NIKOLAJ I HAJZENBERG
Gospodo, Nikolaj je savremen, ne samo svojim fizičkim prisustvom i radom u ovom veku, već je savremen i svojim filosofsko-religijskim pogledima, koji u potpunosti koincidiraju sa modernim i savremenim shvatanjima ovog sveta u prirodnim naukama, čiji je izraziti pretstavnik profesor fizike u Getingenu, Verner Hajzenberg, nosilac Nobelove nagrade za fiziku, 1932, koji je istu dobio u 31. godini svoga života. Hajzenberg se upokojio u februaru ove godine; dakle, pre dva meseca, tačno u 75. godini života. Životna staza bila mu je kraća samo jednu godinu od staze Nikolaja i Ajnštajna.
U martu ove godine, pre mesec dana, poznati američki naučni časopis za fiziku (Physics Today, March, 1976. rr. 32-42) objavio je kao post mortem Hajzenbergov rad: „The nature of Elementary Particles“ u kome ovaj slavni fizičar u jednoj logičnoj dedukciji misli vrši jednu znalačku analizu u progresu fizike za poslednjih pedeset godina i izlaže njen odnos prema filosofiji i njenim problemima uopšte. Kao jedan opšti zaključak mogao bi se uzeti: fizika u prošlosti bila je dobra, ali filosofija koja je interpretirala fiziku bila je vrlo rđava. Uopšte, za poslednjih pedeset godina filosofija pati od laicizma.
Ako pođemo od pretpostavke da je stvarnost u prirodi dostignuta samo i jedino našim razumom, čiji je najdublji, najširi i najpotpuniji izraz matematika, onda mi i pored celog našeg intelektualnog naprezanja, možemo slobodno reći da nećemo nikada potpuno saznati „retum natura“, jer naše znanje i saznanje zakona u prirodi nije adekvatno, iako ima svoju osnovu u matematici.
Mi u svom duhovnom poniranju u prirodu, nismo u stanju, u potpunosti, ne samo da shvatimo i uhvatimo materijalnost čestica, već nismo u mogućnosti da uhvatimo zakone kauzaliteta između njih. Pre svega, broj čestica u jezgru atoma neograničen je. Svaki dan mi otkrivamo nove i nove čestice, i tome nikad kraja. Ali ono što je još gore, neke od ovih elementarnih čestica u jezgru, koje nam se manifestuju kao realne čestice, u stvari nisu čestice; radije, to su posledice impulsa unutrašnje dinamike koja se stalno obavlja u jezgru. Zato, po Hajzenbergu, elementarne čestice ne moraju uvek da budu stvarnost. One mogu radije da prestavljaju svet potencijalnosti, nego li svet stvarnosti. I još, po Hajzenbergu, poražavajuće je svako materijalističko shvatanje, kad naglašava: „Pri pokušajy sve dalje deobe materije, nailazi se na granicu posle koje se mora izvesti zaključak o granualnoj strukturi materije. Ali bih pretpostavio da tvorevine sa kojima bi dalje operisali, uveliko izmiču objektivnom fiksiranju. One su pre neka vrsta apstraktnog izraza za prirodne zakone, ali nikako opipljiva stvarnost. Ona se neće videti, no samo njihovo dejstvo …“ Zato i Nikolaj s pravom veli: „3nati prirodu znači doznati njen mehanizam, a pojimati prirodu znači videti Boga u njoj.“
Iz svega ovoga vidi se da je celokupno naše saznanje, u stvari formalno obrazloženo naučno neznanje. Stalno jednu izmišljotinu zamenjujemo drugom, koja je malo bolje nalickana nego li ova prva. Zato je i pojam istine u prirodnim naukama problematičan, jer sve više i više dolazimo do saznanja da mi ne možemo nikada dokučiti apsolutnu istinu. Mi u svome saznanju, bez sumnje, idemo napred. Ali, kao što je nemoguće krug aproksimirati poligonima, pa ma koliko povećavali broj strana, tako je, kao što kaže Dekart, nemoguće i čoveku u svome saznanju dostići apsolutnu istinu. Ali, naše znanje ipak evoluira, jer mi ipak pojimamo da to ne možemo da pojmimo. I samo je istina da u našem naučnom radu ne postoji apsolutna istina.
