II. POSTANAK BRAKA
A) Bračni uslovi
§ 11
Za sklapanje braka traže se ovi uslovi:
1) dva lica raznoga pola;
2) njihova punovažna izjava volje da stupe u brak;
3) venčanje u obliku propisanom Crkvom.
B) Bračne smetnje
1) Lične smetnje
§ 12
Neuklonjive lične smetnje za sklapanje braka jesu:
1) nenavršena šesnaesta godina za muško i četrnaesta za žensko;[1]
2) crkveno srodstvo u pravoj liniji, bez obzira na stepen srodstva;
3) krvno srodstvo u pobočnoj liniji, do četvrtog stepena zaključno;
4) dvorodno srodstvo do trećeg stepena zaključno, kao i srodstvo između dva brata i dve sestre;[2]
5) duhovno srodstvo i srodstvo po usvojenju do drugog stepena zaključno;
6) srodstvo iz vanbračnog rođenja u pravoj liniji bez obzira na stepen srodstva, a u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno;
7) postojeći brak;
8) ranija četiri braka istoga lica;
9) razlika vere;
10) konačno isključenje iz crkvene zajednice;
11) sveštenički čin;
12) monaški zavet (mala i velika shima);
13) doživotna zabrana stupanja u brak na osnovu zakona ili pravosnažne presude.
§ 13
Uklonjive lične smetnje za sklapanje braka jesu:
1) nenavršena osamnaesta godina za muško a šesnaesta za žensko;[3]
2) krvno srodstvo u pobočnoj liniji od petog do sedmog stepena zaključno;
3) dvorodno srodstvo od četvrtog do šestog stepena zaključno, osim slučaja naznačenog u § 12 t. 4;
4) trorodno srodstvo do trećeg stepena zaključno;
5) duhovno srodstvo i srodstvo po usvojenju od trećeg do sedmog stepena zaključno;
6) ništavan brak, dok nije prestao ili nije sudski poništen;
7) ranija tri braka istoga lica;
8) razlika veroispovesti;
9) preljuba između lica koja žele stupiti u brak, izvršena za vreme dok je preljubnik živeo ne odvojeno od svoga bračnog druga;
10) zajedničko rađenje o glavi bračnom drugu jednoga od lica koja žele stupiti u brak;
11) Starost preko 70 godina za muško i 60 za žensko, kao i razlika u godinama među supružnicima preko 15 godina (Sin. br. 2410/Zap. 586 iz 1937.).
§ 14
Krvno srodstvo (§ 12 t. 2, 3, 6 i § 13 t. 2) postoji među licima:
1) koja su postala jedno od drugog (u pravoj liniji);
2) koja su postala od zajedničkog pretka (u pobočnoj liniji).
Linija od predaka potomcima jeste nishodna, a od potomaka pretcima ushodna.
§ 15
Stepen krvnog srodstva računa se:
1) u pravoj liniji, po broju rođenja po kojima jedno lice ishodi od drugoga;
2) u pobočnoj liniji, po broju rođenja kojim su dva lica između sebe vezana preko svoga najbližeg zajedničkog pretka, ne računajući rođenje pretkovo.
§ 16
Dvorodno srodstvo (§ 12 t. 4 i § 13 t. 3) postoji:
1) između jednog bračnog druga i krvnih srodnika drugoga (tazbina);
2) između krvnih srodnika jednoga i krvnih srodnika drugoga bračnog druga (prijateljstvo).
§ 17
Stepen dvorodnog srodstva računa se:
1) za jednog bračnog druga i krvne srodnike drugoga, po stepenu krvnog srodstva ovoga srodnika sa drugim bračnim drugom;
2) za krvne srodnike jednoga i krvne srodnike drugoga bračnog druga, po zbiru stepena njihova krvnog srodstva prema bračnim drugovima.
§ 18
Trorodno srodstvo (§ 13 t. 4) postoji:
1) između jednog bračnog druga i dvorodnih srodnika drugoga;
2) između krvnih srodnika jednog bračnog druga i dvorodnih srodnika drugoga.
§ 19
Stepen trorodnog srodstva računa se:
1) između jednog bračnog druga i dvorodnih srodnika drugoga, po stepenu dvorodnog srodstva ovog srodnika sa drugim bračnim drugom;
2) između krvnih srodnika jednog i dvorodnih srodnika drugog bračnog druga, po zbiru stepena njihova krvnog srodstva sa jednim bračnim drugom i dvorodnog srodstva sa drugim.
