TAJNA POKAJANJA U SAVREMENOJ PSIHOLOGIJI I PASTIRSTVU
Dr Pribislav Simić
POKAJNA DISCIPLINA U STAROJ CRKVI I DANAS
Život prvih hrišćana bio je duboko prožet svešću o potrebi očuvanja moralne čistote, da bi Crkva kao zajednica svetih mogla biti verna zapovestima Hristovim. Sredstvo za očuvanje svetosti crkvene zajednice, nužne radi istrajavanja na putu Božijem, prihvaćenom ispovedanjem vere pri krštenju, od samog početka bilo je pokajanje, bez kojeg opet nije bilo moguće ni samo krštenje odraslih. Reči sv. Jovana Preteče „Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko“ (Mt 3, 2) i Spasiteljeve „Ja nisam došao da zovem pravednike no grešnike na pokajanje“ (Mt 9, 13) nesumnjivo su stalno odzvanjale u ušima prvih hrišćana.
Pred Crkvu se na samom početku postavilo kao težak problem pitanje grešnika u njenoj zajednici. Svakodnevne grehe, označene u Sv. pismu kao gresi „ne ka smrti“ Bog oprašta vernicima kada mu se oni pokajnički obraćaju u svojim molitvama. Teškim grešnicima, za grehove „ka smrti“ Crkva je oduvek sudila na osnovu poznatih reči Spasiteljevih: „Ako ti sagreši brat tvoj, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša dobio si brata svoga. A ako ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, da se u ustima dva ili tri svedoka utvrdi svaka stvar. Ako pak ne posluša njih, kaži Crkvi. A ako ne posluša ni Crkvu, neka ti bude kao neznabožac i carinik. Zaista, kažem vam, štogod svežete na zemlji, biće svezano na nebu, i štogod razrešite na zemlji, biće razrešeno na nebu“ (Mt 18, 15-18). A sv. ap. Pavle dodaje: „Zapovedamo vam pak, braćo, u ime Gospoda našega Isusa Hrista, da se odvojite od svakog brata, koji živi neuredno, a ne po predanju što ga primiste od nas“ (II Sol 3, 6). Na osnovu ovih zapovesti grešnici koji nisu hteli da se poprave isključivani su iz crkvene zajednice. Jedan eklatantan primer opisan je u I poslanici Korinćanima (5, 1-5). Naime, u Korintu je neki hrišćanin živeo u preljubi sa svojom maćehom. Kada je čuo ovo ap. Pavle je opštini uputio oštre prekore i izrazio čuđenje što ga ona nije isključila iz svoje zajednice. „Čuje se među vama blud, i to takav blud, kakav se ne čuje ni među neznabošcima. I vi ste se uzoholili, mesto bolje da plačete i da se iz vaše sredine ukloni koji je učinio takvo delo? A ja, ako i nisam s vama telom, a s vama sam duhom, već sam osudio kao da sam s vama onoga koji je ovo učinio: u ime Gospoda našega Isusa, pošto se sastanete i moj duh, silom Gospoda našega Isusa Hrista predati takvoga satani da se telo izmoždi, a da se duh spase u dan Gospoda našeg Isusa Hrista … ne znate li da mali kvasac uskisne sve testo… ? A sada sam vam pisao, da se ne mešate, ako bi neko, koji se zove brat, bio bludnik, ili grabljivac, ili idolopoklonik, ili opadač (intrigant), pijanica ili lupež; s takvim čovekom da ni ne jedete“ (I Kor 5, 1-12). Da apostol pod rečima „predati satani“ razume isključenje iz crkvene zajednice van svake je sumnje, što se uostalom vidi i iz reči 13. stiha 5. glave: „Uklonite nevaljaloga izmeću sebe.“
Nepopravljivi grešnici nisu primani ponovo u crkvenu zajednicu. A oni koji su se kajali i želeli da im se oprosti greh da bi se ponovo sjedinili s Crkvom morali su pokazivati jako žaljenje zbog svog greha i posle napornih duhovnih vežbi i vidljivih dela pokajanja primani su u zajednicu vernih. Tako je i korintski grešnik ponovo primljen, za koga ap. Pavle u II poslanici Korinćanima kaže da mu je „dosta ovaj kar većine, tako da mu … morate oprostiti i tešiti ga, da ga kako ne satre prevelika žalost“ (5, 6-7).
Na ovim postavkama se u prvim vekovima hrišćanstva razvila stroga pokajna disciplina, u vreme gonjenja još više pojačana verom u skori dolazak Hristov radi spasavanja progonjene zajednice vernih. Istorijski izvori za poznavanje pokajne discipline su brojni spomenici, od kojih su naročito značajni: Pastir Jermin, Stromate i Pedagog Klimenta aleksandrijskog, Didaskalija, Tertulijanovi spisi: o pokajanju i o čednosti, pisma Kiprijana Kartaginskog, Origenovi komentari Sv. pisma, odluke sabora i pravila sv. Otaca.
Bitna karakteristika tajne pokajanja u staroj Crkvi je pojava i opšte prihvatanje u celoj Crkvi javne pokajne discipline. Javno učinjeni teški gresi morali su biti u crkvi pred narodom javno ispoveđeni i pokajani. Tajno počinjeni gresi samo su saopštavani episkopu, ali se nisu morali javno okajavati. Odlučivanje o pripuštanju pokajanju, određivanju vremena kajanja i ponovnom primanju u crkvenu zajednicu bilo je, u početku, u nadležnosti episkopa. Kasnije se ove episkopske funkcije na Istoku prenose na posebno izabrane sveštenike, nazivane „prezviteri nad kajanjem“ (prezviteros o epi tis metanijas), pokajni sveštenici koji su u Carigradu ukinuti 391. godine. Dosta rano nastala je jedna vrsta kataloga teških grehova, od kojih se na prvom mestu nalaze: ubistvo, otpadništvo od vere i idolatrija i brakolomstvo, a potom dolaze: vračanje, umorstvo, poligamija i dr.
Iz predostrožnosti da bi se izbegla veća sablazan javnoj ispovesti prethodila je tajna ispovest pred sveštenikom, koja je više bila optuživanje sebe za svoj greh i savetovanje sa sveštenikom da li je potrebna ili ne javna ispovest, o čemu je konačnu odluku donosio episkop. Prema Pastiru Jerminom javnom pokajanju grešnici su pripuštani samo jednom u životu. Opšta je praksa bila da episkop polaže ruku na grešnika koji se kaje, prima ga u posebnu klasu pokajnika i određuje koliko će trajati vreme kajanja. U ovome nije bilo jedinstvene prakse. Na istoku je ono moglo biti i doživotno i samo se, saglasno 13. pravilu I vas. sabora, u slučaju smrtne opasnosti skraćivalo, dok je ponegde, na primer u Siriji od 3. veka bilo vrlo kratko i trajalo je samo nekoliko nedelja; kada je u 4. veku ustanovljen Veliki post vreme pokajanja moglo je trajati najmanje 40 dana. Na zapadu su episkopi od 4. do 6. veka primali grešnike u klasu pokajnika u nedelju kojom je počinjao 40-dnevni predpashalni post a na uskršnjem bdeniju su ponovo vraćani u zajednicu vernika. Od vremena pape Grigorija Velikog na zapadu Veliki post počinjao je u sredu 6. nedelje pre Pashe, kada su se javni grešnici u znak kajanja posipali pepelom po glavi – po čemu je ona i nazvana pepeljava sreda (ovaj obred rimokatolici i danas ponegde drže iako ne poste) i ponovo su primani u Crkvu na Veliki četvrtak. Na Istoku vreme kajanja je najčešće prestajalo na Veliki petak.
Za svo vreme kajanja grešnici su bili odlučeni od pričešća i u većini slučajeva nisu smeli prisustvovati sv. tajni evharistije, podvrgavani su vrlo strogom postu, slično monasima, a ponegde su nosili i posebno pokajničko odelo. Institucija pokajnika je u izvesnom stepenu analogna instituciji katihumenata. Obe su nastale pre sv. i velike četrdesetnice, za koju su kasnije bile tesno vezane. Katihumeni, oglašeni su se u 3. veku trogodišnjom nastavom različitih stepena pripremali za krštenje, obavljano najčešće uoči Pashe, a u 4. veku se ona skraćuje na 40 dana i vezuje za veliki post. Hrišćani činjenjem teških grehova prljaju lik Hrista u koji su se obukli u tajni krštenja i sputavaju blagodat koju su primili, pa je zato za njih bilo određeno dugotrajno pokajanje, kasnije takođe vezano za Veliki post, sa uskraćenim pravima učestvovanja u sv. tajnama, slično oglašenima. Zato je ponovno primanje u crkvenu zajednicu posle okajavanja greha smatrano vraćanjem u blagodatno stanje posle krštenja, nadopunom krštenja, ili krštenjem u ognju koji spaljuje greh. I jedno i drugo, krštavanje oglašenih i primanje pokajanih grešnika u Crkvu vršeno je uoči Pashe, što je ovom prazniku davalo poseban značaj i uveličavalo svečanost praznovanja. Stoga je on i nazvan praznikom nad praznicima, prelaskom iz smrti u život.
Poseban problem za Crkvu predstavljalo je pitanje ponovnog primanja u crkvenu zajednicu onih hrišćana koji su u vreme gonjenja bili otpali od vere. Usled različitog postupanja sredinom 3. veka, po prestanku gonjenja Decija Trajana (251. g.) izbili su sporovi u kartaginskoj i rimskoj crkvi; u ovoj poslednjoj je nastao i raskol poznat u istoriji kao Novacijanstvo. Otpadanje od vere je moglo biti u većoj ili manjoj meri, zapravo postojale su tri kategorije otpalih, palih: sakrifikati, turifikati i libelatici. Prvi su prinosili žrtve bogovima i po tome su nazvani sakrifikati, drugi prinosili kad – turifikati, a treći su uspevali da dobiju pisma oslobođenja od stvarnog žrtvovanja, to su takozvani libelatici. Episkopi su ove pale, posle dužeg iskrenog kajanja, ponovo primali u crkvenu zajednicu i pripuštali sv. pričešću. Blaži stav je zauzimao, u celoj Crkvi uvažavani, sv. Kiprijan, episkop kartaginski, koji je po svršetku Decijevog gonjenja, 251. godine sazvao sabor na kom je odlučeno da se libelatici posle pokajanja prime u Crkvu, a onima koji su se ukaljali žrtvoprinošenjem da se vreme kajanja produži. Pošto su hrišćani između 251. i 253. ponovo progonjeni, sv. Kiprijan je 255. sazvao novi sabor i svi pali koji su se do tada pokajali primljeni su u Crkvi u nadi da će pomireni sa Bogom i crkvom očvrsnuti u veri. Slično su postupali i rimski episkopi Fabijan i Kornelije. Vođe rigorozne struje u Crkvi, predvođeni rimskim sveštenikom Novacijanom, kome se pridruži i kartaginski sveštenik Novat (u koliko se ne radi o jednoj istoj ličnosti) oštro su se suprotstavljale ovoj blagoj praksi, tvrdeći da jednom otpali od vere ne mogu više nikada biti ponovo primljeni i da Crkva nema pravo da oprašta grehove. Kada je u Rimu posle smrti episkopa Fabijana izabran, po blagosti poznati sveštenik Kornilije, Domicijan se sa svojom strankom odvoji od crkve i bude izabran za episkopa, vođu rigorista, po njemu nazvanih Novacijani. Sebe su smatrali jedino čistima, „i katari“. Ostalim hrišćanima su poricali ortodoksnost i one koji su k njima prelazili ponovo su krštavali. Novacijana je bilo sve do 6. veka, a kasnije se više ne pominju.
