O OČOVEČENJU BOGA LOGOSA

 

O OČOVEČENJU BOGA LOGOSA
 

 
Protivtvrdnje idolopoklonika
 
41. Jelini su, dakle, vrlo čudni jer se, s jedne strane, ismevaju sa onim čemu se nije rugati, a sa druge strane, zaslepljeni su vlastitom sramotom, koju i ne primećuju, podižući sebi drvene i kamene idole. A pošto naša beseda ne oskudeva u dokazima, pokušajmo da ih ubedimo na osnovu onih stvari koje su lako razumljive, a pre svega na osnovu onih koje i sami možemo videti. Jer, šta je kod nas „bezumno“ ili „dostojno podsmeha“, ako ne to što tvrdimo da se Logos pojavio u telu? Ali, ako hoće da budu prijatelji istine, i oni će zajedno sa nama ovo ispovedati i tvrditi kako se nije zbilo ništa što je bezumno.
Dakle, ako oni u potpunosti poriču da postoji Logos Božiji, onda je suvišno što Mu se podsmevaju, jer ne možeš se podsmevati onome što ne poznaješ. No, ako priznaju da Logos Božiji postoji, da je On Taj Koji nad svime upravlja, da je Otac u Njemu sazdao vaskoliku tvar, da Njegovim Promislom sve biva prosvetljeno, i stiče život i postoji, i da On nad svima caruje, tako da Ga možemo poznati po delima Promisla, a kroz Njega možemo poznati i Oca, onda obrati pažnju na to, molim te, da oni možda nisu svesni toga da taj podsmeh ide na njihov račun. Jelinski filosofi vele da je svet jedno veliko telo, i u pravu su kada to kažu; jer, vidimo da i on i njegovi delovi podležu našim čulima. Prema tome, ako je Logos Božiji u svetu, koji je telo, i ako se nalazi u svakom telu i u svim njihovim delovima, šta je čudnovato, ili šta je nerazumno u tome ako velimo da se On i u čoveku nalazi? Jer, ako je uopšte nerazumna tvrdnja da se On obreo u telu, onda je nerazumno i to što je stupio u vaseljenu i što Svojim Promislom sve prosvećuje i pokreće. Jer, i vaseljena predstavlja telo.
Ako Mu dolikuje da stupi u svet i da u toj sveukupnosti bude spoznatljiv, onda Mu dolikuje i da se javi u telu kako bi ga time prosvetlio i podario mu energiju. Jer, i ljudski rod predstavlja deo vaskolikog sveta. No, ako je nedolično da jedan deo tvorevine postane Njegov organ da bi se na taj način Njegovo Božanstvo projavilo, onda je još nedoličnije da Ga kroz vaskoliki svet poznajemo.
42. Naime, čovek je taj koji pokreće i prosvetljuje celokupno svoje telo; prema tome, ako bi neko rekao da nije tačno da i u nožnom prstu postoji sila čovekova, smatrali bi ga bezumnim, jer takav prihvata da se čovek prostire u sveukupnosti svoga tela i u njemu dejstvuje, a ne može da shvati kako se nalazi i u svakom pojedinom delu tela. Tako ni onaj ko prihvata i veruje da se Logos Božiji nalazi u svemu, i da On sve prosvetljuje i pokreće, neće smatrati nemogućim da On i jedno čovečansko telo pokreće i prosvetljuje. A opet, ako zbog toga što čovečanski rod predstavlja nešto stvoreno i što je sazdan ni iz čega, oni smatraju da nam ne priliči da govorimo kako se Spasitelj pojavio u čovečijem telu, onda je vreme da Ga izdvoje i iz tvorevine uopšte, jer i nju je Logos sazdao ni iz čega. Dakle, ako nije neprilično to što je Logos prisutan u tvorevini, iako je ona sazdana, onda nije neprilično ni da bude u čovečanskom telu. Jer, kako shvatamo celinu, tako moramo umovati i o delovima. No, kao što rekoh, i čovek predstavlja deo celine. Prema tome, uopšte nije neprilično da Logos bude u čoveku, i da se sve Njime i u Njemu prosvetljava i pokreće i živi, kao što i sveti pisci vele: U Njemu živimo, i krećemo se, i jesmo.[1]
Dakle, zar ima išta dostojno podsmeha u tome što govorimo, ako se Logos, da bi se javio, koristio tim telom kao sredstvom? Jer, da nije bio u njemu, ne bi ni mogao da se koristi njime. Pa ako smo od početka prihvatili da je Logos prisutan u celokupnoj vaseljeni, a istovremeno i u svakom njenom pojedinačnom delu, šta je onda neverovatno u tome što se i pojavio kroz one u kojima postoji? Naime, da je Logos, Koji se ceo u svakoj tvari i u svemu nalazi, i Koji sve izobilno ukrašava, hteo da Svojim silama otkrije Sebe i kroz pojedine delove sveukupnosti, to jest da otkrije Sebe ukrašavajući vaseljenu, da je hteo da Sebe i Svoga Oca saopšti i otkrije kroz Sunce, ili Mesec, ili nebo, ili zemlju, ili vodu, ili vatru, tada niko ne bi rekao da nije valjano postupio. A ovako, pošto je On Taj Koji sve ukrašava i svemu daruje život, i pošto je Sam poželeo da sebe kroz ljude objavi, nije neprilično ni to da, radi otkrivenja istine i projave Oca, kao sredstvo upotrebi čovečije telo. Jer, i čovek je deo vaseljene. I kao što se um, iako se nalazi u celom čoveku, projavljuje kroz jedan deo čovečijeg tela, odnosno kroz jezik, i niko zbog toga ne kaže da je time umanjena suština uma, tako je i sa Logosom: iako je u svemu prisutan, nimalo nije nedolično ako se posluži čovečijim telom kao organom. Jer, ako bi, kao što ranije rekoh, bilo neprilično to što se čovečijim telom poslužio, onda je neprilično i to što je prisutan u vaseljeni.
43. Ako pitaju zašto se Logos nije javio kroz neke druge, lepše delove tvorevine, i zašto kao sredstvo nije upotrebio Sunce, ili Mesec, ili zvezde, ili vatru, ili vazduh, nego se javio samo kroz čoveka, neka znaju da Gospod nije došao da bi se isticao, nego da bi iscelio i poučio one koji stradaju. Jer, onome ko se ističe, svojstveno je samo da se pojavljuje i da zasenjuje one koji ga gledaju. No, onome ko isceljuje i ko poučava, nije svojstveno samo da se pojavi, nego da bude od koristi onima kojima je potreban i da se javi onako kako ga potrebiti mogu poznati, da ne bi, nečim što nadilazi potrebe stradalnih, uznemirio potrebite i da im ne bi javljanje Božije zbog toga bilo beskorisno. Jer, osim čoveka, ništa od onoga što je u tvorevini nema pogrešnu predstavu o Bogu. Zacelo, ni Sunce, ni Mesec, ni nebo, ni zvezde, ni voda, ni vazduh nisu narušili uspostavljeni poredak, nego, poznajući Logosa, Koji je njihov Sazdatelj i Car, ostaju onakvi kakvi su i stvoreni. Samo su se ljudi odvratili od dobra; potom su istinu zamenili onim što nije istinito, a poštovanje koje Bogu pripada i znanje o Njemu, preneli su na kamene kipove demona i ljudi.
Pa pošto je bilo nedostojno Božije dobrote da se ne obazre na toliko krupne nevolje, i pošto ljudi nisu bili u stanju da Ga sami poznaju, iako On sve uređuje i nad svime upravlja, On je sasvim prirodno uzeo Sebi jedan deo sveukupnosti, odnosno čovečije telo, i uselio se u njega. I tako, pošto ljudi ne behu u stanju da Ga poznaju u sveukupnosti vaseljene, sada neće moći da Ga ne poznaju kad je u jednom njenom delu; i pošto nisu mogli da Ga ugledaju u Njegovoj nevidljivoj sili, sada bi mogli da Ga zamisle i da Ga vide makar na osnovu onoga što je njima slično. Naime, pošto su ljudi, oni kroz odgovarajuće telo i kroz božanske energije projavljene kroz njega, brže i neposrednije mogu poznati svoga Oca; jer, ukoliko uporede, lako mogu videti da dela koja je On učinio nisu čovečija, nego da pripadaju Bogu. Ako se njima činilo da je neprilično to da Logosa možemo poznati kroz dela učinjena u telu, onda bi neprilično bilo i to da Ga možemo poznati kroz dela učinjena u vaseljeni. Jer, ako On, bivajući prisutan u tvorevini, ne poprima ništa što je toj tvorevini svojstveno, nego naprotiv, sveukupna tvar od Njegove sile poprima, isto tako, koristeći se telom kao sredstvom, On ne učestvuje ni u čemu što je tom telu svojstveno, nego je i to telo iscelio. Jer, ako čak i Platon, kome se Jelini dive, veli kako je Onaj Koji je sazdao svet, videvši da je ovaj na rubu propasti i da je u opasnosti da potone u prostor nesličnosti, smesta dohvatio kormilo duše kako bi pomogao i kako bi sve pogreške ispravio, šta je onda neverovatno u tome što mi velimo kako je Logos stupio u zabludelo čovečanstvo i kao čovek se javio, da bi ga Svojom vladavinom i Svojom dobrotom izbavio iz bezdana propasti?
44. No, možda se zbog stida saglase sa ovim, pa ipak kažu kako je Bog, ako je želeo da ljude pouči i da ih spase, mogao to da učini jednim migom, kao što je to u davnini činio kad je sve iz nebića sazdao, a da se Njegov Logos ne dotiče tela. Da bismo se suprotstavili tome što oni kažu, valjalo bi ovako reći: u davnini, kad ništa nigde nije postojalo, bio je dovoljan samo mig i nakana pa da sve bude sazdano; no, kad je stvoren čovek i kad se pojavila potreba da se isceli ne ono što ne postoji, nego ono što je stvoreno, prirodno je bilo da Iscelitelj i Spasitelj stupi u tvorevinu koja je već postojala, kako bi svako biće iscelio. Zbog toga je On i postao čovek i poslužio se telom kao čovečijim organom. Jer, kako se inače mogao pojaviti Logos, Koji je hteo da se nekim sredstvom posluži? Ili odakle je to sredstvo trebalo da uzme, ako ne iz onoga što je već stvoreno i što ima potrebu za Njegovim Božanstvom jer je Njemu podobno? Ono što nije postojalo, svakako nije ni imalo potrebu za spasenjem – i tu bi bila dovoljna samo Njegova zapovest – nego je čovek, koji je već bio stvoren, dopao propasti i pogibli. Zbog toga je Logos s pravom upotrebio čovečije telo i tako se svima otkrio.
Zatim valja znati i to da propadljivost koja je nastala nije bila izvan tela, nego je stupila u njega, i bilo je potrebno da se, umesto propadljivosti, život sjedini sa telom da bi, kao što je smrt nastala u telu, tako isto u njemu nastao i život. A kada bi smrt bila izvan tela, onda bi i život trebalo da nastane spolja. No, pošto je smrt spletena sa telom, i pošto je, boraveći u njemu, zagospodarila njime, nužno je da i život bude spleten sa telom kako bi ono, odenuvši se u život, odbacilo propadljivost. Uostalom, da se Logos obreo izvan tela, a ne u njemu samom, smrt bi Njime sasvim prirodno bila pobećena, jer smrt nije jača od života, ali time propadljivost ne bi manje bila prisutna u telu. Zbog toga se Spasitelj s pravom odenuo u telo da bi to telo sjedinio sa životom, i da ono, kao smrtno, ne bi ostalo u smrti, nego da vaskrsne i da, odenuvši se u besmrtnost, postane besmrtno. Jer, pošto se telo jedanput već odenulo u propadljivost, ono ne bi vaskrslo ukoliko se ne bi odenulo u život. I opet, smrt se ne bi pojavila sama po sebi, nego samo u telu; zbog toga se Logos odenuo u telo da bi uništio tu smrt koju je u telu zatekao. I uopšte, kako bi se pokazalo da Gospod jeste Život kada On ne bi oživljavao ono što je smrtno? Prirodno je, na primer, da trska bude uništena od vatre; no, ako neko trsku zaštiti od plamena, tada ona neće sagoreti, ali i dalje u potpunosti ostaje trska; a trska je uvek u opasnosti od vatre – jer, prirodno je da vatra uništava trsku. Ali, ako neko struk trske obloži sa mnogo azbesta, koji je, kao što je poznato, otporan na vatru, tada se trska više ne plaši vatre jer je nesagorivom odećom zaštićena; a ovaj primer mogao bi se primeniti i kad je o telu i o smrti reč. Prema tome, da je Logos samo Svojom zapovešću odagnao smrt, telo ništa manje ne bi bilo smrtno i propadljivo, kao što je i svim drugim telima svojstveno. No, da se to ne bi dogodilo, bestelesni Logos Božiji se odenuo u telo; i tako se ono više ne plaši smrti ni propadljivosti, zato što je odeveno u Život, i zato što je u njemu nestalo propadljivosti.
45. Dakle, Logos Božiji je s pravom uzeo na sebe telo i poslužio se onim što je čovečansko da bi tako telu podario život; i da bi, kao što se kroz svoja dela otkriva u tvorevini, tako isto delovao i u čovečanskoj prirodi, i da bi Sebe posvuda otkrivao, ne ostavivši nikoga bez mogućnosti da pozna Njegovo Božanstvo. I opet ponavljam ono što je prethodno već rečeno: naime, Spasitelj je to učinio da bi sve ispunio Svojim poznanjem, kao što i inače Svojim prisustvom sve ispunjava, o čemu veli božansko Pismo: Zemlja će biti puna poznanja Gospodnjega.[2] Jer, ako neko hoće da baci pogled ka nebu, videće njegovu krasotu; ili ako ne može da pogleda ka nebu, nego svoj pogled spusti ka ljudima, po delima će videti silu koja se ne može uporediti sa čovečijom, i poznaće da Taj Koji je meću ljudima jeste Bog Logos. Ili ako se neko okrene ka demonima i prestraši se od njih, videće da ih On goni i shvatiće da je On njihov Gospod; ili ako se neko pogruzi u dubine vodene i pomisli da je voda Bog, kao što se Egipćani klanjaju vodi, videće da je On Taj Koji vodu pretvara iz jednog oblika u drugi i spoznaće da je Gospod Sazdatelj svih voda. Ako neko i u ad siđe, i ako junake koji su tamo sišli posmatra kao bogove, ipak, videvši Vaskrsenje Logosa i Njegovu pobedu nad smrću, shvatiće da je Hristos i samo zbog toga istiniti Gospod i Bog. Jer, Gospod se dotakao svih delova tvorevine i od svake zablude sve izbavio i oslobodio, kao što veli apostol Pavle: Razoružavši načalstva i vlasti, žigosa ih javno, pobedivši na krstu;[3] sada čovek više ne može biti obmanut, nego svugde može pronaći istinitog Boga Logosa. Jer, tako čovek, okružen svugde i sa svih strana, odnosno na nebu, u adu, na zemlji i u čovečanskoj prirodi, vidi Božanstvo Logosa koje je rasprostranjeno po zemlji, te nije više u zabludi kada je Bog u pitanju; i samo se Njemu klanja, a kroz Njega valjano poznaje Oca.
Dakle, prirodno je i opravdano da ovim tvrdnjama i Jeline ućutkamo; jer, ako smatraju da naše reči nisu dovoljne da ih posrame, neka se onda, na osnovu toga što im je pred očima, uvere u ono što je rečeno.
46. Kada su to ljudi počeli da napuštaju poštovanje idola, ako ne onda kad je istiniti Bog, Logos Božiji, došao meću ljude? I kada su prestala i izumrla gatanja, kojih je meću Jelinima i po svim krajevima bilo, ako ne tada kad se Spasitelj pojavio na zemlji? Kada su oni koje su pesnici nazivali bogovima i herojima, počeli da bivaju shvatani kao obični smrtni ljudi, ako ne odonda kad je Gospod odneo pobedu nad smrću, i kad je ono telo koje je uzeo na sebe, očuvao besmrtnim vaskrsavši ga iz mrtvih? I kada je demonska obmana i njena mahnitost prezrena, ako li ne tada kad je Logos, Koji je Sila Božija i Koji je i nad svima njima Gospod, došao zbog ljudskih slabosti i pojavio se na zemlji? I kada je počelo satiranje čarobnjačkih veština i učenja, ako ne onda kad se ljudima ukazalo Bogojavljenje Logosa? I uopšte, kada se mudrost Jelina pokazala kao ludost, ako ne tada kad je istinska Mudrost Božija otkrila Sebe na zemlji?
Jer, nekada je sva vaseljena i svaki kraj bio u zabludi poštovanja idola, i ljudi nisu priznavali nikakvog drugog Boga osim svojih idola, koje su smatrali bogovima. A sada, širom svekolike vaseljene, ljudi napuštaju praznovericu idolopoklonstva i pristupaju Hristu; i klanjajući se Njemu kao Bogu, kroz Njega poznaju i Oca, za Koga nisu znali. No, čudnovato je i ovo: postoje razna i mnoga svetilišta, i svako mesto ima svog posebnog idola, i ti idoli, koje oni nazivaju bogovima, nemaju moći da pređu granice svoga mesta kako bi i susedne narode ubedili da treba da ih poštuju, nego jedva da i u svome mestu bivaju poštovani (jer, niko nije poštovao boga svoga suseda, nego je svako pazio na svoga idola i verovao da je njegov idol nad svima Bog), a samo je Hristos Taj Kome se svi i na svakom mestu klanjaju. I ono što slabost idola ne beše u stanju da učini, odnosno da makar svoje susede ubede da veruju u njih, to je ostvario Hristos, Koji je ne samo susede, nego svekoliku vaseljenu ubedio u to da poštuje jednoga Gospoda, a kroz Njega da poštuje i Boga, Njegovoga Oca.
47. U starini je zabluda vračanja bila širom rasprostranjena, i ljudi su se po svojoj uobrazilji divili gatanjima i proroštvima u Delfima, i Dodoni, i Beotiji, u Likiji, i Libiji, i Egiptu, i Kaviri, i proroštvima Pitije; no sada, pošto se Hristos svugde objavljuje, prestalo je i ludovanje tih gatanja, i nema u njima više gatara. Nekada su demoni podsticali ljudsku maštu, nastanjujući se u izvorima, ili u rekama, ili u drveću, ili u kamenju, i tako su svojom opsenom izazivali strah kod onih koji su nerazumni. Sada, mećutim, kad se odigralo božansko javljanje Logosa, prestala je njihova obmana. Jer, i samo time što se oseni znakom krsta, čovek odgoni sve prelesti demonske. A nekada su ljudi, zbog svoje zablude, kao bogove poštovali i Zevsa, i Krona, i Apolona, i sve one koje su drevni pesnici nazivali herojima. Ali sada, kad se ljudima javio Spasitelj, postalo je jasno da su ono samo smrtni ljudi, a da se jedino Hristos meću ljudima javio kao Bog, odnosno kao Bog Logos istinitoga Boga. Pa šta reći o magiji kojom su oni ushićeni? Pre no što je Logos došao na zemlju, ona je imala važnost i bila je prisutna meću Egipćanima i Haldejcima i Indijcima, i opsenjivala je posmatrače; mećutim, dolaskom Istine i pojavom Logosa, i magija je u potpunosti uništena.
Mislim, međutim, da nikome nisu potrebne moje reči o jelinskoj mudrosti i o velikoj slavi filosofa, jer je ovo čudo svakome naočigled. Naime, iako su jelinski mudraci pisali toliko mnogo, ipak nisu bili u stanju da čak ni mali broj ljudi iz njima najbliže okoline ubede u besmrtnost i vrlinski život; samo je Hristos, prostim rečima i uz pomoć ljudi koji ne behu mudraci, uspeo da širom vaskolike vaseljene ubedi ljude da prezru smrt, da se staraju o onome što je besmrtno; da ne obraćaju pažnju na ono što je privremeno, a da gledaju na ono što je večno; da zemaljsku slavu smatraju ništavnom, a da se trude samo oko besmrtnosti.
 


 
NAPOMENE:
  1. Del. ap. 17,28.
  2. Is. 11,9
  3. Kol. 2,15.