O OČOVEČENJU BOGA LOGOSA
Uvodna reč
Iako je od mnoštva stvari samo manji deo izrečen, ipak je dovoljno ovo što smo do sada govorili o zabludi i sujeverju idolopoklonstva; o tome kako su ljudi u samom početku pribegli idolima i kako su zbog svoje zlobe izumeli da im se klanjaju. Onda smo, blagodaću Božijom, ukratko govorili i o Božanstvu Logosa Očevog, o Njegovom promišljanju o svemu i Njegovoj sili; i o tome kako dobri Otac kroz Svoga Logosa sve usklađuje i sve pokreće i svemu daruje život. No, blaženi i istinski hristoljupče, u nastavku besede o blagočestivoj veri prozborimo koju reč i o Očovečenju Logosa i razmotrimo Njegovo božansko javljanje pred nama, koje Judeji ogovaraju, Jelini mu se izruguju, a mi mu se klanjamo – kako bi se zbog prividne ništavnosti Logosa još više uvećala i osnažila tvoja vera u Njega. Jer, što Mu se nevernici više izruguju, to im On pruža veće svedočanstvo o Svome Božanstvu; a što su ljudi manje u stanju da te znake razumeju jer su im nedostupni, to ih On više čini dostupnima. Pa sve ono čemu se oni kao nedoličnom rugaju, On Svojom dobrotom čini doličnim; i sve ono što ljudi svojim mudrolijama ismevaju, On Svojom silom pokazuje kao božansko. Svojim siromaštvom On kroz vlastito Raspeće uništava maštarenja idolopoklonička, a one koji se rugaju i koji ne veruju, On na nevidljiv način preobraća, tako da mogu poznati Njegovo Božanstvo i Njegovu silu.
Ali, u pripovesti o svemu ovome potrebno je imati na umu i ono o čemu smo prethodno govorili, da bi mogao da shvatiš i razlog telesnog pojavljivanja toliko velikog i uzvišenog Logosa Očevog, i da ne misliš da je Spasitelj uzeo na Sebe telo sledeći prirodni zakon; nego nam se, iako je po prirodi bestelesan i postoji kao Logos, zbog čovekoljublja i dobrote Svoga Oca i radi našega spasenja, pokazao u čovečanskom telu. Potrebno je, dakle, govoreći o ovoj temi, da najpre kažemo nešto o postanku celokupne tvorevine i o Bogu, njenom Sazdatelju, kako bi svako na pravi način mogao videti da se i obnovljenje tvorevine zbiva preko Logosa, Koji ju je u početku i stvorio. Otuda nije protivrečna tvrdnja da Onaj Logos kroz Koga je Otac sazdao tvorevinu, takođe ostvaruje i njeno spasenje.
2. Stvaranje sveta i sazdavanje svega što postoji, mnogi na različite načine poimaju – pa kako ko želi, tako i tumači. Naime, neki vele da je sve postalo samo od sebe i po slučajnosti; takvi su epikurejci, koji basnoslove o tome kako u svetu nema Promisla, tvrdeći suprotno od onoga što se jasno može videti. Prema tome, ako je, kao što oni kažu, sve postalo samo od sebe i bez Promisla, tada bi sve moralo postati jednostavno i međusobno slično, a ne različito. Drugim rečima, što se tela tiče, sve što postoji moralo bi biti jedno telo, odnosno postojalo bi ili Sunce, ili Mesec; a što se ljudi tiče, čitavo telo bi moralo biti ili ruka, ili oko, ili noga. No, u stvarnosti nije tako: vidimo da Sunce postoji za sebe, Mesec za sebe, a Zemlja za sebe. Tako, i kad su ljudska tela u pitanju, vidimo da postoji i noga, i ruka, i glava. Takav raspored pak potvrđuje nam da to sve nije postalo samo od sebe i pokazuje da je pre svih tih stvari postojao nekakav uzrok. Po svemu ovome možemo shvatiti da postoji Bog, Koji je sve sazdao i svemu uspostavio poredak.
Neki drugi, opet, meću kojima je veliki Grk Platon, vele da je Bog stvorio sve iz prapostojeće i nestvorene materije; naime, Bog ništa ne bi mogao stvoriti da materija nije odranije postojala; kao što je drvodelji, da bi mogao nešto načiniti, potrebno drvo koje već postoji. No, ne znaju da, govoreći tako, pripisuju Bogu slabosti. Jer, ako On nije uzročnik materije, nego u potpunosti sazdaje bića iz materije koja već postoji, onda se može zaključiti da je nejak jer nije u stanju da bez materije načini išta od onoga što je stvoreno. Upravo onako kao što je slabost drvodelje u tome što bez drveta ne može načiniti ništa od onoga što je potrebno. Prema ovoj tvrdnji, dakle, Bog ništa ne bi stvorio da materija nije odranije postojala. Kako bi onda mogao biti nazvan Tvorcem i Sazdateljem, ako bi se reklo da Njegova mogućnost stvaranja zavisi od nečega drugog, odnosno od materije? Ako je to tako, tada Bog, po njihovom mišljenju, nije Tvorac bića, nego je samo umetnik koji obrađuje materiju koja je već pred Njim, te tako On nije uzročnik materije. Niti bi, na bilo koji način, mogao biti nazvan Sazdateljem ako ne sazdaje materiju iz koje je svaka tvorevina postala.
Neki od jeretika čak zamišljaju da je Sazdatelj neko drugi, a ne Otac Gospoda našega Isusa Hrista, pokazujući svoje slepilo takvim tvrdnjama. Jer, Gospod veli Judejima: Niste li čitali da je njih Tvorac od početka stvorio muško i žensko? I rekao: Zbog toga će ostaviti čovek oca svojega i mater, i prilepiće se ženi svojoj, i biće dvoje jedno telo.[1] A zatim, imajući na umu Tvorca, kaže: A što je Bog sastavio, čovek da ne rastavlja.[2] Pa kako oni onda mogu smatrati da je tvar tuđa Ocu? No, pošto Jovan, imajući sve to na umu, veli: Sve kroz Njega postade, i bez Njega ništa ne postade što je postalo,[3] kako može biti drugoga tvorca osim Oca Hristovog?
NAPOMENE:
