NASLOVNA » Apologetika, BIBLIOTEKA » Pisma o muhamedanstvu

Pisma o muhamedanstvu

PISMO IV.

Prije nego što pristupimo objašnjenju dogmata vjere, ne smatram da je izlišno da se uporedi, makar samo u glavnim crtama, moralno učenje Kurana sa učenjem hrišćanskim, pošto sam ja već poredio izmišljena kazivanja Kurana sa istinitim događajima iz Svetog Pisma. Mnogi uveličaju moralno učenje Kurana i nalaze „da ono ne ustupa jevanđeoskom“: tu i nema čemu da se čudimo, mada je neprilično takvo poređenje. Apostol Pavle govori kako čak i pagani, koji nemaju zakon, od prirode čine po zakonu (Rim. 2:11); odnosno, onaj koji samo sluša glas svoje savjesti, već je blizu dobra, iako nema dovoljno snage da ga izvrši bez blagodati, koja se odozgo daruje od Boga ljudima. Tim prije je Muhamed, koji se rodio šest vijekova nakon što se utvrdila vjera Hristova na Istoku, i koji je pozajmio svoje učenje dijelom od jevreja, a dijelom od hrišćana, mogao imati pred sobom čiste izvore iz kojih je mogao da crpi moralne istine, te ako se nečemu treba čuditi – to je njegov samovoljni otklon ka drugim načelima, u koja su ga uvukli slavoljublje i čulnost.
On sam nekoliko puta ponavlja da je knjiga njegova pisana radi potvrde Svetog Pisma, i čak se ponekad blagonakolono odnosi prema drugim vjeroispovijestima: „one koji su vjerovali (tj. muslimane), pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabijci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (Kuran, II, 62). Ali u sljedećoj glavi, prema čudnom protivrječju koje se, uostalom, veoma često sreće u Kuranu, govori: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“ (III, st. 85), odnosno, Muhamed preptostavlja da su istiniti jevreji i hrišćani u suštini oni koji slijede njegovo učenje; međutim, već smo vidjeli kako je on sam izokrenuo ono što je od njih pozajmio, iako zapovijeda da se vjeruje njihovim knjigama.
Iz ovoga je niklo čudno mnjenje među njegovim sljedbenicima, kao da se hrišćani ne koriste pravim knjigama Svetog Pisma, te da se istinito predanje nalazi u rukama muhamedanaca. Mnjenje je ovo zasnovano na tome da su oni slušali kako je u prvim vijekovima hrišćanstva bilo rasprostranjeno nekoliko lažnih knjiga pod imenom Jevanđelja od strane jeretika koji su to činili radi svoje koristi; ali oni ne znaju da je u isto to vrijeme, na samom početku, Crkva hrišćanska razobličila ove lažne knjige, sveto čuvajući u sebi one koje je primila od najbližih učenika Gospoda. Poznato je da je Jevanđelista Jovan, koji je sam bio apostol i koji je živio preko stotinu godina, još za svoga života pročitao i utvrdio tri Jevanđelja od Mateja, Marka i Luke, napisao kao dopunu njima četvrto Jevanđelje, tako da poslije ovoga više ne može ostati ni najmanje sumnje u istinu ova četiri svjedočanstva Hristovih savremenika.
Bez obzira na to, hrišćanima su poznate sve apokrifne knjige koje su širili jeretici i, što je veoma karakteristično, izuzev dva ili tri slučaja, na koje sam ukazao u prethodnom pismu, kazivanja Kurana se razlikuju čak i od ovih, od naše strane neprihvaćenih spisa; a naravno da muhamedanci ne mogu da nam predstave nijedan vjerodostojan tekst ovih apokrifa koji nama nije poznat, jer su svi oni bili razobličeni davno prije rođenja Muhamedovog. Ali evo šta još bolje može razotkriti istinu: Petkonjižje Mojsijevo, na koje se neprestano poziva Muhamed, napisano je hiljadu i po godina prije Hristovog rođenja i do tog stepena čuvano kod jevreja, da su u njemu izbrojane ne samo riječi, nego i slova, tako da nikada i nikome nije čak ni palo na pamet, ni u drevna ni u novija vremena, da napiše apokrifno Petkonjižje; to je tim prije vjerodostojnije, što se ove knjige i dan-danas čuvaju kod jevreja, koji su prema nama neprijateljski raspoloženi. Na koji način Muhamed nije u svojim spisima saglasan ni sa najdrevnijim knjigama Mojsijevim, i neprestano mijenja, po svom nahođenju, to što je osveštano vremenom i neprekinutim predanjem?
Međutim, bez obzira na takve nepravedne pojmove o hrišćanima i jevrejima, i oni, kao nevjernici, zajedno sa neznabošcima bivaju podvrgavani gonjenjima, jer Kuran zapovijeda da se bez ikakve milosti izgoni i ubije svaki nevjernik (IV. 89). On čak prekorijeva one koji se uklanjaju od borbe: „Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji!“, kliče on (II. 216); do te je mjere svo njegovo učenje prožeto duhom rata, a ne mira. „Najgora bića kod Allaha su oni koji poriču, oni koji neće da vjeruju, oni s kojima ti ugovore sklapaš, pa oni svaki put, ne bojeći se posljedica, krše ugovor svoj. Ako se u borbi s njima sukobiš, tako ih razjuri da se opamete oni koji su iza njih. Čim primjetiš vjerolomstvo nekog plemena, i ti njemu isto tako otkaži ugovor – Allah uistinu ne voli vjerolomnike. I neka nikako ne misle oni koji ne vjeruju da će se spasiti; oni doista neće moći umaći. I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti. Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, usitinu, sve čuje i sve zna. A ako te htjednu prevariti – pa, tebi je doista dovoljan Allah; On te podržava Svojom pomoći“ (Kuran VIII. 57-62). Ko govori ove ratoborne riječi? Sudeći po njihovom duhu, a i po samom naslovu („Plijen“), naravno, neki vojskovođa; ali ne, to je zakonodavac i rodonačelnik vjere; ali i on, kao da sam osjeća neprimjerenost takvih ratobornih pokliča njegovom duhovnom činu, dodaje: „Nijednom vjerovjesniku nije dopušteno da drži sužnje dok ne izvojuje pobjedu na Zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. Allah je silan i mudar“ (st. 67). Ali po samim ovim osobinama Božijim, mi ne možemo povjerovati da su te riječi bile od Boga!
Ne, znamo mi drugog Proroka, i sam Muhamed Ga zna, jer je pokoju riječ i od Njega pozajmio: trsku stučenu nije prelomio i žižak tinjajući nije ugasio (Isaija 42:12, Mt. 12:20), upravo kako su za Njega prorekli proroci koji su bili prije Njega i Koji je, prema istim tim proročanstvima, izašavši na visinu, zaplijenio plijen i podijelio darove učenicima (Isaija, 67:19), svoje učenike, ribare, načinivši lovcima ljudi, i ne samo to, nego je i slomio nesalomljiva vrata pakla, srušivši njegovo carstvo, i sve to samo snagom riječi, doduše – božanstvene: zato što je On bio vaistinu Bog i čovjek koji ne dođe da pogubi duše ljudske nego da spase (Lk. 9:56). On u mnogobošcima, koji zbog sljepila nisu znali Boga, nije vidio gnusne životinje, već samo zabludjele ovce (Jn. 10:16) koje je trebalo dovesti u ovčiji tor, i oni su sa radošću slušali glas Njegov. On nije zabranjivao da se moli za njih, kako je to zapovijedao Muhamed, navodno od imena Božijeg, objavljujući: „Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici u Džehennemu biti“ (Kuran IX. 113). Ne, On se Sam molio za one koji su Ga razapeli, sa visine iskupiteljnog krsta: Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade (Lk. 23:34) jer je radi toga On i došao u svijet u obrazu čovječijem, da bi prinio Sebe u žrtvu za svo čovječanstvo; ali zakonodavac arapski nije mogao da spozna duhovnu visinu ovog neobičnog smirenja.
Zbog toga i postoji takvo rastojanje između zapovijesti, istinski božanstvenih, datih sa visine, zajedno sa blagodatnom silom da se one izvrše, i zapovijesti ljudskih, koje se samo na prvi pogled čine visokim. Muhamed smatra da je dovoljno rekao ovim riječima: „Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive“ (Kuran XVI. 126). Ali šta nam govori Božanstveni naš učitelj? – Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vrijeđaju i gone, da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima; jer On svojim suncem obasjava i zle i dobre; i daje dažd pravednima i nepravednima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate? Ne čine li tako i carinici? I ako pozdravljate samo braću svoju, šta odviše činite? Ne čine li tako i neznabošci? Budite vi, dakle, savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt. 5:44-48). Zbog strogosti, Muhamed hvali Mojsijev zakon oko za oko, zub za zub, mada takođe zapovijeda i rukovođenje Jevanđeljem (Kuran. V. 52). Ali on sam iz njega nije usvojio ove božanstvene riječi: Čuli ste da je kazano: Oko za oko, i zub za zub. A ja vam kažem da se ne protivite zlu, nego ako te ko udari po desnom obrazu tvom, okreni mu i drugi; i koji hoće da se sudi s tobom i košulju tvoju da uzme, podaj mu i haljinu (Mt. 5:38-40).
Samo jednu zapovijest, o milostinji, sa ljubavlju je prihvatio Muhamed, i često o njoj govori u Kuranu, zapovijedajući je svojim sljedbenicima. Ali ako se zagledamo u tajne dubine svoga srca, neizostavno ćemo priznati da je mnogo lakše činiti milostinju, od svog viška, pa čak i od nedostatka, i primiti tuđinca u svoju kuću, nego li oprostiti neprijatelju, i to ne onom koji sa oružjem ide protiv nas, već onom koji nas vrijeđa po pitanjima najosjetljivijim za naše srce. Za to je potrebno ostvariti savršenu pobjedu nad samim sobom i dostignuti visinu smirenja i ljubavi koju usaditi u nas može samo Gospod Koji je postradao za nas. Onaj ko zna do kog je stepena Bog smirio Sebe da bi podigao palog čovjeka, moći će već, radi te nebeske ljubavi, sve da oprosti bratu, jer imaju zajedničkog Oca na nebesima. Eto zbog čega samo i jedino Jevanđelje može savršeno da preporodi čovjeka, učinivši ga članom porodice Hristove i čedom Božijim, kada, naprotiv, svako drugo učenje, koje je poteklo od ljudi, iako i daje neko moralno obrazovanje, ne preporađa čovjeka savršeno, jer ga ne prožima Duhom Božijim. I kako ono ne usavršava čovjeka kao jedinku, isto tako ga ne obrazuje ni u njegovom porodičnom, društvenom životu, zbog isto tako nedovoljnih zakona, koji naizgled kao i da imaju neku osnovu u samoj ljudskoj prirodi.
Hoću da govorim o mnogoženstvu, koje je ispočetka i sam Muhamed opovrgavao vlastitim primjerom, budući, za vrijeme najvatrenijih mladalačkih godina, vjeran suprug jedine svoje žene Kadiže, iako je ona bila mnogo starija od njega, i koje je tako široke ruke dopustio nakon njene smrti, kada je imao već četrdeset godina i kada se sam predao čulnosti koju je uzakonio. Iz njegovog smo života vidjeli da je imao do petnaest žena i da nije propuštao ni najmanji slučaj, u ratnim pohodima, pa čak i na hodočasničkim putovanjima, da stupa u nove brakove, sa izgovorima političke prirode; sama smrt njegova prouzrokovana je otrovom koji je na piru probao od ženske ruke. Naročite olakšice koje je sebi dao u svojstvu zakonodavca i proroka prevazilaze svaku moguću mjeru, tako da je bio prinuđen da se opravdava dozvolama koje su mu navodno davane sa visine, da stupa u nedozvoljene brakove sa rodicama i čak sa ženom usvojenog sina; sve se to nužno odrazilo i na njegovo zakonodavstvo.
„O, Muhamede!, – navodno mu je rekao Angel, -“ O, vjerovjesniče, Mi smo ti učinili dozvoljenim tvoje žene kojima si dao njihove darove, i one koje imaš u vlasti (robinje) koje ti je Allah dao (kao ratni plijen), i kćeri tvoga strica i kćeri tvojih tetaka (po ocu) i kćeri tvoga ujaka i kćeri tvojih tetaka (po majci), koje su se s tobom iselile, i ženu vjernicu, ako je sebe darovala vjerovjesniku, ako vjerovjesnik hoće da je vjenča; (ovo posljednje je) isključivo tebi, mimo ostale vjernike. Mi svakako znamo što smo odredili njima o njihovim ženama i o onima koje se nalaze pod njihovom vlašću da ne bi bilo tebi kakve poteškoće. Allah je oprosnik i milosnik.“ (Kuran, glava XXXIII, st. 49 i 50). Prema tome, kako sam zakonodavac priznaje, čulna naslađivanja su mu data kao nagrada za vjeru koju propovijeda, i služe mu kao neko odličje kojim se razlikuje od ostale gomile muslimana. Sa kakvim prefinjenim sladostrašćem je opisivao on sve ove olakšice date samom sebi! „Možeš zanemariti one među njima koje hoćeš i možeš pozvati sebi onu koju hoćeš, a možeš zatražiti onu koju si udaljio, nijedno od toga nije tvoj grijeh. Najlakše će tako one radosne biti i neće se žalostiti i tako će sve onim što im ti daješ zadovoljne biti – A Allah zna šta je u srcima vašim; Allah sve zna i blag je“ (st. 51).
Odvratno je pratiti sva ova uvijanja sladostrašća i ženskih intriga, o kojima se ne jednom u Kuranu govori, i koje su davale povode za nove zakone sa navodnim nadzemaljskim porijeklom; samo to bi bilo dovoljno da se razobliči ovo lažno poslaništvo, koje je do te mjere zaprljano plotskim pomislima. Tako, naprimjer, kad se jedna od njegovih žena uvrijedila zato što je ukazao pažnju drugoj sa kojom je proveo noć koja je pripadala njoj, od toga su potekle surove pogrde koje su uskovitlale prorokovu dušu. Istog trena, u svojstvu nadzemaljske poruke, pojavila se čitava glava u Kuranu, pod naslovom „Zabrana“ (LXVI), u kojoj su opisane svakojake ženske spletke i intrige: kako jedna od žena nije sačuvala povjerenu joj tajnu, i kako je sve to prorok doznao po nebeskom nadahnuću, i kako je na to dodato „A ako se protiv njega udružite, – pa (sramotno je i pisati o tome, ali ovo su originalne riječi Kurana, st. 4!) Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki (Angeli) će mu na pomoći biti“. Da li je ovo dostojno Božanstva i čistoga svijeta Angelskoga? Već sam početak ove glave razotkriva čulnost kojom je sva ona prožeta: O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da svoje žene zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je. Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar, on sve zna i mudar je“. I nakon sveg ovog spominjanja svetog imena Božijeg, toliko hulno i često izgovaranog uzalud, radi predmeta grube čulnosti, još uvijek ima ljudi koji iskreno vjeruju nebeskom izaslanstvu njihovog proroka?
Do tog stepena se pomračila duša Muhamedova, i sve mu se predstavljalo u čulnom vidu, da je čak i rajske naslade duhovnog svijeta, kojih, prema izreci Apostola, oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, ono pripremi Bog onima koji ga ljube (1 Kor. 2:9), i to je uspio da prevrati u čulno: „A one koji vjeruju i čine dobra djela uvešćemo, sigurno, u džennetske (rajske) bašte, kroz koje će rijeke teći; u njima će vječno i zauvijek ostati, a u njima će čiste žene imati, i u debelu hladovinu ćemo ih uvesti“ (Kuran IV. 57). U glavi LVI to je opisano još čulnije, tako, da je sramno to prepisivati (st. 34-37), i šta? – Ovo obećanje nebeskih hurija zavarava mnoge čulne ljude, i tjera ih da veličaju dostojanstvo Kurana i da u njega slijepo vjeruju!
Pošto je Muhamed sebi dozvolio tako mnogo, i pošto je obećao toliko mnogo grubih naslada u budućem životu, naravno, i u ovom životu se pobrinuo da udovolji plotskim pohotama svojih sljedbenika, kako bi ih što čvršće privezao za sebe nečistim lancima. „Žene su vaše njive vaše, – govori on, – i vi njivama vašim prilazite kako hoćete“ (Kuran II. 223). Kakvo nedostojno poređenje! Pogledajmo ipak, šta zabranjuje, a šta dopušta Muhamed u svojim bračnim ustavima: „Zabranjuju vam se, – govori on (ali može li se čak i pomisliti na ovakav užas?) – matere vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše i sestre očeva vaših, i sestre matera vaših i bratične vaše, i sestrične vaše, i pomajke vaše koje su vas dojile, i sestre vaše po mlijeku, i majke žena vaših, i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojima ste imali bračne odnose – ali ako vi s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh – i žene vaših rođenih sinova, i da sastavite dvije sestre – što je bilo, bilo je, Allah zaista prašta i samilostan je“ (Kuran IV. 23). Ne dolazi li ovdje do rodoskrnavljenja? Ali ovo dozvoljava Muhamed, i to u ime Božije! Dalje on zabranjuje da se uzimaju udate žene, osim onih koje vjerni zarobe, i ovome pridodaje: „to su vam Allahovi propisi“ (st. 24). Ali zar se brak robinje razlikuje od braka slobodne, svetošću lanaca? I sve ovo se izdaje i prihvata za riječ Božiju!
Interesantno je, ipak, pogledati kakvim logičkim rasuđivanjem se rukovodi Muhamed radi uzakonjivanja svog ovog haosa, u IV glavi Kurana, koje nosi naslov „Žene“. On na njenom početku govori: „O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao“. Prema tome, na početku stvaranja, prikazuje nam se jedan jedini par, stvoren rukom Božijom i blagosloven na rađanje sebi sličnih. Zar ne proističe iz toga brak hrišćanski, jednoga muža sa jednom ženom, prema riječi Božijoj, rečenoj prvom čovjeku, koju je potvrdio i Spasitelj naš u Jevanđelju: Zbog toga će ostaviti čovjek oca svojega i mater, i prilijepiće se ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo (1 Moj. 2:24; Mt. 19:5). Zbog toga, nije li mnogoženstvo muhamedanaca vidljiva protivrječnost – ne samo zakonu Božijem, nego i zakonu prirodnom, koji nam je ukazan i prilikom samog stvaranja čovjeka, i povraćen u prvobitnu čistotu u bogonadahnutom zakonu hrišćanskom? Ovdje se može vidjeti jarka crta razlike između ustava ljudskih i ustava božanstvenih. Ako bismo pitali čulnu prirodu čovjeka, to razrješenje, koje je darovao Muhamed radi zadovoljavanja plotske pohote u vidu ozakonjenih brakova, čini se mnogo razumnije od strogosti jevanđeoske, koja ne dozvoljava, ni pod kakvim izgovorom, da se izađe iz naizgled tjeskobne dvojnosti bračnih lica, i svi ljudi koji traže kako da ugode svojoj ploti – tako razmišljaju; ali i u tom slučaju, kao i kod drugih, uzvišenijih, u potpunosti se opravdava istiniti zakon Božiji, u kojem je sve usmjereno na očišćenje i uzvisivanje duha čovječijeg, kroz umrtvljavanje ploti sa strastima i pohotama.
Neka najrevnosniji, ali nepristrasni muhamedanac zaviri u svakodnevni porodični život svojih jedinovjeraca koji su oženjeni sa po nekoliko žena, po ustavu Kurana, i neka ih potom uporedi sa hrišćanskim: postoji li, i može li postojati, mir i saglasnost između nekoliko žena jednog te istog muža, koje zaviduju jedna drugoj, ne samo u moralnom, nego čak i u čulnom raspoloženju prema njima njihovog zajedničkog vlastelina, kada čak i Kuran kritikuje takav nered u domaćinstvu, koji je vladao unutar porodice samog zakonodavca? A šta reći još i za mnogobrojne robinje, koje preko toga bude zavist i samih zakonitih žena? I kakvi su plodovi ovog međusobnog, unutrašnjeg previranja? Potpuno uništenje porodične harmonije, gdje nema jednakosti prirodne i hrišćanske, između muža i žene, nego samo odnos gospodara prema njemu potčinjenom biću, koje se naziva zakonitom ženom ili naložnicom, tamo nema i one srčane sloge koja je zasnovana na uzajamnom uvažavanju oba supruga; a da i ne govorim o nedostojnim svađama i spletkama između žena, zbog privlačenja k sebi čulnih strasti njihovog supruga.
A šta reći o njihovoj djeci, vaspitanoj na nejednakim pravima, u zavisnosti od položaja njihovih majki, i u neprekidnoj mržnji jednih prema drugim? – Samo ona koja potiču iz iste utrobe većinom bivaju složna između sebe, i to dokazuje da prirodno uvijek pobjeđuje protivprirodno; ali najveće moguće neprijateljstvo dijeli djecu raznih majki, jer ona sa mlijekom sisaju mržnju svojih majki. Sama nemogućnost da se u jedinomisliju vaspitava takva raznorodna porodica dovodi do toga da ravnodušni roditelji nastoje da odvoje od sebe djecu i predaju ih u tuđe ruke na vaspitanje, pa se ona očinskom krovu vraćaju savršeno tuđa; a ako ih i vaspitavaju u kući, kakva je mogućnost da se djetetu daju ispravna moralna načela usred unutrašnjeg haosa razdora koji truje porodičnu svakodnevnicu gotovo svakog muslimana?
Može li se i porediti ovo tužno stanje sa blagoslovenom organizacijom porodice hrišćanske, gdje je muž, budući samo glava, a ne gospodar ženi, sjedinjen sa njom savezom duhovnim, koji znamenuje tajanstveni savez Samog Gospoda našega sa Crkvom (Ef. 5:32). Sa prolaskom prvog žara ljubavi ostaje među supruzima nježna družba, zasnovana na uzajamnom uvažavanju, i plod njegov jeste moralno vaspitanje djece, tj. obrazovanje njihovog duha i srca do onog stepena savršenstva, na kojem bi u svim svojim postupcima, a najviše u djelima ljubavi prema bližnjem, koliko je to moguće u ovom životu, nalikovali na svoga Tvorca, i do tog nalikovanja dostizali kroz podražavanje Onoga Ko je na Sebi nosio zajedno i obraz čovječiji i obraz Božiji – Gospoda našega Isusa Hrista. Takvo porodično blagoustrojstvo, zasnovano na ličnom duhovnom obrazovanju čovjeka, proizvodi i građansko blagostanje, jer ono postepeno iz porodice prelazi u društvo, iz društva u državu. Ali, nažalost, mi ne možemo naići na državno blagostanje u zemljama muslimanskim, upravo zato što su oni lišeni poretka društvenog i porodičnog.
Osim ovog osnovnog razloga, čak i samo to, što svako muslimansko društvo želi da se rukovodi isključivo Kuranom kao jedinstvenim duhovnim i građanskim zakonom, sa proizvoljnim i često pristrasnim njegovim tumačenjem svojih kadija i mula – samo to već čini prepreke za uspostavljanje željenog poretka; jer sam Kuran, iako u sebi sadrži neke zakone, ipak ne može predstavljati njihov potpuno zadovoljavajući i isrcpan zbornik. – Takvu isključivu pristrasnost prema njemu podsjeća nas na postupak drugog kalifa Omara, koji je na pitanje svog vojskovođe Amrua o tome šta da radi sa veličanstvenom Aleksandrijskom bibliotekom odgovorio: „Ako ona u sebi sadrži isto što ima i u Kuranu, ona je beskorisna, te je prema tome treba spaliti; a ako sadrži protivno Kuranu, onda je tim prije treba spaliti“, pa je na ovaj način u plamenu pogubljena najdragocjenija riznica ljudskih poznanja, sabirana tokom mnoštva vijekova, u kojoj je bilo sakupljeno svo učenje drevnih ljudi. Presuda ova nad obrazovanjem i učenošću čitavog svijeta poslužila je kao kamen-temeljac i za nasljednike ovog kalifa; zbog toga je uobičajena posledica širenja Kurana uvijek bilo gašenje svjetlosti nauke, sa izuzetkom malog broja njenih ogranaka, i potpuno istrebljenje umjetnosti, bez obzira na svu vanjsku slavu brzo širećeg se kalifata.
Neka takođe nepristrasni musliman uporedi način ovog ratobornog širenja svoje vjere sa krotkim širenjem hrišćanstva, i neka kaže, položivši ruku na srce: koje od ovo dvoje je dostojnije Božanstva? U jednom oganj i mač koji krše, po zapovijesti arapskog proroka, sve koji ne vjeruju njegovom Kuranu; u drugom – takođe prolivanje krvi, ali krvi dobrovoljnih žrtvi, koje su sebe prinosile za ispovijedanje istine i – čudno djelo! – na kostima mučenika se gradi tvrdo zdanje vjere, koje pogoduje svakom umnom razvitku, dok, naprotiv ovome, muhamedanska potiskuje prosvjetu i sama slabi sa opadanjem fizičke sile svojih propovjednika. Zar ovo ne dokazuje božanstveno načelo – jedne, i ljudsko – druge vjere? Tim prije što, ako se zadubimo u dogmate obje religije, Muhamedova se, kao izum ovozemaljski, čini bliža ljudskim pojmovima i lakša je za ispunjavanje svojih zapovijesti. I na koji onda način ona koja je svojstvenija ljudima može da se u čovjeka useli samo naprezanjem čulne sile, a ona koja poražava naš razum neobičajnošću svojih dogmata i moralnih načela usmjerenih ka obuzdavanju ljudskih strasti – proniče u dušu, kroz krotku riječ ubjeđivanja i, smirivši prvo um, uznosi ga potom do najviše tačke sozercanja koja je uopšte moguća i dostupna na zemlji? Nije li i to znamenje njene božanstvenosti, ispunjenje proročanskih riječi Apostola, koji je i sam bio jedan od čudesnih njezinih propovjednika:
Nego što je ludo pred svijetom ono izabra Bog da posrami mudre; i što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jake; i što je neplemenito pred svijetom i poniženo izabra Bog, i ono što je ništavno, da uništi ono što jeste, da se ne pohvali ni jedno tijelo pred Bogom; Da vjera vaša ne bude u mudrosti ljudskoj nego u sili Božijoj (1 Kor. 1:27-29; 2:5).

 

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *