UTAMNIČENA CRKVA
Stradanje sveštenstva Srpske Pravoslavne Crkve
od 1945. do 1985. godine
UVODNO SLOVO
Na svom putu kroz istoriju Srpska Pravoslavna _Crkva je prošla kroz mnoga i teška iskušenja koja su iznedrila svete mučenike i stradalnike čija žrtvonosna svedočenja snaže i jačaju sve one koji idu Hristovim krsno-vaskrsnim putem. Samo Bog zna imena svih onih koji su, u turskom zemanu, u ustancima za slobodu, zatim u Balkanskim ratovima, Prvom i Drugom svetskom ratu postradali i krvlju svojom potvrdili veru u Hrista Vaskrsloga, na čijim je usnama poslednja reč bila Njegovo Sveto ime, koje im je i davalo snagu da bez straha pođu na vešala, kolac, u plamen i kroz plamen u večno i nezalazno Carstvo Božije.
Međutim, nikada – ni u jednom periodu mira i slobode – nismo bili više progonjeni, hapšeni i ubijani, nego u vremenu od 1945. do 1985. godine, kada su komunisti preuzeli vlast i udarnički, proleterski, revolucionarno, žestoko, krvnički krenuli u obračun sa Srpskom pravoslavnom crkvom, u želji da krvlju, na prvom mestu njenih sveštenoslužitelja, „učvrste“ temelje nove države. Hapsili su bez razloga, sudili bez krivice i ubijali bez milosti. To je vreme kada je, na žalost, mir postao sinonim zla za Srpski narod. Ni jedan rat nije bio tako poguban za Srpsku Pravoslavnu Crkvu i njeno sveštenstvo, kao „sloboda“ i „mir“ koji su nam doneli komunisti.
Dakle, u toj borbi, posle „oslobođenja“ u njihovim rukama je nastavio da radi: malj, nož, usijano gvožđe, testera, kolac, kamen i vatreno oružje. Utrkivali su se ko će biti originalniji u mučenju žrtava. Tako su vezanim sveštenoslužiteljima palili benzin u nosu, zabadali noževe u najosetljivije delove tela, tukli mokrim konopcem po tabanima, čupali kleštima nokte, vadili zube, testerali ruke i noge, čupali brade, kopali oči, kidali jezik, dakle, sve ono na čemu bi im i sam đavo mogao da pozavidi.
Crni dani za srpsko sveštenstvo nastali su utrkivanjem srpskih komunista u želji da se dodvore Josipu Brozu.
Sledeći ga, verni mu poslušnici su odmah surovo, silovito i sa nemilosrdnom odlučnošću nasrnuli na srpske sveštenike, ubeđeni da će im, kada ih stave u okove, biti obezbeđen opstanak u udobnim foteljama. Kako je vreme prolazilo bili su sve bahatiji i bezobzirniji, ostrvljujući se u uverenju da će večno vladati.
Iz dana u dan, smenjivali su se vatreni govornici koji su obećavali narodu sreću i blagostanje u komunizmu, ali koji neće i ne može nastupiti sve dotle dok se sa tog puta ne uklone one snage koje „podmeću klipove u točkove revolucije“. Tako je „bujica“ mržnje odnosila „neposlušne“ puneći razne tamnice, podrume, samice, staklare, mračare, otoke, kazamate, sejući nove grobove širom u crno zavijene zemlje. Raspamećeni zanesenjaci su u horu, u kome je retko ko „falširao“, sejali strah od koga se nisu čuli leleci onih koji su, za razliku od komunističkih vlastodržaca, umesto mržnje izabrali ljubav, umesto zla – dobro, umesto laži – istinu, umesto nepravde – pravdu, umesto smrti – život, umesto satane – Boga n verno mu služili.
Teror koji su komunisti počeli sprovoditi prema našoj Crkvi (privođenja, saslušavanja, zastrašivanja, optuživanja, suđenja, hapšenja, mučenja i ubijanja njenih sveštenoslužitelja i vernog joj naroda) može se uporediti sa krvožednim postupcima rimskih imperatora u prvim vekovima hrišćanstva. Ali, u isto vreme, i istrajnost srpskog sveštenstva, koje se zlu tako dugo odupiralo, može se meriti sa verom prvih hrišćanskih mučenika, koji su svojim trpljenjem naterali bezbožnog Julijana Otpadnika da na kraju ipak prizna: „Galilejče, ti si pobedio.“
Tako od 1945. pa sve do 1985. godine nije bilo godine, meseca, dana, pa ni sata, a da neko od sveštenoslužitelja Srpske pravoslavne crkve nije bio u zatvoru. Za vreme tog četrdesetogodišnjeg Velikog Petka „pastiri Stada Hristovog“ su neprestano u mukama uznošeni na golgotske visine, odakle su, videvši bedu progonitelja i slavu mučeništva, vapili ka nebu, moleći se Hristovim rečima „Oprosti im, Oče, jer ne znaju šta čine.“ (sr. Lk 24,34). O tom vremenu i o tim Hristonoscima sledi ovo moje kazivanje.
Žalim što na stranicama koje slede, za mnoge sveštenomučenike nisam, sem imena i godina robije, došao do potpunijih podataka, a svakako je mnogo i stradalnika koji nisu pomenuti – ali čvrsto verujem da su njihova imena zapisana u Knjizi večnosti i nadam se da ih se još uvek sećaju oni koji su se takmičili u njihovom hapšenju i progonu, čupanju brada, pljuvanju u lice, lomljenju rebara, cepanju mantija, rušenju i obesvećivanju hramova, spaljivanju svetih ikona, rasterivanju litija, gašenju slavskih sveća i kandila, dakle, svi oni, kako kaže Sveti apostol Pavle: „čija je slava bila u sramoti njihovoj“ (sr. Filip. 3,19) i za koje se molim da ih to sećanje pokrene na pokajanje.
Neka bi dao Bog da se upitaju zašto su to radili i koja ih je to sila terala na zlo prema Crkvi i svome rodu? Šta ih je tako zaslepilo, lišilo ljubavi, ostrvilo i učinilo da budu strah i trepet stadu Hristovom koje pola veka nije smelo da zaspi na oba oka očekujući trenutak kada će ih oni lažno optužiti, uhapsiti, maltretirati, a potom na nekom od montiranih procesa osuditi i utamničiti.
Ako potraže odgovor na ova pitanja učiniće prvi korak ka svom očišćenju, i preumljenju.
Zaista ne želim, kako kaže Sveti Maksim Ispovednik: „da se jeretici (a šta su komunisti drugo već jeretici) muče, niti se radujem njihovom zlu – Bože sačuvaj! – nego se većma radujem i zajednički veselim njihovom obraćanju. Jer šta može vernima biti milije nego da vide da se rasturena čeda Božija saberu u jedno.“
A da bi se, po rečima ovog Svetog Oca, „sabrali u jedno“ potrebno je, na prvom mestu njihovo iskreno odricanje od zla koje su proglasili za dobro, odnosno njihovo pokajanje i prihvatanje jedinog Čovekoljupca Gospoda Isusa Hrista koji spasava i oslobađa od svake mržnje i samodovoljnosti.
Ako do ovoga dođe, pa samo i u jednom srcu, nadam se da će mi Gospod oprostiti slobodu što sam ovim skromnim prilogom pokušao da doprinesem rasvetljavanju istine o jednom vremenu u kome su stolovale satanske ubice i u kome su iskreni služitelji Svetoga oltara Božijeg dostojanstveno nosili svoj krst, hrabreni od Onoga Koji je na njemu raspet i Vaskrsao, svedočeći u svakoj muci Boga živoga i istinitoga.
Autor
