnost Episkopu Žičkom Nikolaju Velimiroviću, za sve ono što je učinio za Srpsku Pravoslavnu Crkvu i njen rod i za sav ogroman umni napor kojim je pomerio granice našeg saznanja u svetskoj kulturnoj istoriji.
Bio je to jedinstven čovek, i srcem i umom i svetiteljskim likom, pa je još za života prozvan Svetim. Jedinstven fenomen naše rase koji je u preteškim danima naše istorije umeo da briše narodne suze; u mračnim vremenima da otkrije jevanđeljsku svetlost koju nikakva tama nije mogla nadvladati; u besputnim vremenima da ukaže na pravi put; put kojim su išli i on i Draža; put kojim i mi danas ponosno idemo; težak i trnovit Hristov put, ali pošten, častan, Nikolajevski i jedini put za svakog poštenog i istinitog srpskog rodoljuba.
I, ako se ikada vratimo u svoju slobodnu Otadžbinu, nama će biti najveće moralno opravdanje pred srpskim narodom i srpskom istorijom, što smo zajedno sa Nikolajem iz ropstva otišli u emigraciju; jedinstven i karakterističan fenomen u svetskoj istoriji, kao najizrazitiji protest, zbog najgnusnijeg primera savezničke izdaje.
A, on, mučenik i pokojnik, ovde u Libertivilu, mogao je pri izdisaju sebi mirno reći:
Ispunih svoju dužnost prema rodu i umirem. Predajem dušu Hristu, koga sam celog života ljubio i u srcu nosio; trošno telo ostavljam ovoj slobodnoj srpskoj zemlji u manastiru, a ime srpskom rodu da se slavi i pominje u svakoj kući Srbinovoj, koje će kao Sunce, iako iz daljine, večito svetliti vaskolikom srpskom narodu. I mi ćemo, gospodo, srećni prihvatiti ovo nasleđe.
Veliki Čoveče, Vladiko Sveti! Neka si blagosloven za sva vremena!
„So svjatimi upokoj Hriste dušu raba Tvojego Nikolaja …“
Milomir M. STANIŠIĆ
aprila 1976.
Manastir Svetog Save
Libertivil, SAD
