NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Knjige i izabrani članci » MAČ I MIR: PRAVOSLAVNI POGLED

MAČ I MIR: PRAVOSLAVNI POGLED

A. I. Osipov

MAČ I MIR:
PRAVOSLAVNI POGLED

 
U toku čitave svoje istorije čovječanstvo traži mir, ali rat i dalje ostaje jedan od njegovih nasušnih i, avaj, neiskorjenjivih problema, koji je danas riješiti isto onako teško, kao što je to bilo i prije hiljadu godina. Ovo je, nažalost, prirodno, jer fenomen rata leži u samoj osnovi ljudske istorije – u grehovnom padu čovjeka, koji je izopačio njegovu prirodu, i Kainovim ubistvom Avelja koje je iza toga uslijedilo. Zato se uporedo sa razvojem društva razvijaju i tehnička sredstva vođenja rata, a sami ratovi postaju sve krvaviji i suroviji. U takvoj situaciji pojavljuje se pitanje: da li se ljudski rat može nadvladati?
 

VAVILONSKA KULA
Nehrišćanska misao, bez obzira na stalne neuspjehe u toku čitave istorije da riješi ovo pitanje, daje odgovor na njega, i to uglavnom pozitivan. Ona predlaže različite varijante dostizanja mira, od kojih je danas najupečatljiviji model jedinstvene planetarne države. Tu već neće imati ko s kim da ratuje, a bilo kakvi konflikti će moći da budu odstranjeni snagama zanemarljivo malog broja policijskih formacija.
Logika ovakve varijante potkupljuje, i ona se sve osjetljivije ovaploćuje u život savremenog svijeta. Međutim, mnogi čak i ne pretpostavljaju šta se iz te ideje može izlegnuti, iako u našim danima više nije tako teško uvidjeti kako je započeta izgradnja nove Vavilonske kule. Takva država biće apsolutno robovlasnička. Da bismo se u to ubijedili dovoljno je da obratimo pažnju na to kako se danas, pravo pred očima cijelog svijeta, vlast koncentriše u rukama najužeg mogućeg kruga lica. U čijim rukama su sredstva javnog informisanja, kojima se obezbjeđuje potrebna ideologija i atmosfera društvenog života, u čijim rukama su banke, na kojima se gradi sav ekonomski život – taj ima i vlast. Sa svoje strane, ionako uzak krug vlastodržaca postaje sve uži, i on će jednom biti ovjenčan jednim jedinim liderom.
Na taj način, tek danas mi počinjemo realno da zamišljamo ono o čemu je govorio apostol Pavle još prije dvije hiljade godina, spominjući „čovjeka grijeha“, pod čijom će se vlašću naći svi narodi zemljine kugle i nastupiti mir, gori od svih ratova.
U vezi sa ovim interesantno je obratiti pažnju na još jedan proces koji se odvija u svijetu. Od kraja XVIII, a u XX vijeku naročito, vrši se osmišljena diskreditacija patriotizma, razlivanje osnova tradicionalne religije, neprekidno osuđivanje bilo kakvog rata, nezavisno od toga čime je izazvan, od čije strane i kakav je po svojoj suštini. Osuđuju se oni koji vrše vojnu službu. Ovo rušenje ljubavi prema otadžbini, prema Crkvi, prema ideji žrtvenosti u ime svoga naroda, uništavanje ideje pravednog, sveštenog rata priprema teren za stvaranje jedinstvene vjere, jedinstvene religije, jedinstvene kulture, jedinstvene, svemirne države sa bezličnom masom robova i vlastodržaca-bogova.
 

GNIJEVITE SE I NE GRIJEŠITE… (PS. 4,5)
Postoji li kriterijum, u datom slučaju – hrišćanski kriterijum, po kojem bi se moglo suditi kada je rat pravedan, a kada nije? I može li uopšte rat biti pravedan? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo treba objasniti: šta ubistvo čini zlom? Očigledno da to nije smrt sama po sebi. Ubistvo postaje zlo tek onda kada se ono vrši iz mržnje prema čovjeku. Vladimir Solovjov je dobro rekao: „Prilikom ubistva zlo se ne sastoji u fizičkoj činjenici lišavanja života, nego u moralnom uzroku tog fakta – u zloj volji onoga koji ubija“. Zbog toga, biti ubijen, kao i umrijeti od kolere, nije zlo, jer tu nema moralno zlog čina volje. Ali pri ovome ne treba zlobu miješati sa gnijevom, jer biva i pravedni gnijev. Sjetimo se makar onoga kako je Sam Hristos, kada je ušao u hram i tamo zatekao pijacu, napravio bič i počeo da tjera one koji su tamo trgovali. I to nije neki izuzetak u zemaljskom životu Gospodovom. Jevanđelisti pišu o Hristu: „I s gnijevom pogleda na njih…“. On Sam govori judejima gnijevne riječi: „Zmije, porod jehidin, grobovi okrečeni, izvana nalik na svete, a iznutra ispunjeni svakojake mrzosti…“
Možemo navesti i drugi primjer iz sveštene istorije, kada su kod svetog Jovana Krstitelja došli vojnici i pitali: „A šta mi da radimo?“. On im je odgovorio: „nikoga ne vrijeđajte, ne klevećite i budite zadovoljni platom“. Naravno, Lav Tolstoj ne bi mogao da prihvati takav odgovor, jer Krstitelj nije rekao: „Bacite oružje, prestanite da ratujete i prolijevate krv ljudsku“. Osim toga, svima je poznato da su mnogi hrišćani prvih vijekova ostajali vojnici i čak bili vojni načelnici. Oni su smatrali moralno opravdanim rat kada je bilo potrebno silom suprotstaviti se neprijatelju koji napada. Zbog toga je u Crkvi među svetima oduvijek bilo mnoštvo vojnika. Uzmimo, naprimjer, naše ruske svece: tamo među muškarcima približno jednu polovinu čine monasi svih činova, od prostih inoka do arhijereja, a drugu polovinu čine – vojnici. Šta je to: nije li to slučajnost? Pitanje je, mislim, čisto retoričko. Nisu slučajno najslavniji ljudi u istoriji Rusije i u istoriji drugih država bili vojnici, to jest – oni koji su svoj život polagali za narod i Otadžbinu.
 

UBISTVO … IZ LJUBAVI
Ipak, po kakvom kriterijumu možemo ocjenjivati bilo koji rat?
Napočetku navedimo interesantnu priču iz „Tri razgovora“ V.S. Solovjova. U prvom razgovoru se vodi besjeda u kojoj general priča ovakav slučaj: „U vrijeme Kavkaske kampanja, kad je bio u toku rat protiv Turaka zbog Jermenije, mi smo polagano napredovali i potiskivali protivnika, i jednom se pred nama ukazalo ogomno jermensko selo. Tamo smo vidjeli užasnu stvar: ne samo potpuno spaljeno selo, nego i konjska kola za koje su vezali Jermene koji nisu uspjeli da pobjegnu, i pod njima lomače: sadistički su ih ubijali. Ali jedna slika je sve nas porazila do dna duše. Za jedna kola je naopačke bila zavezana žena, i to tako da nije mogla da mrdne glavu. Bila je mrtva, nije na sebi imala rana, samo joj je lice bilo strašno zgroženo. Šta se desilo? Bukvalno pred njom je bio nabijen kolac za koji je bila zavezana gola beba, očigledno – njen sin, sav pocrnio od opekotina, sa ogaravljenim, praznim očnim dupljama. Tik uz kolac su ležali željezna šipka i ugašeno ugljevlje. Bilo je jasno šta su uradili prokletnici.
Odjednom iz nekakvog suvog bunara iskoči neki Jermen. Povika da su Turci pošli u selo do njihovog. – „Koliko ih je?“ – pitam. – „Četrdeset hiljada“. A nas je bilo oko pet stotina ljudi i šest topova.
Uprkos tome pitali smo za prečicu, – nastavio je priču general, – i po tom putu smo se, ne razmišljajući, zaputili. Desilo se da je naš odred došao baš kada su Turci (njih je bilo, kako se ispostavilo, oko četiri hiljade) ulazili u to drugo jermensko selo. Tada se neveliki odred kozaka dao u galop prema njima, a naša glavnina se sakrila u zasjedu sa maskiranim topovima. Turci, vidjevši kozake, ne razmišljajući krenuše za njima. A mi, kad ih pustismo da nam se dovoljno približe, ispalismo dvije baterije pravo u njih. Da su Turci bili smjeliji i da su nastavili prodor, ne bismo se dobro proveli. Ali oni se prepadoše i počeše da se povlače. Tu mi još jednom opalismo iz topova po njima a onda se bacismo na njih. Turci se predadoše, u strahu pobacaše oružje, tražiše milost, ali smo ih sve do jednog posjekli, ni jednog jedinog nismo ostavili. I evo, danas, gospodo, kažem vam: nemam ja nikakvih dobrih djela, ali do dan-danas, kad se sjetim tog slučaja, u mene na duši – Hristovo Vaskresenje. Jedino sveto, jedino istinski dobro djelo koje sam učinio, to je to – koje tada učinih!“
Savršeno je jasno da je to bio pravi podvig, jer su Rusi išli u očiglednu smrt. Jer oni su mislili da Turaka ima četrdeset hiljada, a njih je bilo svega pet stotina ljudi. Međutim, sa druge strane, Rusi su pobili sve Turke, nikoga nisu poštedili. Počinili su zlo? Ne! Nisu oni iz željenja zla dejstvovali, nego iz dubokog osjećanja pravednog gnijeva, koje je jedno od suštinskih karakteristika istinske ljubavi. Hrišćanska ocjena rata i ovdje ostaje ista: ubistvo postaje zlo kada se ono čini iz zlobe, zavisti, koristoljublja. A Rusi su, u datom slučaju, ubijali boreći se i žrtvujući svoj život za onu pravdu, za onu istinu, koju su vidjeli, koju su osjećali u svojoj duši, i koju osjeća i razumije svaki čovjek.
Na taj način, pokazuje se da, sa hrišćanske tačke gledišta, rat može biti djelo svešteno, i da vojna služba može biti djelo sveto, kada ona kara zločince i nasilnike.
Još jedan primjer dva različita rata. Šta je bilo sa teritorijom kroz koju su u vrijeme Otadžbinskog rata 1812. godine prošli „prosvećeni“, „kulturni“ vojnici francuske armije? Požari, smrt, ruševine. A kako je prošča ruska pravoslavna armija od Moskve do Pariza? – Kao čista, nevina djeca: nikakvih beščinstava, nasilja, tjeskoba. Rat, dakle, mora da se ocjenjuje – ne po samom faktu njegovog postojanja, nego po njegovim uzrocima, osnovnim pokretačkim silama, po njegovom cilju i duhu. Naprimjer, dovoljno je pogledati šta armija radi sa civilnim stanovništvom protivnika, da bi se vidjelo kakav je taj rat. Hrišćanstvo poziva: „Sve treba činiti iz ljubavi prema čovjeku. I ako nema drugog načina da se zaustavi zlo nasilja, osim silom oružja, ni tada ne smiješ dirati one koji nisu nosioci zla“.
Dakle, po kojem kriterijumu možemo ocijeniti kada je mač pravedan, a kada je on zlo, đavolje djelo? Hrišćanstvo predlaže dvojedini kriterijum. Prvi je ovaj: odsustvo zlobe, koje uopšte ne pretpostavlja odsustvo pravednog gnijeva (jer, kao što smo vidjeli, postoji veoma velika razlika između zlobe i pravednog gnijeva). Drugi uslov, ili, tačnije, druga strana istog ovog principa – to je ljubav, koja se na socijalnom planu izražava prvenstveno u pravednosti i nekoristoljublju. Solovjevljev general je pošteno za sebe priznao da nije svet čovjek, ali kada je vidio mrzost nasilja, njegovu dušu je obuzeo pravedan gnijev. A iz kakvih istoka izlazi takav gnijev? On je uvijek spregnut sa ljubavlju prema žrtvi, prema onima kojima je naneseno zlo, koji stradaju od zle sile. Na taj način, ispravan, sa hrišćanske take gledišta, princip primjene mača jeste u pružanju pomoći, čak i uz rizikovanje svog života, onima koji su podvrgnuti nepravednom nasilju. Ovaj princip žrtvene ljubavi prema istini, pravdi i svetosti u našim međuljudskim odnosima jeste osnovopolagajući u hrišćanskoj ocjeni bilo kakvih vojnih dejstava.
Ali, evo, dobio sam ceduljicu sa pitanjem: „Kako se može govoriti da je glavni princip pravednog, čak sveštenog rata – ljubav, ako u Svetom Pismu nalazimo naređenje Boga jevrejima poslije njihovog četrdesetogodišnjeg stranstvovanja po Arabijskoj pustinji da idu i unište iskonske narode Palestine? Pri čemu – uništiti je trebalo potpuno sve, čak i starce, žene i djecu, ne ostavljajući nikoga i ništa živo?“ Pitanje – nimalo prosto. Ali, mislim, odgovor na njega je ovakav. Ako je neosporno da je Bog mogao naći i druga sredstva da uništi te narode zbog njihovog bezakonja: naprimjer, bolestima, međusobnom mržnjom, zemljotresima itd., a ovdje se za izvršenje tog cilja šalje upravo jevrejski narod, razlog tome je, kako se meni čini, sljedeći. Nesporno je da ni blizu svaki građanin nije sposoban da izvrši zakonitu smrtnu presudu nad prestupnikom. Za to se biraju ljudi sa odgovarajućim duševnim karakteristikama. Tako i ovdje – ne anđelima, ne pomorom ili kugom, nego rukama jevreja uništava narode sa očiglednim ciljem – da im pokaže tužnu realnost njihovog duhovnog stanja, u kojem su se nalazili oni, bez obzira na sva čudesa u toku četrdesetodnevnog stranstvovanja po pustinji. Bog ovim kao da je govorio Izraelu: „Nije valjda da ne razumiješ zbog čega si upravo ti izabran da izvršiš ovo strašno djelo? Zamisli se nad sobom i pokaj se!“. Slično obraćanje Boga jevrejima prožima čitav Stari Zavjet, a zatim i Novi, u kojem nalazimo oštra obličavanja njihove tvrdovratosti, nevjernosti itd. Ali isto to obraćanje važi i za sve druge narode svijeta, kada se oni nađu u istom takvom položaju i stanju.
 

ČOVJEK – MJERA SVIH STVARI?
Kakvu koncepciju svijeta (mira) predlaže hrišćanstvo? Ono utvrđuje, u religioznom sredini besprecedentnu misao, koju do dan-danas nehrišćanska svijest odlučno i uporno odbacuje. Misao se ova sastoji u tome da stanje u kojem se rađa, raste, razvija se, živi, dejstvuje i umire čovjek jeste – u samoj svojoj suštini – nenormalno, bolesno.
U hrišćanskom bogoslovlju razliukuju se dva vida znanja: prirodno i natprirodno. Prvo ne označava ništa drugo do predstavu o Bogu, čovjeku i svijetu koja se stvara kod čovjeka na osnovu neposrednog poznanja svijeta koji ga okružuje i samog sebe. Ono je karakteristično po tome što, u krajnjim konsekvencama, sve predstave, čak i o svijetu transcedentnom, obdaruje zemaljskim osobinama, svojim, ljudskim crtama.
Nije stoga slučajno što sami paganski bogovi ispadaju toliko antropomorfni. Jer, bez znanja od Boga, čovjek je – svemu kriterijum. On je norma. Drugog kriterijuma on nema, niti ga može imati! Ovakvo gledište veoma je dobro okarakterisao jedan od grčkih mislilaca, veliki sofista, Protagor, kada je rekao: „Čovjek je mjera svih stvari“. Šta da mu radiš: veličanstveno, nema šta! Tome prigovoriti, čini se, nemamo šta, zato što, zaista, ne možeš porasti preko svoje glave…
Međutim, postoji i drugo poznanje. Natprirodno otkrovenje se upravo time i razlikuje od prirodnog, što čovjeku daje znanje koje on ne može naći ovdje, na zemlji. Tako naprimjer, mi nigdje osim u hrišćanstvu ne nailazimo na tu tešku i često izazivajuću protest misao – misao da je naša takozvana urođena priroda povrijeđena, nenormalna; iako dokaza za ovu hrišćansku misao ima više nego dovoljno. I ljudska istorija, i lični život direktno svjedoče o duboko ne-razumnoj djelatnosti čovjekovoj. Mi, na kraju krajeva, ne radimo ono što je dobro, što je sveto i istinito, ono što bismo htjeli, o čemu smo maštali i čemu smo strijemili; u većini slučajeva činimo tome upravo suprotno. Ista takva naša nenormalnost se otkriva u osjećanjima, željama, strastima koje se u nama pojavljuju, reklo bi se, iz vedra neba. Evo, naprimjer, jedne standardne situacije. Potpuno bez razloga jedan čovjek je zamrzio drugog. Zašto? U čemu je stvar? Otkud se djenula mržnja? Površnom pogledu ova su pitanja nerazrješiva.
Sveštenici pričaju da u njihovoj praksi bivaju slučajevi kada im dođe čovjek i žali se na to da osjeća duboko nezadovoljstvo svojim životom. Počinju da ga pitaju:
– Imate finansijske ili porodične probleme?
– Ne, sve je u redu.
– Možda zdravlje nije u redu?
– Ama nije, sve je u redu.
– Pa u čemu je onda stvar?
– Ne znam.
Kao prekrasna ilustracija ove pojave služe statistički podaci koji dolaze sa Zapada, gdje, pokazuje se, više od polovine stanovništva osjeća duboko nezadovoljstvo životom, neku duševnu tugu. Zbog toga se tamo ljudi više obraćaju psihijatrima nego drugim ljekarima. Svi ovi primjeri jednoznačno svjedoče o tome da unutar čovjeka postoji nešto takvo, za šta on sam čak i ne zna šta je. U bogoslovlju taj iks se naziva prvorodni grijeh. To nije lični grijeh, to nije akt volje, ne. To je – naslijedna rastrojenost čovjekove prirode koja se prenosi sa koljena na koljeno. Tim prvorodnim grijehom u značajnom su stepenu uslovljeni naši lični grijesi koji, sa svoje strane, porađaju društvene i međudržavne probleme.
 

POBIJEDI GRIJEH U SEBI
Pa šta je to grijeh? Grijeh – to je narušavanje objektivno postojećih duhovnih zakona. Kao što narušavanje fizičkih zakona dovodi do tužnih posljedica, tako i narušavanje zakona duhovnih vodi ka sličnim rezultatima.
Naprimjer, medicina je već davno dokazala da sve ono što se u hrišćanstvu naziva grijehom na najpogubniji mogući način dejstvuje na našu psihu, nerve, tijelo. Crkva stalno napominje da se duhovni procesi (kako pozitivni, tako i negativni) koji se odvijaju u duši odražavaju na čitavog čovjeka, na njegovo raspoloženje, na njegove odnose sa okruženjem, na njegovo zdravlje. Utiču oni i na zdravlje društva u cjelini.
Zato hrišćanstvo tvrdi da, dok se god ljudi ne nauče da se bore protiv svojih strasti, tj. dok god zlo ne bude pobijeđeno unutar čovjeka, ono ne može biti pobijeđeno ni izvana, jer duh za sebe stvara forme kroz koje se izražava. A zapovijedi Hristove – to nisu prepreke kojima se zabranjuje raspustan život, nego objektivni zakoni ljudskog postojanja koje, baš kao i zakone svijeta fizičkog, trebamo slijediti da bismo bili srećni i zdravi, da bismo živjeli u miru a ne u ratu. Hrišćanstvo ništa ne oduzima čovjeku. Parafrazirajući Paskala, možemo reći: hrišćanstvo, ne lišavajući čovjeka ničega životno neophodnog, daje mu u isto vrijeme mogućnost da, čak i u najtežim uslovima njegovog života, ima ono što mi obično nazivamo srećom.
U vezi sa ovim veoma je upečatljiv primjer optinskog starca Nikona (Beljajeva). Uhapšen, poslan u konc-logor u kojem je obolio od tuberkuloze, on u jednom od svojih predsmrtnih pisama piše ove zapanjujuće riječi: „Sreći mojoj kraja nema! Napokon sam pojmio šta je to „Carstvo Božije je u vama“. To jest – ovdje, na zemlji, čak i u najsurovijim mogućim uslovima, hrišćanstvo daje mogućnost čovjeku da nađe ono što on tako često i besplodno traži izvan sebe – sreću.
Jer, kada kažu „Carstvo Božije je u vama“, ne govore o slavi i bogatstvu, koji su brzoprolazni i neminovno se prekraćuju smrću, nego o onoj sreći, koja se nalazi u duši čovjeka i koja jeste njegovo vječno nasljeđe. Hrišćanstvo govori da bez promjene duhovnog života svakog pojedinog čovjeka nije moguće pozitivno rješenje nikakvih životno važnih problema, u tom smislu i problema rata.
 

IRINI I ŠALOM
Postoje dva pojma mira, koja se principijelno razlikuju jedan od drugog. U Jevanđelju Hristos govori: „Mir Moj vam dajem“. Ovaj mir se na grčkom jeziku izražava terminom „irini“, i označava s-mir-enje, pokoj duše koja je dostigla pobjedu nad svojim strastima, nad svojim egoizmom i, kao posljedica toga – ljubav prema svima.
Drugo poimanje mira se izražava jevrejskom riječju „šalom“ i označava odsustvo rata, život u blagostanju, materijalni procvat. „Šalom“ jeste jedan od centralnih pojmova u Starom, a „irini“ – u Novom Zavjetu.
Očigledno je da čovjek koji ima „irini“ postaje nesposoban za neprijateljstvo prema drugim ljudima. Drugim riječima, „irini“ sadrži u sebi „šalom“ i uvijek ga porađa, jer ljudi sa irini-mirom ne mogu pričinjavati nikakvo zlo drugima. Odatle vidimo da hrišćanstvo gleda u sam korijen ljudskih problema, ukazuje na istočnik od kojeg potiču anomalije našeg života, konkretno i rat. Sticanje irini-mira jednim udarcem, kako se kaže, ubija dvije muve: ono, kao prvo, preobražava samog čovjeka; kao drugo, ono zida tvrdu osnovu za stabilan, pravedan mir među ljudima, preobrazujući sav okružujući svijet.
Radi ilustracije pogledajmo svima poznat primjer iz Jevanđelja, koji kod mnogih izaziva nedoumice i pitanja. Hristos je rekao: „Ako te udare po jednom obrazu – ti mu postavi drugi“. O čemu ovdje govori Gospod?
Najelementarnija, da tako kažemo – dječija svijest, podrazumijeva pod tim bukvalno pravilo života: ošamare te po jednom obrazu – ti im poturi drugi.
Ali u Jevanđelju se ne govori, naravno, o prostom faktu, nego o principu uzajamnih odnosa među ljudima. Sam Hristos na sudu nije postavio drugi obraz onome koji Ga je ošamario, nego ga je pitao: „Za šta Me udaraš?“. Gospod uči na koji se način može razriješiti jedan od najsloženijih i najnasušnijih životnih problema, kako skinuti napetost, negativni naboj i odbojnost koji se tako često pojavljuju među ljudima. Zapovijeđu „o obrazu“ Hristos poziva one koji vraguju i spore između sebe da učine jedan korak jedan prema drugom. Ko će prvi to učiniti? Naravno, onaj koji je smireniji, duhovno viši i velikodušniji, onaj koji može da se spusti do slabosti onog drugog.
A u „šalomu“ bez „irini“-mira sve ljudske strasti žive i traže da budu zadovoljene, a kada im se udovolji, razvijaju se još jače. U ovome se krije duboka greška svih onih koji žude za plodovima ne mareći za korijenje. Čovjek, dajući hranu svojim strastima, u korijenu ruši sam temelj međuljidskih odnosa. Strasti su nezasitive i razvijajući se neizbježno provociraju osvajačke instinkte. Zbog toga Crkva usmjerava misao čovjeka na njegovu dušu, pozivajući: „Čovječe, pozabavi se, napokon, samim sobom! Ne nadaj se na zemaljsku budućnost, ti ne znaš smrt, kad će na tebe naići, i SVE ti oduzeti! Razmisli o vječnom smislu tvog života! Tad nećeš činiti ni zlo, ni nasilje“.
 
Članak pripremio Andrej Besarabov, I godina MDA
   

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *