O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

 

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI
 

Dio V

O SUMNJI
 
U posljednjem dijelu ovog rada htio bih da kažem nekoliko dodatnih riječi o sumnji. A evo zašto. Nedovoljno iskusni ljudi, padajući u sumnjičavost, misle da oni time postaju nevjernici i od toga se mnogo muče.
Opisaću jedan prilično karakterističan slučaj. Jedna prilično inteligentna žena donedavno je bila vjerujuća; nakon govenja i ispovijedi, pristupila je pričešću. Kad je došao red na nju, kod nje su se odjednom pojavile zbunjujuće pomisli:
A možda su sv. Darovi Tijela i Krvi Hristovih samo obično vino i hljeb?
Te su je misli do te mjere isprepadale, da je ona bila spremna da se skloni u stranu od pričešća. Taj primjer ćemo i da razmotrimo. Čega se ona prepala? – Prepala se misli koje su se iznenada pojavile. Ali, da li se te misli mogu nazvati nevjerjem? Nikako ne. I evo zašto.
Nevjerje je nepriznavanje ili odricanje postojanja predmeta vjere.
Ali pri sumnjanju takvog odricanja nema. Ima samo nedoumica – a da li je tako?
Razmotrimo tu nedoumicu: da li je ona – nevjerje? Pitanje je samo pitanje, nedoumica je samo nedoumica. Ali ne više od toga. Već samo to bi trebalo da u dušu unese mir, uspokojenje.
Krenimo dalje: od čega je došla takva nedoumica?
Od toga što, kao prvo, nama u jednoj ili drugoj tački nešto „nije jasno“, „nepoznato“ nam je, ili je, čak, za um naš savršeno „nepostižno“.
I – prirodno – čovjek se zbunjuje. Ali tome se nikako ne treba čuditi, a tim prije – ne treba kriviti sebe kao da si učinio nekakav zločin. Takva sumnja, ponavljam, potpuno je „prirodna“. Mogu čak i više da kažem: čudno bi i bilo kada takvih pomisli nikada ne bi bilo, pogotovo kod ljudi od misli. I samo zbog toga sumnji se – prije svega – ne treba plašiti.
Tim prije ih se ne treba plašiti, zato što tu nema nikakve zle, grešne naše volje. Mi moramo uvijek da imamo na umu osnovno pravilo duhovnog života:
Jedino zlo na svijetu jeste grijeh!„.
A grijeha u sumnji, sa naše strane, prilikom njenog pojavljivanja, nije bilo, i nema ga. I to pravilno razmišljanje, kao što ćemo vidjeti, ponovo će našoj duši vratiti mir.
Ali nije dovoljno biti svjestan toga. Mučno osjećanje i dalje ostaje u nama: bilo to dobro ili ne, bilo to pravilno ili ne – svako koga mori sumnja zna da to stanje za sobom povlači nemir: jer, pitanje ipak ostaje neriješeno. Nejasnost je – pred nama.
Tačno. Ali mi idemo malo dalje. Podsjetimo se naših ranijih razmišljanja – da nejasnost i nepostižnost nečega ne znače njegovo nepostojanje… To će donijeti još veći mir. To će udaljiti sa puta naše misli još jedan zastrašujući kamen spoticanja.
Ali čak i poslije toga nemir će nas i dalje mučiti. Zato ćemo mi još dalje krenuti u svojim razmišljanjima. Nešto nam nije jasno? Pa, tako i mora da bude! Predmetima vjere je vjera neophodna upravo zato što su oni nepostižni za um; a čak su i materijalne, zemaljske stvari – kako smo ne jednom govorili – nama neobjašnjive, mada se i doživljavaju empirijski.
Mi bismo htjeli da se oslobodimo od tog stanja. Kako se to postiže? – Na različite načine: iskustvo podvižnika nam ukazuje nekoliko puteva.
Kao prvo, i ne pokušavaj (da objasniš)! Evo zašto. Imajući u vidu da sumnje ne potiču od uma, niti od naše volje, i da one stoje (to je bar jasno) pred potpuno nepostižnim za um predmetima – ne traći uzaludno, beskorisno svoje snage: umom je to nemoguće riješiti! To bi bilo kao da nekome iznenada padne na pamet da pojmi konačnost ili beskonačnost prostora i vremena; ili da samog sebe podigne vukući se za vlastiti perčin; ili – rukom da skine zvijezdu i t.d.
Kao drugo, ne obraćaj na sumnju ama baš nikakvu pažnju; ili, kako iskusni ljudi govore – „prenebregavaj“ takva iskušenja (straha). Nekome se ovaj put može učiniti kao plašljivo sakrivanje duše od potrage za „istinom“. Ustvari, ovaj put je posljedica svijesti o nepostižnosti rješenja takvih pitanja; razumni ljudi, pak, ne žele da se bave ispraznim poslovima.
Iz žitija svetih se obično navodi ovakav slučaj. U jednom manastiru bijaše neiskusan, ali plašljiv poslušnik. Na njega bijahu napale tzv. „hulne“ pomisli nevjerja. Tako se bio prepao, da nije skupio hrabrosti da o tome ispriča ni svome duhovnom ocu, ni igumenu, zato što se bojao da će ga zbog toga istjerati iz manastira. Njegov starac, koji je vidio tugu na njegovom licu, pitao ga je – šta je to s njim. Ali je poslušnik licemjerno odgovorio: „Ništa, dobro je“.
Poslije izvjesnog vremena starac ga je opet pitao – šta je uzrok njegove tuge? A poslušnik je opet sakrio šta mu je bilo na duši. Starac ga je po treći put pitao i zapovedio mu da otkrije svoju dušu. I tek tada je poslušnik sa strahom pao pred njegove noge i ispričao mu o svom dugotrajnom mučenju. Starac mu je poslije toga naredio da otkopča haljinu na grudima. Ovaj je otkopčao.
– „Stoj protiv vjetra!“ – Ovaj staje.
– Možeš li ti narediti vjetru da prestane da se dotiče grudi tvojih?
– Ne mogu!
– Tako i znaj: ni mi ne možemo zabraniti zlom duhu dostup do naše duše! – I poslušnik se uspokojio, a do tada se dugo vremena mučio.
U ovom slučaju smo pomenuli đavola (o kojem će dalje biti riječi), ali sada nam je važna instrukcija otaca: ne obraćati pažnju na takve plašljive misli i osjećanja.
A o. Jovan Kronštatski u svom Dnevniku govori ovako: iskusni ljudi, čak, prezrivo „pljuju“ na takve „dosađujuće“ pomisli…
Kao treće, ako nas ni to ne umiri, oci savjetuju da se pomolimo, da molimo za Božiju pomoć. Mada je u tome velika sila, ponekad, po naročitom Promislu Božijem, ni molitva ne djeluje momentalno.
Navešću primjer. Po milosti Božijoj ja sam u dobrom duhu otslužio nedjeljnu Liturgiju i vratio se u manastir. Poslije uzimanja hrane, odjednom sam, bez ikakvih posebnih razloga, osjetio neku tugu, neku potištenost. Ne znajući čime da je objasnim, pokušao sam sa crkvenom muzikom i pjesmom, ali to nije pomoglo. Počeo sam onda da se molim; ali ni to mi nije donijelo mir. Počeo sam da razmišljam: od čega bi to moglo da bude? Odgovora nisam dobio. Ostalo mi je samo jedno: da trpim, bez gunđanja i smušenosti, i da se oslonim na volju Božiju.
I, šta se desilo? 2-3 sata kasnije me je posjetio poznat i jako blizak čovjek, i pitao me šta da radi – na njega je napala neka neobjašnjiva potištenost! Ja sam ga, s obzirom da sam upravo isto to preživljavao, uspokojio. I tek tada sam shvatio da mi je Gospod popustio to iskušenje, da bih ga lično iskusio, da bih potom, na osnovu ličnog iskustva, mogao da pomognem bijednom bratu svom.