§ 20
Duhovno srodstvo (§ 12 t. 5 i § 13 t. 5) postoji između kuma, kumčeta i njihovih krvnih srodnika u pravim nishodnim linijama, kao i majke kumčeta, pri čemu se kum i njegova žena uzimaju za jedno lice.
§ 21
Srodstvo po usvojenju (§ 12 t. 5 i § 13 t. 5) čini bračnu smetnju u istim stepenima kao i duhovno srodstvo, ako je usvojenje izvršeno po propisanom crkvenom obredu.
U slučaju građanskog usvojenja čini usvojenje smetnju u istim slučajevima, u kojima je ono smetnja po državnom zakonu.
§ 22
Stepen duhovnog srodstva i srodstva po usvojenju između dva lica računa se po broju rođenja među njima, pri čemu se kumovanje pri krštenju i usvojenje izjednačuje sa rođenjem.
§ 23
Razlika vere (§ 12 t. 9) čini smetnju, ako jedno bračno lice pripada verskoj zajednici koja nema tajne krštenja ili čije se krštenje ne priznaje za punovažno.
§ 24
Sveštenički čin (§ 12 t. 11) i monaški zavet (§ 12 t. 12) čine bračnu smetnju dok svešteno ili monaško lice ne postane svetovno po odluci nadležne crkvene vlasti.
§ 25
Razlika veroispovesti (§ 13 t. 8) čini bračnu smetnju, ako jedno bračno lice pripada verskoj zajednici čije je krštenje priznato kao punovažno u pravoslavnoj Crkvi, ali ta zajednica nije u sastavu pravoslavne Crkve.
§ 26
Preljuba (§ 13 t. 9) čini bračnu smetnju samo ako je dokazana presudom crkvenog ili državnog suda.
Isto važi i za rađenje o glavi (§ 13 t. 10).
2) Smetnje zbog nedostatka punovažne izjave volje
§ 27
Uklonjive bračne smetnje zbog nedostatka punovažne izjave slobodne volje za stupanje u brak jesu:
1) nenormalno duševno stanje;
2) prinuda (otmica, strah, nasilje);
3) prevara ili zabluda o istovetnosti lica;
4) prevara ili zabluda o trudnoći neveste;
5) prevara ili zabluda o sposobnosti bračnog lica za vršenje bračne dužnosti;
6) prevara ili zabluda o tome da je jedno bračno lice pre braka izvršilo zločinstvo ili da nije izdržalo dosuđenu kaznu lišenja slobode od najmanje tri godine.
§ 28
Nenormalno duševno stanje (§ 27 t. 1) čini bračnu smetnju, ako je spojeno sa pomućenjem svesti ili sa potpunom nesposobnošću za voljno odlučivanje.
Duševno nenormalno lice ne može sklopiti brak ni u trenutcima čiste svesti (lucida intervalla).
Dok se ne dokaže protivno, uzima se da je bračno lice duševno normalno.
§ 29
Otmica (§ 27 t. 2) čini bračnu smetnju, dok se odvedeno lice nalazi u vlasti otmičara i dok, po svome oslobođenju, ne izjavi svoju slobodnu volju za stupanje u brak.
Strah (§ 27 t. 2) čini bračnu smetnju, ako je zadat ozbiljnom pretnjom zakonom nedopuštenog velikog zla i koje je, prema prilikama slučaja, kadro zastrašiti lice kome se preti; smetnja traje dok traje strah i dok lice, oslobođeno od zadatog straha, ne izjavi svoju slobodnu volju za stupanje u brak.
Nasilje (§ 27 t. 2) čini bračnu smetnju dok je bračno lice stvarno prisiljeno da nešto čini ili trpi tako da se nasilju ne može odupreti; smetnja traje dok to lice, po svome oslobođenju od nasilja, ne izjavi svoju slobodnu volju za stupanje u brak.
§ 30
Prevara ili zabluda o istovetnosti bračnog lica (§ 27 t. 3) čini bračnu smetnju samo ako se brak hteo sklopiti sa jednim fizičkim licem a sklopljen je sa drugim.
Prevara postoji bez obzira da li ju je izvršilo drugo bračno ili neko treće lice; zabluda postoji bez obzira da li je nastala iz nevinog neznanja ili nepažnje.
§ 31
Prevara ili zabluda o trudnoći neveste (§ 27 t. 4) čini bračnu smetnju samo ako trudnoća potiče od trećeg lica i ako brak nije sklopljen protivno bračnoj zabrani iz § 37 t. 1.
§ 32
Prevara ili zabluda o nesposobnosti za vršenje bračne dužnosti (§ 27 t. 5) čini bračnu smetnju, ako ta nesposobnost onemogućuje sam polni snošaj i ako je takva nesposobnost postojala već u času sklapanja braka i ostala trajna. Nesposobnost za samo oplođenje ne čini bračnu smetnju.
Uzima se da nesposobnost za vršenje bračne dužnosti postoji i tada kad bračno lice ne može, zbog neizlečive zarazne bolesti, vršiti bračnu dužnost bez opasnosti za život svoga bračnog druga.
Ako je nesposobnost trajala u braku najmanje jednu godinu od časa sklapanja braka, uzima se da je postojala još u času sklapanja braka i da je trajna.[4]
Ako je muž navršio sedamdeset godina života ili žena šezdeset godina života, nesposobnost za vršenje bračne dužnosti ne čini bračnu smetnju.
3) Smetnje zbog nedostatka oblika
§ 33
Neuklonjive smetnje zbog nedostatka oblika jesu:
1) sklapanje braka bez učešća Crkve;
2) sklapanje braka bez izjave, pri venčanju, slobodne volje mladenaca da stupe u brak;
3) sklapanje braka sa izjavom mladenaca da žele stupiti u brak, no bez ikakvog bračnog crkvenog obreda.
§ 34
Bez učešća Crkve izvršeno je venčanje (§ 33 t. 1), ako je:
1) brak sklopljen pred građanskom vlašću (t. zv. građanski brak);
2) ako je crkveni obred venčanja izvršilo lice koje nema episkopskog ili prezviterskog čina.
§ 35
Izjava slobodne volje mladenaca da stupe u brak (§ 33 t. 2), da bi važila, mora biti određena i bez ikakvih uslova.
§ 36
Venčanje je izvršeno u času kad sveštenik blagoslovi izjavljenu volju mladenaca (§ 35), obrednim rečima: „Gospodi Bože naš, slavoju i čestiju vjenčaj ja”.
V) Bračne zabrane
§ 37
Bračne zabrane (§ 3 st. 2) jesu:
1) Zabrana ženi čiji je raniji brak prestao, razveden ili poništen, da ne može stupiti u ponovni brak pre izmaka roka od deset meseci po prestanku, poništenju ili razvodu ranijeg braka;
2) zabrana licima, koja stoje pod očinskom vlašću, tutorstvom ili starateljstvom, da ne mogu stupiti u brak bez pristanka oca odnosno matere, tutora i staraoca ili tutorske i staralačke vlasti, u slučajevima kad pristanak matere, tutora ili staraoca nije po državnom zakonu dovoljan ili kad ovi svoj pristanak uskrate;
3) zabrana vojnim licima i licima kojima je po državnim zakonima potrebna dozvola nadležne vlasti za sklapanje braka, da ne mogu stupiti u brak bez dozvole te vlasti;
4) zabrana licima osuđenim na lišenje slobode, da ne mogu stupiti u brak pre izdržane kazne;[5]
5) zabrana venčanja bez pravilno izvršenog predbračnog ispita i oglašenja;
6) zabrana licu bračno ispitanom (§ 62), da ne može stupiti u brak sa trećim licem, pre poništenja predbračnog ispita;
7) zabrana venčanja protivno propisu Trebnika, ako nedostatci venčanja nisu takvi da čine bračnu smetnju iz § 33;
8) zabrana venčanja u Crkvom zabranjeno vreme, na mestu koje nije određeno za venčanje ili od nenadležnog sveštenika;
9) zabrana venčanja bez potrebnog broja svedoka, ili bez upisa u maticu venčanih ili sa upisom koji ne odgovara propisu § 68.
G) Posledice bračnih smetnji i zabrana
1) Ništavan brak
§ 38
Brak je ništavan:
1) ako nema svih bračnih uslova iz § 11;
2) ako postoje bračne smetnje iz §§ 12, 13, 27 i 33.
a) Poništenje braka
§ 39
Brak se može poništiti:
1) po službenoj dužnosti, na zahtevanje sudskog tužioca u smislu propisa Postupka za sudove u Srpskoj pravoslavnoj crkvi;
2) po traženju nevinog bračnog lica (§ 6);
3) po traženju trećega lica koje ima opravdanog interesa u pogledu na važnost nekoga braka.
