NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

Učiteljstvo
 

„Ja sam došao radi toga, da bi
život imali,
i da bi ga imali na pretek“.

(Jn. 10:10.)
 
Ako je učiti (drugog) teško, onda je učiti učiteljstvu još teže. Zato što je učiteljstvo i veliki grijeh, i najveće dobro.
Učiteljstvo je grijeh zato što: „ne nazivajte sebe učiteljima, jer je Jedan u vas Učitelj – Hristos“ (Mt. 23:10). I „braćo moja, ne budite svi učitelji; znajte da ćemo se podvrgnuti velikoj osudi“ (Jak. 3:1).
Učiteljstvo je dobro, zato što „ko izvrši i nauči, taj će se velikim nazvati u Carstvu Nebeskom“ (Mt. 5,19) i – „Kako su krasne noge… onih koji donose glas o dobru“ (Rim. 10:15).
Teško je izvršiti (zapovijedi) i učiti. Teško je blaženstvo učiteljstva, i teško je izbaviti se od njegovog grijeha. Onaj koji uči (druge) upodobljuje se Bogu. Onaj koji uči nepravilno (na neodgovarajući način i ne u odgovarajućem duhu), postaje nalik na idola i đavola. U tome je krst istinitog učiteljstva, i slava njegova.
Jevanđelje je Riječ upućena ne samo učenicima, nego i učiteljima, jer je učenik Božiji – čovjekov učitelj. Živjeti po Hristu – to znači neprestano učiti sve i učiti sebe kroz sve i od svakog. Živjeti po Hristu znači – neprestano se učiti.
Učenje istini drugih jeste samo rast u učenju sebe.
Ko jevanđeoski sebe uči (pokazuje ljubav Božiju prema sebi), može da uči i druge. Onaj koji pravilno sebe uči, izlijeva se pravilnošću svoga srca, i svog učenja, na druge. Zato što druge vidi kao čestice sebe samog. I na njih izlijeva svoje poznanje ljubavi. Na njih luči svoje poznanje istine; i riječima, i djelima, i ćutanjem, i molitvom.
U onome koji ljubi, sve uči; ništa ne prebiva u pokoju, sve se izlijeva, luči, priopštava se ka svemu, i sve priopštava svojoj ljubavi.
Učiteljstvo Hristovo jeste osoljavanje Svijeta – kroz ljude. Ljudi – jednih kroz druge.
Lažeučiteljstvo je sijanje kukolja (Mt. 13:25) – gorke trave zla i neznanja.
Sijanje učenja je jednako sijanju hljeba. Riječ nebeska sije se kroz riječ čovjekovu. Riječ čovječija je poput zrna; riječ Božija je sila života u tom zrnu. Zrno mora da sagnjili, i riječ čovječija mora da se satre. Sila Božija, oplođujući riječ čovječiju, daje plod. Sud nad riječju je ćutnja, u kojoj sve istinito zri i raste (mitr. Filaret).
Riječ o duhu mora biti riječ duha. Inače će biti lažna.
Riječ istine je tanana žica po kojoj duh Božiji teče prema srcu čovjekovom i mijenja srce. „Vi ste već očišćeni riječju koju vam govorih“ (Jn. 15:3).
„Ja – govori Gospod – ispitujem srca“ (Otkr. 2:23).
„Vjera je od sluha“ (Rim. 10:17). Vjera je promjena prirode; ona nije ubjeđenje, nego promjena prirode; ona nije ubjeđenje, nego mijenjanje i pretvaranje čovjeka. Sluh i riječ, pak, jesu provodnici vjere do srca – od drugog srca.
Svijet je pun različitih kolebanja i talasa. Pozitivni i negativni pokreti duha se vrše iza praga naše svijesti, i oni se samo djelimično mogu uloviti našim životnim iskustvom (Jevanđelje – o travi koja, iako nevidljivo, primjetno raste Mk. 4:26-29).
Učiteljstvo je gorenje i lučenje istine, nezavisno od toga da li je ono otvoreno ili skriveno („Nema ničega tajnog, što neće postati javno“). Istinito učiteljstvo sazrijeva sa tajnim čovjekom srca (1 Petr. 3:4), i ne može se sakriti, ni od ljudi, ni od anđela. (Od ljudi – nekada i može, od anđela – nikada; zato uvijek postoji sila za svijet i njegovo spasenje). Blažen je podvig propovijednika Slova, onih koji „propovijedaju s krovova“ (Mt. 10:27); blažen je podvig bezmolvnog skitanja, u procjepima zemlje (Jevr. 11:38) svetih otšelnika. Njihova svjetlost uči i grije milione ljudi…
„Od viška srca govore usta“ (Mt. 12:34). Šta je taj „višak“ srca?… Vlaga otrovna ima otrovna isparenja. Miomirisna miomiriše svojim isparenjem. Duhovna sadržina srca se ne može sakriti, njena se svjetlost probija kroz čovjeka, lije se iz njegovih očiju, silazi sa jezika, sa svih njegovih pokreta i crta.
U sakrivenom, unutrašnjem životu čovjeka akumuliraju se energije – dobre, ili zle. Dobre ne mogu da žive u jednom te istom srcu zajedno sa zlim, kao što voda ne može da prebiva na istom mjestu sa ognjem. Ili oganj uništava vodu, ili voda gasi oganj. Njihova borba predstavlja muku čovjekovog srca. Mučenje iščezava tek poslije pobjede – bilo dobra, bilo zla, i čovjek se ili uspokojava u zlu i samovolji, postaje (satanski) „iznad dobra i zla“ (Niče), ili nalazi pokoj Gospodnji – blagoslovenu „subotu“ slobode od strasti i pohote. Prvo „uspokojenje“ predstavlja izraz duhovne smrti; drugo – života u Hristu.
Svaki čovjek ima svoju sadržinu srca. I upravo nad ovom sadržinom mora čovjek da se trudi, da bi uvidio Gospoda, da bi opipao Gospoda svojim rukama. Blaženstvo ovo obećano je onima koji su čistoga srca (Mt. 5:8). Oganj Duha mora da iz srca ispari sve vode, kapi i pjenu strasti (grehovnih samovolja). Voda Krštenja mora da ugasi sve „zapaljive strijele nečastivog“ (Efes. 6:16), sav oganj pohote i grijeha.
Da bi se jedino viša priroda vocarila u srcu, životvoreći ga ognjem svetinje, i hladeći vodama Višeg života.
Voda života se patvori – u zlom srcu – mrtvom vodom, i oganj slave gornje se falsifikuje ognjem pakla. Voda grijeha i smrti biva spržena ognjem ljubavi jevanđeoske, i oganj pakla se gasi vodama blagodati.
Ali sve dok se ne desi vaskrsenje čovjeka (još u ovom životu), ide borba za vječni život: radost i mučenje čovjekovo.
„Višak srca“ jeste lučenje zatečene (u sadašnjem trenutku) sadržine srca. Višak treba čuvati, ne pokazivati ga. U tome je zakon primarne duhovnosti čovjeka. Treba upravljati svojim „viškom“, umjeti njega uzdržavati. Zli treba uzdržavati, i u pepeo pretvarati. Dobri treba uzdržavati – čuvati, kao nešto dragocjeno, skriveno, nektarno, kao nešto što nestaje – ako se sa njim nepažljivo i neblagogovejno postupa.
Voda blagodati se daje onome ko umije da čuva. Oganj duha nebeskog se povjerava onome ko umije ne samo da ga mudro otkriva u Svijetu, nego i da ga ogradi rukama svojim od bolesnih očiju svijeta.
„Višak“ svoj blagodatni treba čuvati, kao zjenicu oka srčanog, hiljadu puta prefinjenijeg od onog vanjskog, koje gleda na prolazne pojave u svijetu.
Nehotice ljudi uglavnom pokazuju svoje zlo. Hoće da sakriju, ali – ne mogu. Neka i pokazivanje dobra ide istim tim putem. I tek tada će se pokazati istiniti višak. Ako sami počnemo da pokazujemo svoje dobre „viškove“ – otkrićemo svoje neutvrđeno srce i – rastrgnuće nas (Mt. 7:6). Ako budemo sakrivali srce, otkrićemo njegov višak, i to u onoj mjeri, u kojoj smo sakrili srce… Zato što će Gospod otkrivati Svoj višak ljubavi kroz naše, za svoju istinu umrlo, srce. Čudesan je i prefinjen taj zakon; blažena je njegova primjena. Nju vidiš na skromnim, na savjesnim, na ljudima koji ne znaju svoju istinu, ali koji svojom istinom sijaju ljudima.
Javno uči ljude samo onaj, koji umije da uči tajno. Da tajno prosvjetljuje sebe, da tajno odražava svjetlost Božiju u svijetu.
„Neka tvoja lijeva ruka ne zna šta radi desna“ (Mt. 6:3), „Pomoli se Ocu tvom tajno“ (Mt. 6:6)… „Gledajte da milostinju vašu ne činite pred ljudima, da vas oni vide (t.j. ne radi toga) (Mt. 6:1)… „Carstvo je Božije nalik na gorušično zrno, koje je manje od svog sjemenja“ (u svijetu zemaljskih pojava) (Mt. 13:31,32). Tajni odnos prema svijetu koji nas okružuje, odnos sakriven u Gospodu. Predavanje sebe i djela svojih Svevišnjem.
Optinski starci su uglavnom obličavali prikriveno (u obliku neke priče ili događaja iz njihovog ličnog života). Tajanstveno urazumljenje djeluje najoštrije, ono „rasijeca“ čovjeka. Rasijeca nas Riječ Božija koja najindirektnije, odnosno, ne sa prinudom i sa oštrinom ulazi u našu dušu. Mi tražimo ubjeđenje koje ne siluje našu slobodu, a svaka ljudska riječ nas davi; samo Riječ Božija (makar i u riječi čovjekovoj) – zove nas, javljajući svoju ljubav. Riječ, pak, ljudska – nagovara i prinuđuje.
Bog Živi najveća je sloboda i milovanje. Tim milovanjem mi moramo biti ispunjeni, i tada će naša riječ učiti i oslobađati.
Javno učiteljstvo jeste svjedočenje; ili, drugim riječima, mučeništvo. Mučenik na grčkom znači „svjedok“, i svjedok (istine Božije u svijetu) je uvijek mučenik. Jer on mora da nadvlada trnje sopstvenog srca, i bodlje đavolove, i cijelog svijeta. Svjedočenje je javno učiteljstvo u svijetu. Istina mora da prožme sve – do posljednje sfere svijeta, do najdaljeg njegovog talasa; da obuhvati sluh i glas, vazduh, dah i jezik. Kada svjedočimo (javno govorimo istinu Božiju u svijetu i o svijetu), mi govorimo ne samo onom čovjeku koji nas u datom trenutku sluša, nego i cijelom svijetu: anđelima i ljudima, suncu, vazduhu, Zemlji i nebu… Jer istina, izrečena zvukom glasa ljudskog, prolazi sva nebesa (Rim. 10:18) i, uveseljavajući anđele, liježe kod Prijestola Božijeg, kao neko sjeme koje će biti vaskrsnuto u Posljednji dan. Bazmjerno je vrijedno to ispovijedanje riječi, svjedočanstvo Istine, kroz čovjeka, u svijetu grešnom! Zaista, ko se ne postidi Hrista, Sina Božijeg (Njegove istine, Njegove čistote), toga se i Sin Čovječiji neće postidjeti kada dođe u slavi Svojoj, – „sa svetim anđelima“ (Lk. 9:26), dodaje Jevanđelje. Jer, anđeli jesu svjedoci naših riječi.
Istina se može govoriti samo „od viška srca“. I ne može se slušati o Istini „bez propovjednika“ (Rim. 10:14). Ali, „kako propovijedati, ako nismo poslani?“ (Rim. 10:15)… Svijet mora da sluša istinu Božiju – od sebe, od svojih usta, od usta ljudi grešnih… „Tvojim ustima ću ti suditi, rab lukavi“ (Lk. 19:22). Zbog toga anđeli na zemlji ćute, a ljudi bivaju poslani. Njihovom srcu se daje „višak“, i taj višak daje im snagu svjedočenja. A svjedočiti se može samo o tome što „oči vidješe“, što „ruke opipaše“ (1 Jn. 11). „O Slovu Života“. Srce mora opipati, srce mora vidjeti Hrista. Samo takvo svjedočenje se prihvata na sudovima Božijim i čovječijim.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *