PODVIG U NAŠEM ŽIVOTU

 

PODVIG U NAŠEM ŽIVOTU
 
KAKO NAM KORISTE SVETITELJI?
 
Ko se brine za mnogo stvari, rob je mnogih stvari. Ko se trudi samo za svoju dušu, prijatelj je Hristov. Znaj da je mnogo onih koji čine milostinju i ispunjuju zapovest o ljubavi prema bližnjemu. Međutim, Bog uz milostinju, hoće i čisto srce. Neki umiruju svoju savest jer ispunjavaju svoje dužnosti prema Bogu i bližnjem – milostinjom. Ali, ona treba da je praćena i ličnim osvećenjem. Tome nas je učio Gospod, a to su činili i svetitelji u svome životu.
Svetitelji su nastojali na svome tajanstvenom sjedinjenju sa Bogom. U njihovim mislima, u srcu i u ustima, uvek je bio Bog. Ništa nije moglo da nasiti dušu njihovu od svetovnih stvari, kao Bog. Predali su se Njemu svecelo, „dušom i telom“. Ali, ni Bog nije ostavljao svoje svetitelje. Bio je stalno pored njih i pomagao im u svim potrebama. Jer Bog, kada vidi dobru volju, šalje svoju obilnu blagodat ljudima. Bog je milostivi darodavac, ali čeka da mi učinimo prvi korak, tražeći milost Njegovu. Bog hoće da mu damo čitavo srce naše, naše misli, naše želje, naše čežnje, naše snove. Bog je revnostan. Želi čitavo srce naše, da bi ga osveštao. To su činili i svetitelji. Predali su Hristu sve, i On im je dao sve. Samo tako ćemo se iskupiti i osloboditi okova greha.
Svetitelji su naravno, bili kao i drugi ljudi, nisu bili Anđeli, ali su se trudili jer su razmišljali o svojoj večnoj koristi. Zato ih je Bog toliko proslavio, da bi ih ljudi poštovali i slavili. To je put koji nam otvaraju svetitelji i tim putem treba da idemo i mi, ako hoćemo spasenje svoje duše.
Sveti Jovan Tivejski, ta riznica vrlina, ugodio je Bogu molitvom i postom u pustinjskom tihovanju. Potreban je i telesni trud za naše spasenje. Svaki podvižnik čini veliku borbu primoravajući sebe da bi svojom molitvom dostigao Boga.
Primoravaj, dakle, sebe u vreme molitve. Piše, zlatan dušom i ustima, sveti Hrizostom da đavo čini sve da nam ugasi sveću koja je upaljena za vreme molitve. Svetitelji nisu ustupali u svojoj borbi. Čitave sate, dane i noći, stajali su sa strahom pred Bogom, tražeći svoje spasenje. Da li ih mi podražavamo? Šta činimo za dušu našu?
Od truda svoga rada da udeliš siromasima, kao što je činio apostol Pavle. Danju je propovedao reč Božiju, a noću je tkao ćilime da bi živeo on i saradnici njegovi. Srce apostola Pavla je obuhvatalo u sebe čitavo hrišćanstvo. Pisao je Korinćanima: „Ko je slab, i ja da ne oslabim; ko se sablažnjava, a da ja ne sagorevam?“
Ava Arsenije je savetovao svakoga ko mu je dolazio. Ali, ono čemu je učio druge, prvo je proživeo sam. Nije bio „zvono koje zveči“, nego sasud Duha Svetoga.
Sledujući dakle, životu svetih, i mi ćemo imati u srcu našem mir, unutrašnju radost, i Bog će uvek biti sa nama.