NIKOLAJEVO SHVATANJE
Dostojevski je najviše uticao na evropsku prosvećenost krajem XIX i početkom ovog veka. Naročito se od ogromnog uticaja na ideološka strujanja odrazila dvostruka poenta „Braće Karamazov“. Po našem mišljenju Dostojevski se verovatno krije u Ivanu, ali on teži da bude Aljoša. On je prvi počeo sa psihologijom u Rusiji, otkrivši podsvest u čoveku, proces u našem mišljenju koji egzistira, znači nije slučajan – odnosno randoman, ali je nekontrolisan. Nikolaj je u Dostojevskom našao da u osnovi svakog filosofiranja leži vizija uma, što direktno vodi u misticizam. I dalje, u Dostojevskom je uvideo umetnost u kompoziciji pripovedačkih manira, korišćenje religioznih simvola i mitova, jer kroz mit i tragično ima svoju lepotu. Proučio je celog Dostojevskog a na „Braću Karamazov“ i „Velikog Inkvizitora“ vraćao se po nekoliko puta. Paralelno sa „Velikim Inkvizitorom“ od Dostojevskog, studirao je značajno stvaralaštvo „Sveti Manuel“ od španskog filosofa Unamonoa. I „Veliki Inkvizitor“ i „Sveti Manuel“ ostali su u modernom mišljenju najbliži predstavnici misticizma, jer analizirajući agoniju sekularnog društva snabdevaju nas mudrošću u vođenju masa; neka vrsta „spiritualnih političara“, ali oba u potpuno suprotnoj mističkoj aproksimaciji.
Ovo se sve odigralo u mladim Nikolajevim godinama, pre tridesete. Tada je već Nikolaj imao ogromnu opštu i teološku kulturu, pa je sve studirao kritički. Njegov razum išao je paralelno sa njegovom verom u Boga, za razliku od mnogih u to doba, koji su stajali pred dilemom: razum bez Boga ili Bog bez razuma, naročito posle pojave teorije mišljenja putem matematičke simbolike, od Bernarda Rasla.
Po Dostojevskom čovek poseduje ne samo telo i duh, već i dušu. U atomskom smislu, duh bi odgovarao jezgru atoma, a duša bi bila neki „privid“ između duha i tela, odnosno jezgra atoma i elektrona, ono što smo u fizici zvali etar. Nikolaj je akceptirao ovo shvatanje u potpunosti, mada posle uvođenja matematičke simbolike i detronizacije etra, duša kao predikat subjekta nije potrebna. Ona nije potrebna, ali to ne znači da i ne postoji. I naposletku, ima ljudi koji nemaju dušu.
U Hristologiji, egzistencija duše, po našem shvatanju je od primarne važnosti, jer duša vezuje nespojivo, ispunjava bitnost, daje suštastvu ceo smisao, ispunjava i potpunjava sve, obezbeđuje jedan kontinuum, jer se provlači kao svetlost kroz prozor, kroz bravu, kroz svaki otvor u srcu. U mnogim svojim radovima Nikolaj: duh, telo i dušu u Dostojevskom smislu, zamenjuje sa adekvatnim pojmovima: um, srce i duša. U ovom slučaju Nikolajev um nije identičan sa Kantovim razumom (Vernunft).
Gospodo, u funkcionalnoj analizi naše svesti najviše je doprineo Bergson. On je najveći valjak koji je smrvio materijalističko shvatanje; on je David koji je sa Plankom, Ajnštajnom i Hajzenbergom savladao Golijata materijalizma. Po profesiji bio je matematičar i logičar, odnosno filosof.
Bergson u svojoj psihičkoj analizi naše svesti uvodi vreme kao faktor i time u našoj svesti, u mozgu, otkriva čitav dinamičan sistem. Mi smo svesni, jer naša misao nije samo kontinualna, već i analitična, i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti, pa kaže:
„Glavni zadatak pamćenja leži u tome, da izazove ona minula opažanja, da nas potseća na ono što je prethodilo i što im je sledovalo, da nam na taj način pokaže najcelishodnije rešenje.“ Mozak je samo nosilac našeg duha i naše svesti; i odnos naše svesti prema mozgu je isto što i „odnos kaputa prema klinu nosača koji drži taj kaput“. Mozak je zbir, odnosno sistem slika, najbolje sređenih; ali svest je ta koja daje život ovim slikama i oživljuje ih. Bergson ide dalje, mnogo preciznije i najpreciznije, pa našu svest deli na dve kategorije. Ili još bolje reći, u toj Duhovnoj Dinamici u našem mozgu, očito se ispoljavaju dve prirode pojimanja: jedna je čisto refleksivna; i u njoj je smeštena naša sposobnost za matematiku i prirodne nauke; ona nam omogućava računanje kao i našu sposobnost da shvatimo beskrajnost. Beskrajnost je apstraktan pojam, koji je deljiv, pa zato po Berđajevu pretstavlja „rđav kontinuum“. Cela Bergsonova Duhovna Dinamika je „apstraktan sistem“, pa je i beskrajnost – kao prostorno-geometriski pojam, apstraktan! Jeste, on je apstraktan, ali je potreban, jer u prirodi vodi ka realnosti – istini. U matematičkim operacijama, u matematičkoj fizici, bez pojma beskrajnosti nemoguće je ma šta uraditi. Na primer, u radu sa temperaturama, u mnogim procesima, mi pretpostavljamo da je temperatura velika i teži beskrajnosti, odnosno beskonačnosti, mada mi znamo da ne postoji beskrajna temperatura – čak ni u paklu. No ovakva pretpostavka vodi vas stvarnim vrednostima u prirodi. Bliži ste istini.
Druga kategorija u našoj Duhovnoj Dinamici čisto je ekspresivna i u njoj je smeštena naša sposobnost pojimanja večnosti.
Večnost i beskrajnost su potpuno dva odvojena pojma. Večnost je kvalitativne prirode; kao takva nedeljiva je; dakle, po Berđajevu to je „dobar kontinuum“; dok je beskrajnost, odnosno beskonačnost, kvantitativne prirode i kao što smo videli deljiva je = „rđav kontinuum“. Naša sposobnost da osetimo večnost i beskrajnost jeste, bez sumnje, Božja blagodat. Zato i Sveti Avgustin uzvikuje: „O večnosti, o beskrajnosti! Zašto naša čula makar ne nazru kojim si putem ušla u naše duše.“
U ovoj drugoj kategoriji, gde je „smeštena“ večnost, nalazi se i naša sposobnost za misticizam; bilo Berklijev, Dostojevskog, Nikolajev, Unamonoa ili ma koga drugog. Takođe, tu je smeštena i podsvest u Dostojevskom smislu. Granica koja razdvaja ove dve kategorije jeste intuicija. U stvari, ona ih obe spaja; sažima ih u Duhovnoj Dinamici. Lepo. Sve je ovo akceptirao i Nikolaj. I obe ove kategorije pretstavljaju stalnu međusobnu igru – Duhovnu Dinamiku. No svaka promena količine kretanja pretstavlja silu. Još bolje, kakva je priroda te sile koja prouzrokuje ovo kretanje? Bergson veli da mora postojati neki „Unum necessarium“ koji ovo kreće; dok Berđajev smatra ceo ovaj dinamički intelektualni proces u nama kao neku vrstu „regpetuum mobile“ što je i fizički neprihvatljivo.
Bez sumnje, u našem mozgu, kod svakoga ko misli, stalno je kretanje; promenljivo i vrlo brzo. A promene kretanja nema bez sile. Taj pokretač to je čvorno pitanje naše Duhovne Dinamike, pa ako hoćete i filosofije.
U prirodnim naukama mi se interesujemo odnosima u pojavama, ali ne i o prirodi uzroka koji izazivaju te pojave. Mi smo izgradili celu civilizaciju, skočili smo čak i na Mesec i u svim svojim aktivnostima radili smo sa silom, ali na kraju mi još ne znamo šta je sila. Dakle, mi samo znamo da rukujemo njom, ali mi ne znamo njenu prirodu. Njutn definiše silu kao vremensku promenu količine kretanja; engleski fizičar Huk veli „Ut tensio sic vis“; a nemački naučnik Fepl silu definiše opisno pa kaže: ,,So der Drang wie der Zwang“ što je identično ca Hukovom definicijom.
Po Njegošu: „Može sila ako dobro stegne, učiniti da plače sušina“; dok kod Ničea: „Ko jači nek tabači“. Sve nam ovo opisuje silu, ali ništa ne govori o prirodi sile. U mehanici sila se definiše kao tenzor prvog reda, ali ni ovde nismo u mogućnosti da otkrijemo prirodu sile.
I sada Nikolaj ulazi u ovu Duhovnu Dinamiku, zaorava prvu brazdu i počinje da ore neuzoranu ledinu. On ne okleva ni jednog sekunda, gađa misao direktno i tu nema promašaja, pa kaže:
„Sva duhovna kretanja u nama uglavnom se manifestuju kao osećaj i misao. Misao izaziva osećaj, i to oboje slije se u religiju“. A to je tačno ona ekspresivna Bergsonova kategorija. Ali, Duhovna Dinamika pokriva celo naše polje svesti; obe kategorije. I Nikolaj, iako mistik, ovde polazi od realnog rezonovanja, pa zaključuje: I Plank i Ajnštajn tvrde da je materija prevaziđena, drugim rečima ne možemo govoriti o materijalnoj prirodi sile koja prouzrokuje i nosi našu Duhovnu Dinamiku. U svakom slučaju ta sila, koja proizvodi kretanje, je duhovne prirode; ona je tu, ona postoji. Prema tome, ona ne može da bude „iks“ u ovoj našoj jednačini kretanja. To jedino i samo jedino može da bude Bog. A pošto je Bog jedan u Trojstvu i Trojičan u Jedinstvu, to jest: Otac, Sin i Sveti Duh, to pošto je ovde u pitanju egzistencija sile, Duhovnom Dinamikom ne rukuje Bog, kao Otac i Sveti Duh, jer što se god više približavate Bogu, sve više beži od vas. Isti je slučaj i sa Svetim Duhom. Onda, to jedino može da bude Hristos, Sin Božji, jer opet ponavljamo, ovde je u pitanju dokaz egzistencije sile. A, Hristos je postojao i postoji, jer, „I pre Adama ja jesam, i posle Adama ja jesam“. To je dokazano. Mi znamo za Hrista, čovek Ga je video; Njegova egzistencija je apsolutna. On je taj Koji je kao čovek bio na zemlji; Koji je živeo među ljudima kao inkarnacija Božanstva. Čovek ne samo da Ga je video, nego Ga je i na smrt osudio. „Raspni Ga, raspni“ vikali su prisutni u glas. Čovek Mu je napravio Krst, natovario Mu isti na leđa da Ga sam nosi do mesta raspeća. Potom Mu je zatupio eksere, da Mu, kad Ga prikucaju na Krst, proizvedu što strašniji bol. Čovek Ga je prikovao; rane Mu opipao; popljuvao Ga i bacio u grob.
Gospodo, čovek je iskopao grob Onome, od Koga očekuje i traži da ga izvuče iz groba. Kakav paradoks! A Hristos, Mučenik i Stradalnik, opet je sve to zaboravio čoveku, jer On voli čoveka. On je Čovekoljubac. I tek što je bio skinut sa Krsta, On je bio srećan, jer je znao da je Pobednik. Ali, iako Ga je čovek najstrašnije uvredio, On i u svojoj pobedi je skroman i kroz tu svoju pobedu, On izražava ljubav prema čoveku.
Jer, gospodo, kad Ga čovek gleda na svakoj slici, čak i raspetog, Njegov pogled kao pogled jagnjeta ide za vama; kao da vas čuva; neće nijednog momenta da vas ostavi samog; drži vas stalno ispod svoga oka.
Dakle, taj pijanist koji oživljava našu svest, taj Bergsonov „Unum necessarium“ nije niko drugi nego Hristos, Sin Božji. I Nikolaj zaključuje: „Hristos je sve i sve je u Hristu“. Hristos je u Svetom Savi kada miri svoju braću; Hristos je u nama kada iz tuđine pišemo pismo svojima; Hristos je u našim majkama, koje iz ogromne tuge za nama, koji smo u borbi za slobodu napustili domove svoje i otisli se kao politički emigranti u beli svet, iznose, grle i ljube naša odela umesto nas. On je u nama kada nam je najteže – da nam pomogne. On je u nama kada stvaramo poeziju; kada u matematici, u ponoru misli, dođemo do takve apstrakcije da iracionalno postane racionalno; On je u prirodi u Univerzumu, koji je Božji ikonostas; pa sledstveno – On je u Njegošu.
Hristos nije samo obrtna tačka u našem životu, već poluga i sve što se okreće i zbiva u nama i oko nas. On je čovekova asimptota ka Bogu; koordinatni početak; centar, žiža i svi singulariteti redom. Rečju, On je rezidualna vrednost, u Košijevom smislu, integracije u ovoj kompleksnoj Duhovnoj Dinamici, jer Hristos sa svojom „energijom“ prisustvuje svakom našem radu. Hristos je čak i glavna ličnost i kada se On odriče, jer, „3ar ne ljubi Hrista onaj, koji ljubi Istinu?“ Zato je i slavni matematičar Koši rekao: „Ja sam hrišćanin, to znači da verujem u Božanstvo Hrista, kao Tiho de Braho, Kopernik, Dekart, Njutn Lajbnic, Paskal… i svi veliki astronomi i svi matematičari prošlosti“. A Nikolaj kaže: „U punoj vreći zmija, ja sam uhvatio jegulju“. U svom predavanju 1939, na Kolarčevom Univerzitetu u Beogradu, Nikolaj se obraća, pred prepunom salom, svojoj duši, pa kaže: „O, dušo moja, skoro ćeš me ostaviti i sve će me, ostaviti. Ko će ti pružiti ruku u tami i usamljenosti? Jedino Hristos Čovekoljubac“. A pri poslednjem svome času, u svojoj Poslednjoj poruci srpskom narodu, kroz već navedenu poemu „Oj Srbijo“, Nikolaj peva:
„3bogom, zbogom, svima zbogom
Mom životu dođe kraj,
Vidim Nebo otvoreno,
Vidim Hrista, vidim Raj …“
Eto, gospodo, hteo sam i pokušao sam, u granicama vremena koje mi stoji na raspoloženju da vam, iako nepotpuno, a ono ipak metodično i što je moguće jasnije iznesem srž filosofije Nikolaja Velimirovića. Kao što smo videli Hristos je potka i osnova cele ove filosofije; a to je i ključ, onako kako ja vidim, zašto je Vladika Nikolaj – NIKOLAJ.
Sve nam ovo ukazuje na genijalnost Nikolajevu, na osobitost njegovog duha i kod nas i u svetu; na njegovu veličinu i sjaj. Ako je Volter bio ceo XVIII vek, onda Nikolaj pretstavlja zbir svih vekova od Hrista do danas, jer je svojim umom, svojim poniranjem iz racionalnog u iracionalno, raskopao smrt i u nju utkao život, jer „Vidi Hrista, vidi Raj“, a time je obasjao i dao večnu vrednost našem životu. A, ima li šta lepše i veličanstvenije, kao što kaže duhovnik Justin, nego li naša nada da ćemo opet postojati i onda kada sa zemlje nestanemo. Smrt je samo prelaz preko praga u jedan novi i lepši život. Pa zato i smisao našeg života na ovoj planeti mora se ogledati u dobrim delima. Jer, po Nikolaju ovozemaljski život je kratak; u stvari nije ništa. Sve je ovozemaljsko prolazno; čovek je komad riđe ilovače; zdravlje je samo ime; slava to je priviđenje; a zadovoljstvo i draži to su opasne zabave.
„Pusti, oče, tvoga sina neka priđe Hristu svaki dan. Ne brani mu pristup, no privedi ga sam Spasitelju“, veli Nikolaj.