Na Istoku su u 3. do kraja 4. veka veliki grešnici, koji su svoje grehove morali javno ispovediti, bili podeljeni u 4 klase, stadijume pokajanja, i izgleda da su svi oni morali proći sve četiri faze. Pokajnici prvog stepena nazivani su plačući, kleondes, proskleondes. Njima je bio potpuno zabranjen pristup bogoslužbenim skupovima i morali su stajati ispred crkvenih vrata, u spoljnjem dvorištu i oplakivati svoje grehove i moliti vernike koji su išli u crkvu za posredovanje kod episkopa da budu pripušteni pokajanju. Pošto su i zimi stajali u otvorenom pritvoru nazivani su i zimovnjaci, himazondes. Posle izvesnog vremena provedenog u ovom stepenu primani su na pokajanje i upisivani u spisak pokajnika.
Pokajnici drugog stepena zvali su se slušaoci, akroomeni. Njima je bilo dozvoljeno da sa katihumenima, iza kojih su i stajali, prisustvuju prvom delu evharistijskog skupa i slušaju čitanje Sv. pisma i propoved, a potom su sa katihumenima morali izići iz crkve.
Pravom pokajanju bili su pripuštani pokajnici trećeg stepena. Njima je bilo dozvoljeno da posle prisustvovanja zajedničkom delu bogosluženja, kada izađu oglašeni i pokajnici drugog stepena, padaju na kolena i kleče. Episkop sa klirom im je prilazio, stavljao ruke na glave, čitao molitvu nad njima, davao im kanon za pokajanje i blagosiljajući otpuštao ih. Po klečanju i padanju ovaj stepen nazvan je goniklisia, goniklinondes i ipopiptondes. O njima jasno govori 19. pravilo Laodikijskog sabora: ,,Posle propovedi episkopa, moraju se najpre zasebno čitati molitve za oglašene; kada oglašeni iziđu, neka se čita molitva za one koji se kaju; kad i ovi, kada se ruke pa njih polože, iziđu, tada neka se čitaju za verne tri molitve …“
Pokajnici 4. stepena nisu na bogosluženju odvajani od ostalih vernika, već su se s njima u toku cele Liturgije zajednički molili Bogu. Po zajedničkom stajanju sa vernicima nazvani su sistandes, sistameni. Njihova kazna se sastojala u nepripuštanju sv. pričešću, i označava se u kanonima izrazom odlučenje od prinosa. Na kraju ove faze pokajanja na njih su polagane ruke i pripuštani su sv. pričešću, što je značilo ponovno primanje u zajednicu vernih, potpunu rekoncilijaciju.
Međutim, iako su prolazili sve stepene pokajanja, iskreno okajali svoje grehove i kroz pripuštanje sv. tajni pričešća ponovo postajali članovi crkvene zajednice, ipak su celoga života ostajali hrišćani drugoga reda. Jer oni koji su jednom pristupili javnoj ispovesti nisu nikada mogli postati članovi klira, slično tzv. klinicima, krštenima u smrtnoj opasnosti. Članovi klira, izgleda, nisu nikada pripuštani javnoj ispovesti. Oni su za svoje teške grehe mogli biti svrgnuti ili isključeni iz Crkve.
Tajna ispovest i ova stroga crkvena disciplina uspešno je sprovođena dok je crkva bila u podređenom položaju u odnosu na društvo, a kada je Crkva dobila slobodu i postala državna religija i kada su sve strukture ondašnjeg društva primile hrišćanstvo, crkvena disciplina počela je slabiti i javna ispovest počela je opadati. Javno ispovedanje grehova izgleda da je sablažnjavalo carigradsku gospodu, a postojala je i opasnost da sudski tužioci u crkvi saznaju za prestupe protiv kojih je morao biti pokrenut sudski postupak. Stoga, i iz drugih danas nama nepoznatih razloga, carigradski patrijarh Nektarije ukinuo je 391. godine javnu ispovest. Na zapadu je ona, međutim, nestala tek oko 800. godine. Umesto javne ispovesti, vršene samo jednom u životu, počeli su se i najteži gresi ispovedati tajno, samo pred episkopom ili sveštenikom. Sa uvođenjem u život tajne ispovesti, postepeno se počela uvoditi i praksa češćeg ispovedanja, a ne samo jednom u životu. U to vreme i ispovednička dužnost počinje sa episkopa prelaziti na sveštenike, a kasnije i na monahe.
Sa naglim uvećanjem broja hrišćana, povećale su i vrste grehova i broj pokajnika. Ta pojava uslovila je i uvećanje pravila i normi za okajavanje grehova. Njih su sastavljali istaknuti episkopi i sabori. Tako su sv. Petar Aleksandrijski, sv. Grigorije Niski i, naročito sv. Vasilije Veliki sastavili brojna pravila, koja pored saborskih pravila nisu izgubila svoju snagu ni do danas.
Pravila sv. Vasilija Velikog izvršila su veliki uticaj ne samo na istoku nego i na zapadu. Njih karakteriše velika strogost. Tako se po njemu za hotimično ubistvo određuje 20 godina kajanja (kan. 56), za nehotično 10 godina (57. kan.), za preljubu 15 godina (.58. kan.), za blud 7 godina (59. kan.), za kraću 2 godine (61. kan.), za sodomiju kao i za preljubu 15 godina (62. kap.), za prekršaj zakletve 10 godina (64. kan.), a za nasilni prekršaj zakletve 6 godina (82. kan.), za vračanje 20 godina (65. kan.), a za odricanje od Hrista grešnik treba svoj greh da oplakuje za sve vreme svog života (73. kan.). U jednoj drugoj redakciji teksta 74. pravila ovoga svetitelja stoji: „duhovnik je dužan da daje epitimiju ne po tačnom smislu božanskih pravila, no po sposobnosti lica“ koja se ispovedaju (Minj, Patr. gr., t. 88, kol. 1901-1904). Interesantno je da su i među sv. Ocima postojale velike razlike u pogledu nalaganja epitimije za jedan te isti prestup. Tako, dok sv. Vasilije za nehotično ubistvo predviđa epitimiju od 10 godina, sv. Atanasije Veliki kaže: ubijati nije dopušteno, ali ubijati u ratu neprijatelje i zakonito je i dostojno pohvale (Poslanica monahu Amunu).
Nastupanje nove epohe u istoriji tajne pokajanja nagovestio je naslednik carigradskog patrijarha Nektarija sv. Jovan Zlatousti, zauzimanjem blagog stava prema grešnicima. Poznate su njegove reči: ,,Ako grešimo, nalažući lakše kanone, zar nije bolje dati račune za milosrđe, no za rigoroznost? Gde je domaćin kuće darežljiv, tamo ne priliči da je sluga štedljiv. Ako je Gospod dobar, kako može njegov sveštenik da je nemilostiv“ (Omilija na Mat. jev., 42). On je više puta isticao da se u tajni pokajanja ne uzima u obzir samo težina prestupa, nego i revnost u popravljanju i da Bog onima koji se kaju oprašta grehove lako i brzo. Zbog ove blagosti osuđivali su ga njegovi protivnici na saboru kod hrasta 403. godine.
U 5. i 6. veku na Istoku je stara stroga pokajna disciplina postepeno ustupala mesto novoj praksi blagog postupanja sa grešnicima. Umesto pozivanja na javnu ispovest i prolaženja svih pokajničkih stepena uvodi se epitimija kao terapeutsko sredstvo, a kao lekovi protiv greha preporučuju se pojačani post, intenzivnije i duže moljenje, činjenje milostinje i uopšte dobrih dela, a odlučenje od pričešća na izvesno vreme rezervisano je za najteže slučajeve. Unutrašnjem raspoloženju grešnika posvećuje se posebna pažnja. Ova praksa sa uputstvima kako treba postupati pri ispovesti opširno je izložena u poznatom Pokajnom nomokanonu, čije sastavljanje se pripisuje carigradskom patrijarhu Jovanu Posniku, s kraja 6 veka (582-595). Ovaj Nomokanon je stekao veliki autoritet i postao opšteprihvaćeni obrazac postupanja sa grešnicima u ispovesti. Ranije epitimije su njime umanjene za pola i više. Po Posnikovom nomokanonu „Epitimije se daju po snazi i volji onih koji ih primaju, a ne po meri njihovih grehova. Jer, dogodi se da je neko ko je malo zgrešio gotov da primi na sebe veliku epitimiju, da bi time dobio ne samo oproštaj grehova, nego i venac (nagradu) i obratno, da se neko ko je mnogo zgrešio ne brine o tome, i takvom se daje mala epitimija, da ne bi bio utučen njezinom težinom i da ne bi sve izgubio zbog svoje nebrige. Jer nam je zapoveđeno u jedno isto vreme i olakšavati težinu i nalagati teret…“ Sam autor bio je svestan da će biti kritikovan zbog svoje blagosti. „Ja znam, da ću za ove blage i lake propise biti suđen od našeg zajedničkog sudije i Gospoda, ali meni je bolje da budem suđen na neki način za ove stvari, no da budem pohvaljen kao takav koji postupa neljudski i rigorozno“. I zaista, carigradski sabor održan pod patrijarhom Nikolom Gramatikom (1084-1111) primećuje: „Ovaj je kanonikon svojim velikim snishođenjem mnoge pogubio . ..“ No, i pored toga Posnikov nomokanon doživeo je u kasnijim vekovima veliko literarno nasleđe, u koje spada i Nomokanon pri Velikom trebniku.
Pravila nomokanona pri Velikom trebniku (228) i izvod iz njih (117) dodat Malom trebniku, namenjen parohijskom sveštenstvu, i do danas su u upotrebi iako ih Crkva nije nikada zvanično aprobirala. Ovaj nomokanon nastao je u prvoj polovini 15. veka na Sv. Gori. Kodifikator je koristio Posnikova pravila, ali u kanonskom delu navodi samo stara stroga pravila. Sastavljači su bili svesni da se ni u njihovo vreme nisu mogla nalagati ni Posnikova pravila, a kamoli ona stara stroga koja su oni navodili, što se vidi iz njihovog komentara da je teško naći i takvog podvižnika (agonistin) koji bi na sebe primio tačno izvršenje i ublaženih epitimija, kako su one određene u Posniku (Posnikovom nomokanonu).
Kako mi danas shvatamo tajnu ispovesti? Kako je praktikujemo? Ima li svrhe danas pozivati se na prošlost?
Činjenica je da je nekadašnji ruralni način života išao naruku pokajnoj disciplini i Crkva je mogla da uobličava ritam čovekovog života. Mi u naše vreme imamo mnogo više problema. Sada živimo u urbanizovanom, tehnološkom društvu koje je u idejnom pogledu pluralističko, a u pogledu na svet sekularističko, u kom smo mi vernici manjina (77). Naša savremena evropska kultura je, „iako otvoreno ne negira Boga, materijalistička od vrha do dna, koja o čoveku razmišlja samo u terminima materijalnih dobara. Ovde se o grehu prvenstveno misli kao o prirodnoj „slabosti“, a do njega obično dolazi zbog „rđavog prilagođavanja“, koje, opet, ima socijalni koren i stoga, može da bude odstranjeno boljom socijalnom i ekonomskom organizacijom. Iz ovog razloga, „moderan“ čovek i kad ispoveda svoje grehe, on se u stvari ne kaje. Zavisno od njegovog poimanja religije, on ili formalno nabraja svoje (formalne) prestupe i formalna pravila, ili deli svoje „probleme“ sa ispovednikom očekujući od religije nekakav terapeutski postupak koji će ga ponovo usrećiti i uspokojiti. Ni u jednom ni u drugom slučaju mi nemamo pokajanje kao nekakav šok, pri kome čovek videvši u sebi „sliku neizrecive slave“ shvata da ju je u svom životu uprljao, izneverio i odbacio; pokajanje kao žaljenje koje dolazi iz krajnje dubine ljudske svesti; kao želja za povratak; kao podčinjavanje Božijoj ljubavi iz milosti; zbog svega ovoga nije dovoljno da se kaže: „zgrešio sam“. Ovo ispovedanje dobija svoj značaj i delotvornost jedino onda ako je greh shvaćen i doživljen u svoj svojoj dubini i tugi“ (58).
Ima se utisak da je i u nama samima došlo do nepodudarnosti između teorije i prakse, ili kako bi rekao o. Šmeman: tragedija sekularizma nas vodi u stvarnu religijsku šizofreniju – rascepljenost našeg života na dva dela: religiozni i svetovni koji su sve manje i manje zavisni jedan od drugoga (90). Za nas je danas veliko zlo formalizam. Prosto plivamo na površini našeg bogatog duhovnog nasleđa, umesto da ga uključujemo u naš realni život (80). Religiozni običaji koji su se sačuvali, u okviru njih i ispovest, postaju sve više simboli života kojeg više nema, umesto da budu izazov za obnovu (80) i podsticaj za traganjem njihovog unutrašnjeg smisla. Osuđujemo zapadne hrišćane, što su skloni da kad se suoče s nekim problemom menjaju svoje stavove, pa i samu veru. I zgražavamo se zbog takvog „prilagođavanja“, osuđujemo ih za izdaju i minimiziranje hrišćanske vere, za kompromise sa nižim zahtevima, da bi hrišćanstvo učinili lakim. A sobom se hvalimo. Slava pravoslavlja je stvarno velika, ali ne i nas pravoslavaca, jer smo poodavno „našli načina da apsolutne zahteve Crkve izmirimo sa našim ljudskim slabostima i to, kako kaže o. Šmeman, bez stida“ (79). Simboličkim, da ne kažem formalnim, ispunjavanjem visokih zahteva ,,pronašli smo razloge da u vlastitim očima izgledamo pravedni i da imamo mirnu savest“ (79).
Erozija morala u našem društvu odražava se i na svest naših vernika, pa i nas samih. Vi koji ste pastiri bolje od mene znate kako se vernici ispovedaju i koliko malo znaju šta je greh i kakve su njegove posledice. Mislim da se ne možemo večito miriti sa situacijom ovakovom kakva jeste. Govorimo o vernicima, a ne povlačimo granicu izmeću vere i neverovanja. Praktično i ne znamo ko su nam vernici, ko je član Crkve a ko nije. Sada se vrše izmene Statuta partije i raspravlja se o tome može li član partije biti verujući čovek, a mi ne postavljamo pitanje može li član partije biti i član Crkve.
Da li i mi u Crkvi svojom prevelikom blagošću, ili bolje rečeno, bežanjem od problema, ne doprinosimo stvaranju dvojnog morala.
Oživljavanje stare pokajne discipline, ne njenih metoda, već njenog duha moglo bi nam, mislim, pomoći u iznalaženju uspešnijeg metoda pastirskog rada na hristijanizaciji našeg naroda.
Danas u nas znak pripadnosti Crkvi, nažalost, nije primanje sv. tajni ispovesti i pričešća i drugih, nego primanje sveštenika u kuću radi svećenja vodice. I po uhodanoj praksi, čiju ispravnost, eminentni pravoslavni teolozi danas dovode u pitanje, sveštenik ide u svaku kuću koja hoće da ga primi, pa i kod onih za koje zna da ne vole Crkvu i Boga, ali zbog običaja i komšija prima ga, da ne bi bio bela vrana. Mnogi od njih nikada ne dolaze u Crkvu, a pojedinci su tako veliki grešnici da služe na sablazan i sveštenik njihove smrtne grehove sa ostalima komentariše kao da je i on običan vernik, ne pokušavajući da u ime Crkve zauzme neki stav i primeni bar neku sankciju, na primer, da ga jedne godine zaobiđe prilikom svećenja vodice i na taj način mu stavi do znanja da je počinio greh za koji treba da se kaje i ispovedi ga.
