Pitanje:
Pomaže Bog, svagda, sada i u sve vekove – Amin. Interesuje me (a i neke moje prijatelje) šta je i šta znači ono pomazivanje uljem na sv. Liturgiji, koje nam daje sveštenik uz molitvu: „Za zdravlje i spasenje“? Molim vas, oprostite ako je ovo pitanje veħ bilo.
Toma
Odgovor:
Dragi Tomo, u otsustvu bogoslužbenog života koji reguliše Tipik mi vidimo pokušaje da se određene sveštenoradnje prenesu u Liturgiju. Po bogoslužbenom činu i poretku ne postoji jelepomazanje na Liturgiji, osim ako se sveta Tajna krštenja ne vrši u sklopu nje, ali to je već nešto drugo.
Osvećenje jeleja, hlebova i vina, vrši se na prazničnoj večernji koja je po Jerusalimskom tipiku obično spojena sa jutarnjom, i zove se bdenije (bdenje) . Sam naziv ove spojene službe govori da se ona vršila svu noć, i na Svetoj gori, i još nekim manastirima van nje još uvek se tako služi. Posle nje su sledili časovi i Liturgija (bogoslužbena punoća dana) . Na litiji praznične večernje vrši osvećenje ulja, zajedno sa hleobovima i vinom, i čak pšenice. Hleb natopljen vinom sa uljem davao se verujućim kao fizičko ukrepljenje prilikom dugačke službe, posle čega je nastupao post radi svetog pričešća. Danas to davanje osvećenog vina i hleba odvaja se od osvećenog ulja, i njime se samo pomazuju vernici posle polijeleja, uz određene reči molitve. Nrimer: „Slava Gospode svetom Tvom preobraženju“; ili „Presveta Bogorodice spasi nas“; ili „Sveti oče Nikolaje moli Boga za nas“, i tako u zavisnosti od praznika. To treba da se razume da jeste „za zdravlje i spasenje“ jer se sve u Crkvi radi toga daje.
Ne vidim razlog da se jelepomazuje na Liturgiji osim besmislenog izlaženja u susret onima koji su propustili bdenije i došli samo na Liturgiju. Da ponovim: vino i hleb se daju na bdeniju kao nagrada za molitveni podvig do Liturgije, kao i uljepomazanje, i ako njega nije bilo (podviga) kakav liturgički smisao sve ovo zadržava osim učuvavanja neke suve tradicije? Liturgija je nešto drugo, i na njoj se „za zdravnje i spasenje“ daje životvorno telo i krv Gospoda i Boga i Spasa našeg Isusa Hrista. Nikakvo ulje, i drugi hleb? ? ? vino nemože da ga zameni! Za tu zbrku bio je strogo opomenut i duhonosni sv. Serafim Sarovski kada je razdavao osvećeni hleb natopljen vinom, pa je narod počeo da ga uzima kao sv. Pričešće. Dakle reč je o bogoslužbenom podvigu kada Crkva izlazi u susret, gde pored duhovnog ona nudi i fizičko potkrepljenje. Ljudi koji žele da priđu svetoj čaši a propustili su punoću dnevnog kruga bogosluženja imaju kanonsku prepreku da se pričeste. Ja lično ne mogu da razumem tu praksu niti vidim kako mogu da je opravdaju, osim zbog onoga što sam već rekao: tog suvog očuvavanja forme i tradicije. Zato našem Pravosalvlju preti velika opasnost od simvolizma kada u njemu otsustvuje životvorni balans crkvenosti i njenog Živog Duha. U Hristu Vaš oLjubo
