PODVIG U NAŠEM ŽIVOTU

 

PODVIG U NAŠEM ŽIVOTU
 
OSUĐIVANJE DRUGIH
 
Neko je osudio drugoga čoveka, zašto nije učinio milostinju. I taj, neka je imao druge vrline, upao je u teško sagrešenje osuđivanja drugih. Naravno, potrebno je i milosrđe i treba ga upražnjavati u svome životu. To ćemo, međutim, paziti kod sebe, koga jedino i treba da kontrolišemo. Jer čineći milostinju ili bilo koju drugu vrlinu, ako padnemo u osuđivanje brata svoga, gubimo plod ljubavi. Bog hoće prvo ljubav, pa onda ostale vrline. Šta vredi ako postiš i ne jedeš meso, ali osuđivanjem jedeš meso brata svoga? Zar Bog prima takav post? Nikada! Naprotiv, On odvraća lice svoje od tebe.
Mnogi počinju razgovor o pitanjima i problemima drugih ljudi, polazeći tobož od interesovanja, ali kasnije padaju u osuđivanje, ne budući ni svesni toga.
Mi da brinemo samo za svoju dušu. Što se tiče drugih ljudi, da se molimo da ih prosveti Bog, jer nije naše da izobličujemo sagrešenja drugih ljudi. Delo suđenja pripada Bogu. Mi koji smo crvi, kako možemo da izobličavamo drugog čoveka koji je ikona Božija? Ne vidiš, kaže Gospod, gredu u svome oku, a primećuješ trun u oku brata svoga? Izvadi, nastavlja Gospod, najpre gredu iz oka tvoga, a onda pokušaj da izvadiš trun iz oka brata svoga.
One koji vole da osuđuju, Bog će strogo kazniti, jer čine nešto što čak ni On nije činio kada je došao na zemlju da spasi čoveka. Kada su Mu fariseji doveli jednu grešnu ženu koja je uhvaćena „u preljubi“, i shodno zakonu trebalo je da bude kamenovana, Hristos, pošto je isterao njene tužioce, rekavši im: „Ko je bez greha, neka prvi baci kamen“, a reče njoj: „idi i više ne greši, ni ja te ne osuđujem“. On, koji je imao svo pravo kao bezgrešni Bog da je osudi i ukori nije je osudio, a mi koji živimo u grehu i činimo dela gora od onih koja čine drugi, spremni smo za sitnicu da ih osudimo.
Ni najveće žrtve naše ne prima Bog ako osuđujemo brata svoga. Ako se neko odrekne i čitavog sveta i svih njegovih dobara radi ljubavi Hristove, i ako ode u najdublju pustinju i zatvori se u najzabačeniju i zapustelu keliju, a osuđuje brata svoga, sve mu je uzalud. Jer Bog se ne da ružiti! On čita srce čovekovo.
I može neko, koji je možda gori od tebe, da se spase, a ti da budeš osuđen od Boga. To se desilo u priči o cariniku i fariseju. Objektivno, farisej je bio bolji od carinika; međutim, pavši u osuđivanje izgubio je i ono što je imao. Slep je onaj koji osuđuje, jer se iza te strasti krije jedna druga velika zverka koja se zove – egoizam. Čujte kakve je strašne reči rekao farisej: „Nisam kao drugi ljudi, otimači, nepravedni, preljubočinci ili kao ovaj carinik“. Osuđivanje odgoni od čoveka svaku čast i dostojanstvo.
Čovek koji se bavi samo svojim sagrešenjima, jeste razuman i u njemu obitava Duh Sveti. Ima mir u srcu. Dok duša onoga koji osuđuje, liči uzburkanom moru. U njemu se ustoličio đavo.
Pišu Oci, ako se čak i pogrbiš od posta i metanija, a nemaš ljubavi prema bližnjima, daleko si od spasenja.
Hristos je rekao da nije došao da sudi svetu, nego da ga spase. A mi mu sudimo! Koliko smo za žaljenje! Koliko smo duhovno siromašni! Nemamo ništa drugo da kažemo sem reči Davidovih: „Pomiluj me Bože po velikoj milosti Tvojoj…“.
Imamo za živi primer svetitelje naše, koji nikada nisu osudili nikoga. Smatrali su sebe gorim od drugih. Apostol Pavle je govorio da je „nedonošče“ i nije smatrao sebe dostojnim da se nazove apostol. Te reči je izgovorio ko? Veći od svih apostola, onaj koji je proneo poruku spasenja po celom svetu. Postavimo u mislima sebe, za kratko, pored apostola Pavla i tada ako smo iskreni pred samim sobom i pred Bogom, ispovedimo ozbiljni greh osuđivanja, i trudimo se uvek, pomoću Božijom da to prekinemo.
Posle svega ovoga, razmisli u kakvom se stanju nalaziš. Ako imaš lošu naviku da osuđuješ, iskoreni je što pre. Ako hoćeš da imaš udeo sa Hristom, izbegavaj osuđivanje. Ako hoćeš da imaš nadu na spasenje i večno blaženstvo pored svepravednog Boga, nauči da osuđuješ sebe – a nikada druge.