Ipak, u većini slučajeva, brzo obraćanje Bogu molitvom, makar i sa kratkom, momentalnom molbom, ili čak i samo sa jednom jedinom riječju – „Gospode“ – istog tog trena vraća mir. A ako se mir ne uvlači u srce, znači da je to – po naročitom promislu Božijem; tada nam ostaje samo da trpimo tu muku, dok ona ne prođe, ili dok se ne otkrije taj naročiti cilj i svrha njena.
Ali i trpjeti treba sa koliko je moguće punijim mirom: to je – obavezno!
Ovo sredstvo treba primjenjivati u situacijama kada je čovjek usamljen, kao što je, naprimjer, pustinjak.
U suprotnom slučaju, neophodno je otkriti svoju nelagodu i smušenost starcu, ili barem bratu; samo – kako govori ep. Teofan Zatvornik – nikako ne ostaj usamljen. To je – četvrti put.
Sjećam se, iz pouka sv. Ave Doroteja, kako jedan monah nikako nije mogao da shvati jedno mjesto iz Svetog Pisma. Odlučio je da se obrati starcu. Vrag je počeo da mu se suprotstavlja: kobajagi, nema potrebe da on ide kod starca radi razjašnjenja, jer će mu ovaj reći ono što i sam misli. Ali je istinski monah ipak otišao kod starca. I ovaj mu je stvarno dao isto onakvo tumačenje, kakvo je i njemu palo na pamet. Kada se vraćao od starca, vrag mu je šaptao: jesam li ti rekao da će ti starac reći to što si i sam mislio? Inok mu je odgovorio:
– Prije je to bilo od tvoje lukave sugestije; a sada je – od Boga!
Kao peto, u takvim slučajevima se savjetuje da obraduješ brata koji je sa mukom došao kod tebe nečim prijatnim, pa čak i ukusnim gošćenjem.
Opet mi, iz žitija, pada na pamet jedan slučaj. Neki pustinjak nije znao kako da razriješi neku svoju nedoumicu. Molio se, postio: avaj! – nije bilo rezultata. Tada je odlučio da ode kod susjednog brata i njega da pita. Ali, samo što je izašao iz pećine, pred njim je stao Anđeo Gospodnji i rekao da ga je Gospod poslao da mu razriješi nedoumicu.
– A što ne dođe dok sam se molio i postio?
– Zato, – odgovorio mu je Anđeo, – što Bog želi da se ljudi spasavaju zajedno.
Kao šesto, ako ništa od navedenih sredstava ne pomaže, – kako savjetuje sveti starac (čini mi se, sv. Isak Sirin), – ne sekiraj se, pokrij glavu kukuljicom i zaspi, trpeći sumnju.
Postoje, vjerovatno, i drugi načini kako da se odoli iskušenju; ipak, kroz sve se provlači jedan odlučni savjet: ne zbunjuj se!
I, na kraju, kao sedmo, treba pomenuti još jedan vid iskušenja sumnjičavim pomislima – od nečastivog. To sam već spominjao; a sada ćemo se na ovome zaustaviti posebno. Evo zašto.
Iskusni podvižnici jednoglasno tvrde da korijen takvih iskušenja leži u neprijatelju našeg spasenja; a oni znaju šta govore.
To je i razumljivo: neprijatelj Božiji prije svega hoće da ljudi ili sasvim izgube vjeru, ili da, u krajnjoj liniji, počnu da sumnjaju u Njegovo postojanje. Zato nam on i ubacuje u glavu takve pomisli.
Nesumnjivi Svjedok za ovo je Sam Hristos Gospod. Prvog dana stupanja Njegovog na propovijed On je na Sebi iskusio „iskušenje od đavola“ (Mt. 4:1).
Kad su se učenici vratili sa propovijedi, rekli su Gospodu: „I bjesovi nam se pokoravaju o imenu Tvojem. A On im pak reče: Ja vidjeh sotonu gdje spade s neba kao munja… Ali se tome ne radujte što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su imena vaša na nebisma napisana“ (Lk. 10:17-20).
Nečastivi može da nam u glavu ubacuje svoje lažemisli a da izgleda kao da su one lično naše, ili, naprotiv, da nam iz duše krade istinu. Naravno, kako on to čini – za nas je nepostižno. Ali Svjedok za to nam je Sam Gospod. Evo kako On objašnjava učenicima priču o sijaču: „Svakome koji sluša riječ o Carstvu i ne razumije, dolazi nečastivi i krade posijano u srcu njegovom: to je oko puta posijano“ (Mt. 13:19).
Priču o kukolju Gospod takođe objašnjava apostolima:
„Njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su Carstva, a kukolj sinovi su zla; a neprijatelj koji ga je posijao jest đavo…“ (38-39).
Đavo je roditelj hulnih misli: „hulne“ misli nisu samo bogohulne, nego i uopšte, sve loše i zle misli (o strastima, o bilo čemu lošem i zlom u ljudima, o neumjesnom, nepriličnom, ružnom…). To je počelo sa našom praroditeljicom Evom, kojoj je zmija „našaputala“ na uvo hulu na Boga, kao da On, kobajagi, iz zavisti nije dozvolio prvim ljudima da jedu plodove sa drveta „koje je nasred raja“ (1 Mojs. 3:3-5); da mi ne bismo postali „kao bogovi, koji poznaju dobro i zlo“.
I jevrejima je Hristos rekao da su oni djeca đavolova, od kojeg se rađaju lažne pomisli: „Vaš je otac đavo; i pohotu oca svojega hoćete da činite: on je bio čovjekoubica od početka i ne stoji u istini, jer nema u njemu istine; kad govori laž, svoje govori, jer je lažov, i otac je laži“ (Jn. 8:44). Zato oni i ne vjeruju u Hrista (43). I samom apostolu Petru je predvidio: „Simone! Simone! Evo, satana ište da vas sijem kao pšenicu, ali Ja Se molih da ne oskudne vjera tvoja…“ (Lk. 22:31-32). I još ranije, kad je apostol počeo da Ga kumi i moli da ne dozvoli Sebi da postrada, Gospod je oštro odgovorio: „Idi od Mene, sotono!“ (Mt. 16:23); jer je iza te molbe Petrove Hristos vidio iskušenje đavolovo. I iste te riječi – „idi od Mene, sotono“ – Hristos je rekao i prilikom iskušenja u pustinji (Mt. 4:10). I na Tajnoj Večeri, poslije licemjernog Judinog pričešća, „uđe u njega sotona“ (Jn. 13:27).
Apostoli često govore o tom uticaju zlog duha na ljude (1 Jn. 3,8,12; 4,2,4; Jud. 1:9; 1 Kor. 5:5; 2 Kor. 2:11; Ef. 6:11-12; 2 Sol. „,8,9; 1 Tim. 1:20; 5:15; 2 Tim. 2:26; Jevr. 2:14; Otkrovenje – mnoštvo svjedočenja, pogotovo 20:10).
Mi smo ovdje namjerno naročito skrenuli pažnju na pitanje o vlasti đavolovoj. Učinili smo to zato što se među hrišćanima široko rasprostranilo nevjerovanje u njegovu silu. Doduše, takozvani „prosti“ narod vjeruje pravilno; ali među „inteligentnim“ ljudima je baš suprotno.
Čak i među profesorima bogoslovlja veoma je malo onih koji vjeruju u to. Naprimjer, u crkvenim istorijama, – pa čak i kod čuvenog Bolotova, – kao jedan od uzroka pogroma hrišćana uopšte se ne spominje najglavniji: borba đavola protiv Boga uopšte i – naročito – protiv Hrista Spasitelja. Međutim, Gospod je zato i došao na zemlju, „da razruši djela đavolja“ (1 Jn. 3:8).
A baćuška o. prot. Jovan Kronštatski baš u tome vidi osnovni uzrok pogroma, i uopšte, svih meteža, pa, između ostalog, i sumnji.
To znaju i i iskusni svjetski i učeni ljudi. Za to je znao i visokoduhovni N.V. Gogolj, koji u „Revizoru“ piše: „bolje reći, sam nečastivi duh“ govori njegovim ustima: „Šta se smijete? Nad sobom se smijete!“ Pred smrću on moli Gospoda da ga zaštiti „nepobjedivom i nepostižnom životvornom silom krsta“. I, između ostalog, spominje i prostu, djetinju vjeru, za koju je Gospod rekao: „Zaista vam kažem (učenicima), ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Carstvo Nebesko! Ko se, dakle, unizi, kao dijete ovo“, koje je Gospod pozvao i postavio „među njih“, „onaj je najveći u Carstvu Nebeskome“ (Mt. 18:2-4).
Avaj! O ovom Gogolju nam nisu pričali ni u seminarijama, ni na akademijama; a i danas – samo izuzeci znaju to o Gogolju – od njega samog (vidi „Prepiska sa drugovima“).
O istom tom govori i N.I. Pirogov u svom „Dnevniku“ – iz vlastitog iskustva.
Tako je vjerovao i filosof V.S. Salavjov. Tako piše i F.M. Dostojevski („Zli dusi“ i dr.).
Ako se okrenemo na Zapad (da ne govorimo o Katoličkoj Crkvi), i tamo ćemo vidjeti učene vjernike koji ne ignorišu zlu silu nečastivog. Naprimjer, završavajući svoju „Istoriju Francuske revolucije“, rektor Engleskog univerziteta, Tomas Karlajl, piše: „Uprkos svemu, ta se revolucija ne može u potpunosti razumjeti ako se iza njenih kulisa ne uvide demonske sile“ (pišem po sjećanju, ali, mislim, gotovo bukvalno; u svakom slučaju, tačno po smislu).
Lično sam slušao, od engleskog misionera, koji je propovijedao u Južnoj Africi, ovakve riječi: „Ko nije živio sa paganima, ne zna kakvu silu nad njima ima đavo!“. Lično sam znao i profesora-psihijatra (bivšeg predsjednika sve-svjetskog psijatarijskog kongresa u Ženevi) u Parizu, koji je (baš kao i pravoslavni kanoni Crkve) razlikovao prirodno poremećene ljude od ljudi opsjednutih zlim dusima.
Ukratko, šta imamo tu da sumnjamo mi, hrišćani, ako je svo Jevanđelje dupke puno iscjeljenja od bjesova, koje je činio Sam Gospod?! Ako se pred krštenjem zahtijeva odricanje od carstva đavola?! Ako postoje i posebne molitve protiv bjesova?!
A ako počitamo Žitija Svetih, tamo se stalno susrećemo sa borbom podvižnika sa đavolima.
A i prosti monasi i monahinje veoma često upotrebljavaju riječ „iskušenje“!
A glavno i najubjedljivije je to što je sav domostroj (djelo spasenja našeg) Hristovo najtjesnijim mogućim načinom povezano – i u uzroku, i u cilju – upravo sa bjesovima, sa đavolom!
Doduše, mi ne možemo pojmiti umom – kako na nas može djelovati neprijatelj? Ali to neshvatanje – kako mi stalno ponavljamo – uopšte ne treba da zbunjuje razumne i iskusne ljude: nerazumijevanje nečega ne znači da to ‘nešto’ ne postoji.
Ali zato mi imamo fakte, koji su ubjedljiviji od svih riječi i misli! Da, nama, vjernicima, neuporedivo je važnije drugo: kako se boriti sa demonima, kad oni imaju takvu snagu? Naročito – u sumnji?… Za to možemo ukazati nekoliko puteva. Nećemo mimoići i prirodna sredstva, za koja znamo iz vlastitog iskustva.
a) Ako sumnjaš u nešto, a ti se sjeti takvih velikih ljudi, kao što su bili apostoli, sv. Atanasije Veliki, sv. Vasilije Veliki, sv. Grigorije Bogoslov, sv. Jovan Zlatoust, sv. Nikola i drugi sveti; sjeti se i ruskih podvižnika: sv. Antonija, sv. Teodosija i drugih čudotvoraca Pečerskih, sv. Sergija igumena Radonješskog, sv. Serafima Sarovskog, i pomisli: ko smo to mi, pred njima?! – Mala djeca!
I autoriteti tih velikana će nas naučiti smirenoj vjeri u svo hrišćansko učenje.
Ovdje neću detaljno opisivati kako su oni vjerovali da postoje bjesovi. Treba samo malo pročitati iz djela sv. Grigorija Bogoslova, tim prije što o tome (o bjesovima) bogoslovi gotovo da uopšte ne govore. A ja ovu stranicu posvećujem njemu:
– „Opet je došla zmija: za Tebe se hvatam, Hriste!.. Idi, idi od mene, zli duše!“
– „Opet je došla zmija: za Tebe se hvatam, Bože; podrži, podrži me: ne predavaj na posramljenje podobije Svoje, da me ne ukrade vrag, kao pticu iz gnijezda!“
– „Došao si, zlikovče (znam tvoje pomisli), došao si, neumorni, da me lišiš žuđene i vječne svjetlosti. Ali nećeš me obmanuti takvom lažljivošću“.
– „Udalji se već jednom; ili ću te nizložiti krstom, pred kojim sve treperi“.
– „Čim sam primjetio dim, naslutio sam da će biti i vatre. Obilni je smrad javni znak da je u blizini bijes“.
– „Idi, idi: osjećam tvoj napad“ – „Došao je Hristos – pomoć moja“ (t. V).
b) Ipak, demonsku silu najprije pobjeđuje Sam Gospod Isus Hristos. Zato se prije svega treba obraćati Njemu Samom, sa vjerom i molitvom. O tome smo već govorili, kao o trećem načinu borbe protiv sumnji. Ovdje ću navesti riječi takvog iskusnog duhovnog rukovodioca, kakav je prepodobni autor „Lestvice“, Jovan Lestvičnik. On je svu Crkvu učio, i do dan-danas uči: „Imenom Isusovim tuci supostate!
To jest: ne vjerom uopšte, ne silom blagodati, ne molitvom Bogu – nego prostom asocijacijom u svojoj svijesti – IMENA ISUSOVOG! I ono je – dovoljno snažno da odagna neprijatelje. To znaju ne samo podvižnici, nego i mirjani.
Jednom sam u tramvaju vidio jednu ženu, prilično inteligentnog vida, kako mrda usnama. Pitao sam je zašto to radi. Pokazalo se da ona tvori molitvu Isusovu („Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj mene grešnoga“); na moje pitanje – zašto se stalno moli? – ona mi je smireno odgovorila: „Zato što đavo stalno iskušava“.
Vidio sam ja i 80-godišnjeg starca, monaha, koji je, sjedeći tik uz mene, neprestano ponavljao molitvu Isusovu. Slušao sam i episkopa koji je, kada je u istoj hotelskoj sobi spavao sa mnom, i u snu – paralelno sa rijetkim udisanjem i izdisanjem vazduha, izgovarao: „Gospodi … pomiluj“.
Sva knjiga „Priče skitnice svom duhovnom ocu“ puna je čudesnih primjera o sili te molitve.
v) Zajedno sa tom molitvom treba postaviti i krsno znamenje, i ikone, i mošti, i prosfore.
Za silu krsta zna svaki hrišćanin. Zato se i krstimo često; zato i nosimo krst. I to činimo ne samo da bismo svjedočili da smo hrišćani (mada ga i ne pokazujemo, nego ga nosimo na tijelu) – nego i kao ograđivanje od „nečiste sile“. To je – istinito i nesumnjivo.
I sv. ikone takođe imaju slično značenje, t.j. one nisu samo izražavanje naše vjere, nego i – zaštita naša od neprijatelja. Po sebi znamo: dok u kući nema ikona, vjerujućem čovjeku je neugodno, čak i čudno: gdje nema ikona, tamo žive demoni. Zato (mada, možda, toga i nismo svjesni) je kod svakog vjernika – ne samo krst na grudima, nego i ikona – u prednjem uglu doma.
Zato u krsnom hodu „podižemo ikone“, i zato se mi, vjernici, radujemo kada u kuću unose ikone: „ikone došle“, govorimo mi: „uzmi Majku Božiju“, ili, još kraće: „uzmi Iversku“, „podigli Nikolu Čudotvorca“ i t.d.
Tim prije mi poštujemo sv. mošti ugodnika Božijih. Bilo je, i danas ima, mnogo čudesa od njih. Čuda znaju da bivaju i od svega svetog: od prosfora, od haljina, čak i od „pijeska“ na grobovima ugodnika… Takvi slučaju su veoma česti.
Ispričaću jedan slučaj. Bio sam u Londonu. Pozvali su nas u kuću vjernici – Rusi. Kada sam vidio veliku ikonu sv. Čudotovorca Nikole sa kandilom pred njom, pitao sam ih kako objašnjavaju toliko poštovanje sv. Nikole. Domaćica je ispričala ovakav slučaj. Njen muž (još živ) morao je zbog posla da putuje vozom – hitno, a žena se baš u to vrijeme porađala (kod njih smo vidjeli dvije djevojčice: 10 i 12 godina). Muž nije mogao da ostane. Oprostili su se. Odjednom, ležeći u postelji, na kraju kreveta ona vidi jaku svjetlost; javio se sv. Nikola:
– Zaustavi muža!
I iščezao. Trudna žena je naredila kućnoj pomoćnici da hitno pozove muža koji još nije uspio da ode. Ne govoreći ni riječi o javljanju sv. Nikole, izmolila je supruga (prezime im i danas pamtim: At-vi) da ostane po svaku cijenu…
Voz kojim je muž trebao da putuje je ispao iz šina, i bilo je žrtava. Očigledno, njemu je prijetila smrt. Sv. Nikola ju je upozorio. Od tada, oni i sada, u izgnanstvu, poštuju sv. Nikolu i pred njegovom ikonom drže kandilo koje uvijek gori.
I koliko je takvih čuda! Hiljade, hiljade!
g) Sv. Pričešće. O tome, između ostalih, svjedoči i slavni o. Jovan (Kronštatski). On bi, kada su ga pozivali kod bolesnika, predlagao da se pričesti… I koliko je kod njega, uopšte, bilo čudesa, – a sa ljudima opsjednutim bjesovima naročito.
Evo šta on sam govori.
„Jedan, bivši smrtno bolestan od upale želuca devet dana, i ne dobivši nikakvog olakšanja od medicinskih pomoći, – samo se na deveti dan ujutro pričestio Životvornih Tajni, a uveče je već bio zdrav i ustao je sa odra bolesničkog. Pričestio se on sa tvrdom vjerom. A bio je za dlaku od smrti!“
„Divim se veličini i životvornosti Božanstvenih Tajni! Starica, koja je pljuvala krv i potpuno zanemoćala, koja ništa nije jela, – od pričešća Sv. Tajni koje sam joj prepodao, istog tog dana je počela da se popravlja. Djevojka koja je bila na samrti, poslije pričešća Sv. Tajni istog je dana počela da se popravlja, da jede i da priča! Slava životvornim i strašnim Tvojim Tajnama, Gospode!“
d) Pored svih tih čudesnih dejstava Božije sile, ukažimo i na silu samih podvižnika, što ne mogu baš svi da prihvate.
U jednoj pećini je živio pustinjak. Pored njega se bio smjestio poslušnik. Ovaj je često slušao kako pustinjak govori:
– Ne prihvatam! Ne prihvatam!
Poslušnik je ušao kod starca i pitao ga – s kim on to razgovara?
– Sa demonima. Oni mi nešto šapuću i nagovaraju me na ovo ili ono, a ja im odgovaram: ne prihvatam.
Drugi slučaj – još drastičniji. Kad je bio iskušavan, on je govorio vragu:
Napolje!
I vrag je iščezavao.
Vlast nad demonima takvog tipa – nije u moćima nas, grešnih. Ovdje ćemo se podsjetiti događaja iz knjige Djela Apostolskih, koji je opisao očevidac, jevanđelista Luka – o apostolu Pavlu.
„A dogodi se kad iđasmo na molitvu da nas sretne jedna sluškinja koja imaše duh pogađački i vračajući donošaše veliki dobitak svojijem gospodarima. Ova pođe za Pavlom i za nama, vikaše govoreći: ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega, koji nam blagovijeste put spasenja.
I ovako činjaše mnogo dana. A kad se Pavlu dosadi, okrenu se i reče duhu: imenom Isusa Hrista zapovijedam ti, izađi iz nje. I izađe u taj čas“ (Djela Ap. 16:16-18).
Znači – nije svaki prorok – od Boga. I ne dozvoljava se svakom da istjeruje đavole.
Drugi slučaj se desio sa onima koji su zaklinjali imenom Isusovim: „I Bog činjaše nemala čudesa rukama Pavlovim, tako da su čalme i ubruščiće znojave od tijela njegova nosili na bolesnike, i oni se iscjeljivahu od bolesti, i duhovi zli bijahu izlazili iz njih. I počeše neki od judeja koji se skitahu i zaklinjahu bjesove da spominju ime Gospoda Isusa govoreći: zaklinjemo vas Isusom Kojeg Pavle propovijeda.
A bijahu nekijeh sedam sinova judejskog prvosveštenika Skeve.
A zli dih odgovarajući reče: Isusa poznajem, i Pavla znam; ali vi koji ste? – I baci se na njih čovjek u kojem bijaše zloduh, i pritište ih poda se tako da oni goli i izranjavani utekoše iz one kuće“ (D. 19:11-16).
Zato bismo mi morali da budemo jako oprezni i smireni kada su u pitanju stvari o kojima smo upravo pisali: nije to za naše male sile. Pa i Sam Gospod je rekao: „Neće svaki koji Meni govori: „Gospode! Gospode!“ ući u Carstvo Nebesko, nego onaj koji ispunjava volju Oca Mojega Nebeskog. Mnogi će Mi reći na taj dan: Gospode! Gospode! nismo li od Tvojega imena proricali? i nismo li Tvojim imenom bjesove istjerivali? i nismo li Tvojim imenom čudesa mnoga tvorili?
I tada ću im Ja kazati: nikada vas nisam znao; idite od Mene, koji činite bezakonje!“ (Mt. 7:21-23).
I, prema riječima Gospodovim, ne treba se „radovati“ čudesima nad bjesovima, nego upisivanju u knjigu vječnog života (Lk. 10:20). Mi moramo da se brinemo za spasenje od grijeha naših; zato nije slučajno što se u knjizi Djela, odmah iza mjesta na kojem se opisuje kako je bilo izbijeno sedam judeja koji su zaklinjali imenom Isusovim, sa pohvalom govori: „Mnogi, pak, od onih koji povjerovaše, dolažahu te se ispovijedahu (za svoje grijehe) i kazivahu šta su činili“ (D. 19:18).
I moramo smirenije da se ponašamo.
„Nije veliko djelo činiti čudesa; nije veliko djelo vidjeti anđele; veliko je djelo vidjeti svoje grijehe!“, – rekao je sv. Antonije Veliki.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *