Pitanje:
Oče, pomaže Bog
Ja imam nedomicu sa shvatanjem sudbine kao Božije predodređenosti, Božijeg predžnanja i uslovnih posledica. Možda će neko reći: a šta su značile reči „muško i žensko“, ili „rađajte se i množite se? “ Na to ćemo ovako odgovoriti: reči rađajte se i množite se ne ukazuju na razmnožavanje ostvareno bračnim sjedinjenjem; jer mogao je Bog umnožiti rod i nekim drugim nacinom. Ali je Bog koji sve zna pre no što se zbude, znajući svojim predžnanjem da će oni da dopadnu prestupa i da budu osuđeni smrtnom kaznom, preduhitrio to i stvorio muško i žensko, i zapovedio im da se množe – Jovan Damaskin. Takođe, Bog je Avramu obećao potomstvo iako je ovaj imao slobodu koju je mogao zloupotrebiti. Ne sećam se tačno, ali negde u starom zavetu stoji da je Bog rekao čoveku da ide u grad da im propoveda da će biti srušen za 40 dana i oni se uplašiše i promeniše i Bog promeni svoju odluku. Imam bezbroj pitanja i nedoumica oko poimanja sudbine, a zbunjuje me i to su pojedini priznati veliki učitelji to pojašnjavali, za mene, na potpuno dijametralan način. Hvala
Đole
Odgovor:
Dragi Đole, Sudbina – kao takva – nije hrišćanski pojam. Sudbina uobičajeno podrazumeva da je nešto unapred rešeno i određeno, i da se to ne može promeniti, bez obzira na ostale činioce ili posledice. Reč sudbina kod nas, u svakodnevnom govoru, nije tako strogo određena i ne podrazumeva uvek iste pojmove. Zato je i teško razumeti, jer razni ljudi ponekad pordazumevaju različite stvari pod ovim pojmom.
Božije predžnanje nije sudbina i ne može se tako nazvati. Jer, Bog predviđa i vidi unapred događaje koji će se destiti po uzročno – posledičnom redosledu i onda na osnovu toga čini određene odluke. Božije odluke uvek služe određenom cilju, kao na primer, našem ispravljanju i konačnom spasenju čoveka i sve tvari. U Hrišćanstvu je cilj nepromenjiv a odluka je u službi tog cilja. Kod sudbine, odluka je sama sebi cilj, jer sudbina podrazumeva nepromenjivost odluke, dok su odluke sa određenim ciljem svrsishodne i podrazumevaju promenu. Kod pojma sudbine, na prvo mesto se stavlja neizmenjivost nečije volje i neke odluke, dok je kod Boga na prvom mestu Božija ljubav prema nama i naše spasenje, a ne nekakva odluka koja bi sama sebi bila cilj i postavljala se kao nekakav princip iznad Boga i ljudi. Jer, ne postoji nikakav princip iznad ili izvan Boga, jer je Bog uzrok svakog postojanja i svih principa, i ništa ne može postojati bez Njega, mimo Njega ili izvan Njega. Ne može se čak ni govoriti o nečem „izvan“ Boga, „izvan“ Onoga, koji je u apsolutnom smislu reči, bezgraničan, svuda prisutan i sve ispunjava. Nema nikoga i ničega što bi moglo biti „izvan“ Njega, što bi imalo ili moglo na bilo koji način da postoji, pa čak ni ideje ni principi, ni odluke, ni sudbine, niti bilo šta drugo, što bi imalo bilo kakvu suštinu.
A Bog je dobar, milostiv, pravedan, dugotrpljiv… On sve dobre osobine spaja u jedno. Nama, nesavršenima je teško da shvatimo kako to da Bog može biti milostiv i praštati grehe, a istovremeno i pravedan, što podrazumeva „poravnanje“ nekog greha isto tolikom cenom žrtve ili kazne. Kako se dakle, nešto može oprostiti a istovremeno i pravda zadovoljiti? Mi to ne možemo lako da shvatimo iz prostog raloga što smo ograničeni. Naš um je ograničen i ne može da obuhvati sve svetove i sve odnose u njima. Mi možemo samo da razumemo osnovne principe koji vladaju u ovom i u duhovnom svetu, a ti principi odgovaraju osobinama Tvorca, koji je uzrok postojanja sveta i principa. Jer, kao što smo rekli, nisu principi uzrok postojanja Tvorca i ovoga sveta, nego obratno. Ali, pošto je Tvorac nepromenjiv onda su, prirodno, i principi koji proizilaze iz postojanja koje On daje, nepromenjivi. Ali, opet, ne sami po sebi, već po svome izvoru – Tvorcu. Zbog toga su i neke Božije odluke večne i nepromenjive, i na njih Gospod često ukazuje na poseban način, kao na primer, nekom zakletvom: „Svedočim vam danas nebom i zemljom, da sam stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo: zato izaberi život, da budeš živ i ti i seme tvoje.“ (V Mojs. 30, 19.) , ili nekim upozorenjem kao: „Nebo i zemlja će proći a moje reči neće proći..: “ (Mt. 24, 35.) i slično.
Gospod daje postojanje i Njegove osobine, ili svojstva, određuju večne principe u Večnom Bogu. Nikakve druge sudbine nema, niti ona može postojati. Pozdravlja te, o. Srba
