PODVIG U NAŠEM ŽIVOTU

 

PODVIG U NAŠEM ŽIVOTU
 
ISKUŠENJA
 
Niko ne može da napreduje u vrlini ako nije spreman da se suoči sa iskušenjima. Najpre treba da zna da teškoće, brige, i uopšte iskušenja, koriste duši. Prvo, dakle, što treba da učinimo, jeste da zavolimo tuge! Nikada ne traži saveta od nekoga ko nije prošao iskušenja slična tvojima, makar i da je mudar. Bolje je da tražiš savet i od nepismenog, ali vrlinskog čoveka, nego mudrog kome je božansko i vrlinsko strano. Onaj koji će te savetovati šta da činiš u životu, treba da je izvršio sve ono čemu te poučava. Čovek koji je sa puno strpljenja prošao iskušenja i savladao ih, on može mnogo da ti pomogne, jer ne može svako da rukovodi lako druge u zadobijanju vrlina i savlađivanju iskušenja.
Treba da znaš da je karakteristično za vrlinu – duševni mir. Tim putem su išli svetitelji. Jer, ukoliko si postojan u iskušenjima i napreduješ u vrlinama, toliko se približavaš Carstvu Nebeskom. Koliko napreduješ i usavršavaš se u vrlini, toliko iskušenja bivaju snažnija.
Tuge koje Bog dopušta, daju nam se za duhovni napredak. Bog se ne sveti za grehe naše. Naprotiv, voli nas još više i hoće da se ispravimo. Iskušenja treba da primamo, iako nas žaloste. I ne zaboravimo da Bog dopušta iskušenja prema duhovnoj snazi koju ima svako od nas.
Bog ne daje duhovne darove čoveku ako prethodno ne pretrpi iskušenja i žalosti po dopuštenju. To je delo Božije mudrosti koju ne mogu ljudi razumeti. Kada strpljivo podneseš žalosti i teškoće, tada će te nagraditi Bog božanskim darovima. Jer, posle žalosti i iskušavanja dolazi uteha. Koji izdrže iskušenja, ti i primaju blaga od Boga. Prvo treba okusiti gorčinu iskušenja, a zatim uživati sladost božanske blagodati.
Kada naiđu iskušenja, treba da nas obuzmu dvojaka osećanja, radosti i straha.
Radosti, jer smo udostojeni da idemo putem kojim je išao Gospod i njegovi svetitelji. Straha, da možda od naše gordosti ne dolaze iskušenja.
Ne zaboravimo da sa dobrom uvek ide žalost. Lenjost i nemar za spasenje parališu dušu i ne dozvoljavaju joj da se približi Bogu i da izdrži iskušenja na pravi način, koja dopušta Bog za naše dobro.
U iskušenjima, u onom času velike duševne bure, čini nam se da su nas svi napustili i nema ni sa koje strane nade za spasenje. Sve nam izgleda crno i mračno. Ali, ne gubimo hrabrost i ne očajavajmo! Posle nevremena nastupa tišina.
Dobri Bog ustrojava tako lepo svakome od nas, tako da neće dozvoliti da naiđu na nas iskušenja koja prevazilaze naše snage. U iskušenjima su pomešane uteha i nevolja, svetlost i tama, tuga i sreća. Iskušenja su pokazatelji duhovnog napredovanja čovekovog. U času iskušenja imamo pomoćnika – živoga Boga! Zašto dakle, da se plašimo?
Gordima, koji svojom bestidnošću vređaju dobrotu Božiju, dolaze velika iskušenja. To dopušta Bog da bi ih smirio. Onima koji se nadimaju pred Bogom, dopušta Bog strašna iskušenja, kao što je napad koji podiže Satana pomoću sramnih pomisli, gneva, rđavim ponašanjem i mnogih drugih zala. Početak svih tih iskušenja jeste da neko sebe smatra pametnim i mudrim. Zato je potrebno od početka pobediti gordost da ne bi pustila korenje u duši jer je posle teško da se iskoreni.
U žalosti i teškim prilikama na koje nailazimo potrebno je trpljenje. Drugi način savlađivanja ne postoji. Trpljenje odgoni gorčinu nevolja.
Potrebno je protiviti se iskušenjima! Ne treba da ih susrećemo neradom i uninijem. Kada otvorimo vrata duše svoje, tada u nju ulaze zbrka, nemir, bogohulstvo, tužba na svoju sudbinu, razvraćene pomisli i tolika druga zla koja škode duši. Uzrok svih tih zala jeste naša nemarnost.
Da bi se izlečili od ovih bolesti, potrebno je smirenje. Bez smirenja, navaliće veća i žešća iskušenja. To je istina! Nastoj da zadobiješ smirenoumlje i pomilovaće te Bog. U zavisnosti od smirenja, šalje Bog i trpljenje. A sa trpljenjem biva lakši teret muka i nevolja. Tada će Duh Sveti da se useli u srce tvoje. Bog, koji je sav ljubav ne odgoni odmah iskušenja znajući da to nije korisno za dušu, nego daje trpljenje kojim dolaze sva dobra.
Krivci smo pred Bogom kada podležemo iskušenjima, a ne kada nas napadaju. Napad iskušenja biće svakako, jer ćemo tako da se ispitamo. Mi ne treba da ih primamo da se ne bi tako prljala duša. Svetitelji su trpeći iskušenja, veoma uzrasli u vrlini. Iskušenje snaži čoveka i razdvaja se u njemu dobro od zla.
Mogao bi neko zapitati: zar ne postoji drugi način da nas Bog ispita? Zašto Bog dopušta da se pate njegova deca? Tako je Bog odredio. Jer, ako čovek ne iskusi ništa loše, neće nikada osetiti sladost dobra. Moguće je da pokleknemo kao ljudi. Bog ne gleda toliko pad, koliko na ispravljanje i borbu za zadobijanje vrline. Još u iskušenjima osećamo ljudsku nemoć i uviđamo da bez pomoći Božije ne možemo činiti ništa. Ako bi Gospod dozvolio da đavo čini šta hoće, tada bi naš položaj bio tragičan. Dozvoljava mu samo toliko da nas kuša koliko dopusti On koji je vođa duše naše.
Oni koji su uznapredovali u vrlini, čuvani su Božijom silom i izbacili su iz svojih duša pagubne strasti. Apostol Pavle navodi da je Bog dopustio na njega veliko iskušenje da se ne pogordi, dat mu je „žalac u telo, da se ne preuznosi“.
Iskušenjima se još zadobija vera. Iskušenje koristi svakome čoveku. Podvižnici su na većim iskušenjima kada uvećavaju svoje duhovno bogatstvo. Oni koji spavaju bude se iskušenjima, i oni koji su daleko od Boga, približuju Mu se. Čovek koji se ne bori, ne dobija bogatstvo Božije pomoći. Zato Bog prvo ispituje i muči svoje sluge, pa pošto hrabro pretrpe iskušenja, daje im zasluženu nagradu. Proslavimo Boga koji nam daje lekove, tako da nam posle njih dođe duševno zdravlje i uteha.
Nema čoveka da se ne umara i ne negoduje u času iskušenja. I sami svetitelji kojima se divimo, imali su strašne unutrašnje teškoće, ali nisu borbu napuštali. Bez leka iskušenja ne može se niko izlečiti. Međutim, da bi izdržali iskušenja, ne zavisi samo od našeg truda, nego i od pomoći Božije.
Dakle, ako istrpimo hrabro iskušenja Bog nas neće ostaviti, nego će nam poslati Svoju pomoć da bi smo napredovali u vrlini i sjedinili se sa Njim.