Govoreći Nikolajevim jezikom mi nikada ne možemo dostići Svečoveka (Hrista). Jer, Svečovek pretstavlja „put sreći koji je dosad samo prorokovan no još negažen“, apsolutno Savršenstvo u svim dimenzijama, za razliku od Ničeovog „Nadčoveka“ ili „integralnog čoveka“ u današnjem smislu reči. Jer, Ničeov „Nadčovek“, u osnovi, opet je čovek, „dva-tri inča viši od običnog čovečuljka“, komada riđe ilovače. To je sve. „Integralan čovek“ je konačan i duhovno i fizički, jer je sveobuhvatan; integrabilan. Svečovek je ono čemu se teži. To je apsolutna Istina. Kroz nauku čovek ipak napreduje i sve se više približava Svečoveku. Ali, čistom razumu nije moguće nikada dopreti do Svečoveka, do apsolutne Istine. Iz svega ovoga izvodimo zaključak da sve naše racionalne odluke, svi naši zakoni u prirodi do kojih je došao čovek, neizbežno sadrže elemenat iracionalnosti; odnosno, sve je to samo igra između nas i sveta u kojem smo se našli. Zato i Nikolajeva „Vera u neverovatno“ ništa više nije iracionalna od svih iracionalnosti koje otkrivamo u polju prirodnih nauka i matematike.
Iz svega do sada rečenog može se zaključiti da je Nikolaj u filosofiji isto što je i Hajzenberg u atomistici. I još nešto. Mi smo u nauci, oko 1960. godine, otkrili nova tela u Univerzumu, udaljena od nas bilionima svetlosnih godina. To su kvazari. Oni u potpunosti imaju suprotne osobine nego što ih ima naša Galeksa. Izgrađeni su od antimaterije što znači duhovne su prirode, i, u stalnom su pokretu. To je živa Bergsonova Duhovna Dinamika. To je taj duhovni svet, odnosno „treće nebo“ po apostolu Pavlu.
Po Nikolaju, tamo je sve sveto. Tamo je Nikolajeva Sveta i Nebeska Srbija. I sve tamo, ma koliko nam izgledalo čudno, neverovatno, apsurdno, natprirodno, ono kroz Hrista postaje verovatno, sigurno, stvarno i prirodno. Kvazari su tipičan primer susreta racionalnog i iracionalnog.
Zato i Nikolaj s pravom veli: „Vera rezerviše uvek apsolutnu vrednost za nešto skuplje od svega onoga što oči mogu videti, uši čuti, ruke ljudske napraviti. Otuda vera stoji u borbi sa svima silama ovoga sveta koje relativnome žele da pridaju vrednost apsolutnu. A kada stoji u borbi mora da trpi i strada i može i da podlegne. Najveća i najstrašnija životna tragedija rađa se tamo gde pobeđena vera umre.“
U istom ovom smislu, u slučaju Evrope, duhovnik Justin prilikom dvadesetogodišnjeg pomena Nikolaju u njegovom Leliću, uzvikuje: „… Danas na naše oči evropska kultura kao horda vrši samoubistvo. Samoubistvo samoga čoveka. Sudstvo isto tako. Njene institucije, organizacije u Evropi, hude Gospoda Hrista. I onda je jasno da Evropa mora da izvrši samoubistvo. Horde i horde ljudi, Evropljani, i mi među njima, sve je to greh, sve je to trulež …“
Dakle, zdrava vera nikada ne protivreči pravoj nauci, niti prava nauka negira zdravu veru. Jedna je stvar samo onda velika i impozantna kada joj je Bog osnova. Zato je i Plank s pravom rekao: „Prirodne nauke ne ruše temelje religije već, naprotiv, ukazuju čoveku put kroz prirodu ka Bogu …“