§ 40
Posle prestanka bračne veze u smislu §§ 80–84, ne može se tražiti poništenje braka po službenoj dužnosti. No nevini bračni drug (§ 6) i treća lica mogu tražiti poništenje takvoga braka, ako dokažu opravdani interes u pogledu na važnost toga braka.
§ 41
Ako je raniji brak nevinog bračnog lica (§ 6) već prestao (§ 49 t. 1), ne može se tražiti poništenje njegovog novog braka zbog bračne smetnje iz § 12 t. 7.
§ 42
Ako muško bračno lice nije navršilo šesnaest godina a žensko četrnaest godina života, može poništenje braka za takvo lice tražiti njegov zastupnik po zakonu i bez pristanka toga lica. No ako su bračna lica u času izricanja presude već navršila propisani broj godina, brak se ne poništava.[6]
§ 43
Ne može se tražiti poništenje braka zbog smetnja iz § 13, ako je od dana venčanja prošlo vreme od tri godine.
§ 44
Kod bračnih smetnja iz § 27 brak se može poništiti jedino po zahtevanju nevinog bračnog druga (§ 6).
§ 45
Kad je u pitanju smetnja zbog nenormalnog duševnog stanja (§ 27 t. 1) ili prinude (§ 27 t. 2), može se brak poništiti i po zahtevanju zastupnika po zakonu ili službenoj dužnosti duševno bolesnog ili prinuđenog bračnog lica.
§ 46
Poništenje braka na zahtevanje bračnog druga (§ 6) može se tražiti samo ako od dana venčanja nije proteklo:
1) u slučaju nesposobnosti za vršenje bračne dužnosti (§ 27 t. 5) najmanje jedna a ne više od dvadeset godina;
2) u slučaju nenormalnog duševnog stanja (§ 27 t. 1), više od jedne godine;
3) u svima ostalim slučajevima iz § 27, više od tri godine, a od časa saznanja smetnje, u ovim slučajevima, više od šest meseci.[7]
§ 47
Po prestanku ništavnog braka zbog smetnja iz § 33, poništenje može tražiti zakoniti zastupnik ili naslednik umrlog bračnog lica, samo ako je u pitanju smetnja iz § 33 t. 1.
b) Posledice poništenja braka
§ 48
Poništenje ništavnog braka čini da se poništeni brak smatra kao da nije postojao od samog venčanja.
Ovo se ne odnosi na lica koja stupaju u sveštenički čin kao protivno kanonskim propisima (Ap. 17 prav. i Trul. 3 prav.). (ASBr. 14/Zap. 59 iz 1953.).
Lice kome je brak poništen može stupiti u brak samo ako mu presudom stupanje u brak nije zabranjeno.
Deca iz poništenog (ništavnog) braka smatraju se za zakonitu, ako je bar jedan bračni drug iz toga braka bio nevin (§ 6).
v) Osnaženje ništavnog braka
§ 49
Ništavnost braka prestaje, ako se brak osnaži jednom od ovih kasnijih činjenica:
1) ako postojeći brak (§ 12 t. 7) prestane, a oba bračna druga su nevina (§ 6);
2) ako prestane razlika vere (§ 12 t. 9) prelazom nehrišćanskog lica u pravoslavnu veru;
3) ako lice isključeno iz crkvene zajednice (§ 12 t. 10) bude ponovo primljeno u zajednicu;
4) ako svešteno ili monaško lice (§ 12 t. 11 i 12) postane svetovno po odluci nadležne crkvene vlasti;
5) ako bračno lice, koje je u času venčanja bilo duševno nenormalno, postane duševno normalno, i pri punoj svesti izjavi slobodnu volju da se brak osnaži;
6) ako bračno lice, koje je bilo prinuđeno (otmicom, strahom ili nasiljem), ili obmanuto prevarom, ili zavedeno zabludom da izjavi svoju slobodnu volju za sklapanje braka, bude oslobođeno od prinude, obmane ili zablude, te tada potpuno slobodno izjavi svoju volju da se brak osnaži;
7) ako lice, osuđeno na kaznu lišenja slobode u trajanju od najmanje tri godine, bude pomilovanjem potpuno oslobođeno od kazne ili mu kazna bude smanjena na rok manji od tri godine;
8) ako nevino bračno lice, po saznanju bračnih smetnja iz § 27, sem slučaja nesposobnosti za vršenje bračne dužnosti (§ 27 t. 5), produži polno opštenje sa krivim bračnim drugom.
§ 50
U slučajevima gde je za osnaženje braka potrebna izjava bračnih drugova (§ 49 t. 5 i 6), moraju se ovi prijaviti nadležnom parohu i tu na zapisnik, pred dva svedoka, izjaviti svoju volju da se brak osnaži.
g) Razrešenje od bračnih smetnja
§ 51
Crkvena vlast može svojim razrešenjem ukloniti jedino bračne smetnje iz § 13.
Sveti arhijerejski sinod razrešava od ovih bračnih smetnja:
1) krvnog srodstva u pobočnoj liniji petog stepena;
2) dvorodnog srodstva četvrtog stepena, osim slučaja braka između dva brata i dve sestre;
3) trorodnog srodstva prvog stepena;
4) duhovnog srodstva i srodstva po usvojenju trećeg stepena.
Od ostalih bračnih smetnja iz § 13 (sem tačke pod 1) može razrešiti eparhijski Arhijerej (Sin. br. 1006 iz 1946.).
§ 52
Razrešenje od bračnih smetnja može tražiti bračno lice, kao i njegov zastupnik po zakonu ili službenoj dužnosti.
Razrešenje se traži svagda preko nadležnog paroha, koji o molbi za razrešenje podnosi izveštaj sa predlogom nadležnom eparhijskom Arhijereju.
O razrešenju od bračne smetnje rešava se po postupku za poslove unutrašnje crkvene uprave.
Protiv odluke Svetog arhijerejskog sinoda i eparhijskih Arhijereja u pitanju razrešenja od bračnih smetnja nije dopuštena žalba.
2) Nedozvoljen brak
§ 53
U slučaju narušenja bračnih zabrana (§ 37), brak je valjan ako nema bračne smetnje, no sveštenik, bračna lica, njihovi zastupnici i svedoci venčanja kazniće se za crkvenu krivicu po crkvenim krivičnim propisima, pored krivične odgovornosti po državnim zakonskim propisima (§§ 87, 88 i 89 Osnovnog zakona o braku iz 1946.).
§ 54
Zabrana iz § 37 st. 1 prestaje, ako žena pre izmaka roka od deset meseci rodi, ili se posle šest meseci lekarskim pregledom ustanovi da nije trudna.
Zabranu iz § 37 st. 2 razrešava nadležna državna sudska vlast.
Zabranu iz § 37 st. 3 i 4 razrešava nadležna vojna ili građanska vlast.[8]
Zabrane braka iz § 37 st. 5–9 razrešava nadležni eparhijski Arhijerej.
Crkvene krivice zbog narušenja bračnih zabrana (§§ 37 i 53) zastarevaju u roku od tri godine od časa sklapanja braka.
D) Sklapanje braka
1) Nadležna crkvena vlast
§ 55
Za sklapanje braka nadležan je paroh one parohije kojoj pripadaju mladenci kao članovi (član 25 Ustava Srpske pravoslavne crkve).
Ako su mladenci članovi raznih parohija, nadležan je paroh one parohije kojoj pripada verenik.
§ 56
Bez pismenog ovlaštenja nadležnog paroha (§ 55), ne može sklapanje braka izvršiti drugi sveštenik, niti se venčanje može obaviti u drugom hramu nego u parohiskom hramu nadležne parohije.
§ 57
Paroh ne sme pristupiti sklapanju braka pre nego što se tačno uveri da ne postoji nikakva bračna smetnja (§§ 12, 13 i 27) ili zabrana (§ 37) kod kojega od njih, odnosno među njima.
Čim paroh ustanovi da braku stoji na putu koja bračna smetnja ili zabrana, ima on o tome izvestiti lica koja su mu se obratila za sklapanje braka, i poučiti ih u smislu § 5.
Ako je smetnja uklonjiva (§ 13), ima nadležni paroh uputiti stranke kako da se ona ukloni.
Ako je smetnja neuklonjiva (§§ 12 i 27), ima nadležni paroh poučiti stranke da od nameravanog braka odustanu i predočiti im posledice §§ 38 i 59.
Lica koja se ne zadovolje sa odlukom nadležnog paroha u pogledu sklapanja nameravanog braka, mogu se obratiti arhijerejskom namesniku, koji će stvar ispitati i, u slučaju sumnje, zatražiti rešenje nadležnog eparhijskog Arhijereja.
§ 58
Nadležni paroh, ako nađe da nameravanom braku nema smetnje ili zabrane, odnosno da su one uklonjene, pristupiće sklapanju braka tek pošto prethodno izvrši pripreme označene u §§ 60–63.
§ 59
Svešteno lice, koje pri sklapanju braka iz nepažnje propusti ustanoviti da li tome braku stoji na putu kakva smetnja (§§ 12, 13 i 27), ili zabrana (§ 37), ili propusti izvršiti propisane pripreme za sklapanje braka (§§ 60–63), sve to bez dobivenog razrešenja više crkvene vlasti, ili čin venčanja ne izvrši u propisanom obliku (§§ 33, 35, 36 i 66), na određenom mestu i u određenom vremenu (§§ 64 i 65), ili koje svesno izvrši sklapanje ništavnog braka, kazniće se za crkvenu krivicu. (Čl. 14 i 30 Pravila i postupka za crkvene sudove SPC. iz 1961.).
Isto tako kazniće se za crkvenu krivicu svešteno lice, koje propusti upisati izvršeno venčanje po propisu ovih Pravila (§ 68) u maticu venčanih, ili koje upis u maticu izvrši neverno. (Čl. 35 Pravila i postupaka za crkvene sudove SPC. iz 1961.).
2) Pripreme za sklapanje braka
a) Potrebne pismene isprave
§ 60
Lica koja žele stupiti u brak, moraju nadležnom parohu, pre predbračnog ispita, predati ove pismene isprave:
1) svoje porodične rodoslove iz anagrafa (domovnika) (čl. 176 t. 14 Ustava Srpske pravoslavne crkve);
2) uverenje nadležnog paroha (§ 55) o slobodnom stanju za stupanje u brak;
3) dozvolu oca, ili tutora i tutorske odnosno staralačke vlasti za stupanje u brak, ako stranke stoje pod tom vlašću;
4) dozvolu nadležne državne vlasti (vojne ili druge), kod lica kojima je takva dozvola za sklapanje braka potrebna (§ 37 t. 3);
5) sve druge isprave o uslovima koje bi propisala državna vlast za sklapanje braka u Jugoslaviji.[9]
b) Predbračni ispit
§ 61
Pošto je sveštenik izvršio sve potrebne administrativne predradnje propisane opštim crkvenim propisima a posebno § 61 ovih Pravila i 1) čuo izjave mladenaca, njihovih roditelja ili staratelja, i 2) uverio se da mladenci znaju osnove hrišćanske vere, pristupiće i izvršenju samoga crkvenog obreda uz ovaj ispit.
Predbračni ispit vrši sveštenik stojeći pod epitrahiljem i sa krstom u ruci, postavivši mladence jedno pored drugog, zaručnika s desne a zaručnicu s leve strane, obrnute licem k istoku, ikonostasu, odnosno domaćoj ikoni, ako se ispit vrši u domu.
Sveštenik otpočinje obred vozglasom: BLAGOSLOVEN BOG NAŠ… AMIN. OTČE NAŠ… JAKO TVOJE JEST CARSTVO… AMIN. Tropar hrama (ako je ispit u hramu) ili domaće slave (ako je ispit u domu). Kratka pouka o predstojećoj nameri bračnika. Pouka treba da je kratka, jezgrovita i razumljiva. Posle toga sveštenik postavlja pitanja zaručniku pa onda zaručnici: da li imaju volju za stupanje u brak i da li je ova slobodna od svake sile, straha, zablude ili obmane, kao i da li se nisu kom drugom obećali. Posle dobijenih odgovora čita sugubu jekteniju u kojoj se moli i za mladence: JEŠČE MOLIMSJA O MILOSTI, ŽIZNI, MIRJE, ZDRAVIJI I SPASENIJI RABA (ime) i RABINJE (ime) NINJE ISPITANIH I K SOČETANIJU SOGLASUJUŠČISJA. Po vozglasu blagosilja mladence časnim krstom, koji oni celivaju i čini otpust (ASBr. 16/Zap. 22 od 15/2. maja 1948. – Glasnik službeni list SPC. god. XXVII (1946.), br. 5–6, str. 322).
O predbračnom ispitu sastaviće paroh zapisnik koji potpisuje on, verenici i njihovi roditelji, odnosno staraoci, ako su još pod roditeljskom, tutorskom ili staralačkom vlašću a nisu sobom doneli odmah i pismenu dozvolu naznačenu u § 60 t. 3. Predbračnom ispitu prisustvuju, po pravilu, i bračni svedoci (§ 67), koji takođe potpisuju zapisnik o ispitu.
Ako stranke ne pripadaju istoj parohiji, predbračni ispit vrši paroh verenice.
Posle ispita i saslušanja verenika, uveriće se paroh i o tome da li oni imaju dovoljno znanja o osnovnim istinama vere i da li su potpuno upućeni u učenje pravoslavne vere u pogledu bića i svetinje braka (§ 1) kao i u pogledu prava i dužnosti bračnih lica (§§ 69–78) i poučiće ih o tome, ako bude bilo potrebno.
§ 62
Izvršen predbračni ispit moralno obvezuje verenike na stupanje u brak u najdužem roku od 6 meseci. Ispit obavezuje na međusobnu vernost od dana ispita, te čini bračnu zabranu za sklapanje braka s trećim licem (§ 37 t. 6).
Važnost predbračnog ispita ostaje i posle isteka šest meseci od njegovog zaključenja, neograničeno vreme, i sve dok se nadležnim putem ne poništi. Prema tome predbračno ispitana lica ne mogu sklopiti brak s trećim licem bez prethodno poništenog predbračnog ispita (ASBr. 61/Zap. 31 iz 1939. – Glasnik god. XX (1939.), br. 15–16, str. 357).
Po sporazumu oba ili na zahtevanje jednog ispitanog lica, predbračni ispit može se poništiti. Kao opravdani razlog za odustajanje od ispita smatra se: svaka neuklonjena bračna smetnja i zabrana, koja bi se pokazala posle ispita; posle ispita pokazana naročita naklonost ispitanog lica prema nekom trećem licu; trudnoća ispitanog lica s trećim, bludno ili razvratno vladanje, pijanstvo, zarazna bolest drugog ispitanog lica ili njegovo neopravdano odlaganje venčanja za vreme duže od šest meseci.
Za poništaj predbračnog ispita nadležan je arhijerejski namesnik (čl. 162 t. 12 Ustava Srpske pravoslavne crkve). Poništaj se vrši po propisima za unutrašnju crkvenu upravu.
Ako ispitano lice odustane od predbračnog ispita bez opravdanog razloga, kazniće se za crkvenu krivicu.
v) Oglašenje stupanja u brak
§ 63
Posle bračnoga ispita a pre venčanja, ima se stupanje ispitanih lica u brak oglasiti tri puta u hramu, da bi svaki mogao prijaviti nadležnom parohu smetnje koje bi stojale na putu tome braku.
Oglašenje vrši nadležni paroh u hramu svoje parohije, u tri nedeljna ili praznična dana koji uzastopce dolaze, pri svršetku liturgije, pred sakupljenim vernima.
Ako su verenici iz raznih parohija, imaju se oglašenja izvršiti u obe parohije. Paroh verenice dostaviće izveštaj o izvršenom oglašenju parohu nadležnom za venčanje, najduže u roku od osam dana po izvršenom poslednjem oglašenju.
Oglašenje vrši paroh tako, što navodi ime, prezime, mesto rođenja, zanimanje i boravište lica koja žele stupiti u brak, pozivajući verne da mu prijave, ako znaju, bračnu smetnju ili zabranu, koja bi tome braku stajala na putu.
Ako se venčanje ne obavi ni za tri meseca posle poslednjeg oglašenja, ima se oglašenje ponoviti.
Ako se povodom izvršenog oglašenja ili inače prijave parohu bračne smetnje i zabrane koje bi smetale nameravanom braku, postupiće paroh po § 57.
3) Venčanje
a) Čin venčanja
§ 64
Venčanje vrši nadležni paroh u hramu svoje parohije, pre podne, a u dane kada to Crkva dozvoljava.
Venčanje u hramu može se obaviti tek onda kada ženik i nevesta dostovernom ispravom dokažu da su prethodno zaključili brak po državnim propisima (Sin. br. 1006 iz 1946. godine).
Van hrama, u drugo vreme ili u druge dane, može se venčanje izvršiti samo po dozvoli nadležnog eparhijskog Arhijereja, osim u slučaju § 66 st. 2.
§ 65
Venčanje se ne može izvršiti u ove dane: sredom i petkom svake sedmice; od početka božićnjeg posta do 7/20 januara; od početka siropusne do Tomine nedelje; za vreme petrovskog i gospojinskog posta; na dan Usekovanja glave Sv. Jovana Krstitelja i na Krstovdan.
§ 66
Venčanje se vrši po obredu propisanom u Trebniku.
Za vreme rata, poplave, zaraze, a u slučaju opšte ili u slučaju smrtne opasnosti, može se venčanje izvršiti i van hrama, u druge dane i drugo vreme dana, a propisani crkveni obred skratiti i svesti na obred naznačen u § 36, mada se za to i nije prethodno moglo dobiti razrešenje nadležnog Arhijereja.
Svaki takav slučaj dužan je paroh prijaviti nadležnom eparhijskom Arhijereju, radi opravdanja (§ 59).
U slučaju da propisani obred venčanja bude usled ma kakve više sile prekinut, smatra se da je venčanje izvršeno, ako je izvršen obred naznačen u § 36.
b) Svedoci venčanja
§ 67
Na venčanju moraju, osim sveštenika, biti prisutni najmanje dva svedoka.
Svedoci moraju biti punoletni i moraju imati sposobnost za svedočenje po crkvenim propisima (§§ 137 i 144 Postupka za sudove u Srpskoj pravoslavnoj crkvi).
Osim toga ne mogu biti svedoci venčanja:
a) nehrišćani i poznati bezvernici;
b) hrišćani nepravoslavnoga ispovedanja;
v) lica isključena iz crkvene zajednice dok traje kazna;
g) monasi i sveštenomonasi;
d) lica lišena prava da predlažu pokretanje sudskog postupka po službenoj dužnosti (§ 127 Postupka za sudove u Srpskoj pravoslavnoj crkvi).
Izuzetno, ako se nikako nisu mogli naći drugi sposobni svedoci venčanja po § 66, mogu se kao svedoci venčanja pripustiti i lica označena u ovome paragrafu, osim navedenih pod tačkom a).
Izuzetno mogu se kao svedoci pri venčanju uzeti, po prethodnom odobrenju nadležnog Arhijereja, i hrišćani nepravoslavnog ispovedanja (tač. b ovog paragrafa).
v) Upis venčanja u matice
§ 68
Odmah po izvršenom venčanju ima nadležni paroh upisati obavljeno venčanje u maticu venčanih, koja se vodi po crkvenim propisima (Sin. br. 1006 iz 1946. god.).
Ako venčanje nije obavio nadležni paroh, nego sveštenik ovlašćen od nadležnoga paroha za taj čin (§ 56), dužan je ovaj, paroha izvestiti o izvršenom venčanju najduže za osam dana, radi upisa venčanja u matice i anagraf dotične parohije, sa tačnim označenjem svih pismenih isprava, koje se odnose na ovo venčanje (§ 60).
Ako je venčanje izvršeno po § 66 st. 2, ima se to upisati u maticu, kao i navesti razlog zašto je venčanje tako izvršeno.
NAPOMENE:
[1] Tačka 1 ne primenjuje se (Sin. br. 1006 iz 1946. i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.).
[2] „Na obrazloženi predlog eparhijskog arhijereja može, u izuzetnim slučajevima, Sveti arhijerejski sinod razrešiti IV stepen dvorodnog srodstva gde su u pitanju brat i sestra s jedne i brat i sestra s druge strane.” (ASBr. 20/Zap. 15 iz 1948. god.)
[3] Tačka 1 ne primenjuje se (Sin. br. 1006 iz 1946. i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961. god.).
[4] Ova odredba u pogledu ovde određenih rokova, posle stupanja na snagu Osnovnog zakona o braku izgubila je praktičnu vrednost (Sin. br. 2098/Zap. 298 iz 1946. i Sin. br. 962/Zap. 166 iz 1948.).
[5] Tačke 1–4 ovoga § ne primenjuju se (Sin. br. 1006 iz 1946. i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.).
[6] Ne primenjuje se (Sin. br. 1006 iz 1946. godine i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961. god.).
[7] Ne primenjuje se (Sin. br. 1006 iz 1946. godine i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961. god.).
[8] Propisi iz stava 1–3 ne primenjuju se (Sin. br. 1006 iz 1946. god. i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.).
[9] Propisi iz tačke 3–5 ne primenjuju se (Sin. br. 1006 iz 1946. i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.).
