NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA

 

APOKALIPSA SITNOG GRIJEHA
 

To, što treba pamtiti
 
K.S.Luis napisao je jednu od svojih knjiga na osnovu izmišljenih „pisama starog đavola svom bratiću“. U tim pismima iskusni đavo podučava svog mladog i neiskusnog bratića kako da analizira probleme savremenog čovječanstva i kako da utiče na podsvjest ljudi, igrajući na kartu njihovih slabosti, poroka i nedostataka. Luisova knjiga lucidno pokazuje psihološki proces razlaganja ljudi zlom. Stari đavo uči svog „bratića“ da udaljuje ljude od Boga svim sredstvima i mrežama. Da bi u tome uspio, stari đavo nalazi da je jedan od izuzetno uspješnih metoda – neprestano pokazivanje ljudima priviđenja budućnosti koja se nikada ne ostvaruju; primamljivanje ljudi fatamorganama, nagovaranje na današnje zločine radi sutrašnje sreće.
Blaženstvo duše izvan moralne sfere je, naravno, nedostižno; ali, radi magične, samo vanjskim sredstvima dostizane sreće čovjek je u stanju da se po stotinu puta odrekne od svetinje i da načini svako zlo – da odbaci svog Tvorca i da izda brata… U tom smjeru đavo i hoće da „pomaže“ ljudima.
Tvorac je dao čovjeku život da bi ovaj dostigao svijetlu vječnost. Bog hoće da ljudi žive svijetlom vječnošću u svakoj tački svog zemaljskog vremena, koja i jeste jedinstvena njihova „sadašnjost“. Samo trenutak sadašnjeg vremena jeste tačka dodira čovjeka sa realnošću Vječnog. Čovjek posjeduje samo sadašnje vrijeme, i samo se njime može koristiti svojom slobodnom voljom. I Bog nam je otkrio da mi vjerom možemo dobiti od Njega snagu i blagodat za svako sadašnje magnovenje. Zato briga đavolska, u velikoj mjeri, i jeste da odvodi ljude od Božije blagodati u sadašnjem trenutku. Zli duh tjera ljude da svo vrijeme žive u „budućnosti“. To, što je budućnost sakrivena od čovjeka i ne podliježe njegovom planiranju, čovjek ne shvata. I – trudeći se samo u ime materijalistički pojmljene „budućnosti“, ljudi, u suštini, žive izvan realnog bitija. Ta nerealna – za čovjeku dušu – materijalistička budućnost i jeste stvarni „opijum“ za dušu.
Pojam „budućnosti“ najmanje od svega liči na „vječno“ – govori Luis. „Budućnost“ je „naj-izvan-vremeniji“, najnerealniji dio vremena čovjekovog.
Bog hoće da ljudi misle i o budućnosti, ali samo u svojstvu pripreme za ostvarivanje sadašnjih dobrih djela i pravednosti. Priprema za vječnost je dug i sadašnjeg trenutka. Bog hoće da čovjek, u služenju Njemu i drugim ljudima, ne odaje svo svoje srce „budućnosti“, nego da živi vječnim i sadašnjim. Ali upravo to ne žele zli duhovi. Njima je potrebno da se čovječanstvo neprestano „goni za dugom, nikada je ne dostižući“; njima je potrebno da u toj trci ljudi zaborave na smisao i cilj svog života i na dragocjenost svakog svog sadašnjeg trenutka, radi djela dobra i pravde.
Đavo naziva tišinu „užasnom silom“; on poziva da se život ispuni šumom. „Svako magnovenje čovječije mora biti ispunjeno veličanstvenom dinamičnošću, šumom, fanfarama koje najavljuju „slavlje i nemilosrdnost“. Šum je jedinstvena samozaštita zla od glasa tihe čovjekove savjesti, od tihog Slova Božijeg… „Sav svijet ćemo pretvoriti u Šum!“ – govori đavo. „I već smo podosta dostigli u tom smislu, ali (prinuđen je da prizna zli duh) zle sile još uvijek nisu dovoljno šumne u svijetu“.
Luis sa velikom pronicljivošću pokazuje osobine socijalnih učenja i utopija koje kultivišu antireligiozno načelo, lažući ljude priviđenjima budućnosti.
Kod Leonida Leonova, u osmoj glavi drugog dijela knjige „Ruska šuma“ ima jedna karakteristična besjeda ruske idealistkinje Polje sa aktivistom komsomola, Sapaškovim. Visokim, primamljujućim riječima o budućem blagostanju naroda u rezultatu započete izgradnje, Sapažkov je zavrtio glavu Polji… „Ovaj… a šta će biti poslije?“ – pita Polja Sapažkova. „U kom smislu… poslije?“ – „Mislila sam, – govori djevojka, – šta će biti dalje, poslije, naprimjer, sto godina… kada sve neophodno bude izgrađeno, svi neprijatelji pobijeni i kada stari svijet ostavimo u prošlom?“ Tako prosto djevojčino pitanje Sapažkova zbunjuje, i on žuri da završi razgovor sa Poljom. „Izvini, Vihrova, nemam sad vremena da ti otkrijem tu tajnu istorije: to je za sada velika tajna! Navrati za sto godina… pa ćemo natenane razmotriti planove za budućnost“… Tako se narugao materijalista, umjesto da odgovori na duboko pitanje ruske djevojke. Ali šta je on i mogao da kaže? Slobodno razvijanje ideje njemu se ne preporučuje.
Kao priviđenje koje je mamilo narode u srećnu budućnost, prošao je sa fanfarama po Evropi, i iščezao, nacional-socijalizam. I, koliko je fatamorgana iščezlo u istoriji! Ali koračanje po svijetu mitova koji su osnovani na nevjerju u besmrtnost čovjekove duše se nastavlja, i dalje uz te iste fanfare koje bogotvore budućnost. I dalje grme one, te fanfare, zaglušujući čovječiju savjest i vjeru čovjeka u viši svijet. Ljudski rad se ne utvrđuje u spokojnom trudu, nego u ostvarivanju nekih izuzetnih djela, magičnih skokova u buduću količinu i iz nje, kao, mehanički proizilazećim kvalitetom. Šumne lozinke pletu legendu „budućnosti“… Samo je na smrt svoju zaboravio čovjek. I na zlo je svoje zaboravio. Ipak – zlo i smrt se neće istrijebiti nikakvim materijalnim sredstvima, nikakvom izgradnjom, nikakvim kosmonautima. I nikakvim se šumom od zla sakriti ne može. Spas je samo jedan: Hristos Vaskrsli.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *