NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Bogoslovlje svetootačkog podviga i iskustva » O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

 

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI
 

PREDGOVOR

Ali srce govori: vjeruj!
 
„O vjeri, nevjerju i sumnji“… Tako se zove knjiga koja se danas, evo, predlaže čitaocu. Ime njenog autora – mitropolita Veniamina (Fedčenkova) – teško da je poznato širokom krugu čitalaca. Donedavno se djela ovog jarkog duhovnog autora uopšte nisu štampala, izuzev fragmentarnih isječaka u periodičnoj crkvenoj štampi.
Mitropolit je ostavio izuzetno bogato nasljedstvo. On je bio autor prekrasnih knjiga iz bogoslovlja, nadahnutih propovijedi, prema riječima očevidaca – svima razumljivih, propovijedi koje pozivaju na djela, koje se pamte. Njegovi memoari, puni dubokih misli, čitaju se u jednom dahu, kao roman: sve to još uvijek čeka da uvidi svjetlost dana. Ipak, kada se govori o baštini vladike Veniamina, bilo bi netačno tvrditi da su njegove knjige bile zakopane u zemlju, da je svijeća koju je on razgarao svo ovo vrijeme bila skrivena od ljudskih očiju. Knjige mitropolita Veniamina su se čuvale, u obliku prekucavanih tekstova, u manastirskim i seminarijskim bibliotekama, u kućama vjernika. Čitali su ih seminaristi i monasi, hodočasnici koji su dolazili da se poklone svetinjama, ljudi koji su počinjali da vjeruju i ljudi koji su sumnjali. Vjerovatno, susret sa djelima vladike mitropolita mnogima je davao pomoć i podršku, a nije isključeno da se baš od njegovih knjiga u ponekom srcu zapalio blagi plamen koji osvjetljuje put ka spasenju. Njegove knjige su živjele u narodu, za koji je neraskidivo bila vezana njegova sudbina, u narodu za koji je on jednom prilikom rekao da je „najbolji na svijetu“. Ne, naravno, zato što ima loših i dobrih naroda, nego zato što je on beskonačno volio narod i zemlju u kojima mu je Bog odredio da prođe svoje životno poprište; narod, u čije je ponovno obraćanje ka Histu on uvijek vjerovao, i nije žalio sebe da se za to potrudi… I, da li je slučajno ovo? Ne, uopšte nije slučajno što mudra riječ svetitelja do nas dolazi upravo danas. Ne radi se samo o famoznim „mogućnostima“ i „nemogućnostima“ da se knjige ovakvog tipa objavljuju kod nas u Rusiji, o čisto vanjskim prilikama koje njihovu pojavu uslovljavaju (mada su i te, vanjske prilike, predodređene s visine). Ne. Knjiga „O vjeri, nevjerju i sumnji“ pojavljuje se baš onda kada nam je prijeko potrebna. Vladika svoje nadahnuto slovo – plod molitvi i od svijeta sakrivenih podviga – daruje nama, koji, bilo zbog svojih, bilo zbog grijeha naših prethodnika, i dalje nastavljamo da se neradnički odnosimo prema djelu svoga spasenja, koji i dalje bludimo u gustoj šumi koju su posadili inspiratori i sljedbenici nasilničkog ateizma. Došlo je „pogodno vrijeme“: otvaraju se hramovi i manastiri, izdaje se duhovna literatura, u život ljudi se polako vraća Slovo Božije. Nesumnjivo, raste interes za tradicionalne hrišćanske vrijednosti. I, gle – nama u pomoć stiže još jedna knjiga. Odgovor „pitalicama vijeka ovoga“; tiha besjeda sa duhovno iskusnim čovjekom. Upravo – „besjeda“, zato što, dok čitaš knjige vladike Veniamina, nehotice bivaš prožet njegovim duhom, njegovim mislima, osjećaš podršku, dobijaš dobri savjet, rukovodstvo na putu svojih traganja. Šarm ličnosti (u najvišem smislu te riječi) autora knjige pobuđuje nas da se zainteresujemo za njega, za njegov život. Zato smatramo da je neophodno da navedemo neke biografske podatke iz života vladike mitropolita.
Budući jerarh se rodio 1880. godine u Tambovskoj guberniji, Kirsanovska oblast, u velikoj i složnoj seljačkoj porodici. U svijetu se zvao Ivan Atanasjevič Fedčenkov. Njegovi roditelji – Atanasije Ivanovič i Natalija Nikolajevna – imali su ukupno šestoro djece. I svakome od njih su bivši dvorski činovnik gospode Baratinskih i kćerka seoskog đakona uspjeli da daju obrazovanje – više ili srednje. To nije, naravno, glavno, mada su odlukom da svoj djeci daju obrazovanje roditelji sebe „osudili“ na stalni i naporni trud i mnoga odricanja. Jer, ni tada, u „srećna vremena“, po ruskoj zemlji nisu tekli med i mlijeko. U osnovi svakog uspjeha ležao je teški trud. A još i – molitva. Roditelji su umjeli da svojoj djeci daju to najveće blago – vjeru, bez koje nije moguća ni molitva, ni nada. Ta se vjera u dječijim dušama zarađala još od njihovih prvih svjesnih koraka, i bila ispočetka prosta, „djetinja“, da bi se zatim prirodno razvijala, rasla zajedno sa čovjekom, prolazila kroz mnoge stadijume, očvršćavala sa godinama, postajala zrela i svjesna; usmjeravala i davala snagu u teškim trenucima. U toj prostoj, najobičnijoj (takvih je bilo mnoštvo) porodici rasli su, u pravom smislu te riječi, harmonično razvijeni ljudi – ljudi koji vjeruju i znaju. Vjera i znanje: ljubav prema njima se još od „malih nogu“ privila Vanji Fedčenkovu. Ona je odredila njegov životni put monaha i bogoslova, postavila ga na visoke stepene crkvene hijerarhije. I, što je veoma važno, budući vladika je rastao u atmosferi žive, djelatne vjere, koja ga je inspirisala na svakodnevne, na prvi pogled male, neprimjetne podvige. „Sveta baka Nadežda“ – smirena i duboko vjerujuća, dobra i krotka, koja nije živjela za sebe, nego za svoje bližnje. Majka-trudbenica, koja je položila život za vaspitanje svoje djece. Sama porodična atmosfera, sa njenim svakodnevnim samoograničenjima mrsnih i posnih dana, sa radosnim praznicima – sve je to ostavljalo blagodatni trag na duši dječaka koji je veoma rano osjetio svoje prizvanje i poznao put u hram Božiji.
Svoje obrazovanje budući vladika je počeo u seoskoj školi, zatim se učio u Kirsanovu, u gradskoj školi. Poslije toga – duhovna škola u Tambovu i Tambovska Seminarija. Godine 1903. Ivan Fedčenkov postaje student Sankt-Peterburške Duhovne Akademije, a na posljednjoj godini Akademije prima monaštvo i dobija ime Veniamin. Godine učenja, prvi koraci na monaškom poprištu, drugovi i nastavnici – sve je to ostalo u pamćenju vladike Veniamina na cijeli život. U svojim djelima on se često misaono vraća godinama svoje mladosti, sa blagodarnošću spominje to vrijeme. Ali u tim uspomenema, sada već zrelog čovjeka, umudrenog duhovnim i životnim iskustvom, čovjeka koji mudro i trezveno ocjenjuje proživljene godine, provlače se brižne note. Da, naravno. Jeromonah Veniamin je bio okružen zaista izuzetnim ljudima. Njegov nastavnik je bio arhimandrit Teofan (Bistrov), kasnije arhiepiskop – duhovnik carske porodice, čovjek duboke vjere i moćnog intelekta. U Akademiji je u to vrijeme a. Teofan bio na dužnosti inspektora. A rektor je bio arhiepiskop Sergij (Starogarodski) – budući patrijarh Moskovski i sve Rusije. Među drugovima o. Veniamina iz Akademije bilo je mnogo njemu po duhu bliskih ljudi, koji su iskreno željeli da služe Bogu i ljudima, koji su se svojski starali da ovladaju nelakom bogoslovskom mudrošću. Ipak, i o sebi samom, i o mnogim ljudima koji su živjeli sa njim, koji su, kako se činilo, tragali za istim, vladika daje neutješan sud: „Ne, nismo mi gorjeli, nismo gorjeli“… Tu je ključ za odgonetanje mnogih zagonetnih pitanja za nas, koji otkrivamo vlastitu nedavnu istoriju: tom, gorčinom ispunjenom rečenicom mitropolit Veniamin otkriva važni duhovni uzrok, tačnije, jedan od važnih uzroka strašne tregedije koja je pratila revoluciju i ratove. Tregedije – otpadanja od Boga i Njegove Svete Crkve, tragedije koja se, avaj, još nije završila i koja još uvijek prinosi svoje gorke plodove. Nismo gorjeli… Čak i ti, malobrojni ljudi, koji su svojim životom stremili poznanju Boga, svijetlim načelima Pravoslavlja, nisu gorjeli… I, ma kako to čudno (a možda i čudovišno) izgledalo današnjem „civilizovanom“, „savremenom“ ili – kako su govorili u doba vladike Veniamina – „naprednom“ čovjeku, koji živi po zakonima „svijeta ovoga“, – „nisu gorjeli“ – zato što su vjeru potčinili razumu; zato što su golo intelektualno žongliranje mozga pretpostavili unutrašnjem bogopoznanju. Zato što su pomoću zakona spoznaje prirodnog svijeta htjeli da poznaju ono što se poznati ne može, da objasne ono što se objasniti ne može… Racionalizam se grubo uplitao i ovladavao sferom u kojoj je on, prosto, neprimjenjiv.
Ipak, u Ruskoj Crkvi je bio i put koji se nikada nije prekidao, koji je čvrstom nitju bio povezan sa iskonskim svetootačkim tradicijama – put dodira i priopštenja svetinji, put koji je zasnovan na unutrašnje proživljenom iskustvu, na životu u Hristu. Mladom inoku Veniaminu se još u studentsko vrijeme posrećilo da prislužuje u vrijeme Božanstvene Liturgije ocu Jovanu Kronštatskom – velikom molitveniku Ruske Zemlje, pravedniku kojeg je on duboko poštovao i čijim se duhonosnim djelima često obraćao, i u životu, i u svojim knjigama. Poslije završetka Akademije o. Veniamin dva puta posjećuje čuvenu Optinu pustinju; neko vrijeme je bio gost u manastiru, bivao je na besjedama sa starcima. I na sav život je sačuvao zavjetnu molitvu jednog od njih – jeroshimonaha Nektarija (+1928.), ponavljajući u teškim trenucima: „Bože! Daj mi blagodat Tvoju!“… Zadivljujuća osobina uistinu hrišćanske duše – čuvati, na čitav život! Slagati u svom srcu „jedino za potrebu“, priopštavajući se duhu podvižnika blagočešća[1], upijati u sebe taj duh, čuvajući ga. Religiozna spisateljica, N.A. Pavlovič (1895. – 1980.), duhovna kćerka starca Nektarija, koja je mnogo pisala o Optinoj, jednom, za vrijeme bogosluženja (u gradu Rigi) čak nije ni popričala sa njim, nego ga je samo vidjela – osjetila je u njemu „optinski duh“, iako, naravno, nije znala da je kao mlad o. Veniamin posjećivao Optinu. Što još više čudi: o. Veniamin je posljednji put u Optini bio 1910. godine, a N.A. Pavlovič ga je prvi put vidjela, čini se, 1947. godine – u svakom slučaju, krajem 1940.-ih. I taj „duh“ se osjećao! Zar to nije čudo? Zar to nije dokaz te realnosti nevidljivog, o kojoj vladika govori u svojoj knjizi?
„Božiji ljudi“ – tako, ljubavno, mitropolit Veniamin naziva sve ljude koji se ne oglušuju na zov života gornjeg svijeta, ljude koji žive tom nezemaljskom realnošću, koji idu po uskom i trnovitom putu u Carstvo Nebesko. O građanima Nebeskog Jerusalima, sa kojima se on sretao u svom životu, o kojima je slušao, sa ljubavlju i blagodarnošću je napisao knjigu, koju je tako i nazvao: „Božiji ljudi“.
Taj izuzetni rad sadrži priče o o pravednicima: o optinskim starcima, o monasima u svijetu i, prosto, o pobožnim mirjanima[2], čiji se život ozarivao Pravdom Božijom, o onima koji su toplotom svoje ljubavi i vjere ogrijevali bližnje. To je knjiga – o njegovim susretima sa svetim ljudima.
Uzgred budi rečeno, susreti sa „Božijim ljudima“ su u velikoj mjeri i odredili životni put budućeg jeraraha. Iz zabilješki samog mitropolita, kao i iz priča o njemu, znamo da su mu monaštvo, pa čak i arhijerejstvo, pretskazali: shimnik u Varonježu (budući vladika je tada imao dvije godine); starac skita Jovana Preteče na Valaamu, o. Nikita; jedna pobožna „velika“ starica; jeromonah Getsimanskog skita Trojice-Sergijeve Lavre, o. Isisdor…
Poslije završetka akademije, u periodu 1907.-1908. godine, jeromonah Veniamin je profesorski stipendista na katedri Biblijske istorije, a od 1910.-1911. godine – lični sekretar arhiepiskopa Finskog Sergija (Starogorodskog). Od 1911. godine o. Veniamin, u činu arhimandrita, na dužnosti je rektora Tavrijske Seminarije, a od 1913. do 1917. godine trudi se na položaju rektora Seminarije u Tveru. U periodu od 1917. – 1918. godine arhimandrit Veniamin (Fedčenkov) učestvuje u radu Pomjesnog Sabora Pravoslavne Ruske Crkve.
U to vrijeme se otvara jedna od najstrašnijih stranica ruske istorije. Dvije revolucije i građanski rat. Podjela i bratoubistvo. Krv, nasilje, haos. Vihori događaja koji uskovitlano smjenjuju jedan drugog. Rušenje stare državnosti, početak otvorenih, po svojim dimenzijama neviđenih u istoriji, pogroma na Crkvu Hristovu. Nažalost, nesreća nikad ne dolazi sama. Istovremeno sa progoniteljima-bezbožnicima, a često i ruku pod ruku sa njima, ustaju na Crkvu, razdiru „Hiton Hristov“ raskolnici, samostojnici; počinju da javno istupaju budući obnovljenci. Ali i u to strašno vrijeme tuklo je srce Pravoslavne Rusije, i njegov puls se osjetio na zasjedanjima Sabora. Oduševljenje vjerujućih ljudi koji su stali u zaštitu svojih svetinja izlijevalo se u mnogoljudnim krsnim hodovima i masovnim „danima pokajanja“. Ruska Crkva počinje da daje nepregledni skup mučenika-ispovijednika, koji su svojom krvlju iskupljivali grijehe naroda, između ostalog i grijehe bezvjerja i „toplo-hladnosti“. Svetitelj Tihon, patrijarh Moskovski, izabran žrijebom, tih dana započinje svoj krsni put „svakodnevnog umiranja“ za svoje sverusko stado. Crkva je ostala uz svoj narod, i u uslovima najsurovijeg terora protiv zla se borila za nju jedinim mogućim načinom, jedinim moralnim oružjem: silom materinskog ubjeđivanja i brige o zabludjelim dušama.
Godine 1919. arhimandritu Veniaminu, koji se na poziv kolegijuma Tavrijske Seminarije vratio na položaj rektora, bilo je suđeno da stupi na put arhijerejskog služenja. Obistinilo se pretskazanje „Božijih ljudi“. U Sabornoj crkvi grada Simferopolja služena je arhijerejska hirotonija arhimandrita Veniamina (Fedčenkova) u episkopa Sevastopoljskog, vikarija Tavrijske eparhije. U groznom času iskušenja koja su pala na Crkvu i Otadžbinu, vladika Veniamin podiže na sebe nimalo lak krst arhijerejskog služenja.
Godine 1920., već poslije evakuacije bijelih iz Novorasijska na Krim, episkop Veniamin pristupa Bijelom pokretu; postaje „episkop armije i flota“, glava vojnog duhovništva Ruske Armije barona P.N. Vrangelja. Nikakve vanjske prilike njega nisu prinudile na taj korak. Episkop je svoj izbor napravio dobrovoljno, po zovu srca, ispunjavajući dug arhipastira Crkve, dug patriote. Sa glavnokomandujućim je vladika imao tople i prijateljske odnose; episkop Veniamin je bio pozvan da kao predstavnik Crkve učestvuje u radu savjeta ministara koji je Vrangelj bio formirao.
Rješavala se sudbina Otadžbine. Ništavno mala veličina – armija Vrangelja, satjerana na Krimsko poluostrvo, pokušavala je da se suprotstavi pobješnjelom pritisku crvene vojske. Bilo je to posljednje parče stare Rusije – zemlje u kojoj se život gradio na hrišćanskim principima, gdje je svakodnevnica u mnogom imala korijene u Pravoslavlju… i, što je glavno, srce te zemlje bila je Svjataja Rus[3], Rusija hramova i manastira, svetitelja i staraca, isposnika i svetih žena. A sada još i mučenika, ispovijednika, koji su svakodnevno mučeni i ubijani za ime Hristovo… Ipak, ta čudna i kratkotrajna državica – „Krim“, krajnje šarena po sastavu svog stanovništva, po političkim simpatijama svojih građana – naslijedila je i „nevjerje i sumnju“, koji su odavno nagrizali rusko društvo. Oni koji su trebali da budu bijeli vitezovi hrišćanstva, takođe, „nisu gorjeli“. „Mi nismo bijeli, mi smo sivi“ – reći će jednom prilikom vladika Veniamin. Ali oni su za njega bili „svoji“, rođeni, bliski po duhu, po sličnim uslovima života, po vaspitanju, po idealima, na kraju krajeva. Naročito – mladići-idealisti, čiji je doprinos bijelom pokretu teško precjeniti. Dojučerašnji studenti i gimnazijalci, kadeti i seminaristi, koji su na Perekopu umirali „za Boga i Otadžbinu“ izazivali su kod episkopa Veniamina vrelu simpatiju i u isto vrijeme strašno, bolno osjećanje tuge. Uprkos svemu, nažalost, opšti duhovni podvig je izostao. Armija (tako se izrazio vladika) je bila nekrštena.
U novembru 1920. godine, zajedno sa armijom i izbjeglicama, episkop Sevastopoljski Veniamin napušta Krim, ostavlja Otadžbinu. Počinju duge godine izgnaništva…
Sve, čemu je bio svjedok, u čemu je lično učestvovao dok je živio u Rusiji predrevolucionarnih godina, što je preživio u godinama građanskog rata i skitanja u tuđini, mitropolit je opisao u svojim memoarima „Na granici dvaju epoha“. To je živa slika života stare Rusije, galerija portreta iz istorije nama poznatih ljudi, sa kojima je imao priliku da se sretne vladika Veniamin: car Nikolaj II i carica Aleksandra Fjodorovna, mitropolit Antonije (Hrapovicki), Grigorije Rasputin i A.F. Kerenski, bivši terorist L.A. Tihomirov i mnogi, mnogi drugi. Zajedno sa autorom mi putujemo prepunim vagonom po gladnim, građanskim ratom opustošenim ruskim gubernijama, prisustvujemo zasjedanjima Pomjesnog Sabora… Saslušavanja ČK, ćelija u boljševičkom logoru, prijemna kancelarija Vrangelja i brod koji Ruse nepovratno odvozi u tuđinu…
Episkop Veniamin u inostranstvu učestovuje u uređenju crkvenog života u uslovima emigracije. Živi u Srbiji, gdje u jednom manastiru sakuplja rusku bratiju; predaje Zakon Božiji u dva kadetska korpusa: Ruskom i Donskom (taj se korpus zvao „General Kaledin“); jedno, kratko vrijeme (1923.-1924.) ponovo biva vikarni arhijerej – upravlja parohijama u Karpatskoj Rusiji, gdje trpi „neprijatnosti“ od policije i odolijeva smicalicama čehoslovačkih vlasti, koje smatraju da ruski arhijerej ima previše uticaja na pravoslavne „Rusine“. U to vrijeme episkop Veniamin donosi odluku da se vrati u otadžbinu. Da li je on znao šta se tamo dešava? U potpunosti, naravno, ne. Ali njega je vuklo prema Rusiji, prema narodu, kojem je on imao i obavezu i želju da propovijeda Slovo Božije, ne gledajući ni na kakve vanjske, čak ni na najstrašnije moguće uslove egzistencije. Bog je, tada, odlučio da bude drugačije. Tek nakon dvadeset godina vladika će ponovo biti u Rusiji, kod kuće. Misao o propovijedi Jevanđelja, o sudbini rođenog naroda koji je lišen prosvjetljenja, nije napuštala vladiku za sve godine njegovog prebivanja u tuđini. Ona je nesumnjivo odigrala odlučujuću ulogu u tome da je vladika prihvatio „deklaraciju“ mitropolita Sergija (1927. g.), koja je pozivala na lojalnost sovjetskoj vlasti. Danas se mnogo govori i piše o tom dokumentu, i mitropolit Sergij (Starogarodski) se optužuje maltene za saradnju sa bezbožnicima, za izdaju interesa vjernika. Sva ta i takva razmišljanja ljudi, koji su veoma često daleki od Crkve, dobro se uklapaju u izvjesne ideološke sisteme, u igre riječima za koje se ne zna kome su i zbog čega uopšte potrebne. „Deklaracija“ je bila prihvaćena pod strašnim pritiskom vlasti, koje su potpisivanjem tog dokumenta uslovljavale legalno postojanje Pravoslavne Crkve u SSSR.
Prije nego što će potpisati „Deklaraciju“, vladika Veniamin služi četrdeset liturgija – radi „projašnjenja uma i potkrjepljenja snaga“, razumije se, duhovnih. I svo to vrijeme on, svakog dana, svakog časa, „osluškuje“ i najmanje svoje duševne pokrete, razmišlja nad Jevanđeljem koje je čitano na bogosluženju, traži odgovor u plamenoj molitvi. Razmišljanja episkopa Veniamina o „deklaraciji“ zabilježena su u knjizi „Svjatoj Sorokoust“. Navešćemo nekoliko fragmenata iz nje.
„Juče sam na trpezi čitao žitije sv. Aleksandra Nevskog, koji je, spasavajući dušu naroda, spasavao time i državu; radi toga se i smirio pred kanovima.
Ali naša stvar, nas, duhovnika, jeste, makar, misliti samo o duši naroda. A sve ostalo predostaviti volji Božijoj – i sam narod sa njegovom vlašću“.
„Rođeni narod! Stradalnički i pavši. Duhom klonuli. Čezne za njegom i pomoću. Jadan!“
„Ovdje se svo hrišćanstvo prinosi u žrtvu politici; a mora biti potpuno suprotno: mi moramo biti lojalni, samo da bismo imali slobodu propovijedi Jevanđelja“.
„No, dobro… Ja ću biti miran, komforan… I emigracija će se umiriti.
A tamo? Tamo, u samoj Rusiji? A šta će se, avaj, sa narodom? Neće li moje smirenje biti, zapravo, bježanje od podviga? Neću li se stidjeti svojeg mira?
…Ne! Mora se, makar i ponijevši teški krst, „služiti narodu“ svojemu (riječi p[atrijarha]. Tihona iz sna).
Prisjetih se kako mi, u snu, p[atrijarh]. Tihon govori: „Posluži narodu!“…“
Završio se „Sorokoust“, episkop Veniamin je potpisao „deklaraciju“. Za njega, arhijereja koji je ostao vjeran Moskovskoj Patrijaršiji, patrijaršijskom mjestobljustitelju[4] mitropolitu Sergiju, počinje život prepun surovih iskušenja i mnogih skrbi među neprijateljski raspoloženim sagrađanima u emigraciji. Uskoro (1931. godine) on mora da napusti profesorsko mjesto na Pravoslavnom Bogoslovskom Institutu u Parizu, za koji je bio vezan od 1925. godine, i da se seli u Ameriku, da bi tamo počeo da gotovo potpuno sam uređuje crkveni život pravoslavnih koji su sačuvali vezu sa Moskvom, sa mitropolitom Sergijem. Ipak, pored svih tegoba (nije imao stalno utočište – spavao je kod poznanika, trpio podsmjehe i ismijavanja neprijateljski raspoloženih emigranata; čak je, kako pričaju, i ulice meo) arhiepiskop (od 1933. godine) Veniamin nije odstupao od odluke koju je donio u rezultatu dugog unutrašnjeg razmišljanja; ostao je vjeran sveštenonačelništvu Ruske Pravoslavne Crkve.
Vijest o početku rata sa Njemačkom vladika je dočekao u Sjedinjenim Američkim Državama. „Od sudbine Rusije zavisi sudbina svijeta“ – rekao je on jednom povodom događaja na istoku Evrope. Od prvih dana Velikog Otadžbinskog rata[5] mitropolit Sjeverno-Američki Veniamin, egzarh Moskovske Patrijaršije u Americi (hirotonisan 1939. godine) aktivno učestvuje u patriotskom pokretu koji je obuhvatio veliki dio ruske emigracije, i može se slobodno reći da je on bio jedan od spiritus movens tog pokreta. On nastupa na mitinzima po Americi, čita lekcije o Rusiji, o Ruskoj Crkvi, učestvuje u sakupljanju pomoći; i gle, prvi tovari pomoći Crvenoj Armiji (oprema za bolnice, lijekovi, hrana) uskoro polaze na put za Rusiju.
Vladika je već prekoračio šezdesetu, on je već stariji čovjek; malo-pomalo počinje da zanemoćava. Ipak, na sve molbe svojih saradnika – da pričuva svoje zdravlje, on odgovara: „Nema se kad bolovati“; i opet, savladavajući tegobe, radi, ne štedeći snagu.
Mitropolit Aleutski i Sjeverno-Američki Veniamin – počasni predsjednik rusko-američkog Komiteta za pomoć Rusiji – imao je pravo da se u bilo koje vrijeme dana ili noći obrati predsjedniku SAD.
„Sve će se završiti dobrom“. Te riječi vladika je izrekao na samom početku rata, kada se činilo da nema nikakvih osnova za srećne prognoze. Ali je bila zato nada. Bila je molitva i trud. Za darovanje pobjede ruskom oružju molili su se tada i u hramovima koji nisu bili potčinjeni Patrijaršiji. I u tome se osjećao uticaj mitropolita Veniamina.
Zadivljujuće! Reklo bi se da Ruse koji žive u Americi od Otadžbine odvaja ne samo okean – među njima i braćom u otadžbini se za protekle dvije i po decenije otvorila propast bez dna: revolucija, nemilosrdni bratoubilački rat, godine izgnaništva, gorčina gubitaka i ideološka neslaganja. Rođenu zemlju i narod prekrila je „željezna zavjesa“. Ipak, uprkos svemu – preko okeana, preko prošlosti, preko animoziteta i mržnje prema režimu – prebačene su niti pomoći i nelicemjerne ljubavi prema braći u otadžbini. Danas, kao i uvijek, uostalom, na savjesti svakoga je da ocjenjuje taj poriv naših zemljaka iz emigracije. Govore svašta. „Bijeli su se emigranti upecali na Staljinovu udicu, koji ih je lovio na patriotizam. Pomagali oni jesu – ali kome?“ Na ovo se može odgovoriti samo jedno: i mitropolit Veniamin, kao i svi Rusi koji su živjeli u emigraciji a koji su se odazvali zovu stradalničke Otadžbine, bili su ljudi iskreni; za razliku od mnogih naših savremenika, oni nisu brkali narod i zemlju sa režimom i njegovim zločinima. Rusi su pomagali Rusima, zemljaci – zemljacima, braća – braći. Zar to nije bolje od mržnje i bratoubistva?
Pred sam kraj rata, krajem januara – početkom februara 1945. godine, prvi put poslije 25 godina, vladika odlazi u otadžbinu. Učestvuje na Pomjesnom Saboru Ruske Pravoslavne Crkve koji je tih dana zasjedao u Moskvi. Mitropolit Sergij, koji je bio izabran za patrijarha u septembru 1943. godine, počinuo je 15. maja 1944. godine. Sada je na obudovjeli patrijaršijski prijesto bio izabran mitropolit Lenjingradski i Novgorodski Aleksej (Simanski). Dani rada Pomjesog Sabora izlili su se u pravo crkveno slavlje. Prisustvovali su glave triju pomjesnih Crkava: Aleksandrijski, Antiohijski i Gruzinski patrijarh, predstavnici drugih pravoslavnih Crkava, mnogobrojni gosti.
Mitropolit Veniamin je na Saboru predstavljao svoje američko stado, a takođe je nastupio i u ime mitropolita Evlogija (Georgijevskog) i takozvanih „teofilevaca“, koji ranije nisu bili u zajednici sa Patrijaršijom, a koji su tada izjavili želju da zajedništvo obnove. Na zasjedanjima Pomjesnog Sabora se razmatralo i obnavljanje duhovnih škola, izdavanje bogoslužbene literature, razmatrala su se druga nasušna pitanja crkvenog života, na koje se još koliko je bilo juče nije smjelo ni pomišljati. Ali na vladiku Veniamina najveći utisak je ostavio – narod Božiji. Svih godina izgnaništva on se pitao – da li se sačuvala vjera u ruskom narodu. Krajem 30-ih godina, u Nju Jorku, napisao je:
„Tako je bilo prije, Rusijo rođena:
Vjerovala si… A danas?
Umom te već odavno ne poznajem;
Ali srce govori: vjeruj!“
Srce se nije prevarilo…
„Imao sam dovoljno prilike da pogledam na svoj rođeni narod, i imao sam vremena da ga shvatim. Otvoreno govorim: utisak koji je na mene ostavio narod jeste najjače, najvažnije od svega što ja iz Otadžbine nosim sa sobom u inostranstvo. I prije svega, reći ću o vjernicima: Bože, kakva je vrela vjera u njima!“, – pisao je mitropolit Veniamin u svom članku, izdanom u „Žurnalu Moskovske Patrijaršije“. I još: „Vrela je vjera u ruskom pravoslavnom narodu… Rusija je i danas sveta. Da, sada ja mogu, bez ikakvih sumnji, da tvrdim: živa je pravoslavna vjera u ruskom narodu… I uopšte, došao sam do tvrdog ubjeđenja da je – ne samo u pojedinačnim ličnostima, nego i u širokim masama narodnim – vjera živa, i da ona raste.“ (Mitropolit Veniamin (Fedčenkov). Moji utisci o Rusiji. //Žurnal Moskovske Patrijaršije. 1945. № 3.str. 21-24).
1947. godine vladika se definitivno vraća u Otadžbinu. Za vrijeme svoje posjete 1945. godine on se svojim očima uvjerio u najvažnije: da je „vjera živa, i da ona raste“. Znači – potreban je kući. U Americi ostavlja eparhiju koja objedinjuje 50 parohija Moskovske Patrijaršije (a nije bilo ni jedne jedine!).
Ruska Crkva je izdržala strašne pogrome, sačuvala neprikosnoveno svoje dogmate i kanone. Oživljavao je crkveni život; ljudi koji su otvoreno ispovijedali svoju vjeru, sami to ne znajući, čak i ne pomišljajući na to, bili su pobjednici. Oni su sačuvali srce naroda – Sveto Pravoslavlje.
Naravno, preporod se odvijao u veoma teškim uslovima. Još je svjež bio bol tragičnih gubitaka, a i kontrola vlasti nije dala da se zaboravi na nju. Uređenje crkvenog života, koji je pred početak rata tek jedva tinjao, i bio, praktično, osuđen na uništenje, prolazilo je sada kroz posleratne teškoće. Radost i tuga su išli ruku pod ruku: gubitak bliskih, razbijene sudbine, nesređeni životi. Jednom riječju – patnje…
Vladika Veniamin, poslan na Rišsku katedru, obratio se svom novom stadu ovakvim riječima: „Radujte se, uvijek se radujte, i u patnjama se radujte!“ Tako je on ponovo počeo da služi u granicama Otadžbine, poslije prekida od više od četvrt vijeka. Počeo je sa obraćanjem narodu, obraćanjem u kojem je ključna riječ bila „radost“ – neodvojiva crta vjere.
U periodu od 1951.-1955. godine mitropolit Veniamin upravlja Rostovskom eparhijom. Tih godina susreće se i održava tople odnose sa arhiepiskopom Lukom (Vojno-Jasenickim) – izuzetnim jerarhom i bogoslovom, hrabrim ispovijednikom, koji je prošao ispod nakovnja strašnih iskušenja. U to vrijeme vladika Luka je upravljao Simferopoljskom eparhijom.
Godine 1955. mitropolit je poslan na Saratovsku katedru. Imao je tada 75 godina. Snage popuštaju, vladika počinje da pobolijeva. 1958. godine Visokopreosvešteni Veniamin, mitropolit Saratovski i Voljski, po sopstvenoj molbi se povlači u pokoj i stupa u obitelj Pskovo-Pečerskog manastira. Njegove posljednje godine protiču u toj obitelji. Počinuo je vladika 4. oktobra 1961. godine; sahranjen je u manastirskim Bogozdanim pećinama.
Posljednjih godina života, zajedno sa brigama o upravljanju eparhijama, mitropolit Veniamin sređuje svoje zabilješke, preuređuje ranije tekstove. Završava knjigu „O vjeri, nevjerju i sumnji“, koju je započeo još u Americi. Vladika je čitav život zapisivao svoja razmišljanja, misli o raznim pitanjima crkvenog i društvenog života, sakupljao priče o „Božijim ljudima“, o pravednicima, o čudesnim pojavama. Zapisivao je i ono čemu je sam bio svjedok. Sakupljao je i pisma koja su mu razni ljudi pisali, posebno ona u kojima su se odražavale ljudske sudbine, zakonomjernosti duhovnog života. Ili, pak, prosto – svjedočanstva ljubavi prema njemu. A ta ljubav, povjerenje i privezanost, duboka simpatija prema ličnosti vladike od strane njegovog vjernog stada pratila ga je na svim mjestima služenja. Taj bogati materijal vladika je koristio u svojim knjigama. Jedna od njih je – pred vama.
 
A. SVETOZARSKI
 


 
NAPOMENE:

  1. blagočešće – pobožnost, odanost Bogu (prim.prev.)
  2. mirjanin – hrišćanin koji je u svijetu, parohijanin, vjernik koji ne pripada crkvenom kleru (prim.prev.)
  3. Svjataja Rus – Sveta Rusija. (prim. prev.)
  4. mjestobljustitelj – čuvar mjesta (prim. prev.)
  5. tako Rsui zovu II svjetski rat (prim. prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *