NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Priznak ljubavi
 
Jedan od priznaka ljubavi je „ne razdraživati se“. Ko može zaozbilje da zamisli majku koju razdražuje vlastito odojče? Majci se daje osjećanje naročite ljubavi kada je njeno dijete bespomoćno. Ali, koliko je majki, koje se i poslije, kada djeca odrastu, „ne razdražuju“ na njih. U dobroti koja pokriva čovječiju slabost najizražajnije se ispoljava obraz Božiji u čovjeku. Naravno, i gnijev – protiv zla, a ne protiv čovjeka – može biti svet; ali to je već nešto sasvim drugačije od egoističke razdraženosti ljudi jednih na druge, razdraženosti koja tako otežava život – kako onih zbog kojih se razdražuju, tako i onih koji se razdražuju. Sveto Pismo daje savjet: „kada ste u gnijevu, ne činite grijeha“. Drugim riječima: ljudi, razgnjevljujte se samo na zlo, a ne na čovjeka koji od tog zla strada. „Ljubeći Boga, mrzite zlo“! (Ps. 96:4).
Gnijev na zlo (pogotovo – na svoje zlo!) može izliječiti od zla, ako taj gnijev ishodi iz ljubavi. Ali sva je nesreća u tome što tamna razgnjevljenost, razdraženost, kao paučina visi u svijetu nad svim narodima, porodicama i srcima. I ta razdraženost čovječija, jako često izazivana zistnicama, truje život.
Ispravno je rekao jedan čovjek: „Mrzovolja i gunđanje, vječne žalbe na sudbinu i poznanike, to je, izvinite me, još gore, zato što ti poroci ne prestaju i ne prave pauzu u duši… Bolje je kada čovjek povremeno plane: eksplodira, izgalami se i – smiri se. A kako su teški gunđavi i uvredljivi ljudi; oni su velika zlopamtila. Uvredljivog čovjeka sve razdražuje. Ako on i dobije ono što želi, on (pošto ga u dubini duše grize savjest) traži novi povod da se žali. Najtužnije od svega je to – da od naše razdražljivosti i prgavosti najviše stradaju oni koji su nam najbliži, koji nas više od svih vole i koji više od svih za nas čine dobra. Kakve napravedne, zlonamjerne primjedbe naši bližnji moraju nekada da trpe od nas! A mi to sebi dozvoljavamo, zato što znamo „ama, neće se oni naljutiti…“, a ako se i naljute – oprostiće, neće prekinuti odnose sa nama, pa – oni su ti koji nas vole…
U osnovi prgavosti i razdraživost leže zloba, mržnja, gordost, nemilosrdnost i nepravednost. Močvara se lako prevraća u pobješnjeli okean. Od jedne šibice može da plane cijeli grad. Od jedne, reklo bi se, majušne strasti, zapali se čitava duša i onda izgara u mukama. Kakva je samokontrola potrebna ljudima, kakva trezvenost i oprez. Ni jedan porok – ni strast prema novcu, ni strast prema zadovoljstvima, pa čak ni vino – pogibija mnogih – tako ne ubija dobri duh porodice, kao razdražljiv i neuzdržan čovjek. On narušava posao, truje život djece i porodice. U društvu se mi još i ustežemo (zbog samoljublja) da ispoljimo svoju duševnu niskost, jer u društvu tražimo dobrog o sebi mišljenja. Ali u kući, kod „svojih“, mi se raspojasavamo, dajemo slobodu svom unutrašnjem zlu… „Čovjek prgavi rađa svađu, a jari mnogo griješi“, govori Solomon u Pričama (29:22).
Čovjek zna da bude tako nizak i sitnodušan, da se ljuti i na Samog Gospoda Boga, Veličanstvenog svojeg Tvorca! Čovjek ropće na život koji mu je On dao… Zar nikad nismo roptali na vremenske prilike – zato što vrijeme nije bilo onako kako smo mi htjeli? Zar se nikada nismo žalili na svoj položaj u životu, na svoje životne okolnosti? Zar nikada niste gunđali na težinu puta po kojem vas je promisliteljno vodila, i vodi vas, Ruka Gospodnja?
U čovjekovoj duši ima jedno veliko sredstvo za preodoljenje samoljublja, prgavosti i razdražljivosti. To je – blagogovejna vjera u blizinu Božiju. „Gospod je blizu“. Nad čovjekom je prostrta Ljubav. Samo je treba vidjeti unutrašnjim svojim očima. To i jeste vjera. Nama nisu uvijek jasni iscjeliteljni putevi Ljubavi. Ali, povjerovavši u tu ljubav nad nama i nad svijetom, čovjek život vidi duhovnim očima, u svjetlosti svog višeg prednaznačenja. To što se ranije činilo neshvatljivo, stoji pred čovjekovom svijetlom vjerom kao nešto neophodno i važno. Tako gleda mudrost duše i tako se otkriva se vječnost.
Sloboda naša nije samo slobodno iskazivanje onoga o čemu razmišljamo; i nije samo mogućnost da činimo ono što hoćemo. Najdublja sloboda naša jeste sloboda od zla, kojim mučimo sebe i druge. Ka takvom stanju slobode duha u dobru nas i vodi put vjere. Vjera je ulazak u višu realnost.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *